28. nedjelja kroz godinu

Zahvaljivanje jednog stranca

Primjer Isusova izlječenja gubavaca pokazuje nam, da zahvalnost nije razumljiva sama po sebi. Od desetorice izliječenih, samo se jedan vratio Isusu “slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu”. I tada se kaže jezgrovito i za uši pobožnog Židova provokativno: “A to bijaše neki Samarijanac.”

Samarijance nisu smatrali pravovjernima i malo je bilo zajedništva između Židova i onih prema njihovu uvidu koji su otpali od prave vjere, Samarijancima. Isus priznaje na drugom mjestu, kad je iskao vode od žene Samarijanke na Jakovljevu zdencu, da su Židovi sačuvali savez s Bogom u svojoj izvornosti, dok kod Samarijanaca nije bio slučaj: “Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova.” (Iv 4,22)

Ipak vrijedi: tko ima pravu vjeru, ne postupa uvijek automatski ispravno. Tako Isus kritizira farizeje, da doduše ispovijedaju vjeru svojim usnama, ali nju nisu ostvarili djelima.

Ovdje je drukčije kod čovjeka Samarijanca kojeg je Isus izliječio od gube i koji se vratio natrag k Isusu da zahvali i Bogu dade čast. On očito u svom srcu ne nosi duboku vjeru u srcu. Isus mu ipak kaže: “Tvoja te vjera spasila.”

Pogledajmo malo na naš život! Kolika nam je dobročinstva Bog iskazao svojom ljubaznom svemogućnošću i dobrotom! Puno toga mi nismo svjesni. Previše toga mi sebi prisvajamo kao po sebi razumljivo: život, zdravlje, obitelj, prijatelje, životne potrebe i imovinu, ljepotu prirode, radost u glazbi, vjeru i pripadnost Crkvi i još puno toga, što nam pripada. Uistinu mi smo od početka obdareni, jer koga je od nas Bog pitao kad trebamo stupiti u život? Prije nego smo egzistirali i prije nego smo začeti u ljubavi od naših roditelja, Bog nas je u svojoj stvoriteljskoj moći opskrbio besmrtnom dušom i na taj način pozvao u život.

Svakog od nas Bog je sasvim osobno pozvao u život, i sa svakim čovjekom Bog ima veliki plan. To prije svega vrijedi u pogledu na vječni život kojeg nam želi darovati. Cijenimo li mi to dovoljno? Koristimo li mogućnost ozdravljenja duše od rana grijeha, koju nam Bog nudi u sakramentu pokore?

Čitanje Druge knjige o Kraljevima pokazuje nam: stranac, Naaman Sirac, bio je izliječen, jer je vjerovao na riječ proroka Elizeja. Tako je došao do vjere u Boga Izraelova. I Samaraijanc kojeg je Isus izliječio od gube, bio je stranac, koji je došao do duboke vjere. Bog zove koga hoće. On dijeli svoje milosti i darove na obilan način. To vrijedi i za naše vrijeme.

Dao Bog da mnogi ljudi dođu do vjere i iskuse milosrđe Božje u punini, tako da jednoglasno mogu izreći hvalu i zahvalnost milosrdnom Bogu!

Fra Jozo Župić

*******************

Zahvaljivati Bogu naš je poziv

Od deset gubavaca koji su bili izliječeni, vratio se Isusu samo jedan, da bi zahvalio Bogu! U Evanđelju po Luki koje smo upravo slušali pokazano je na drastičan i izražajan način, kako je velika Božja dobrota i kako mi ljudi rijetko mislimo na to, zahvaliti Bogu. Zar se to ne vidi u svakidašnjem životu, u kojem na sve gledamo kao da tako mora i biti? Imamo sreću da smo zdravi i ponašamo se kao da je to potpuno normalno. Ili živimo u dobro organiziranoj obiteljskoj zajednici, i mi to ne cijenimo pravo. Imamo ostvareno zanimanje, dobar prihod i nismo zadovoljni. Na žalost često smo u opasnosti, uvijek gledati samo negativno i nad svime što nam nedostaje, tužiti se. Zadovoljstvo i zahvalnost postali su rijetki, upravo u naše vrijeme!

Zar nemamo puno više razloga podizati srce Bogu kada nam je dobro, a ne samo u nevolji?
Tada pokazujemo Bogu da njega i njegove darove cijenimo i da on nije samo kao posljednji pomagač u nevolji, kad stvarno dalje više ne ide.

Zahvalni smo Bogu za život i da živimo na ovoj zemlji. Bog nas je želio od vječnosti i u ljubavi nas zazvao po imenu. On štiti i nosi naš život svakoga dana, također i tamo gdje toga nismo svjesni.

Kada mnogi ljudi ne vide pravi smisao u životu, tada nam kršćanska vjera pokazuje o čemu se radi: naš život je usmjeren prema cilju koji nadilazi ovaj zemaljski život. Sva dobra zemlje ne mogu konačno usrećiti čovjekovo srce, ako mu nedostaje Bog. Bog sam je dovoljan, kaže Terezija Avilska. U Bogu nalazimo sve za čim čeznemo i što tražimo. On je naša jedina i prava sreća, i on nam sve ostalo daruje što trebamo za život: život, zdravlje, obitelj, prijatelje, materijalna dobra, a prije svega duhovne vrijednosti i one darove koji nas prate u život vječni. Njegova milost nam je vrjednija od svega bogatstva ove zemlje.

Čovjek koji je izliječen od gube i vraća se k Isusu, pokazuje nam o čemu se radi: o zahvaljivanju. U zahvaljivanju tek shvaćamo veličinu Božjih darova. U zahvaljivanju je naše srce prošireno i otvoreno za ljepotu stvorenja. U zahvaljivanju pokazujemo našim bližnjima kako ih cijenimo i kako im uzvraćamo ljubav.

Zahvaljivanje je duboko ljudsko, a ono je također sasvim kršćansko.

Gdje spadam ja? Jer i ja sam ozdravljenik. Ne od droge, ne od gube, ali od mojih grijeha koje mi je Isus oprostio. Jesam li to već zaboravio?

Fra Jozo Župić

*******************

Osjećaj zahvalnosti

Iskustvo (ne)zahvalnosti među nama ljudima pomaže nam razumjeti današnju evanđeosku poruku. Kada jedni drugima nešto darujemo ili u nečemu pomognemo ili pokažemo neki znak pažnje, ražalosti nas ako izostane riječ ‘hvala’ i ako drugi naš dar, pomoć ili pažnju uzmu zdravo za gotovo. I ne radi se pritom da našu brižnost unaprijed uvjetujemo iskazanom zahvalnošću, nego jednostavno želimo osjetiti da su drugi prepoznali našu brigu, da vide kako nam je stalo do njih. Zahvalnost je znak da drugi prepoznaje i prihvaća našu naklonost i dobročinstvo: ‘Zahvaljujem ti zato što ti nešto značim, zato što vidim da ti je stalo do mene, hvala ti što mi želiš pomoći, obradovati me, utješiti…’. S pravom možemo reći da ne postoji zdrav i normalan odnos među ljudima, prijateljima, roditeljima i djecom, u braku ako ne postoji međusobna zahvalnost. I najčešće zaboli upravo nezahvalnost najbližih. Zbog nedostatka zahvalnosti mnogi odnosi dospiju u krizu, a ljudi rezignirano kažu: ‘Ne isplati se činiti dobro’.

Što je suprotnost zahvalnosti? Mi bismo odgovorili: nezahvalnost. Ali mislim da bi bilo ispravnije reći: samorazumljivost. Tada netko prima dar ili pokazano dobročinstvo ravnodušno, hladna srca, bez zahvalnosti. Svima nam je poznata takva situacija: kada imamo pune ruke i bogatu trpezu, lijepe kuće i materijalno osiguranu egzistenciju, ali u svemu tome nedostaje radost, jer se sve to ‘konzumira’ kao nešto po sebi razumljivo.

Zahvalnost i radost – dvije su sestre. Komad kruha kojega u miru i zahvalnosti blagujemo može više obradovati nego neki rafinirani obrok koji blagujemo bez osjećaja zahvalnosti. Današnje evanđelje opisuje što se dogodilo s jednim od deset gubavaca koji je ozdravio. “Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, povrati se slaveći Boga u sav glas.” On je u daru ozdravljenja prepoznao znak: netko je vidio njegovu bijedu, imao sućuti prema njemu. Čovjek je u svom ozdravljenju prepoznao Božju ljubav na djelu. Nije samo njegova koža očišćena od gube, već je i njegovo srce ispunjeno. I zato osjeća potrebu da se vrati, zahvali, slavi Boga. U svom je ozdravljenju susreo Boga. Upravo je to nedostajalo onoj ostaloj devetorici. I oni su očistili svoju kožu od gube, ali u njihovom srcu ozdravljenje nije imalo odjeka. Oni su se vratili kući a da nisu susreli Boga. “Gdje su još devetorica? Ni jedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim ovoga tuđina!”

Zahvalnost je plod prave vjere. Možemo živjeti, uvjereni da je sve što imamo nešto po sebi razumljivo – naš život, zdravlje, jelo i piće, ukućani i prijatelji, naše sposobnosti i nadarenosti – ili iz duboke vjere koja na svemu zahvaljuje Bogu i ljudima. Zahvalnost je pokazatelj naše vjere. Ljudi koji su razvili naviku zahvaljivanja i kojima je zahvalnost način razmišljanja, osjećanja, stil života, svaki dan otkrivaju da imaju na čemu biti zahvalni Bogu i ljudima.

Katkada se vjernici pitaju što imaju od toga ako nedjeljom dolaze na svetu misu. Svake nedjelje okupljamo se na euharistijsko slavlje kako bismo slavili i zahvaljivali Bogu, učili se zahvalnosti. Razvijajući naviku zahvaljivanja oslobađamo se slijepe samorazumljivosti i postajemo zahvalne osobe. Samo vjera koja budi osjećaj zahvalnosti prepun strahopoštovanja, prepoznaje uvijek nove dolaske Božje ljubavi u naš život.

fra Anđelko Domazet