29. nedjelja kroz godinu

Ima li vjere na zemlji?

Sigurno vam je poznata situacija: dobili ste pismo od nadležnih vlasti, npr. od financijske službe ili zdravstvenog osiguranja, koji su ustvrdili da nešto ne štima s vašim doprinosom ili da je vaša molba odbijena. Tada počnete razmišljati tko je nadležan, mjerodavan, na koga biste se obratili? I: je li nadležna osoba strpljiva da vas sasluša? Prije toga ćete se upitati: imam li još pravo dobiti ono što tražim?

Pred vama su mnoge mogućnosti, tužba sudu i puno muke. Udovica u prispodobi imala je samo jednu mogućnost, naime, nepravednog suca. Udovice su u to vrijeme bile u nezavidnom položaju i glede zaštite i glede financija. Ipak ta žena u prispodobi smogla je energije i snage, da zastupa svoju stvar, premda je nadležni sudac bio poznat po svojoj nepravednosti i nije mario za ljude! Ona uporno traži svoje pravo i konačno ga dobiva.

Isus uzima ovu udovicu za primjer kršćanske molitve i traži od nas da molimo i nikad ne sustanemo. Mi bismo molili i ne bismo prestali, ako imamo iskustvo da gotovo uvijek tom molitvom imamo uspjeha. Evanđelje je očito upravljeno zajednici koja se umorila u molitvi, jer nije odmah imala uspjeh. Postala je nesigurna, je li nju Bog stvarno čuje i uslišava. Opasnost zbog nedostatka vjere je u tome, da se prestane moliti. To nije samo opasnost za pojedinog molitelja nego i za zajednicu. To je opasnost za sve nas. Mnogi su prestali s molitvom. Ovdje imamo različitih iskustava. Ima mnogo kršćana koji imaju iskustva, da su njihove molbe uslišane. Mnogi se zbog takvih iskustava redovito okupljaju u molitvene grupe i tu doživljavaju snagu zajedničke molitve.

Postoje i druga iskustva: usprkos svim molitvama i preklinjanjima pobjeđuje bolest nad životom čovjeka. Usprkos zazivanju Božje pomoći, djeca pođu stranputicom. Usprkos molbi za dobru vožnju, dogodi se smrtni slučaj.

Kršćani, za koje piše Luka u svom tekstu, našli su se u sličnim situacijama: doživjeli su progonstvo i nasilje, čeznutljivo su čekali na ponovni Kristov dolazak i na kraljevstvo Božje, a upravo su doživjeli suprotno. Što su imali od toga što su molili? Sigurno ne uvijek ispunjenje svojih želja. Sigurno je da su crpili snagu u zajedničkom moljenju, koje ih je moglo jačati u njihovoj vjeri: vjeri u Isusa Krista, umrloga i uskrsnuloga, i u vjeri u jednoga Boga koji želi dobro.

Ljudi prestaju vjerovati u Boga, ako od njega više ništa ne očekuju. To je praksa mnogih naših bližnjih. To znamo iz naših obitelji, kod naših susjeda i prijatelja. To seže i u naš vlastiti život. Iako nismo prestali s molitvom i moljenjem, možemo kazati da se tu i tamo polako povlačimo u našim očekivanjima od Boga i prestajemo kucati kod njega. Dosljedno je, da više ne molimo, ako više nismo sigurni, da Bog čuje i uslišava. Mi se pokazujemo ljudima s našom radošću i našom nevoljom samo tada, ako smo sigurni, da nas gledaju i razumiju i pomažu. Isus s ovom prispodobom ne želi jednostavno podsjetiti na molitvu, nego želi jačati ishodište, tj. nutarnju svijest, da je kod Boga, koji nam se pokazuje i daje, svaka molitva saslušana i da će biti bez oklijevanja uslišana.

Kako povezati iskustvo, da usprkos našim krikovima još uvijek na zemlji vlada pravo jačega, da ljudi u nepomirljivoj mržnji ustaju jedni protiv drugih, da su zemaljska dobra nejednako razdijeljena? U molitvi koju Isus traži, ne radi se o bilo kakvim privatnim posebnim interesima ili neznatnim stvarima, nego o ljudskom licu zemlje. Radi se o molitvi Očenaša, za dolazak kraljevstva Božjega, o njegovoj volji na našoj zemlji. Na to čekamo mi, na to čeka Crkva već dugo. To može umoriti u vjeri i molitvi.

Mi na to nemamo lagan odgovor. Ali jedno moramo predočiti. Od svoga zadnjeg dolaska Bog se u našoj povijesti učinio svojim zauzimanjem za pravednost i pomirenjem ovisnim, da se ljudi udruže s njim, da se s njime sprijatelje. Bog ne oklijeva s darom svoga Duha, ali njega može dati samo onima, koji ga primaju. Nije do Boga, da ljudi žive na trošak drugih ljudi i da lice zemlje nagrđuju i izopačuju. Bog želi drukčiju goruću revnost. On treba ljude koji se otvaraju njegovom Duhu, i stavljaju se na raspolaganje njegovoj stvari.

Tom Bogu smijemo i trebamo vjerovati, da on svaku molbu, svaku tužbu bez oklijevanja čuje i njoj u svojoj ljubavi daje važnost. Svaka molitva otvara prostor ozdraviteljskom, ispravnom, i stvarajućem pravu Božje volje u našoj povijesti. Ništa, što mi u jedinstvu s voljom Božjom od njega tražimo, ne ostaje bez odgovora – iako mi to odmah ne opažamo. Bog nije kao sudac kojega treba podsjetiti da obavlja svoju službu. Bog je od početka mislio, da nam beskrajno bude dobar i da dobro čini.

Okupili smo se, jer još sasvim ne prestajemo povjeriti Bogu njegov svijet i njegovu Crkvu i ljude nama važne. To je njegova milost, ako nas on po evanđelju jača u vjeri, da smo od njega viđeni i da nas on čuje. Vjera po kojoj molimo, treba nam i za one koji su prestali vjerovati. U toj vjeri molimo. Za tu vjeru zahvaljujemo, u toj vjeri mislimo na Isusovu ljubav dokraja, i ona nam priprema Gospodinov stol.

Fra Jozo Župić

*************

Jesmo li zaboravili moliti?

Radi se o molitvi. Pomaže li ona? Donosi li nešto? Je li to pobožna samoobmana? Da nas uvjeri da je moljenje sadržajno, Isus se koristi jakim sredstvima, šokirajućom usporedbom. Da, moljenje je moguće. Ono je prijeko potrebno. “U nekom gradu živio je sudac. Boga se nije bojao, za ljude nije mario.” Ne baš lijepo viđenje za pravosuđe u tom gradu! Jao zemlji koja ima podmitljivo pravosuđe! U mnogim zemljama svijeta to je tako! Potresno je iskusiti, upravo doživjeti, što to znači, da pravosuđe funkcionira samo prema veličini novčarke. Da jedan spis ide dalje, samo zato jer je primjereno “podmazan”. Ako netko kod procesa ima šansu samo zato, jer on ili njegovi prijatelji mogu primjereno platiti. Treba zahvaliti Bogu ako smijemo živjeti u pravnoj državi, iako kod nas puno toga treba poboljšati.
Udovica pripada nezaštićenima. Biblija često preporučuje, da se pazi na udovice i sirote, jer su one tada osobito bile potrebne pomoći. Ova udovica zna sebi pomoći. Na svoj način. Ona nema novca da bi podmitila sudca. Nema moćnog zaštitnika koji bi vršio pritisak zbog nje. Ona može biti samo dosadna. I ona to čini temeljito, rasrđuje suca. Mogla bi se i potući. I konačno dobiva svoje pravo.
Logika pripovijesti je jasna: ako tako postupa zao sudac…kakav li je tim više dobri Bog! Prava točka prispodobe nije sudac, nego udovica. Ona je dobila, jer je uporno ostala pri svome. Ona je uzor za molitvu. Treba ostati ustrajan kao ova energična žena: “Neće li onda Bog obraniti svoje izabrane koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu?”

Mi se tužimo da Bog ne čuje našu molitvu. Ali molimo li mi u “svako doba”, bez popuštanja. Ova prispodoba prije svega kaže jedno: mi molimo malo! Ako redovito ne molimo, zaboravljamo molitvu, kao što mišići koji se ne koriste, malo-pomalo zakržljaju. Udovica moli s uspjehom, je ona “uvijek iznova” dolazi, i ne da mira sudcu.

Na kraju postavlja Isus uznemirujuće pitanje: hoće li on naći vjere na zemlji kada ponovno dođe? Hoće li u Hrvatskoj, Njemačkoj, kod nas, kod mene još naći vjere? Moljenje je znak vjere, povjerenja u Boga. Moljenje je krajnje vrijeme za to.

Fra Jozo Župić

*************

Neuslišane molitve?

Je li Bog kao sudac iz današnje Isusove prispodobe? Nije. Bog je drugačiji od suca iz današnje prispodobe. Zar Bogu treba dodijavati kako bi se on smilovao i uslišao našu molitvu? Nipošto! U evanđeoskoj prispodobi ne radi se o sucu, nego o udovici, njezinu stavu i molitvi.

Zasigurno su nam poznate neke osobe u našoj sredini, u obitelji ili u susjedstvu, a možda su i naši prijatelji, kojima je sve teže moliti. Imaju osjećaj da su njihove molitve neuslišane. Više se ne trude svoje potrebe i nevolje donijeti pred Boga. Bog im je daleko. Međutim, prestati moliti znači prestati vjerovati.

Današnji evanđeoski odlomak možemo povezati upravo sa situacijom vjernika koji su se umorili od molitve, posumnjali u nju, postali nesigurni u smislenost molitve. To je ozračje koje nas okružuje. Je li nas Bog stvarno čuje? Ljudi prestaju vjerovati u Boga kada ništa više od njega ne očekuju. Upravo se to događa u životu mnogih oko nas. Prestali su kucati na njegova vrata. Logično je prestati moliti ako se ne vjeruje da Bog čuje i vidi. Otvaramo se drugima i s njima dijelimo naše najintimnije osjećaje, probleme i nevolje samo ako osjetimo da je ta osoba spremna saslušati, da nas može razumjeti. Današnja prispodoba stoga ne želi samo opomenuti i potaknuti na ustrajnu molitvu. Ona ojačava temelj molitve, to jest unutarnju izvjesnost da Bog sluša svaku molitvu. Isus jasno kaže da je Bog Otac koji čuje i vidi.

Kako sve to spojiti s iskustvom i činjenicom da unatoč tolikih molitvenih zaziva na zemlji još uvijek vlada pravo jačega, a ljudi žive u međusobnoj mržnji, da su dobra zemlje tako nepravedno podijeljena? Nemamo na to lak odgovor. Isus je učitelj molitve. U molitvi nije riječ samo o osobnim interesima i željama pojedinca. Molitva Očenaša uči nas moliti stavljajući nam pred oči uzvišene ciljeve: dolazak kraljevstva Božjega, ostvarenje volje Božje na zemlji, skrb za kruh svakidašnji, poziv na praštanje, oslobođenje od zla.

Dok molimo, valja osvijestiti tajnu ovisnosti Boga o nama ljudima. Božje djelovanje u svijetu u korist pravednosti i pomirenja ovisno je o suradnji ljudi s Bogom. Bog ne oklijeva dati dar svoga Duha, ali on ga može dati samo ondje gdje se taj dar želi primiti otvorena i iskrena srca. Nije Bog odgovoran zato što ljudi jedni druge iskorištavaju i svojim ponašanjem izobličuju lice zemlje. Bog želi sve obnoviti. Ali treba suradnike koji se velikodušna i otvorena duha stavljaju na raspolaganje.

Bog je pun inicijativa, ali je nemoćan bez ljudske suradnje. Isus jasno kaže da Bog sluša svaku molitvu. Možda i ne slutimo koliko svi mi živimo od mnogih nepoznatih molitelja. Svaka molitva otvara prostor da se događa volja Božja u ljudskoj povijesti. Ništa što se moli u jedinstvu s voljom Božjom, ne ostaje bez odgovora – pa i onda kada to odmah ne opažamo. Isusov Bog nije kao sudac iz prispodobe kojega treba natjerati da pomogne, nego je od početka prema nama dobrohotan i susretljiv. I kada se svake nedjelje okupljamo na zajedničku molitvu mi zapravo molimo za čitavi svijet, osobito za sve one koji su se zbog različitih razloga umorili i prestali moliti. Okupljamo se na euharistijsko slavlje jer još nismo prestali vjerovati i preporučivati naše bližnje, svijet i sve ljude Bogu. Crkva moli za sve koji više ne mogu ili ne žele moliti, ili pak ne znaju kako uzdignuti svoje ruke i srce Bogu, u povjerenju i pouzdanju. U toj vjeri ustrajno molimo. I zahvaljujemo za tu vjeru na svakom euharistijskom slavlju.

fra Anđelko Domazet