3. Iskustvo s pustinjom
Do 1213. god. Franjina reputacija svetosti već se počela širiti. Jedan od onih koji su prepoznali njegovu svetost bio je veoma bogat i odan čovjek imenom grof Orlando. Susreo je Franju na festivalu i rekao mu je: ‘Brate Franjo, imam brdo u Toskani, veoma osamljeno, divlje i savršeno prikladno mjesto za nekog tko želi činiti pokoru, i koji teži pustinjačkom životu, na mjestu udaljenom od ljudi. Zove se La Verna. Ako se tebi i tvojoj subraći svidi ovo brdo rado ću ti ga pokloniti za spasenje svoje duše.’ Franjo je posalo neku braću da obiđu ovo mjesto i prihvatio je dar grofa Orlanda. Posjetio je ovo brdo nekoliko puta; zadnji puta 1224. god., provevši tamo dulje vrijeme; tamo je dobio stigme.
Zašto je sv. Franjo odlazio u La Vernu u više navrata i provodio tamo dulje vrijeme a zadnji je puta to bilo 14. kolovoza do 30. rujna? Možda iz istog razloga zbog kojeg je Isus otišao u pustinju na 40 dana. Vodio ga je Duh Sveti. U tom kontekstu, što je točno ‘pustinja’? Veliki gradovi ne grade se u pustinji zbog nestašice vode nužne za održavanje ljudskih djelatnosti. Papa Benedikt XVI je napisao: ‘Pustinja je mjesto apsoluta, mjesto slobode, što stavlja čovjeka pred krajnje zahtijeve. Pustinja nije slučajno mjesto gdje se rodio monoteizam. U tom je smislu ona mjesto milosti. Stavivši na stranu sve svoje obveze, ovdje čovjek susreće svog ‘Stvoritelja’. ‘Pustinja’ nije samo mjesto s veoma malo padalina, niti zabačeno mjesto poput brda La Verna. Kad god možemo sve svoje obveze ostaviti negdje po strani ulazimo u ‘pustinju’.
Papa Benedikt nastavlja riječima: ‘Velike stvari započinju u pustinji, u tišini, u siromaštvu. Nije moguće imati udjela u Isusovu poslanju, u poslanju evanđelja, a ne imati udjela u iskustvu pustinje, u siromaštvu i gladi pustinje. Ta prekrasna glad za pravednošću koju Gospodin spominje u svojoj propovijedi na gori, ne može se roditi u punini sitosti.’ Posljednje putovanje svetog Franje u La Vernu 1224. bilo je zasigurno njegovo ‘iskustvo pustinje’. Ovo iskustvo je doživjelo svoj vrhunac u stigmama gdje je Gospodin dozvolio Franji udio u Isusovu poslanju.’
Pustinja međutim nije samo slatkoća i svjetlo. To je i mjesto gdje vlada nestašica vode potrebne za naš biološki život, kao i nestašica ljubavi i odnosa, koji nam trebaju da nastavimo živjeti. Pustinju možemo nazvati i mjestom smrti, jer nismo stvoreni da budemo dostatni samima sebi. Nema sumnje da je 1224. god. Franjo mogao vidjeti približavanje svoje smrti i patnje, koja se sve više ocrtavala na obzorjunjegova života. To je druga lekcija koju nas pustinja može naučiti.
Dok je Isus boravio u pustinji zasigurno je imao veoma dubok susret sa svojim Ocem. Također je susreo i nekog drugog, Sotonu. Drugim riječima, pustinja je i mjesto iskušenja. Znamo iz evanđelja o iskušenjima kojima je đavao napastovao Isusa. Đavao je sigurno bio nazočan i na gori La Verna. Možda je napastvovao Franju da umre na toj gori. Ali to nije bila volja Gospodnja. Franjo je poput Isusa radije ispunio volju Gospodnju. Nije bježao od zla, niti mu je podlegao. Ali Bog Otac je nazočan i u pustinji i tamo je Franjo primio svoje stigme.
Odlaskom u pustinju Isus je ušao u povijest spasenja izraelskog naroda. Bio je s njima dok su četrdeset godina lutali pustinjom. Bio je s Mojsijem tijekom četrdeset dana svog posta i kada je Mojsije susreo Boga na gori Sinaju licem u lice. Bio je i s Ilijom dok je putovao četrdeset dana na brdo saveza, gdje je susreo Boga, ali ne u potresu, ni u vihoru, ni ognju, nego u šapatu lahora. Sveti Franjo je također trpio s Isusom dok se penjao na goru La Verna. To je jamačno i razlog dobivanja stigmi. Mi obično ne moramo otići na neku svoju vlastitu goru da suretnemo Boga. Međutim, kao što je papa Benedikt rekao, kada stavimo ‘po strani sve svoje obveze susrećemo svog Stvoritelja.’