3. korizmena nedjelja

Poziv na obraćenje

Lk 13,1-9

Bacimo pogled na prvi dio našega današnjeg evanđelja. Tu je govor o dva nesretna slučaja. Najprije grozna smrt vjernika u jeruzalemskom Hramu a onda smrt osamnaestorice ljudi na koje se srušila kula u Siloamu. Isus je te događaje iskoristio za svoj poziv na obraćenje: “Ako se ne obratite svi ćete tako propasti!”

Isus se pri tom oslanja na mišljenje koje je na daleko prošireno, da će grešnici biti kažnjeni, ili u svome zemaljskom životu, ili najkasnije kod posljednjega suda. To je uistinu prijeteća poruka koju Isus izgovara. On povezuje svoj poziv za obraćenjem s prijetnjom o sudu. Ako ispravno pogledamo te njegove riječi, također prepoznajemo i nešto utješnoga: ja mogu prijeteću nesreću otkloniti po mome obraćenju; ona dakle leži u mojoj ruci – i nikada nije kasno za obraćenje.

Isus danas upućuje nama poziv: obratite se! Poziv na obraćenje nije samo za ljude u Izraelu, nego on vrijedi i danas, ovdje i sada, za svakoga od nas u Crkvi.

Obratiti se, to pretpostavlja, sebi razjasniti: odgovoran sam za svoj život. Ima puno toga što u mome životu sam mogu spriječiti i otkloniti i zbog čega ispaštam. Naša vjera naime polazi od slobode čovjeka; on se može slobodno odlučiti za svoj život i stoga nosi odgovornost za svoj čin, za svoje djelo. Stvar s vlastitom odgovornošću puno puta nije jednostavno objasniti. Mislimo npr. na lijek: povezanost nezdravog načina života i kasnije bolesti nije uvijek jasna. Usprkos tome ostaje načelni zahtjev: odgovoran sam za svoj život.

U slijedećem koraku bilo bi dobro ispitati se na kojoj razini želim svoju odgovornost staviti pod povećalo.
Tu postoji npr. osobna razina koja bi razjasnila ophođenje s vlastitom obitelji, zatim radne kolege i bližnji općenito. Danas bi trebalo poći od druge razine, naime ophođenje s prirodom. Tu bismo spomenuli zagađenost zraka. Zatopljenje na ovoj našoj planeti Zemlji zove na uzbunu. Posljedice su nesagledive. One će se pokazati tek nakon deset do dvadeset godina. Mogli bismo se upitati: koliko i sami doprinosimo tome? Koju ulogu igra potrošnja mesa u mojoj ishrani? Koje prevozno sredstvo koristim odlazeći na svoje radno mjesto? Gdje provodim odmor i kako ga koristim?

U zadnje vrijeme imamo ekstremno vrijeme: suša, vrućina i poplave su samo mali predokus. Potpunu mjeru promjena ispaštat će djeca i unuci. Posljedice ne pogađaju samo nas koji sve to prouzrokujemo nego i naše potomstvo. Mi snosimo odgovornost ne samo za sebe nego i za budućnost djece!

Ovih dana tisuće školaraca hodali su ulicama i protestirali protiv zagađenosti okoliša. Oni traže radikalni zaokret da se klimatsko zatopljenje stavi u granice. Oni imaju pravo nama, starijoj generaciji staviti to kao dužnost. Bore se za vlastitu budućnost koja im pripada. Možda se u njima mogu vidjeti oni koji opominju –i u Isusovoj tradiciji – nas danas pozivaju: obratite se i promijenite svoj život!

Tko vjeruje da bi to bila samo politika okoliša koja nema ništa s vjerom, trebalo bi otvoriti Bibliju gdje se u psalmu 146.6 kaže da je Bog stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima. Dakle, stvorenje je djelo Božje. A u knjizi Postanka 2,15 stoji, da je Bog uzeo čovjeka i postavio ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Čuvanje stvorenja je dakle izraz naše vjere u Boga stvoritelja i pohvala njemu! To nije samo političko djelovanje nego posjeduje i duboku religioznu dimenziju.

Dakle, mogli bismo zaključiti na temelju današnjega evanđelja da je korizmeno vrijeme, vrijeme obraćenja. Isus naviješta veliku i za nas neshvatljivu Božju strpljivost, ali također od nas traži obraćenje.

Fra Jozo Župić

***********

Sveto tlo

Dogodilo se to u jednoj crkvi, ministranti i zajednica klečali su za vrijeme molitve. Iznenada se čulo prigušeno smijanje kod djece i tiho šaputanje kod nekih odraslih, koji su stajali sa strane oltara. Što se dogodilo?
Svećenik, koji je te nedjelje zamijenio mjesnog župnika i slavio misu sa zajednicom, stajao je pred oltarom u čarapama, a pokraj njega nalazile su se njegove cipele.

Tko je poznavao biblijsku pripovijest današnjega čitanja, taj je naravno slutio, što je svećenika pokrenulo: to je bio izraz njegova strahopoštovanja pred božanskim. Sigurno se dao inspirirati pripovijetkom o gorućem grmu iz knjige Izlaska u kojoj se zapovijeda Mojsiju: “Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.”

Ta pripovijest iz čitanja dogodila se na mjestu, koje je bilo udaljeno od svakog religioznog mjesta. Ono je bilo na rubu stepe, tamo gdje je Mojsije dolazio u okviru svojih svagdašnjih djelatnosti kao pastir. I tema, koja će biti raspravljana između Boga i Mojsija, također je vrlo malo sakralna: radi se o bijedi, nevolji, tlačenju i nepravdi.

Kako je dakle opisano sveto tlo u čitanju? Bog se ne pokazuje na mjestu, koje ljudi časte kao sveto. Što ljudi tu priređuju, je sporedno, neznatno. Tek po Božjoj pojavi to mjesto postaje sveto.

Što se događa na tom tlu, kad se Bog pokazuje? On imenuje stvari, koje moraju biti drukčije; on obećava, da one budu drukčije. I on izaziva čovjeka na sudjelovanje, ovdje je to Mojsije. Ne treba površna religioznost – ne pojavljuju se nebeske čete, nema pobožnih ceremonija.

Kad čovjek izgubi odnos prema realnosti, tada mu rado kažemo: “Ostani na tlu!”

Da, o tome se radi u ovoj pripovijetci: Bog je na tlu činjenicâ, on je u pravom smislu riječi “došao dolje”.

I kad Bog govori sa svetoga tla, tada govori u jednome dahu o činjenicama, koje su vrlo malo svete: on upravlja Mojsijev pogled prema Egiptu, gdje izraelski narod živi iskorištavan i potlačen. To su činjenice, koje su važne za Boga. Mojsije, tako se čini, nema više u vidu te činjenice. On je daleko od njih.

Kada dakle mi govorimo o svetom tlu, tada ipak ostajemo na tlu činjenicâ.

Neka nas naša vjera izazove, da se dogodi promjena i obraćenje kod nas, kao što se dogodilo s izraelskim narodom u Egiptu koji je tada bio potlačen.

Dati se inspirirati od riječi “tlo”, koja nudi dosta materijala za razmišljanje, upravo sada u korizmenom vremenu. Na tlu rastu sredstva za život, hrana za čovjeka i životinju. Ipak, kako mi ophodimo sa tlom, kako se produciraju sredstva za život, kako se iskorištava zemlja? Stalno slušamo o novim skandalima glede sredstava za život, okrivljuje se požuda i neodgovornost ljudi. Koji odgovor dajemo na to? Je li dosta jednostavno ne jesti petkom meso, jer je to tradicija? Ili ne ide li se za tim, da temeljito oblikujemo našu prehranu, da odgovornije ophodimo sa Božjim stvorenjem?

“Tlo”, “Sveto tlo” postavlja nam pitanje o pravednosti u svijetu. Ostaje skandal, da tlo biva opljačkano od ljudi, a od njega bi se mogli hraniti. Ovogodišnja korizmena akcija – Misereor upravlja naš pogled prema Brazilu, gdje su ljudi na tisuće protjerani iz svoje domovine, jer drugi ciljano žele svoj profit s ovim tlom.

Gdje je ljudima opljačkana zemlja za preživljavanje, svejedno je li to Južna Amerika iz privrednih razloga ili Palestina iz bezumne sigurnosne doktrine, tu je Bog povrijeđen.
Gorući grm i danas gori. On gori na mjestima, gdje to Bog želi, a ne tu gdje mi očekujemo. Ali gdje on gori, i stvarno gori, tu je potrebna promjena i obraćenje. Tu je sveto mjesto, gdje Bog i nas zove i čeka naš odgovor.

Fra Jozo Župić

***********

Bog ide s nama na svim putovima

Ljudi se stalno pitaju: Gdje je Bog? Kako on susreće mene u mome životu? Gdje se pokazuju njegova snaga i jakost? S obzirom na ta pitanja dobro se sjetiti Božje povijesti spasenja s nama ljudima, o kojoj nas izvještavaju čitanja i evanđelje.

U plamtećem grmu objavljuje se Bog Mojsiju kao “Ja jesam”. To ime, koje izražava puninu bića i života, ujedno ostaje tajna: Bog se okreće nama ljudima i pokazuje nam svoju blizinu, bez da mi možemo iscrpsti i istražiti njegovo biće. Obećanje ipak glasi: Bog ide na put s nama; on vodi i prati svoj narod, kojeg je izabrao u ljubavi.

To vrijedi u znatnoj mjeri za narod novoga saveza, Crkvu. Mi bivamo obdareni po Božjim darovima u svetim sakramentima: prije svega u svetom krštenju, u kojem smo primili božanski život, i u svetoj euharistiji, u kojoj se taj božanski život hrani i jača. Također je i za nas Bog “Ja jesam”. U Isusu Kristu Bog se konačno stavio na stranu ljudi i nas oslobađa po svojoj muci i smrti od svih grijeha i svakoga zla.

U evanđelju Isus govori o potrebi obraćenja, i donosi nam prispodobu o smokvi koja je već tri godine besplodna. U toj prispodobi slušamo vinogradara koji govori gospodaru vinograda: “Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.”

Koji optimizam, koje povjerenje, koja nada, koja strpljivost, koja unutarnja snaga se skriva u ovom malom i poniznom “možda?

Kako smo često i sami izgovorili: možda to ipak uspije s našom kćerkom! Možda dečko učini zaokret! Možda će ipak maturirati! Možda možemo naći novi put, ako još jednom pokušamo! Možda to ipak nije rak! Možda tvrtka nađe novi put!

Trunka nade postoji kod vinogradara, inače ne bi molio svoga gospodara za odgodu. Inače, ne bi evanđelist ovu parabolu uzeo u svoje evanđelje.

U vinogradaru možemo vidjeti Isusa, koji moli gospodara vinograda, svoga Oca za nas, koji smo stablo, da smijemo ostati. Isus nas zastupa pred Ocem, on je naš zagovornik kod Oca (usp. Rim 8,26; Heb 4,15-16.). Isus Krist je nada za nas. Možda se i sami dovoljno ne obraćamo i ne mijenjamo, a isto tako možda smo na izmaku strpljivosti s drugima. Isus je u takvim situacijama snaga nade za mene i za druge. O njemu se kaže, da je došao, da “trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti” (usp. Mt 12,20).

Riječ o stijenju koje Isus neće ugasiti, riječ o stučenoj trsci koju prelomiti neće, riječ o “možda” proširuje daljnji horizont.

Kada netko dođe i kaže: “Dajem ti još jednu šansu!”, kada netko ima strpljivosti i kaže “možda”, to povjerenje na mogući način vodi do neočekivanih plodova, do novoga života. Tako gledajući Isus je u ovom evanđelju čovjek, koji ima puno strpljivosti s nama, koji nam daje šansu, gdje nju nama drugi ne daju, a moguće je, da je i mi drugima ne dajemo. Kao što je vrtlar u živom odnosu sa svojim cvijećem i sa svojim stablima, tako je Bog prema nama u živom i dobrohotnom odnosu. Taj “možda” je ipak puno u našim rukama.

Obraćenje postoji za sve ljude, iako na različite načine. Svi smo potrebni Božjeg milosrđa, budući da smo grješnici. U svetom krštenju bili smo oslobođeni istočnog grijeha; u sakramentu pokore ponovno nam je darovana milost posvećenja, ako smo je izgubili smrtnim grijehom, odnosno, biva učvršćena i produbljena, ako ispovijedamo “samo” lagane grijehe. Uvijek je to dar Božje milosti, kada iskusimo oproštenje i posvećenje. Tjedni i dani prije Uskrsa podsjećaju nas na tu stalnu spremnost pokore i obraćenja.

Tako s Isusom Kristom idemo našim životnim putom; a također i Crkva u cjelini hodočasti kao narod Božji kroz vremena ususret vječnome dovršenju.

Fra Jozo Župić

***********

Božja kazna? – Božja strpljivost!

Je li potres na Haitiju Božja kazna? Ili tsunami? Je li smrt mnogih ljudi Božja kazna za to, jer su pogođeni ljudi bili osobiti grešnici? Je li aids Božja kazna? Zato, jer se ljudi nisu držali Božjih zapovijedi?

Uvijek iznova izranjaju takva pitanja. Također u osobnom životu. Kažnjava li me Bog bolešću? Po smrti dragoga čovjeka? Kažnjava li me za to jer sam u mome životu griješio?

Ta pitanja ljudi su postavljali odvajkada. Također i tada u Galileji, kad su ljudi došli k Isusu i javili mu strašnu vijest da je Pilat, rimski upravitelj, dao brutalno ubiti u Jeruzalemu u hramu neke hodočasnike iz Galileje, za vrijeme službe Božje. Iza je stajalo pitanje: kako je Bog tako nešto mogao dopustiti? Je li to Božja kazna? Jesu li ti hodočasnici sagriješili? Jesu li zaslužili kaznu?

Isus energično reže takve misli. Njegov odgovor je jasan i odlučan: “Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca?” Mi bismo mogli Isusovo protupitanje slijediti dalje: Mislite li vi, da su samo oni koji su zaraženi aidsom bili grešnici, a svi drugi nisu? Mislite li vi, da su žrtve potresa bili samo grešnici, a svi preživjeli nisu?

I sada sasvim osobno: misliš li ti, jer to tebe nije pogodilo, da si bolji i da ti nisi nikakav grešnik? Misliš li ti, da svaka nesreća, svaka bolest pogađa stoga samo nekoga, jer je osobito griješio, a da si ti bez grijeha, jer te to nije pogodilo?

Sada smo u srcu stvari. Isus nas poziva da pogledamo sami sebe. Vijest o groznom masakru u Jeruzalemu morala bi te osobno zamisliti. Isto tako i druga vijest da se srušila kula u Siloamu i ubila 18 ljudi.

“Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti!” To je pouka koju Isus izvlači iz najnovijih vijesti. Mi je možemo dnevno i kod nas samih iskušati. Nitko od nas nije siguran od nesreće. Svakome se može slično dogoditi. Umjesto da u pitanju umujemo tko je možda sagriješio, trebali bismo osobno pitati sebe: Kako je sa mnom? Što, ako me danas pogodi potres? Ili druga nesreća?

Isus odlučno gura pitanje postrance. On nam pokazuje drugu sliku o Bogu, o svome i našemu Ocu. On se često služi prispodobom: u vinogradu je smokva. Već godinama ne donosi ploda. Posijeci je, kaže Isus vinogradaru. Zašto da iscrpljuje zemlju? Strpljenje! Kaže vinogradar. Ja ću još jednom pokušati. Okopat ću je i pognojiti. Možda će se oporaviti i uroditi.

Velika Božja strpljivost! Zašto potres? Zašto tsunami? Zašto aids? Pogledaj kako je Bog strpljiv s tobom. Još ti jednom daje šansu. Počni iznova! Obrati se! I ne sudi o drugima!

Fra Jozo Župić