32. nedjelja kroz godinu

Male stvari mogu biti dragocjene

Jesmo li u stanju promijeniti nešto nabolje u ovome svijetu? Ili je to tako, kako mnogi rezignirajući misle: pojedini ne može ništa učiniti; ima puno nepravde, nemira, svađe i patnje – što ja tu mogu učiniti?

Današnje čitanje iz Prve knjige o Kraljevima, a također i evanđelje pokazuju nam, da o svakom pojedinom ovisi, da Božja ljubav u ovome svijetu po mogućnosti bude djelotvorna kod mnogih ljudi.

Najprije se susrećemo s udovicom iz Sarefte, koja na temelju dugotrajne suše jedva ima što za jesti zajedno sa svojim sinom, i već se sprema na smrt. Prorok Ilija dolazi k njoj i moli je da mu umijesi kolačić, prije nego ona nešto pripremi za sebe i za svoga sina. Jedno malo neznatno djelo ljubavi – a ipak: kakvu veliku posljedicu ima! Bog za tu njezinu velikodušnost čini čudo: “U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Gospodin ne pusti da kiša padne na zemlju.” Taj nam primjer pokazuje: ništa nije uzalud, što je učinjeno iz ljubavi. To može donijeti plod na način, koji mi ne možemo predočiti. Mi se trebamo i smijemo potpuno povjeriti Božjoj providnosti.

U evanđelju je isto tako govor o jednoj udovici. Isus naime promatra kako mnogi bogataši bacaju svoj novac u hramsku riznicu. Također dolazi i jedna siromašna udovica i baca dva mala novčića. Isus reče svojim učenicima: ” Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu.” Bogataši u usporedbi sa svojim bogatstvom nisu puno dali; žena je dala sve što je posjedovala. Sav svoj žitak. I ovdje vrijedi: pred Bogom je zapažena žrtva žene, iako se čini da je to prema vani mala žrtva. Ta je žrtva bila prinesena iz srca koje vjeruje i ljubi i donosi plod u kraljevstvu Božjem.

Nismo li i mi puno puta u napasti, da prosuđujemo samo prema vanjskom izgledu? Tako na nas ostavljaju dojam mnoge osobe i mnoga velika djela. A ipak: možda je nešto drugo što se događa u skrivenosti, puno značajnije, i bit će očitovano u svojoj pravoj veličini tek u kraljevstvu Božjem!

Zar nije tako bilo s Isusovom pomirujućom patnjom i njegovom smrću na križu? Suvremenicima se činilo kao sablazan i ludost, da je Bog htio otkupiti svijet na ovaj način. Kako drugo čitanje iz poslanice Hebrejima izvodi, Isus Krist uđe u samo nebo: da se sada pojavi pred licem Božjim za nas. I dalje: jednom se prinese, da grijehe mnogih ponese, a drugi će se put – bez obzira na grijeh – ukazati onima koji ga iščekuju sebi na spasenje.”

Putovi Božji nisu naši putovi; njegova mudrost je uzvišena iznad naših misli. Tako je u ovoj Kristovoj žrtvi na križu sve uključeno, što se tiče grijeha ljudi; on se za sve prinio na križu i nas na taj način otkupio. Stoga također sv. misa nije nikakvo ponavljanje žrtve na križu, nego nekrvno predočenje u sakramentu. Djelotvornost Kristove žrtve bit će posvećena nama, tako da mnogi imaju udjela

Na kraju vremena Gospodin će se pojaviti vidljiv, ali “ne radi grijeha”, “nego da spasi one koji ga iščekuju.”

Fra Jozo Župić

**********************

Gdje je istinska veličina?

Današnje Evanđelje prikazuje dvije scene. Sasvim različite. Gotovo proturječne. Obje se odigravaju u Jeruzalemu, u širokom predjelu raskošnog hrama, koji je tada još postojao. Četrdeset godina kasnije, u godini sedamdesetoj, rimske trupe pod vodstvom Tita potpuno su ga razorile. Samo još “Zid plača” podsjeća na negdašnji sjaj.

Isus najprije opominje mnoštvo da se čuva “pismoznanaca”, tj. onih koji sebe smatraju važnima, jer su “studirali”. Isusove kritičke riječi naspram tih ljudi pogađaju i nas redovnike, svećenike, biskupe, papu, jer i mi često puta dobivamo “počasna mjesta” I mi nosimo “duge haljine” i naravno pričinja nam radost ako nas na “ulicama i trgovima pozdravljaju”.

Možda bi koji puta bilo bolje da smo nepoznati među ljudima. Ali Isus ne kritizira poznatost. Njegov oštri sud usmjeren je protiv prividne svetosti. On nju ne može podnijeti.

Sve što je privid, “kao da se čini”, licemjerstvo, lažna pobožnost, praviti se važan, isticati se, gurati se naprijed, čeznuti za priznanjem: sve je to Isusu odurno. On želi, da smo kao i on jednostavni, da se ne pretvaramo i da smo ponizni, što znači: imati hrabrost za služenje. To je u njegovim očima istinska veličina. Samo je ona važna.

Da bi to njegovi učenici potpuno razumjeli, slijedi sada druga scena. Isus je sjeo nasuprot riznici u koju su posjetioci hrama bacali svoje darove. On promatra ljude. Darovi obilno pritječu. Bogataši daju obilato. “Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića” u hramsku riznicu. To nije neka vrijednost. Dva bakrena novčića. Što je to u usporedbi sa zlatnim komadima kovanog novca koje daruju bogataši?

Ipak, Isus drukčije gleda na to. Ta je sirota udovica ubacila više od svih. Ona je ubacila sve što je imala, a bogataši su dali od svoga suviška.

U grčkom originalnom tekstu evanđelja još je jasnije rečeno: “Ona je dala sav svoj žitak”. Upravo će to uskoro sam Isus učiniti: dat će sav svoj život. Predanje za drugoga do kraja, do smrti.

Isus je dakle opazio siromašnu udovicu: “tada dozove svoje učenike” i pokaza njima kakvo je veliko djelo učinila ta žena. On im pokaza: Gledajte! To je stvarno veličina! Nitko tu siromašnu ženu nije zapazio. Ona je darovala samo dva mala novčića. Ali ona je veća od svih velikih, koji samo daju, što im ne zadaje bol. Ne radi se o vanjskom isticanju, tituli, moći, sredstvima da se bude poznat. Pred Bogom se broji samo to, tko si stvarno ti. Siromašnoj udovici pripada uzvišeno mjesto. Gledajte na takve ljude!

Primjere siromašne udovice neka nas potakne na iskrenu molitvu koju molimo u Trećoj euharistijskoj molitvi: “Učinio nas Duh Sveti vječnim darom za tebe da zadobijemo baštinu s tvojim odabranicima”, da se zauvijek svidimo Bogu.

Fra Jozo Župić