33. nedjelja kroz godinu

Živjeti jedan talent

Završetak evanđelja ide za nečim. Taj završetak zvuči kao velika pohvala uspješnima. “Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.” Osjećamo da se prema onome koji nije bio blagoslovljen talentima postupa okrutno i nepravedno. Iznenađuje nas njegova sudbina. Izgleda kao da bi on dodatno bio kažnjen. Taj treći sluga kao da izaziva nekoga.

Jedan talent!  To je prosječno što netko prihvaća. Kod drugih se čini da im sve ide lakše od ruke. Čini se da su spretniji u razgovoru, sigurniji u nastupu i uspješniji u poslu. Jedan talent je premalo da bi netko bio pravedan prema bračnome drugu, djeci i prijateljima. To je premalo da bi se postigao vrhunski položaj u zvanju i da bi čovjek priuštio sebi natprosječni životni standard. Taj jedan talent ne čini sretnim i najbolje ga je odbaciti – zakopati.

Treći sluga ne ulazi u rizik. On je “otišao i sakrio talent svoga gospodara  u zemlju”. Budući da on samoga sebe smatra neznatnim, onda i drugi ne mogu tražiti od njega talent. Tako se treći sluga sam skriva i vraća natrag povjereno mu dobro. “Pobojah se stoga, odoh i sakrih talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!”
Taj odnos trećega sluga dotiče nas. Kao da imamo sućut, samilost s njime. Samilost s onim koji prijekorno i prkosno odgovara: “Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao”. Drugim riječima: ti si nedokučiv i nepredvidiv. Uzmi natrag što si mi dao i pusti me na miru ako već nemaš suvišno za mene!

Gospodar u prispodobi ne pokazuje razumijevanje. Bezobzirno otkriva sućut prema samome sebi. “Ako  i dalje tako činiš, tada se kockaš sa životom. Ti ipak imaš sposobnosti. Možda ne one s kojima si računao na uspjeh. Ti nisi duhovit i neusiljen. Ali tko ti kaže da su tvoje sposobnosti manje važne? Živi, što jesi!” Isus želi prodrmati. Pozvati nekoga da se probudi. Nitko ne može ništa! Ipak vrijedi otkrivati vrijednosti života makar  se čini kao  da mi nešto ne polazi za rukom.

Židovski učitelj Sussja jednom je rekao: “U dolazećem svijetu neće se pitati: zašto nisi bio Mojsije? I zašto nisi bio Ilija? Mene će pitati: Zašto nisi bio Sussja?” Jesam li dakle živio što je u meni položeno? Ne ide se za tim da budemo kao otac ili majka, kao prijatelj ili kolege. Budući da sam kao pojedinac važan Bogu, stoga smijem prihvatiti sebe važnim, što imam i što obilježava moj život.

Treći sluga nije živio istinski. On je zakopao što je imao. Isus nas želi ohrabriti u onome što nam se čini nebitnim, da ozbiljno prihvatimo povjereni dar od Boga. Stoga je potreban pošten pogled za samoga sebe. Možda trčimo prema ciljevima koji ne odgovaraju našim putovima. Tko živi mimo sebe onda pristup životu ostaje neobrađen i škodi samome sebi i svima onima koji s njime rade. U tome leži prekršaj. Moglo bi se govoriti i o tome što mi zapažamo kod drugih i što cijenimo. Za roditelje i odgojitelje to je životna zadaća. Oni se ne ostvaruju u povjerenim ljudima, nego u pogledu za potrebno, što drugi stvarno mogu. Upravo mlade ljude kojima je teško porijeklo i povijest, poduprijeti i ohrabriti da bi se stvarno otkrili i razvijali u onome što je u njima skriveno.

Ostaje Isusova oštra riječ! Ta oštrina želi služiti životu. Ona kuca na naša srca da se upitamo što nam je bitno i da živimo ono što je on u nas položio bilo da se radi o pet talenata, o dva talenta ili samo jednom.

Fra Jozo Župić

*********

Budnost za Gospodina

Budnost je i ljudska i kršćanska vrlina. Psihološki se govori o pažnji i o svjesno budnom stanju. Tko je nepažljiv, taj nije kod stvari. Skrenuo je pažnju na nešto drugo ili uopće nije budan: spava ili sanja…

Za normalan način života od velike je važnosti biti u duhu budan, pogotovo ako se radi o važnim odlukama ili o povećanoj  pažnji. Mislimo samo na potrebu koncentracije u saobraćaju; kako nam lako mogu naškoditi premorenost ili stres, ili utjecaj alkohola, ljekova ili droge.

Kao kršćani trebamo se isticati posebnom budnošću. Radi se o stavu očekivanja koje je usmjereno na dolazak Gospodinov. Mi vjerujemo na vidljivi pojavak, dolazak Gospodina našega Isusa Krista na kraju dana, na sudnji dan. Vjerujemo također u to, da za svakoga od nas u trenutku smrtnoga časa, za koji nitko unaprijed ne zna, dolazi trenutak, u kojem ćemo stupiti pred Gospodina i dati račun za svoj život. Tada će svatko morati odgovorno  stajati pred Bogom sucem živih i mrtvih, ujedno beskonačno milosrdnim i beskonačno pravednim, te dati račun za primljene darove s kojima je činio dobro ili zlo.

Trebali nas to strašiti? Bi li bilo ispravno ako bismo se ponašali kao onaj sluga koji je primio samo jedan talenat, ali ga je zakopao u zemlju, jer se bojao svoga gospodara  i gledao u njemu “strogog čovjeka”? Takav bi nas strah pritiskao i kočio u dobru; on bi bio deprimirajući i spriječio bi nas da se divimo Bogu u ljubavi i povjerenju.

Ne! Puno više je u pitanju povjerenje prema Bogu i zahvalnost za njegove darove kojima nas je obdario i s kojima mi kao s talentima tako reći trebamo “gospodariti” – svaki, tako dobro koliko može! Gdje se čovjekovo srce okreće Bogu u vjeri, nadi i ljubavi, tu neće izostati za trajno,  dobri plod u životu. Ti će se darovani talenti na taj način umnožiti, tako da smo u svakom vremenu spremni za dolazak Gospodinov.

Budnost kršćanina pokazuje se dakle u radosnom očekivanju Gospodina, koji dolazi, i u surađivanju s njegovom milošću, tako dugo dok ima vremena. Tamo, gdje netko na izvan više ne može djelovati jer je bolestan i slab, tu je upravo strpljivo podnošena patnja i s puno nade potpuna predanost u volju Božju, veličanstven način da donese duhovni plod.

Kao “sinovi svjetlosti i sinovi dana”, kako piše sv. Pavao, nismo doista od “noći i tame”. Onda ne želimo “spavati kao drugi, nego bdjeti i biti trijezni”, da bismo očekivali Gospodina.

Cilj ljudskoga života je ulazak u radost Gospodinovu, u kraljevstvo nebesko. S tom oslovljenom alternativom u Evanđelju, da je “beskorisni sluga” izbačen “van u tamu”, Bog nas ne želi strašiti, nego ukazuje na ozbiljnost naše životne odluke. Istinski strah Božji pokazuje se kao drago strahopoštovanje i kao ozbiljno prihvaćanje Božje zapovijedi. Tko svoj život rasipa isprazno, taj vara samoga sebe i konačno nije spreman za Gospodina.

Molimo za sve ljude koje Gospodin ovih dana zove k sebi! Preporučimo njegovoj milosti i milosrđu sve koji su već pošli u Očev dom. Neka na zagovor Majke Božje Marije i Svih Svetih prime spasenje i otpočinu od svojih muka. Bog će biti njihovo svjetlo i noći više biti neće. Ispunit će ih mir i radost koju im više nitko neće moći oduzeti.

Fra Jozo Župić