36. Ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre

U Ivanovu evanđelju čitamo: “Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.” (Iv 12, 24-26)

Ovaj odlomak podsjeća nas na Franjinu zadnju gozbu kao člana bezbrižne asiške mladeži u proljeće, 1204. Budući da je Franjo bio vođa te skupine, odabran je da bude ravnatelj gozbe. Sjedio je na čelu stola, a na glavi je imao krunu od ruža. Bio je okružen dobrom hranom, zgodnim mladićima, i lijepim mladim djevojkama. Pa ipak Franjo se nije prepustio veselu raspoloženju zabave nego je ostao uzdržan i zamišljen. Nakon večere Franju su pozdravili njegovi drugovi. Tko je najbolje svirao lutnju, tko je najljepše pjevao ljubavne pjesme, tko je bio najomiljeniji među djevojkama, tko je bio najinventivniji pjesnik, najhrabriji borac, najvelikodušniji kavalir? Odgovor je bio: Franjo! Zatim mu je mlada djevojka stavila drugu ružinu krunu na glavu i zamijenila onu pomalo uvelu. Paž mu je klečeći ponudio žezlo. Franjo je imao najbolje što život može ponuditi, a ipak je bio melankoličan.

Cijela skupina mladih izašla je s lutnjama i mandolinama u mirnu proljetnu noć. Zatim je Franjo iznenada ugledao istu prekrasnu gospođu koju je već ranije vidio u svojoj viziji začaranog dvorca. U toj viziji ona je bila odjevena u skupocjenu crveno-ljubičastu odjeću. Međutim, sada je bila bosonoga u nekim prosjačkim prnjama. Pa ipak, bila je Franji mnogo ljepša od svih mladih lijepih djevojaka u skupim haljinama. Dok su pjevači išli ulicom, ona je hodala s njima, bosa, veoma blizu Franje. Zatim je nestala, jednako iznenada kao što se i pojavila i nitko drugi ju nije vidio. Franjo je napustio skupinu i počeo ju je izbezumljeno tražiti, ali nije ju više mogao naći. Zatim se zaustavio, ukopan u mjestu kao ošamućen. Osjećao je samo slatkoću ‘dame’ svojih snova. Franjo se zaljubio.

Prijatelji su ga došli tražiti i pitali su ga zašto ih je napustio. Nije im mogao odgovoriti. Bio je u drugom svijetu. Netko ga je u šali upitao: “Jesi li možda konačno pronašao zaručnicu?” Ovo ga je pitanje vratilo u stvarnost, pa je odgovorio: “Istina je. Našao sam svoju ljubljenu zaručnicu. A ona je najplemenitija, najbogatija, najljepša zaručnica koja je ikada živjela na zemlji.” Ovaj je odgovor popraćen sarkastičnim smijehom. Budući da je skoro počelo svitati, skupina mladića se razišla kućama. Franjo je sada vidio ljubav svog života, Gospođu Siromaštvo.

Možemo se zatim sjetiti onoga što je Gospodin rekao u Ivanovu evanđelju, da „ako pšenično zrno pavši na zemlju ne umre, ostaje samo, ako li umre, donosi obilat rod.” Je li možda Gospodin poslao Gospođu Siromaštvo Franji da ga „zavede“? Franjo je morao poput pšeničnog zrna pasti na zemlju i umrijeti dvadeset dvije godine prije svoje fizičke smrti. Učinivši tako donio je znatno obilniji rod nego da je ostao navezan na “stabljiku”, svoj život bogatog trgovačkog sina u Assisiju. Možda je Gospođa Siromaštvo potaknula Franju da padne na zemlju kao zrno pšenice.

“Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” Franju više nisu veselila slavlja u ovom životu, bio je melankoličan, Gospodin je Franju naveo da “mrzi” svoj život u ovome svijetu da bi ga sačuvao za život vječni.

“Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.” Franjo je primio mnogo časti na tom slavlju, ali sve je to bilo beskrajno malo u usporedbi sa častima koje mu je Otac darovao za života i nakon smrti. Trebamo li razmatrati što moramo činiti da “padnemo na zemlju i umremo” da bismo mogli „donijeti bogat rod”?