38. Evanđeosko siromaštvo, evanđeosko srce djeteta

U evanđeljima Isus veliča dva životna stanja: djetinjstvo i siromaštvo.

Obzirom na djetinjstvo, evanđelja pripovijedaju slijedeći događaj: “U onaj čas pristupe učenici Isusu pa ga zapitaju: `Tko je, dakle, najveći u kraljevstvu nebeskom?’ On dozove dijete, postavi ga posred njih i reče: `Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Tko god se dakle ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom.” (Mt 18, 1-4)

Isus je veličao siromaštvo ovim riječima: “Blago vama siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!.” (Lk 6, 20)

U životu sv. Franje jasno uočavamo odnos između siromaštva i djetinjeg stava. Franjo je zasigurno prigrlio siromaštvo za sebe i Malu braću, ali je prigrlio i djetinji stav cijeloga svog života, u smislu u kojemu je Isus o tome govorio u svojim evanđeljima.

Imamo mnogo razloga vjerovati da je Franjo poput Isusa imao sretno djetinjstvo. Franjin otac, Pietro Bernardone, i njegova majka, gospođa Pica, bili su dobri roditelji. Dok se na Pietra često gledalo u negativnom svjetlu jer nije potpomagao Franjin poziv, pružio mu je ipak sigurno obiteljsko ozračje. Pietro je vjerojatno često vodio Franju u Francusku sa sobom da bi ga poučio trgovačkom poslu i pripremio ga za odrastanje. Gospođa Pica se brinula da Franjo nauči katoličku vjeru. Iako pojedinosti o Franjinu djetinjstvu nisu poznate u cijelosti, čini se da nije bilo problema koji su inače svojstveni suvremenom načinu življenja u obitelji.

Lako se može uočiti kako je Franji djetinjstvo pomoglo prigrliti život kulturno veoma različit, život fratarskog siromaštva. Cijeloga života Franjo nikada nije bio “samodostatan”. Nikada nije doista “zaradio svoj vlastiti kruh.” Kao dijete ovisio je o svojim roditeljima. Kao vojnik ovisio je o vojsci. Kao fratar ovisio je o Bogu. Život sv. Franje pomogao je objasniti zašto Isus smatra nužnim postati poput djeteta da bi se ušlo u kraljevstvo nebesko. Isus zasigurno nije veličao nezrelost i usredotočenost djece na same sebe. Treba se nadati da je ovaj vid djetinjstva (djetinjasto ponašanje) samo privremeno stanje. Ono što treba ostati iz djetinjstva su potreba i ovisnost o drugima, konačno i o Bogu a i nemanje nikakve vlasti ili imovine. Kad postanemo potpuno „samodostatni” i vjerujemo svojoj moći i imovini, onda smo izgubljeni. Franjo nije bio parazit koji je primao, a nikada ne bi vraćao. On je davao drugima i pomagao druge, ali njegova „plaća” bila je milostinja koju su mu drugi svojevoljno davali, a koja smatrao je da mu dolazi od Boga. Franjo nije zahtijevao ništa isključivo za sebe. On je poput djeteta sve shvaćao kao dar.

Franjin stav pomaže nam nazrijeti odnos između siromaštva i djetinjstva. U oba slučaja osoba nije samodostatna nego nema vlast, ovisi o drugima i konačno o Bogu. Siromaštvo može pomoći svakome i svakako je pomoglo Franji zadržati (pozitivnu) srž “djetinjstva” cijeloga života. Siromaštvo samo po sebi to naravno ne može učiniti. Osoba može biti siromašna a i dalje veoma posesivna i materijalistička. Ili netko može biti materijalno bogat, ali “siromašan duhom”, tako da zadrži sržnu odliku djetinjstva cijeloga života.

Franjin poziv bio je “živjeti evanđelje”. Vidio je da Isusovo vječno djetinjstvo, poznato kao “Sin”, i njegovo siromaštvo, sjedinjuje ga s masom ljudi, a to su ključne sastavnice evanđelja. Budimo uvijek zahvalni Bogu na onome što nam je dao i budimo zahvalni cijelome čovječanstvu čiji smo dužnici. Svi mi nužno trebamo gajiti ovu poniznu zahvalnost, mi koji poput Franje želimo živjeti evanđelje.