39. Franjo i gubavac

Čak i oni među nama koji su odlučili nasljedovati u potpunosti Gospodina Isusa Krista ipak su često navezani na svijet. Primjer toga iz života sv. Franje dolazi iz njegova stava prema gubavosti nakon njegova obraćenja.

U doba Starog zavjeta, šeol (Podzemlje) bio je poznat kao prebivalište mrtvih. Vjerovalo se da smrt ne donosi potpuno poništenje nečijeg života za razliku od današnjeg materijalističkog pogleda na svijet. Osoba i dalje postoji kao sjena svog zemaljskog života. Takve osobe nisu više bile u odnosu s drugim ljudima ni s Bogom, nego su bile u potpunoj izolaciji. Psalamist moli: “Vrati se Jahve, dušu mi izbavi, spasi me radi svoje dobrote: jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Ps 6:4-5). Gubavost i druge bolesti smatrale su se predokusom šeola. Bolesnici, osobito gubavci bili su izolirani iz ljudske zajednice.

U doba sv. Franje, zadržao se ovaj stav prema gubavosti, ali s jednom značajnom razlikom. Na području Assis-a postojala je bolnica pored dvorca Arce posvećena sv. Lazaru, prosjaku prekrivenom čirevima, onome iz Isusove prispodobe, iz evanđelja sv. Luke (Lk 16, 19-31). Kada je osoba pokazivala znake gubavosti, morala se skrivati od ljudi. Kada su bili otkriveni, odvedeni su u lazaret. Svaki gubavac ulazio je u bolnicu u ceremoniji održanoj u bolničkoj kapeli koju je predvodio svećenik. Svećenik bi poškropio gubavca svetom vodom i rekao: “Brate moj, dragi jadni mali čovječe dobroga Boga, po velikoj tuzi i patnji, bolesti i gubavosti, i mnogim drugim jadima, zadobiva se kraljevstvo nebesko, u kojemu nema ni bolesti, ni tuge, sve je čisto i bijelo, bez mrlja, blistavije od sunca. Otići ćeš tamo ako je to Bogu milo. U međuvremenu, budi dobar kršćanin, podnosi strpljivo ovu nesreću i Bog će ti se smilovati.”

Svećenik bi zatim rekao: “Brate moj, odvajanje se tiče samo tvojega tijela. A što se tiče duha, što je važnije, ti si i dalje, kao i ranije dionik u molitvama naše Majke Crkve, kao da svakodnevno pomažeš u božanskoj službi. Darežljivi ljudi će osigurati sredstva za tvoje manje potrebe, i Bog te nikada neće napustiti. Čuvaj se i budi strpljiv. Bog je s tobom. Amen.”

Zatim svećenik posipa glavu gubavca crnicom i veli: “Umri svijetu, rodi se iznova u Bogu. O Isuse Spasitelju moj, koji me načini od zemlje i odjenu me tijelom, omogući mi da ponovno uskrsnem u novi dan.” Ljudi tada odgovaraju: “Kosti mi se tresu, duša gubi put. Aleluja. Smiluj nam se Gospodine. Čuvaj nas od zla.”

Čita se evanđelje u kojemu se nalazi prispodoba s 10 gubavaca. Gubavcu se zatim daje popis naputaka o tome kako se sada treba ponašati da bi izbjegao doticaj s ljudima. Treba nositi posebni ogrtač da bi bio prepoznatljiv kao gubavac. Bilo mu je zabranjeno piti iz rijeka, izvora, ili zdenaca. Mogao je piti samo iz posebne boce. Nije smio dotaknuti ništa što nije bilo njegovo vlastito svojim rukama, nego samo s rukavicama. Dani su mu i drugi naputci u svrhu izbjegavanja doticaja s ljudima da ih ne bi zarazio gubom. Naposljetku bi dobio i drvenu čegrtaljku kojom je trebao najavljivati drugima svoju nazočnost.

Gubavac bi zatim zajedno sa svećenikom i sa zborom vjernika produžio prema ćeliji u kojoj je trebao živjeti s minimumom stvari. Sve što je ranije posjedovao išlo je bolnici. Gubavac je zatim odgovarao: “Ovdje je moje trajno odmorište. Ovdje ću živjeti. Ovo je moj zavjet.” Izvan njegove ćelije nalazio se panj za sakupljanje milostinje koju bi svećenik i zbog vjernika ostavljao gubavcu. Tada bi svi ostavili gubavca u ćeliji, a svećenik bi zapjevao: “Svemogući Bože koji rušiš oholost starog neprijatelja patnjama tvog Sina Jedinca, udijeli svom sluzi potrebnu snagu da podnosi predano i strpljivo zlo koje ga je snašlo. Amen.” Narod bi zatim odgovorio: “Amen.”. Gubavac je poslan u šeol “Sheol”, ali Crkva mu je dala i Kristovu nadu. Poput današnjih redovnika gubavac je morao umrijeti svijetu da bi živio za Krista.

Nakon svog obraćenja Franjo još uvijek nije raskrstio sa svijetom što se od gubavca zahtijevalo. Izbjegavao je lazaret, a kada bi želio dati milostinju molio je druge da to učine umjesto njega. Kada bi vidio gubavca, osjećao bi odbojnost. Međutim, Bog je vidio njegove poteškoće i iscijelio ih je. Jednom dok je Franjo jahao svojim krajem, ugledao je odbojnog gubavca baš posred ceste. Nije ga mogao izbjeći. Međutim, nije pobjegao. Sjahao je, prišao je gubavcu, dao mu je milostinju u ruke, poljubio je zatim izranjeno meso gubavčeve ruke. Nakon što je gubavac povukao ruku, Franjo je podigao pogled i gubavac je nestao. Nekoliko dana kasnije, Franjo je otišao u bolnicu sv. Lazara i dao svakom gubavcu zlatnik i poljubio mu je usne.

Sv. Bonaventura kaže da je gubavac bio Krist koji se vratio ispuniti Izaijino proročanstvo: “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava.” (Iz 53, 3-4)

Franjo je poput sviju nas morao zagrliti Gospodina, ma u kakvom nam obliku došao.