4. korizmena nedjelja

O progledavanju i sljepoći

Ovog tjedna počelo je proljeće. Prolazi tama zime, raste novi život, svakoga dana sve je svjetlije. Budi nas jutarnje svjetlo i pomaže nam kod ustajanja iako smo još umorni. U kršćanskoj tradiciji to se svitanje identificira s Isusom Kristom.

“Probudi se, ti što spavaš, ustani od mrtvih i zasvijetlit će ti Krist.” Te riječi smo malo prije slušali u poslanici Efežanima.

Sjetimo se danje mise na Božić. Ivan je u svom evanđelju izrekao riječi o Isusu: “Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka dođe na svijet”. Isus je želio ljudima svijetao i ugodan život, i da se isplati živjeti. Mladić o kojemu je govor u evanđelju nije imao lijep život. Bio je upućen na pomoć svojih roditelja i na milostinju stranaca, jer je bio slijep i to od rođenja. Nikada nije vidio sunce, samo ga je osjećao na svojoj koži. Nikada nije vidio cvijeće, samo ga je mirisao. Nikada nije vidio ljude, samo ih je mogao osjetiti: jesu li voljni biti prema njemu prijateljski, ili ga ismijavati, suosjećaju li s njime, ili ga ignoriraju. Bio je upućen na takav život. Isus mu otvara oči: čini to, da taj čovjek opet može gledati. Kakvo čudo!

I umjesto da se svi raduju, farizeji su bijesni, možda čak zavidni, a prije svega nevjerni. Ne mogu sebi predočiti, da je Isus stvarno pravedan, da postupa po Božjem nalogu. To se ne uklapa u njihov pogled na svijet. Oni su uistinu bili pobožni ljudi. Za njih su bile važne Božje zapovijedi. Pokušavali su ih se držati. Jedna zapovijed glasi: “Svetkuj subotu”. Subota je kod Židova dan počinka i odgovara našoj nedjelji. Na taj se dan ne radi. Farizeji su razumijevali i djelo liječnika, liječenje kao rad. Iznimka je bila ako je čovjek u životnoj opasnosti, tad liječnik smije pomoći. Ali slijepac od rođenja nije u životnoj opasnosti. Zašto ga je Isus izliječio? Subota je dan, u kojem se ljudi trebaju radovati Božjoj dobroti. Oni su oslobođeni od rada, smiju biti slobodni od tereta. Tu spadaju i bolesti. Božja dobrota i ljubav trebaju biti iskustvene i u subotu. Ipak farizeji ne žele dopustiti, da taj slijepac ima to iskustvo subote. Oni su na jedno oko slijepi. Vide samo subotnju zapovijed i slijepi su za sućut i ljubav. Tako ne mogu ispuniti volju Božju. Dakle, sljepoća nije samo bolest očiju. Često puta još više je bolest srca. Tko je slijep za ono što se oko njega događa, taj stvarno ne vidi što čovjeka pokreće. Što mi govore suze i smijeh na licu onoga s kojim živim, koji me susreće?!

Isus misli i postupa drukčije. On oslobađa čovjeka od njegove sljepoće. I upravo kroz to časti subotu i ispunja Božju volju.

Za mladića počinje novi život. Oslobođen je tame, može vidjeti, prepoznati, razlikovati. Povjeren mu je život, i on mora i može ispočetka početi. Sigurno mu je potrebna hrabrost. On se mora učiti svemu novome i sticati iskustva. Neće mu uvijek ići dobro. Mnogi će biti zavidni, stavljat će mu klipove pod noge, piljiti u njega i šaputati o njemu (“to je taj…”). Ali njegova vjera, svijest da je Bog onaj koji misli dobro s njim, koji će biti uz njega i s njime, ta mu svijest pomaže. Mladić nije samo progledao, njemu je također vraćeno svjetlo: Isus je Sin Božji, njemu mogu vjerovati.

Pavao gradi na tom znanju, na toj vjeri: Isus je svjetlo svijeta, dakle i mi trebamo biti svjetlost za svijet. Trebamo se brinuti, da život ljudi bude svijetao, dobar i prijateljski. Svjetlo Božje koje svijetli u svakome od nas, treba biti vidljivo za sve, ono treba biti pred očima – da bi svijet bio svijetao.

Isus je pokazao da naše uske granice nisu nikakva zapreka za Boga. Svi su mislili, tko se rodi slijep, da tako mora biti zauvijek. Ozdravljenje slijepca pokazuje nam, da je dobro, nadati se i otvoriti se za Božje djelovanje. Bog je veći nego što to mi možemo sebi predstaviti. Možda bismo na kraju mogli zajedno moliti:

Ti Gospodine znaš koji su to okovi koji nas priječe, tebi dopustiti, da nam otvoriš oči. Ti znaš i čežnju. Prihvati nas u našoj nedostatnosti i slabosti i daj nam hrabrost i snagu za obraćenje! Smiluj nam se i uči nas svojoj samilosti! Amen.

Fra Jozo Župić

******

Slijepi vide

Dar očinjega vida vrlo je dragocjen. To znaju osobito oni, koji su slabovidni, koji imaju imaju smetnje vida ili nesreću da su slijepi. U Evanđelju susrećemo čovjeka koji je od rođenja slijep i baš je zbog toga postao prosjak.

Neki su tvrdili prebrzo, sasvim sigurno da je Bog kaznio roditelje slijepca a i njega samoga zbog bilo kakvog skrivenog grijeha. Na to je Isus odgovorio: “Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.”

I Isus ozdravlja slijepca od rođenja. On to čini proračunato u subotu.

Što iz toga slijedi, je razračunavanje Isusovih protivnika sa slijepcem a i s Isusom samim. Farizeji jednostavno ne žele prihvatiti da se po snazi Božjoj dogodilo čudo. Pokušavaju poreći ono što je tako jasno i očigledno, i na taj način pokazuju sljepoću svoga srca.

Bivši slijepac naprotiv vidi jasnije: Isus mora biti poslan od Boga; inače ne bi mogao učiniti takvo čudo. Javno svjedočenje ozdravljenoga nailazi na protivljenje, i konačno biva izbačen iz sinagoge.
U ponovljenom susretu s Isusom ozdravljeni spoznaje:Isus je obećani Mesija, Sin Čovječji. Baci se ničice preda nj: “Vjerujem, Gospodine!”

Sigurno smo iskusili, da ima stvari za koje nemamo uvida. Mnogo je toga u stvarnosti sasvim drukčije, nego smo prije toga zamišljali. Kako smo lako u opasnosti, da druge ljude osudimo! Bog sam gleda u srce, i mi se ne smijemo drznuti, biti suci nad drugima.

Bog nas je u Isusu Kristu obasjao. Mi smo po vjeri u njega postali “gledajući”. Zbog toga želimo biti zahvalni i dati svjedočanstvo, slično kao slijepac. Sigurno je također da moramo računati s mnogim protivljenjima i nerazumijevanjima. Ipak, naši bližnji koji su u traganju za istinom, trebaju svjedočanstvo vjere.

Iz tame grijeha i smrti izvodi nas samo jedan put: vjera u raspetoga i uskrsloga Otkupitelja. Mi kršćani ljudi smo uskrsne nade. Bog nas ljubi i želi nas u svojoj ljubavi za svu vječnost usavršiti. Neka nam on stalno obasjava srce svjetlom svoje milosti!

Fra Jozo Župić

************

Stvarno je čudo što će slijepac od rođenja progledati. To je Isus uradio. To nije ispričano da se čudimo Isusu i njegovoj božanskoj ozdraviteljskoj snazi. Tu se prije svega radi o “rasvjetljenju” srca i razuma. Radi se o svjetlu vida vjere. Bez njega sam slijep, iako vidim.

Vidim li ja kako sam i sam taj slijepac od rođenja? Ako da, tada polako postajem onaj koji vidi. Kako je puno sljepoće u meni! Kako puno toga ne vidim, previdim, ne zapažam.

Psiholozi nam ukazuju na to, da puno toga moramo previdjeti, da imamo pregled. Mi bismo od dojmova bili potpuno preplavljeni, moglo bi nam se dogoditi da stalno izabiremo u nesvjesnom stanju, ne bismo se mogli koncentrirati na određene stvari. Nažalost na taj način previđamo stalno stvari i ljude koji traže od nas pažnju. Slijepi smo za nevolju drugih jer se previše bavimo sobom.

Ali, poznajemo li sami sebe bar malo? Kako često utvrdimo: pogreške drugih točno vidimo, a za vlastite smo slijepi.

Još je gora sljepoća kada je u pitanju Bog. Vidimo li Boga u našemu životu, da je On tu i da djeluje? Mi smo bilo gdje na površini, na vanjštini, a on je u našoj sredini, u našemu srcu. Ali smo slijepi i vjerujemo da vidimo. O, kad bismo htjeli priznati da smo dosad malo vidjeli, da smo bili slijepi za Božju tajnu koja nas okružuje i nosi naš život.

Isus je izliječio slijepca od rođenja. To se evanđelje čita u korizmenom vremenu, jer Isus želi i nama darovati vid. Preduvjet: da i mi želimo progledati. Da čeznemo za tim, da ne idemo slijepi kroz život.

Isus želi da vidimo. Krštenje je nazvano “prosvjetljenje”.Obred krštenja ponavlja ono što je Isus učinio slijepcu u znakovitom obliku: krštenik biva pomazan svetim uljem i kršten vodom. Krist je postao svjetlo njegovoga života. Sjećamo li se riječi iz obreda krštenja: Dijete vam je Krist prosvijetlio da sveđer živi kao dijete svjetla.

Ali, nažalost moramo priznati da su kršćani, krštenici često puta kao i nekršteni: zar nema puno sljepoće među nama koji nosimo Kristovo ime? Da, nažalost, moram potvrditi. Ali jedno znam sa sigurnošću: Vjera je svjetlo na mome putu. Bez nje bih tapkao u mraku. Vjera otvara oči. Ona otvara srce za Boga i za druge. I dobro se može vidjeti samo srcem.

***************

Primjer slijepca od rođenja koji je od Isusa na čudesan način izliječen, može nam pomoći, otkriti pravo svjetlo, s kojim nas obasjava Božja ljubav.

Mi koji vidimo ne možemo predočiti sebi što za nekoga znači roditi se slijep. Ima li taj čovjek uopće pojma o svjetlu, o bojama, o obliku i liku svijeta i života? Takozvane “unutarnje slike” koje svaki čovjek oblikuje, i u kojima on organizira svoju predodžbu, svoje mišljenje i svoje sjećanje, vjerojatno drukčije proizvodi sliku kod čovjeka koji je od početka slijep: on “gradi” sebi svoj svijet na temelju preostalih dojmova i opažanja, kojima je sposoban: ipak on može čuti i govoriti, ima osjetilo opipa i može mirisati. Iskustva takvih ljudi pokazuju i obznanjuju da oni na svoj način katkad više opažaju nego to mi sebi možemo predočiti. Područja stvarnosti kao i stvari života koje možda za nas nisu važne, za slijepce mogu biti vrlo značajne.

Ipak svaki slijepac čezne, da može s tjelesnim očima vidjeti, iako u konačnosti jedva može sebi predočiti što to znači!

Kako je stoga bilo veliko slavlje i radost pogođenoga kao i njegove rodbine i prijatelja, kad je Isus slijepcu od rođenja darovao vid. Izliječeni je shvatio: ovdje se dogodilo nešto veliko, čudo. Moje izliječenje povezano je s Bogom i ja vjerujem onome koji me izliječio. On ne može biti grešnik kako su tvrdili farizeji, nego je on prorok Božji, možda baš očekivani Mesija.

Jesmo li mi oni koji već vide? Pitanje zvuči provocirajuće. Ili drukčije formulirano: Jesmo li za bitne stvari života postali oni koji “vide”. Često naime živimo kao “na površini” i ne opažamo da smo najvažnije previdjeli. Kako često prosuđujemo ljude samo po vanjštini! Tu brojimo mladost, ljepotu i snagu, ili također moć, posjed i čast, dok nam “unutarnje vrijednosti”, pravo bogatstvo čovjeka nisu važne. Kako se lako dogodi da se prevarimo i nekoga držimo za velikog, a on u stvarnosti to nije. I obratno, možda je čovjek kojega nismo zapazili, u svom srcu pun vjere i ljubavi i čini puno dobra…

Tako nam današnje evanđelje može pokazati kako možemo s Božjom pomoću u srcu postati ljudi koji “vide”. Smijemo i trebamo moliti Boga da nas obasja svjetlom svoje milosti. Neka nas Duh Sveti oslobodi iz tame zablude, grijeha i smrti i daruje nam pravi život. Najviše što možemo primiti “očima srca” je ljubav Božja koja nas stalno prati i uz nas je. Puno puta sve može biti zastrto i puno oblaka, ako i dalje ne znamo i nismo načistu da je Bog ipak kod nas i da nas ne napušta. To u srcu “vidjeti” i iz potpunog osvjedočenja čvrsto vjerovati, sigurno nije lako. Ipak ako nam Bog daruje svoju milost, tada se izdižemo iznad toga trenutka i postajemo ljudi koji “vide” najvažnije stvari života.

Kako će jednom biti u nebu? Ako s pomoću Božje milosti nakon naše tjelesne smrti postignemo taj cilj, mi ćemo na sasvim nov i nečuven način “vidjeti” “što oko nije vidjelo i uho nije čulo i čovjeku ne pade na pamet: što Bog pripravi onima koji ga ljube” (1 Kor 2,9).

Molimo svetu Bogorodicu Mariju da pomogne nama i našim bližnjima dospjeti u slavu gledanja Boga u nebeskom kraljevstvu.

Fra Jozo Župić