4. nedjelja došašća

Vrata vjere

S četvrtom nedjeljom došašća nalazimo se neposredno pred svetkovinom Božića, svetkovinom Kristova rođenja. Ili, da se poslužimo riječima himna Jutarnje u vremenu došašća poslije 16. prosinca kojima nas opominje na njegov drugi dolazak:

“Jer Krist je već pred vratima

Da vjernim nebo otvori

I krune svetim podijeli.”

U evanđelju po Luki Marija posjećuje svoju rodicu Elizabetu. Susreću se dvije žene koje pod srcem nose dijete. Djevica Marija začela je svoga sina Isusa po Duhu Svetom. Elizabeta je već u visokoj starosti i smatrana je neplodnom. Ipak Bog djeluje na čudesan način, pa ona sa svojim mužem Zaharijom zatrudnje. Njeno će se dijete zvati Ivan i ići će pred Gospodinom.

To su dvije žene u radosnom iščekivanju, koje se susreću radosno. Svaka od njih zna za tajnu i nadu druge: Marija je obaviještena od anđela, da je njena rodica Elizabeta već u šestom mjesecu trudnoće. To je bila potvrda Božjeg djelovanja: “Jer Bogu ništa nije nemoguće” (Lk 1,37).I obratno, Elizabeta se napunila Duhom Svetim, tako da je ona svojoj mladoj rodici Mariji kod njenog posjeta iz svega glasa povikala: “Ta, otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?” (Lk 1,43)

Elizabeta vidi dublje nego drugi ljudi. Ona prihvaća čudo, koje se dogodilo u Mariji. Marija je pozdravljena kao “Majka Gospodinova”. Izraz “Gospodin” je u biblijskom uporabnom govoru rezerviran za Boga, budući da se pobožni Židovi nisu odvažili izgovoriti Božje ime “Jahve”. U grčkom pratekstu Novoga zavjeta imamo za to riječ “kyrios”, upravo “Gospodin”.

Elizabeta dakle, u djetetu, kojeg Marija nosi pod svojim srcem, već spoznaje Otkupitelja i Gospodina. Ona pozdravlja Mariju po smislu kao Majku Božju. To ne iznenađuje, kad Elizabeta počima svoju pohvalnu pjesmu Mariji i njenom još nerođenom djetetu ovim riječima: “Blagoslovljena ti među svim ženama, i blagoslovljen plod utrobe tvoje!”

Jedinstven je blagoslov što ga je Bog iskazao ovoj ženi. Riječ “blagoslovljen” znači u biblijskom uporabnom govoru također isto kao i “slavljen”, “hvaljen”.

Dakle, Marija će biti slavljena i hvaljena – više od svih drugih žena a isto tako i njezino dijete! Sama Marija, ponizna službenica Gospodnja, slušajući to, nastavlja pohvalnu pjesmu Bogu, u kojoj ona daje čast Gospodinu: “Veliča duša moja Gospodina, i klikće duh moj u Bogu, mome spasitelju.”

Bog je stoga mogao djelovati u Marijinoj veličini, “jer je “povjerovala, da će se ispuniti što joj je rečeno od Gospodina” kako to formulira Elizabeta. I tako je Marija uistinu “blažena”!

To ovisi o vjeri: tada Marijinoj i Elzabetinoj, a danas našoj. U vjeri se otvaramo za Božje djelovanje, za njegov plan ljubavi. U vjeri se prihvaćaju ljudske granice a ujedno i prekoračuju. Vjera je kao vrata jedne nove stvarnosti; papa u miru Benedikt XVI. to naziva u svome apostolskom pismu za “godinu vjere” “porta fidei” – “vrata vjere”.

Adventska poruka ove nedjelje glasi: tko danas vjeruje, sutra smije gledati, što je Bog pripremio onima, koji njega ljube! To je neizrecivo veliko; tada će pastirima biti naviještena radost o Gospodinovu rođenju, kojoj nema kraja.

Fra Jozo Župić

***********

Marijina vjera

Lk 1, 39-45)

U evanđelju Ivan zaigra od radosti u utrobi svoje majke. Time on već u utrobi svoje majke započinje proročko poslanje ukazujući na onoga koji ima doći. I Elizabeta, ispunjena Duhom Svetim, spoznaje, da se njezin sin u utrobi nije tek slučajno pomaknuo, već joj želi nešto reći. Marija nije tek njezina rodica koja dolazi k njoj, već je posjećuje Majka Gospodinova. Elizabeta naziva Mariju blaženom. Temelj njezina blaženstva jest Marijina vjera: “Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!” Ovdje imamo najstarije svjedočanstvo o čašćenju Marije.

Govoreći o Marijinoj vjeri, Dokument Porta fidei (Vrata vjere) kaže: “Po vjeri Marija je prihvatila anđelovu riječ i povjerovala navještaju da će postati Majkom Božjom u poslušnosti svoga posvećenja (usp. Lk 1,38). Prilikom posjeta Elizabeti uzdigla je svoj hvalospjev Svevišnjem za čudesa koja izvodi u onima koji se u njega uzdaju (usp. Lk 1, 46-55). S radošću i strepnjom donijela je na svijet svoga jedinoga sina, sačuvavši svoje djevičanstvo netaknutim (usp. Lk 2,6-7). Povjerovavši svom zaručniku Josipu, povela je Isusa u Egipat da ga spasi od Herodova progona (usp. Mt 2, 13-15). Istom je vjerom slijedila Gospodina u njegovu propovijedanju i ostala je s njim sve do Golgote (usp. Iv 19, 25-27). S vjerom je Marija iskusila plodove Isusova uskrsnuća i, pohranjujući sva sjećanja u svom srcu (usp. Lk 2,19-51), prenijela ih dvanaestorici okupljenih s njom u dvorani Posljednje večere da bi primili Duha Svetoga (usp. Dj 1,14; 2,1-4).”

Zna se reći: “Svatko u nešto mora vjerovati!” To je jedna banalna fraza koja kaže da gotovo svi ljudi vjeruju u nešto, pa onda i ateisti. Takve izjave, međutim, brišu značajnu razliku između biblijske vjere i religioznosti u općenitom smislu. Ako neki sportaš, prije početka natjecanja, učini znak križa da mu Bog podari pobjedu, a izvan natjecanja, u osobnom životu, uopće ne živi vjeru, tada njegovo izvanjsko pokazivanje religioznosti nema ništa s vjerom Abrahama, Mojsija, proroka, sve do Isusa, Marije i apostola (usp. Hebr 11).

Često odnos s Bogom obilježava neka vrsta duhovnoga materijalizma. Ljudi se obraćaju Boga iz koristoljubivih razloga: kako bi dokučili što ih čeka u budućnosti, ostvarili svoje želje, ozdravili od svojih bolesti, iskusili zaštitu od zlih duhova, i slično. Vjeruje se u Boga koji je ‹koristan›. Vjera se pretvorila u religiju očekivanja i potisnutoga straha. Takvi vjernici prestaju ići u crkvi ako im njihova vjera nije “ništa donijela” (više kuna, bolju djecu, zdravlje, posao).

Kako se vratiti u prostor biblijske vjere? Ima ljudi koji su cijeli život u crkvi, koji žive religioznim životom i još to nazivaju biblijskom vjerom, ali iz njih ne izvire snaga, vjera, optimizam. Oni žive svoje pozive, poštuju pravila, primaju sve sakramente, ali u njima nema biblijske vjere. Takva tobožnja vjera ometa pristup pravoj vjeri. Zbog toga je potrebno srušiti staru vjeru kako bi se mogla izgraditi nova, istinska vjera (usp. Mt 9, 16- 17). Kriza vjere stoga može biti nešto u sebi pozitivno. Ona je čišćenje i odvikavanje od idolatrijske vjere i stvaranje ozračja u kojemu će se razvijati zrela vjera koja počiva na ljubavi, a ne na strahu ili na potrebi.

Bog ne želi bilo kakvu vjeru, eto, mora postojati nešto, neki Bog, stvoritelj svega. Vjerujemo li u Boga koji je sada i ovdje osobna, stvarna, sveprožimajuća i djelatna snaga? Vjerujemo li da se on stvarno brine za nas, da stvarno vodi naš život? Toliko puta pjevamo u crkvi da je Bog naša snaga, utočište, utjeha, itd. Je li On to stvarno? U svakidašnjici? Na ulici, na radnom mjestu? Vjernik u biblijskom smislu vjeruje Bogu iznutra, osobno, i stavlja Boga na prvo mjesto i po cijenu velike žrtve u životu.

Fra Anđelko Domazet

***********

Najljepši božićni dar

Za nekoliko dana je Božić. Došašće bi nas trebalo pripremiti za taj dan. Od glasnih adventskih trgova i adventskih koncerata smisao došašća jedva izlazi na vidjelo. Trebalo bi više tišine a ona je trenutno deficitarna roba. Jer velike se stvari događaju većinom postrance od svjetala pozornice.

Današnje Evanđelje koje govori o Marijinu posjetu rodici Elizabeti izvještava o nečemu veliku što se dogodilo u skrivenosti. Dvije trudne žene susreću jedna drugu. Jedna je trudna već šest mjeseci, a druga je tek začela. Taj je motiv zaokupio mnoge umjetnike koji su ga prikazali kako su se dvije žene pozdravile i zagrlile.

Svaka trudnoća je jedno čudo, divno, tajnovito događanje. Dobro je za sve nas, da upravo u pogledu na Božić, mislimo na to, kako smo i mi započeli svoj život u krilu majke i tu smo rasli do dana rođenja. Božić je tako jedinstvena svetkovina, jer je Bog sam išao tim putom. Isus, Sin Božji, želio je postati čovjek kao i mi. Njegovo rođenje je Božji dolazak u naš svijet. Neznatan. Bez buke i bez spektakla.

Takav je također susret između Elizabete i Marije. Tu je radost ponovnog viđenja, srdačnog pozdravljanja. Tu je prije svega ono što nose pod svojim srcem: njihova djeca. Tu je još više. Evanđelist Luka spominje Duha Svetoga. On ispunja obje u tom susretu i to ih čini osobitima.

Kod Elizabete zaigra čedo u utrobi. Ona razumije taj znak. Njeno dijete, koje će poslije postati veliki Isusov preteča, Ivan Krstitelj, pozdravlja dijete u Marijinoj utrobi. To je prvi susret, već u majčinoj utrobi. I Elizabeta izriče Mariji pohvalu koja će otad nebrojeno puta biti ponavljana: “Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus.” U svakoj Zdravo Mariji prihvaćamo te Elizabetine riječi, i zahvaljujemo Mariji za njenu vjeru i njeno dijete.

Mnogi trče ovih dana da kupe posljednje darove za Božić. Scena današnjeg Evanđelja govori uistinu o najljepšem i najvažnijem božićnom daru: Marija donosi svoje dijete Elizabeti, još prije nego će se ono roditi. I ono izaziva veliku radost. Isus je donesen kao božićni dar! On je dar Božji ljudima. Radi njega postoji božićna svetkovina. Bog nas susreće tako blizu, tako malen, tako osoban u tom djetetu, Isusu.

“Donijeti” Isusa: ako ga nosimo po vjeri u srcima, tada će doći i do pravih, lijepih susreta. To je dragocjenije nego svi mnogi božićni darovi.

Fra Jozo Župić