4. nedjelja došašća

Rosite, nebesa!

Četvrta nedjelja došašća sve nas bliže vodi  k svetkovini Božića. Tajna utjelovljenja Sina Božjega  je događanje odozgor: rosite nebesa odozgor, oblaci daždite Pravednika! Bog je djelujući; od njega je inicijativa. Njegov Sin je najveći dar nama kojeg nam je povjerio. Dolazi nam u začeću i rođenju Isusa Krista.

Ujedno smo i mi ljudi uključeni u taj misterij, koji se osobito pokazuje na Mariji, djevičanskoj majci Božjoj, ali i na svetom Josipu, njenom djevičanskom zaručniku i očinskom zaštitniku djeteta Isusa.  Neka se rastvori zemlja da procvjeta spasenje! (usp. Iz 45,8).

Evanđelje po Mateju pokazuje nam, kako anđeo objašnjava Marijinom zaručniku, naime Josipu iz Nazareta, tajnu djevičanskog začeća Isusova od Marije. Anđeo je došao i Mariji kako bi upoznala Božji plan, da će kao djevica začeti dijete i roditi ga. U punoj slobodi Marija je izgovorila svoj vjernički DA Riječi: neka mi bude kako si rekao. Josip ovdje ne zaostaje za svojom zaručnicom. Uskoro će i on po anđelu iskusiti istinu božanskog spasenjskog djelovanja na Mariji, odbacuje sve sumnje i oklijevanja i izgovara u svom srcu vjerničko DA. To se pokazuje u tome, što on postupa s Marijom kao sa svojom ženom, uzima je k sebi i preuzima odgovornost za nju i njeno dijete.  Bog je to dijete i njegovu majku povjerio njemu. On treba kao pravno priznati otac dati djetetu ime Isus, što znači Bog spašava. Josip iz Nazareta pokazuje svoju vjeru na djelu: on nije čovjek od puno riječi, nego se pokazuje pravedan po svome djelovanju.

U djetetu Isusu ispunjavaju se obećanja prorokâ. Na osobit način to je bio prorok Izaija, koji je govorio o djevici koja će roditi sina. Njegovo ime treba biti Emanuel, što u prijevodu znači: S nama Bog. Upravo je to postalo istinito u Isusu Kristu: Bog sam dolazi k nama; Bog postaje čovjek, uzima našu smrtnu narav i u osobi Isusa Krista povezuje nas sa svojom božanskom naravi na nerastavljiv način.

Kao što su Marija i Josip imali jedinstvenu zadaću i poziv u božanskom planu spasenja, također smo i mi uključeni sasvim osobno u otkupiteljsko Božje djelo. I nama su u vjeri povjerene nebeske tajne. Božja riječ nam je darovana, i treba u našem srcu postati tijelo, tako da budemo sve više oblikovani na sliku našega otkupitelja Isusa Krista. Dajmo se oblikovati po Mariji, majci Sina Božjega! Ona  je sposobna oblikovati naš život na sliku Božju, tako da slava Božjeg djeteta počne blistati i sjati u našem životu.

Samo malo dana je do svetkovine Božića. Došašće je vrijeme milosti, i mi molimo i  zazivamo zagovor Majke Božje Marije i svetoga Josipa.  Molimo i pjevamo: Dođi, o dođi, Emanuele. Za tobom čezne Izrael! U našem siromaštvu čekamo i mi i gledamo nadajući se tebi. Raduj se, raduj se, raduj se o

Izraele, uskoro dolazi, uskoro dolazi Emanuel. Amen.

Fra Jozo Župić

************

Čežnja ima ime

Tko u crkvenim krugovima govori o svetom papi Ivanu XXIII. , taj spaja  sliku Crkve  koja se  otvara i bez predrasuda pokreće u našem svijetu. Imena mogu biti tako nešto kao program. Za nekoga čovjeka nije nevažno koje mu ime daju roditelji. U nekim gradovima provode se godišnje statistike o najobljubljenijem imenu.

Različiti su motivi kod izbora imena. Svi oni koji postaju roditelji često puta su  tajnoviti u izboru imena. Napeto je to, za koje će se ime opredijeliti. Možda su se tako zvali bliži rođaci ili suvremeni idol. Puno puta je to biblijska osoba ili netko koga se časti svetim.

Kao što mogu biti različiti motivi, sve što će taj mali čovjek doživjeti, čemu se nada i trpi, postiže ili promašuje, bit će povezano s njegovim imenom. Pri tome ime ne odlučuje o osobnoj  povijesti.

Ime nije  nikakva etiketa koja je obješena djetetu oko vrata. Ali, ono je početak, jedna vrsta natpisa za čitavu osobnu povijest života, koja upravo počinje. S tim imenom stupa čovjek u odnos s drugima i oni s njim.

Narodi i Crkva spajaju s pojedinim imenima iskustva bilo strašna ili ona puna nade. Ono što je skriveno kod rođenja, razvija se u jednoj bogatoj povijesti. Ime pojedinog čovjeka postaje simbolom za generacije.
Isto tako je i Božje obećanje dobilo ime: “Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel, s nama Bog.” I to obećanje proroka Izaije, prihvatio je evanđelist Matej: “Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus je će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”

Ova imena su tako nešto kao božanski program za ljude. Emanuel, s nama Bog. I to u jednom vremenu u kojem se čini da je posvećeno propasti. To dijete će biti sin Davidov. Stara obećanja će se ispuniti. U Marijinom sinu, čije rođenje naviješta anđeo, dolazi to ime do pune istine i stvarnosti. Bog s nama, jer taj Bog spašava. Ime “Isus” zgušnjava stav spašavajućeg Boga, koji se zauzima za čovjeka i njegov život.

Tako to ime stoji nad našim životom. “Bog je s nama” u svim promjenama, rušenjima i kretanjima. On se uvijek iznova pokazuje kao onaj koji s nama ide. “Vidio sam jade svoga naroda…i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove” (Izl 3,7).

Već u Starom zavjetu riječ je o tome, da je taj Bog u svemu tome što nas dotiče. Briga za uspijevajuće odnose, jedno primjereno radno mjesto i dobru budućnost također je njegova briga – do danas  i diljem svijeta.

Pri tom nijedan ponor nije tako velik i nijedna oluja tako jaka, kao da on ne može spasiti. “Bog spašava”, to je važnije ime nego sva imena koja ljudi mogu izmisliti za Boga. Ljudi su to biblijsko ime očigledno uvijek iznova iskusili kao ime koje ih može spasiti od nevolje. Bog spašava, to ne znači, da smo mi pošteđeni od svega, što će donijeti patnju, nevolju i smrt. Ali je to spašavajući odgovor Boga, koji ne dopušta nama ljudima da propadnemo.

Njegovo ime stoji nad našim životom kroz povijest. “Bog, koji ide s nama”, tako je nazvan u Starom zavjetu. Počevši od rođenja, kroz godine života do umiranja i smrti. Odlučujuće nije, da nam netko protumači što znači ime Isus. Puno više se radi o tome, da ljudi pričaju o svojim iskustvima koja se odnose na to ime. Da oni dijele svoje nade koje su stavili u to ime, i tako je to što su živjeli, postalo opipljivo. Imena su programi, naslovi za život. U Isusu, Emanuelu, čežnja ljudi dobila je ime. To je ime ponovno obećano nama. S tim pouzdanjem smijemo ići ususret svetkovini Božića.

Fra Jozo Župić

************

Ima li Bog sina?

“Bog ne može imati sina! On nije čovjek.” Tako je u jednom razgovoru govorio muslimanski taxi-vozač, vozeći u automobilu kršćanina. Uistinu je to točka na kojoj se Islam, ali i mnogi drugi najodlučnije protive kršćanstvu. Kako možete kazati, da vjerujete u jednoga Boga, a onda kažete da bi Isus Krist bio Sin Božji? Jesu li dakle dva Boga, ili su tri sa Duhom Svetim?

Ipak je točna vjera koju kršćani ispovijedaju na Božić: to Dijete, koje je Marija rodila, vječni je Božji Sin, čovjekom postao po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice.

Mnogi “moderni”  misleći duhovi preporučuju, da sve to treba razumjeti simbolički: Isus bi bio osobiti čovjek, veliki prorok. To također uči Kuran. Biblija ga naziva “Sin Božji”, da bi izrazila njegovu unutarnju blizinu prema Bogu. Njegovo rođenje od Djevice bilo bi simbol za njegov poziv i poslanje koje je primio od Boga. Tako mnogi pokušavaju, učiniti Isusa “prihvatljivim” za naše vrijeme.

Taj se pokušaj mora izjaloviti. On nailazi na tvrde činjenice koje se ne može zaobići. Josip, Marijin zaručnik, bio je prvi koji se s time suočio. On je neizbježno morao zauzeti položaj. Činjenica je: njegova je zaručnica bila trudna, ali on nije bio otac. Što se događalo u njemu? Bol, razočaranje nad onom o kojoj nikad ne bi pomislio da bi ga ikada prevarila. Je li ga prevarila? Što se dogodilo?

Slutimo, koje je unutarnje borbe proživljavao Josip. Otpustiti Mariju u potpunoj tišini, potajice: u tome vidi rješenje. Kad bi on nju optužio za javni preljub, ona bi bila izručena na smrt kamenovanjem. Usprkos razočaranju on želi zaštititi Mariju. Radije da sam tiho pati, nego da ona bude kažnjena.

U snu mu je bilo rečeno nešto, što on ne bi dopustio sebi ni sanjati o tome: to Dijete koje tvoja zaručnica očekuje, nije plod brakolomstva, nevjernosti, nego je “od Duha Svetoga”. Nijedan čovjek ne stoji iza toga, nego Bog sam. I još mu je nešto dano u snu. On treba djetetu nadjenuti  ime “Jeschua”, “Isus”, što znači “Bog spašava”, “jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.”

Što se  dalje događalo s Josipom  kad se probudio? Evanđelje šuti o njegovim mislima. Ono spominje samo njegova djela. Josip uze Mariju k sebi. To znači: on vjeruje poruci sna. On vjeruje svojoj zaručnici. On vjeruje njoj i svome snu: To Dijete je od Boga; ono nije njegov sin, ali ni nekoga drugoga, nego Sin Božji.

Josip mu smije biti otac, po nutarnjem znanju, da je to tajna toga Djeteta i njegove Majke.
Tako je Josip bio prvi koji je vjerovao u tajnu, koju mi slavimo na Božić. Može li Bog imati Sina? Ne kao što jedan čovjek ima sina. Ali da On ima Sina, u to je vjerovao Josip, kad je u rukama držao Dijete od Boga primljeno.

Fra Jozo Župić

* * * * * * *

Ako netko spomene naše ime, mi se osjećamo prihvaćeni. Ako je čovjek samo broj kao što je to  npr. bio slučaj u koncentracijskim logorima nacionalsocijalizma, tada čovjek u svojoj jedinstvenosti i dostojanstvu nije prihvaćen, nego prezren.

Također Bog – neshvatljivi i neizrecivi – nosi jedno ime. On se u svome izabranom narodu po Mojsiju objavio kao “Jahve” – “Ja sam za vas tu”. Kad je došla punina vremena odasla Bog svoga Sina k nama: Bog sam je postao čovjekom, jedan od nas, i sebe učinio očitim i vidljivim. Njegova blizina prema nama svladava onu beskonačnu udaljenost, koja Boga i čovjeka dijeli jedno od drugoga; Bog sam je u vječnoj Riječi postao tijelo, most za nas.

S ovim događajem osobite Božje okrenutosti prema čovjeku, koju mi slavimo na Božić, nama je također Božje ime na nov način objavljeno: “Bog je za nas tu” u djetetu iz Betlehema; ovo dijete je “Emanuel”, Bog s nama, kako se doslovno zove. Bog se ne samo zalaže za nas: On je postao jedan od nas. On je u tom smislu stvarno “s nama” i “kod nas”. Da,ime Božje je postalo još konkretnije: Dijete, koje je Djevica Marija začela i rodila, trebalo je biti nazvano “Isus”: “Bog spašava”, “Bog otkupljuje”.

Što bi moglo biti osvjedočenije nego to jedinstveno djelo ljubavi u utjelovljenju božanske Riječi? Bog je nama u svome Sinu dao sve, on nije mogao više dati, jer se u svome Sinu Isusu Kristu sav izrekao i u ljubavi darovao. Prije nego se anđeo javio Josipu, Josip iz Nazareta nije bio načistu treba li uzeti Mariju svoju zaručnicu, za ženu. Vjerojatno se nije osjećao dostojnim. Jer bilo bi nemoguće da je sumnjao u njezinu  svetost i čistoću; tako dobro ju je poznavao da nije bilo prigode njoj ne vjerovati, i ona je bila jedinstvena u svojoj djevičanskoj ljepoti. Vidio je da pod njezinim srcem raste dijete, koje nije od njega bilo, a sigurno ne i od drugog čovjeka; to je moralo biti čudo Božje, koje se ovdje objavilo, i u tome čudu sebe nije vidio dostojnim.

Anđeo Božji pokazao je svetom Josipu da se u rođenju Otkupitelja od Djevice trebaju ispuniti sva obećanja proroka. Za njega samoga vrijedi da Mariju uzme za ženu i djetetu Isusu bude očinski zaštitnik. Oboje trebaju njega, jer je samo tada potpuna sveta obitelj. Da, Bog “je trebao” njega, poniznoga tesara iz Nazareta, da bi se stavio potpuno na raspolaganje ovoj tajni, koja se trebala objaviti u Isusu Kristu za spasenje ljudi. To veliko što Bog djeluje događa se u malenom. Ako čovjek tu treba sudjelovati, to je stoga, jer nas Bog ljubi i zove nas po imenu. Nemojmo kazati da je naš život beznačajan i neznatan! Tajna Božića koju ćemo uskoro slaviti, pokazuje nam, da se to na svakome događa, koji vjeruje i ljubi i to Dijete iz Betlehema prima u svoje srce. Amen.

* * * * * * *

Susret između Boga i čovjeka, susret Boga i zajednice rađa određene probleme i poteškoće. U susretu Boga s Marijom i Josipom nastaju problemi. Svako rađenje Boga u čovjeku, svako zahvaćanje Boga u ljudsku povijest donosi neobične i neshvatljive preokrete. Marija je, rekli bismo, razočarala Josipa jer je njegov plan bio oženiti se njome, biti njezin muž i otac. Ali, dolazi do neugodnog iznenađenja. Josip, ne želeći osramotiti Mariju, planirao ju je otpustiti u tajnosti. Međutim, Josipu anđeo Gospodnji u snu govori: ‘Josipe, ne boj se!’

Josip ne zahtjeva znak ili poruku od Boga. Josip jednostavno koristi svoju vjeru i razum na najbolji mogući način. Josip otvara srce i razum koje je spremno čuti i druge mogućnosti djelovanja. Bog šalje anđela. Bog i nama progovara, ali pitanje je koliko je čovjek otvoren i spreman za slušanje i različitost razmišljanja.

Moramo primjetiti da Bog preko anđela ne zapovijeda Josipu što mora učiniti nego samo jednostavno kaže ‚Ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu‘. Vjerojatno je i to djelovanje bilo u Josipovu razmišljanju ali je istovremeno vladao i veliki strah. Nakon anđelova objašnjenja da je to djelo ‚od Duha Svetoga‘ možda je Josip bio još više preplašen i nespreman jer tko je on da primi Sina Božjega. Međutim, Božji putovi nisu naši putovi. Božji plan za čovjek je često ono čemu se čovjek najmanje nada i očekuje. Bog je želio poslati svoga Sina i ovaj svijet i tražio je Josipovu pomoć. Josip je trebao nadići osjećaje da nije prikladan za takvu pomo jer je Bog na djelu i njemu je sve moguće.

Govoreći Josipu ‘Ne boj se’, anđeo govori: Ne boj se ostaviti svoje ljudske planove. Prihvati Božje planove. Ne boj se budućnosti i neizvjesnosti. Ja ću biti s tobom i dat ću snagu i jakost. Ovo što se događa nije nikakva nesreća, ništa nije izgubljeno.

Čovjek se često može naći u ulozi Josipa kad smatra da ako nešto nije po njegovu da je sve propast, nesreća ili neuspjeh. Kao i Josipu, Bog progovara i nama po anđelu ‘Ne boj se’, jer Bog ulazi u naš život i događaju se preokreti za koje možda čovjek nije uvijek spreman.

Josip je odbacio strah i uzeo je Mariju za svoju ženu. Povjerovao je. Znamo je da je povjerovao jer je tako djelovao. Nije ostao samo na obećanjima. Kad čovjek uistinu vjeruje Bogu onda se tako i ponaša i pokazuje zrelost svoje vjere. Uzimajući Mariju k sebi za Josipa to znači novi put. To ne znači da će njegov život biti bez poteškoća, progonstava i iznenađenja.

Josip je pristao na riječ Božju i dopustio da ga riječ Božja zahvati i promijeni njegovo razmišljanje. Do­pustimo da nas Bog uvijek iznenadi, a isto tako iznenadimo Boga svojom hrabrošću da pristupimo što bliže njemu udaljavajući se od grijeha i grešnih navika. Neka nam Bog podari Josipove mudrosti i vjernosti u nastojanju da ostvarimo Božje planove.