Božić (Misa polnoćka)

U tišini noći

U ovoj noći niste se bojali napustiti svoje tople sobe i stanove. Krenuli ste na put kako biste proslavili  svetkovinu Isusova rođenja. Nad našim kućama i ulicama svečani je ugođaj. Odavno su kršćani predstavljali sebi ovo rođenje u Betlehemu. Ovo je blagoslovljena noć, jer ova noć ima u sebi nešto svečanoga. Mi volimo sjaj svijeća i decentno svjetlo. Emocije i osjećaji su budni, i podsjećaju nas na davnu prošlost. U ovom raspoloženju posebno smo osjetljivi. Mi opažamo, izražava li dar naklonost ili radije signalizira ravnodušnost. Što se toga tiče, postoji i druga noć. Noć, koju u  ovoj tišini mnogi osjećaju. Bila bi to noć osamljenosti, samoće, noć u kojoj se ne izgovara nijedna riječ utjehe i pažnje, noć patnje ili gorkog siromaštva, noć grijeha, pretrpljene nepravde ili neuspjeha. To je također noć.

Ona se suočava sa samom sobom, nije opuštena dok se ne približi jutro.

Stoga je noć uvijek noć čežnje za jutrom.

“Već zora nebom sipa sjaj,

I na zemlju se spušta dan.

Sunčana zraka probija:

Nek bježi mrak zavodljivi.”

Tako se kaže u jednom himnu crkvenog časoslova jutarnje. Što se toga tiče noć skriva u svom krilu približavajuće jutro. Stoga je u noći života skrivena nada, da se zlo može promijeniti. Čežnja za jutrom dobiva mjesto. I upravo tu nadu prihvaća prorok Izaija: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku; one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja” (Iz 9,1) . To je poruka ove noći. Ne, kao da noći ne bi bilo, nego tu je svjetlo u noći. Mrkla zemlja nije ništa drugo nego to, što mi uvijek iznova proživljavamo u tminama. I tu se pojavljuje svjetlo. Ne još veliko, ali ipak tako da vidimo.

“I Marija porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.” Evanđelist Luka opisuje kontrast. “Govor je o rođenju djeteta, a ne o djelu jakoga čovjeka koji čini obrat, i  ne o hrabrom otkriću mudraca, i ne o pobožnom djelu jednoga sveca…Rođenje djeteta treba donijeti preokret svih stvari”, tako Dietrich Bonhoeffer. Dijete u provinciji kao svjetlo za svijet!
Tako označeno betlehemsko dijete ima novi Božji početak sa svijetom, sa svakim od nas. Bog ne postaje samo čovjek, on postaje dijete. Stoga je svako dijete sveto, bilo da se rodilo u klinici ili u siromašnoj četvrti Rija. Svaki pojedinac je njemu svet, bilo da se ubraja među pastire ili ljude s ugledom. Svet je čovjek, jer Bog sam u u njemu ima ruku i nogu.

Dijete dakle kao svjetlo svijeta. To je poruka Božja. Dijete, koje predstavlja priličnu  suprotnost  onome, kako ljudi po pravilu vladaju nad drugim ljudima. Ovdje se radi o drugom načinu moći. To je moć ljubavi koju pokreće jedno dijete. I to na taj način, po kojem Bog ophodi s onima koji se s njime druže. Ne odozgor, ne kroz lošu savjest ili pritisak, nego od srca k srcu, sam malen, da mi budemo veliki.

Konačno je dijete iz Betlehema poziv nama, dopustiti da Bog sam u nama  dođe k svijetu. “I da se Bog tisuću puta rodio u Betlehemu, a ne u tebi, tada bi Božić bio uzaludan”, tako Angelus Silesius, veliki duhovni pisac 17. stoljeća.

Dijete nam također kaže, da se ne moramo natjecati za priznanje, jer mi smo već davno priznati od Boga. I mi se ne trebamo praviti velikima, jer već imamo veličinu od Boga. Stoga je ova noć sveta, blagoslovljena noć.

Velika karmelićanka i mučenica Edith Stein, proglašena sveticom 1999. godine, Božić je sažela u rečenici: “Bog postaje ljudsko stvorenje, da mi ljudi možemo biti Božja djeca”. Izgovorene su dvije duboke tajne: Bog postaje ljudsko stvorenje, i: mi ljudi Božja djeca. Ohrabrimo se takvom blizinom

Boga i poklonimo mu se.

Fra Jozo Župić

*********

Radost je temelj Božića. Već u Starom zavjetu mnogi su proroci naviještali Krista koji donosi radost. Anđeli naviještaju pastirima radosnu vijest (usp. Lk 2,10). Prorok Izaija govori o velikoj radosti, sv. Pavao naviješta spasenje svih. Možemo se radovati jer je Krist Spasitelj svih.

Krist, postavši jedan od nas, rođen u Betlehemu i od majke Marije, pokazuje kako mu je stalo do svake pojedine osobe. On je došao za svakoga, a ne samo za izabrane ili privilegirane. Bog se rodio za mene. Njegova ljubav prema meni traba se odraziti u mom životu. Anđeli pjevaju da Isusov dolazak donosi mir, iako detalji Evanđelja ne pokazuju upravo taj mir. Isus je rođen na putovanju, daleko od kuće, u štalici, u gradu kojega su stranci okupirali.

Božić je vrijeme mira. Iako to može biti vrijeme poteškoća i problema, ne smijemo zaboraviti da je slično bilo kod Isusova rođenja. Osim navedenog, i životinje, prikazane kod Isusova rođenja, održavaju na određeni način neugodnu atmosferu. Čovjek može biti okružen bližnjim ili situacijom koja mu se ne sviđa i nije mu draga, ali i ta situacija može donijeti mir. Marija i Josip prolazili su razdoblje nesigurnosti i straha, neugosnosti i snalaženja.

Velika radost i milost u jaslicama. Nevjerojatno! Danas je nazimislivo imati Božić bez Isusa – Isusa iz jaslica. Nemoguće je imati Božić bez Marija, Josipa i Isusa. Istovremeno, nemoguće je imati Božić i bez sitaucije i događaja koji su se njima dogodili. To je otajstvo milosti. Shvatiti to otajstvo znači doživjeti rođenje.

Međutim, slavlje Božića bilo bi nemoguće bez Marijina “da” devet mjeseci prije. Taj prvi “da” zahtjevao i mnoga druga “da” da bismo mi danas slavili Božić. To je dar koji je Marija podarila svima nama. Taj Marijin ‘da’ stvara danas mnoge radosti i veselja. Poziv na Božji “da” jest poziv na radost koja će se očitovati nakon devet ili više mjeseci ili godina. Ta radost dolazi iz povjerenja Bogu. Taj poziv je nedovršen. Taj poziv neprestano čeka svakoga od nas da odgovorimo pozitivno i da se tako Isus može roditi i rađati u nama.

.

**************

Fra Jozo Župić

Isusovo rođenje temelj je sveopćeg računanja vremena, središte cijele povijesti. Zašto? Jer prije 2010 godina, u svetoj noći u Betlehemu, Bog stvoritelj, gospodar neba i zemlje, zahvatio je u povijest; započela je jedna nova povijest Božja. Kakva je bila prošlost podsjeća nas prorok Izaija: “Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku…Jer, teški jaram njegov, batinu pleća njegovih, šibu njegova goniča slomio si. Sva bojna obuća, svaki plašt krvlju natopljen izgorjet će i bit će ognju hrana” (Iz 9,1-4).

To su ljudi učinili od svijeta. Ali sada zahvaća Bog. On dolazi svijetu u pravom smislu riječi. U Isusu dolazi Bog svijetu, postaje čovjek, da bi iznutra, u korijenu izliječio čovječanstvo. To je jasno: ako Bog, Gospodin, to čini, jer sam stupa u ljudsku obitelj, tada to mora biti ključni događaj, prekretnica, presudni čas povijesti.

Bog dolazi svijetu. To je prva tajna svete noći, čudo Božića. Ali sada se priključuje druga tajna. Pogledajmo kako Bog dolazi svijetu. Dolazi li on u sjaju i slavi, u moći i ljepoti, tako da svi to vide i spoznaju i pred Božjim sinom padnu na koljena? Ne, Bog dolazi drukčije.

Bog dolazi u tišini noći, u udaljenom mjestu, vani pred vratima grada, kao malo dijete, povijeno u pelene, leži u jaslama. To je znak dolaska Božjeg na zemlju: Dijete Isus u betlehemskoj štali. Onamo šalju anđeli pastire, djetetu u jaslama: I evo vam znaka: naći ćete novorođenče” (Lk 2,12).  U svetoj noći nema se što više vidjeti, nikakva senzacija, nikakav spektakl, samo novorođeno dijete u jaslama, okruženo Marijom i Josipom. I pastiri žure,gledaju i vjeruju: Da, to je Otkupitelj! Bog nam je došao da nam se smiluje. I kaže se tada: “Pastiri su slavili i hvalili Boga za sve što su čuli i vidjeli” (Lk 2,20).

To isto dijete u jaslama – gledamo mi danas. Nama je rečeno: To je tvoj Otkupitelj. Prihvati to dijete u vjeri, zatvori ga u svoje srce – tako Bog daruje tebi svoju ljubav. Gledati božansko Dijete, u vjeri gledati, očima srca gledati, to zapravo znači slaviti Božić. Liturgija ove noći poziva nas da ožive u nama poznate božićne pjesme, da ožive u nama jaslice i mnoge slike Isusova rođenja koje smo možda ovih dana dobili u božićnim čestitkama. Bog je velik, stvoritelj svijeta i svake hvale predostojan. U Isusu je postao malen – i svake hvale predostojan. Velikog Boga možemo častiti, a dijete Isusa možemo ljubiti.

Taj znak djeteta – to je tajna Božića. Isus će poslije, u svome javnom nastupu staviti dijete u sredinu. Kad se učenici budu svađali tko je od njih najveći, Isus će staviti dijete u sredinu: “Tko god se ponizi kao ovo dijete, taj je najveći u kraljevstvu nebeskom” (Mt 18,4). Biti malen kao dijete. Ali mi želimo biti veliki, potvrditi se, druge pobjeđivati i nad drugima stršiti. Ta čežnja biti velik čovjek, ta volja za samopotvrđivanjem je krivi put. “Ako se ne obratite i ne postanete kao mala djeca, doista nećete ući u kraljevstvo nebesko” (Mt 18,3). U kraljevstvo nebesko dolaze samo djeca Božja.

Stoga, dodirnimo dijete u nama. Na to nas poziva Božić. Sa svim uspomenama na djetinjstvo. Kako bismo se mogli radovati, čuditi, napeto očekivati, da bismo na Badnju večer stupili u začarani svijet. Samo ako ponovno budete djeca sa srcm otvorenim, povjerljivim i oduševljenim – ući ćete u kraljevstvo Božje. Dajmo Djetetu prostor u nama. I dajmo također djeci prostor u našem životu. I ako pogledamo u svjetlucave dječje oči, tada je svijet ponovno u redu i znamo kako je Bog zamislio čovjeka. I stoga je to izvor radosti i nade, ako djeci dademo mjesto u našem životu – bilo da su to vlastita djeca ili druga. I imajmo posebno srce za takvu djecu koja u sličnom siromaštvu žive, kako je to nekoć Sin Božji iskusio kod svoga rođenja u Betlehemu. Znak svete noći: malo dijete u jaslama, Božje dijete. Amen.

************

Misli kardinala Schönborna na misi polnoćki

Povila ga u pelene

Pelene! Tko još danas poznaje dobre stare pelene. I muku, njih prati i sušiti! U vremenima pampersica, pelena koje se bacaju. Kad je moj najmlađi brat došao na svijet stanovali smo (tada osam osoba) u jednom malom stanu. U sobi u kojoj se nalazila peć,  sušile su se obješene pelene. Dobro se sjećam mirisa svježe opranih pelena. Također je za Božić bilo tako. Malo božićno drvce bilo je gotovo prekriveno od kroz cijelu sobu visećih pelena. U  malom krevetu mali brat, ni dva mjeseca star… Božić 1954!

Naša majka često nam je pričala o bijegu, 1945. u jesen, iz Češke u Austriju. U žurbi je mogla uzeti samo dva kofera. U jednom neke vrijedne stvari, u drugom odjeća za nevolju – i pelene! Za mene, koji sam bio star devet mjeseci.

To mi prolazi kroz glavu i srce kad večeras čitam evanđelje o rođenju Isusa u betlehemskoj štali, kad pjevam uz dar, kod božićnog drveta, nakon lijepih starih božićnih melodija. Uspomena preobražava stvari, daje im sjetan sjaj. Stvarnost je bila opora. Tada u Betlehemu. Tada u bijegu. Danas na mnogim mjestima svijeta. Majke u nevolji, obitelji u bijegu, siromaštvo i ne prihvaćanje života.

Betlehem ostaje sadašnjost!

Ali, ne ostaje samo siromaštvo Betlehema, nego i radost ove noći. To jedinstveno u ovoj noći čini nju prisutnom za sva vremena: Dijete koje je rođeno od ovih siromašnih roditelja, od Marije, majke, koja ga je povila u pelene i postavila u jasle, jest Božji sin. Čovječji i Božji sin. Vječni koji dolazi u vrijeme. Beskonačni koji se uključuje u našu prolaznost, u malu, usku ljudsku narav.

Nevolja i radost rođenja postali su Božji put u naš svijet. Sjaj Božića otad leži na svim siromašnim mjestima, gdje jedno ljudsko dijete dolazi na svijet. Bog sam je na sebe uzeo, postati ljudsko dijete, biti povijen u pelene i položen u jasle.

Jedan učitelj prve Crkve je rekao: “Nikada se ne ću pokloniti Bogu u pelenama!” Crkva ga je isključila, i gledala na njega kao “heretika”, učitelja u zabludi. Zvao se Nestorije. Možda je on bio krivo shvaćen, možda se nije ispravno izrazio. Jedno je sigurno: mi se molimo ovom djetetu, koje je povijeno u pelene. Jer vjerujemo da je to sam Bog, Božji sin.

Svako dijete je dar Božji. Božje dijete. Čovječje dijete. Malo čudo. Veliko čudo! Ako je Bog htio nama doći kao malo dijete, tada i na same pelene drukčije gledamo. To vrijedi i u vrijeme pampersica!

Preveo: Fra Jozo Župić

**********

Tajna Svete noći

Božić – kakva je to svetkovina koju naveliko slavimo? Posvuda u kućama i na ulicama vidimo okićena i rasvjetljena božićna drvca, borove i jelke, ljude koji se međusobno darivaju različitim darovima, radosni su i jednim drugima žele sreću. Što stoji iza toga? Ili bismo mogli postaviti pitanje i drukčije: ako je sve to okvir lijepe slike, gdje je sadržaj te slike? Ili: ako je to tako reći posuda ploda, gdje je njegovo zrno, njegova jezgra? Božić na kraju krajeva ne bi imao smisla ni sadržaja, ako bismo ostali samo na izvanjskom, a ne bismo pitali za ono istinsko te svetkovine.

Svi mi koji slavimo misu polnoćku, koji smo krenuli na put od svojih kuća gdje smo slavili sa svojim najbližima ili još slavimo, slični smo pastirima koji su krenuli k jaslama, a koje nalazimo u crkvi. Što je tamo predstavljeno uistinu je sadržaj i smisao Božića!

Vidimo Dijete Isusa i njegovu majku Mariju kao i  svetoga Josipa poočima i zaštitnika. Ispovijedamo puni radosti: danas nam  je darovano spasenje od Boga! Bog  nam se smilovao; ne ostavlja nas same u tami grijeha i smrti, nego nam daruje Svjetlo odozgor. Da, on sam silazi k nama i približuje nam se. Bog nas susreće; Bog nas prihvaća. Nije nam daleko – i to je jedinstveno! – postaje čovjek kao i mi. Sin Božji prima ljudsku narav. Vječna Riječ postala je tijelo. Bog sam postao je dijete u Isusu Kristu, i time su svi ljudi postali braća i sestre toga Djeteta u jaslama. Bog u svojoj ljubavi kazuje neopozivo svoj da nama ljudima!

Poruka Božića dakle glasi: čovjek je prihvaćen po Bogu u ljubavi. To je ljubav bez preduvjeta,  koja nam pripada.  Dapače, Bog se nije prestrašio grijeha  i ljudske nezahvalnosti, nego se  upustio se u nešto nečuveno. Kao Bog on je nepovrediv i neranjiv; kao čovjek Bog ulazi isto tako u rizik, i daje se povrijediti i raniti od nas ljudi, i tako nas veoma ljubi. Zar ne želimo tom Djetetu darovati odgovor vjere i ljubavi? Ljubav nas poziva na uzvraćanje ljubavi. Naša srca bit će dirnuta po božanskoj tajni koju smijemo slaviti.

Pozvani smo u zahvalnosti za sve primljene darove od Boga, također našim bližnjima pokazati dobro. Budući smo i sami prihvaćeni od Boga u ljubavi, želimo i druge prihvatiti u ljubavi i biti za njih tu. Tako će biti uspostavljeno zajedništvo koje je obuhvatnije i dublje nego bilo koja veza rodbinstva. Betlehemsko Dijete daruje nam svjetlo i nadu, pokazuje nam put do vječnoga života kod Boga.
Ako nam sve to postalo  jasno, zapjevajmo zajedno s anđelima: “Slava na visinama  Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!”

Fra Jozo Župić