4. nedjelja kroz godinu

Uspio život

Današnje evanđelje ima svoj način, na koji nam postavlja pitanje, živimo li ispravno. U biti, to je prastaro pitanje. Ne trebamo se stoga čuditi, da nas ono susreće u jeziku, kojim mi ne govorimo u svakidašnjici. “Čemu sve to – ima li sve to smisla?”, “Živim li ispravno?” To je slično kao staro pitanje: “Mogu li postati blažen?” Nije jednostavan odgovor na to. Mi se trebamo zaštititi od toga, da prihvatimo brze odgovore.

Oslobodi se misli koje te iz dan u dan muče i tvrde: to je važno i to je važno. Leži na suncu i pazi na disanje. Pazi na život koji osjećaš u sebi i shvati da je samo to važno. Uzmi vremena za sebe i složi se sa samim sobom!

Ako pošteno gledamo na jedan takav stav, možda osjećamo da se iza svega toga čina može skrivati rezignacija. Postoji li stvarno sreća, životni smisao, blaženstvo samo za tren? Postoji li blaženstvo u tijesnom predahu između jedne i druge obveze, između jednog i drugog problema, između jednog i drugog jada? Ima li blaženstva između onoga što mi zovemo ozbiljnost života i tereta svakidašnjice? Ima li blaženstva u konfliktu, u opterećenju, u zbunjenosti? Ako bi smisao našega života, trenuci dubokoga zadovoljstva i ispunjenoga života bili samo u vremenima “između”, tada bi jedan veliki dio našega života bio pometen. Tada bismo imali iskustva i doživljaje, koji nas na trenutke teško udaraju.

Naša vjera očito drži mogućim, da i u opterećenjima nešto iskusimo, što nazivamo “blaženim”.

U današnjem evanđelju radi se o zahtjevu i hrabrenju. To su blaženstva, početak govora na Gori. Ona spadaju u najvažnije i najspornije tekstove Novoga zavjeta. Ona su ujedno fascinirajuća i izazovna. Uvijek se pitalo, nije li pretjerano tražiti: “Ako te netko udari po desnom obrazu, pruži mu i lijevi”. “Ne brinite se”. “Budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski”.

Kako dakle treba ophoditi s tim radikalnim zahtjevima govora na Gori? Može nam pomoći biblijska predaja. Stari zavjet izvještava, kako je Bog predao Mojsiju kamene ploče s deset zapovijedi na brdu Sinaju. Te zapovijedi, temeljno pravilo za ljudski zajednički život, uvučene su u vjeru u Jahvu i u povijesno iskustvo izlaska iz Egipta. Kaže se u predgovoru Deset zapovijedi: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva (Izl 20,2)”. To znači: prije pričanja o predaji ploča Deset zapovijedi stoji iskustvo oslobođenja. Predaja Deset zapovijedi po Bogu ne znači nametanje ponovno jedne prisile, nego putokaz, kako Izrael u darovanoj slobodi može trajno opstati.

Govor na Gori moramo gledati u širem smislu, u povezanosti s cjelokupnim Isusovim djelovanjem. Središte njegova propovijedanja o kraljevstvu Božjem je poruka o Bogu, koji se sada – u Isusovu djelovanju iskustveno, u bespridržajnoj i bezgraničnoj dobroti posvećuje ljudima. Okrenut je prema njima. Isus ne prijeti kao Krstitelj o blizom, predstojećem sudu, da bi motivirao ljude za djelovanje koje se Bogu sviđa. Njegova poruka je poruka spasenja, koja ljude treba osloboditi od straha i od opterećenosti uspjehom.

Isus ne počinje propovijed na Gori sa zahtjevima, nego s obećanjima, koja izriču Božje povjerenje prema ljudima: “Blaženi siromasi, vama pripada kraljevstvo Božje”. “Vi ste sol zemlje”. “Vi ste svjetlo svijeta”. Tek iz ove nezaslužene Božje okrenutosti i izgovorenog izabranja slijedi kao dosljednost zahtjev za odgovarajućim vladanjem, koje ima karakter odgovora.

Sveti Pavao u poslanici Rimljanima piše: “Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: Abba! Oče! (Rim 8,15)”. Samo u tom Duhu mogu biti ispunjeni zahtjevi govora na Gori

Fra Jozo Župić

**************

Put u nebesko kraljevstvo

Evanđelje ove nedjelje izvještava o Isusovom govoru na gori. To je veliki govor što ga je Isus održao; a prenosi nam ga Matejevo evanđelje. Sličan govor, doduše ne na brijegu, negu u polju, na ravnu – nalazi se u Lukinom evanđelju (6, 17-49).

Zašto je Isus taj govor održao na brijegu? Najprije vjerojatno iz praktičnih razloga. U uvodu se kaže da ga je mnoštvo htjeli čuti. Tako je gora ili jedna uzvišica idealno mjesto, s kojeg se pruža mogućnost širenja poruke kako vizualno, tako i akustično.

Danas, kad ljudi drže govore, većinom se služe tehničkim sredstvima (zvučnicima, medijima), da bi se njihov glas djelotvorno proširio. U mnogim crkvama nalazi se propovjedaonica, a ona je na povišenom mjestu, kako bi se riječ Božja navijestila s povišenog mjesta, da bi ta riječ bila glasna za ljude i da bi tada prodrla u srca ljudi.

Gora ima još jedno daljnje značenje: u Starom zavjetu Mojsije se popeo na goru i tamo je primio deset Božjih zapovijedi. On je sišao s gore i izraelskom narodu navijestio Božje upute. Isus Krist je više od proroka; on je više od Mojsija. On je utjelovljeni Sin Božji, i on je kao vječna Riječ nebeskoga Oca sišao, da bi nas naučio putu spasenja. Tako nastupa on tako reći kao “novi Mojsije. U svome govoru na gori on nadovezuje već poznate istine; on ih potvrđuje i produbljuje. Ipak to je novo za mnoge slušatelje; oni to još nikada nisu čuli na ovaj način. Razumljivo je, da su svi bili napeti i pažljivi; čekali su što će im Isus navijestiti. Isus je svoj govor upravio na sve ljude koji su došli; na svoje učenike, koje je pozvao i nalaze se u njegovoj blizini, i oni su dakako prvi naslovnici, primatelji te riječi. Sadržaj toga prvog isječka govora na gori, što smo ga čuli iz današnjeg Evanđelja, jesu blaženstva. Isus Krist nam obećaje spasenje i blaženstvo. To znači, da Bog odgovara na zahtjeve čovjeka koji traži pravu sreću. U riječima nam Isus pokazuje put kako stvarno možemo biti blaženi. Postoji dakle duboka unutarnja radost, koja je tako velika, da ona tek u vječnosti Božjoj nalazi svoje ispunjenje. Ovdje na zemlji počinje blaženstvo onih, koji vjeruju Kristovoj riječi i trude se da žive po njoj.

Svako od tih blaženstava je važno. Siromaštvo pred Bogom čini nas spremnima za primanje. Tko misli da već sve posjeduje, ne dopušta Bogu ništa, da ga Bog daruje. Svaku žalost trebamo donijeti pred Boga; on će nas utješiti. Vrijedi se odreći nasilja; samo tada primamo pristup u nebesko kraljevstvo. Tko od srca traži pravednost; primit će je od Boga. Tko je milosrdan, sam će naći milosrđe. Naše srce treba biti sasvim iskreno i čisto; tada će jednom Boga gledati. Tko se zauzima za mir, stvarno je sin ili kćer Božja.

I tada slijede još neka obećanja za one koji su zbog toga progonjeni, jer se zauzimaju za pravednost ili se priznaju Kristovi. Krist njima obećava nebesko kraljevstvo i veliku nagradu. Poslušajmo kako je Marija, Isusova majka bila pažljiva za Gospodinove riječi; one su i za nas velika utjeha! Put u vječni život doduše je povezan sa mnogim mukama, a ipak je to put radosti, koji konačno vodi k blaženstvu u Božjem kraljevstvu.

Fra Jozo Župić

*********

Bolna blaženstva

(Mt 5, 1-12)

Rečeno nam je da su sretni oni koji su krotki, koji plaču, koji su milostivi i čista srca. Ljudi smatraju da su sretni oni koji su bogati i moćni. Ili Isusa nismo više u stanju razumjeti ili su naša srca još uvijek premalena za njegovu poruku? Isusova blaženstva se odbacuj kao “čudnovate želje vezane uz poniznost i mirotvorstvo” (Ch. Hitchens).

Isusova blaženstva jezgra su kršćanske vjere već dvije tisuće godina. Njima započinje Isusov Govor na gori. U nekim suvremenim tumačenjima blaženstva se prevode i shvaćaju kao neka vrsta ‘čestitke’ siromašnima, ožalošćenima, nenasilnima, gladnima, progonjenima, itd. Međutim, za mnoge ljude ona su povod za pitanja kao što su: Zašto siromašni ostaju siromašni, gladni se neće nasititi a progonjeni su i dalje progonjeni? Vrijede li ta velika obećanja samo kao onostrana utjehu, to jest kao obećanje da nas čeka bolja sudbina na onoj strani?

Nije lako odgovoriti na pitanje zla i patnje u svijetu. Jedan pokušaj odgovora polazi od predodžbe da je Bog u sebi čista i bezuvjetna ljubav. Ako je Božja moć istovjetna njegovoj ljubavi, tada ne može nasilno postupati prema ljudima, tada ne može uništiti sve one koji danas druge ožalošćuju, tada ne može ukloniti iz svijeta sve one koji drugima nanose nepravdu, tada ne može ukloniti one koji druge iskorištavaju i izgladnjuju.

Ako Božja moć jest jedino i samo njegova ljubav, tada je sam moćni Bog ondje nemoćan gdje nailazi na neljubav, nasilje, potlačenost i odbijanje. Sve to znači da mi ljudi imamo ogromnu odgovornost za život, jedni za druge, za sudbinu zemlje, društva i da blaženstva pozivaju da se konkretno zauzmemo kako bi gladni bili nahranjeni, ožalošćeni utješeni, progonjeni zbog pravednosti rehabilitirani, mirotvorci podržani, blagi i nenasilni zaštićeni. Bolno je uočiti kako se u kršćanskim zajednicama Isusova blaženstva najčešće ignoriraju i kako se tako malo može osjetiti nešto od novoga Božjega svijeta kojega je Isus navijestio svojim riječima i pokazao primjerom svoga života.

Svatko od vjernika koji se okupljaju na nedjeljnu euharistiju može živjeti Isusova blaženstva u svakidašnjici tako što će onima s kojima živi biti dobra i topla riječ, ohrabrujući pogled ili umirujuća ruka na ramenu. Odlučujuće je da se stvara takvo ozračje u kršćanskim zajednica u kojima može iznutra, poput gorušičina zrna, rasti i razvijati se kraljevstvo Božje, novi Božji svijet, zajedništvo ljudi i Boga. Svima nam je poći u školu Isusovih blaženstava da bismo naučili ne stavljati pod nos drugima samo njihove slabosti i pogrješke nastojeći na silu ih promijeniti; da bismo velikodušno stavili na raspolaganje svoje slobodno vrijeme onima koji nas trebaju; da bismo znali nasmijati se i na vlastiti račun, a ne uvijek biti smrtno ozbiljni; da bismo slobodno izražavali svoje osjećaje, a ne da budemo emocionalno hladni jedni prema drugima, itd. Takav iskreni i srdačni međusobni odnos vjernika snažno je svjedočanstvo pred ljudima u današnjemu svijetu. Tada se ispunjaju Isusove riječi o tome da smo mi kršćani sol zemlje i svjetlo svijeta.

Fra Anđelko Domazet

* * * * * * * * * * *

Biti dobar nije dovoljno

Ja nikoga nisam ubio. Ja nisam ukrao. Ja sam dobar čovjek. To smo puno puto čuli, baš u ispovijedi. To godi: dobro je ako je to tako. Ali, je li to dovoljno, ne učiniti nikakav teški prekršaj da bi samoga sebe označio kao dobar čovjek?

Isus je uvijek iznova hvalio ljude koji su držali deset zapovijedi. On je ukazivao da je to doduše dobro, ali nije dosta. U današnjem evanđelju ide se za tim “više”. Isus pokazuje put: osam (ili devet) “blaženstava”.

Najprije se okrenimo prema deset zapovijedi, “dekalogu”. On je svakako potreban, ako se želi uspjeti u zajedničkom životu. Ako bi krađe, ubojstva, laži, preljubi bili nešto normalno, tada bi život na zemlji bio pakao. Mi trebamo ploče upozorenja “ti ne smiješ…”

Iza svake te zabrane ne stoji samo ne, nego prije svega životno zahtjevno “da”. Papa Benedikt je u Mariazellu to lijepo sažeo: “Dekalog (t.j. deset zapovijedi) je najprije da Bogu, jednome Bogu koji nas ljubi i vodi, koji nas nosi a ipak nam dopušta našu slobodu, da slobodi već u prvim trima zapovijedima. On je da obitelji (4. zapovijed), da životu (5. zapovijed), da odgovorno svjesnoj ljubavi (6. zapovijed), da solidarnosti, socijalnoj odgovornosti i pravednosti (7. zapovijed), da istini (8. zapovijed) i da pažnji prema drugim ljudima i svemu što im pripada (9. i 10. zapovijed)”.

Papa vidi deset zapovijedi kao “mnogostruko da” a ne jednostavno kao seriju zabrana. Ipak, samo deset zapovijedi su malo. One spriječavaju nesreću, ali još ne čine sretnim. Uz to treba i nešto više. To “više” pokazuje Isus u blaženstvima.

Ona pokazuju realnu sliku. Većina ljudi je siromašna. Mnogi trpe od gladi i žeđi, od nasilja i nepravde, žalosni su i čeznu za mirom. Isus im ne kaže: Vi ste imali peh. Naprotiv: On im obećava radost u njihovoj nevolji. Postoji prava nada, a ne jeftina utjeha.

Isus je sam proživio blaženstva, i mnogi, mnogi koji su ga slijedili, iskusili su da se slažu. Jedan život s Bogom, ali u siromaštvu je sretniji nego bezbožno bogatstvo. Gdje je Bog zaboravljen, zastrašujuće prevladavaju okrutnost, nasilje i bezdušnost.

Ali oni koji se žaloste, koji suosjećaju, koji pred nevoljama drugih ne zatvaraju oči, iskusit će duboku utjehu.

Nije li taj put blaženstava protiv svega što je danas “in” i “happy” i što obećava uspjeh? Tako izgleda. Tako to osjećaju oni koji su odani duhu vremena. To možda pravi razonodu. Trenutno. Isus nam želi darovati više: taj put pokazuje danas.

**************

Sanjati novi svijet

Mladi ljudi sanjaju o novom svijetu. Oni imaju ideale i želje. Traže sreću i zadovoljstvo za svoj život, ali i za život svijeta. Takvih primjera ima. Mnogi nakon mature ili izobrazbe žele poći kao “misionari” za neko vrijeme u druge zemlje i obogaćeni se vratiti natrag. Tko prestaje sanjati, često je rezigniran. Sanjati o novom svijetu, idejama i novim putovima, to je dopušteno u svakoj dobi i upravo je poželjno. Svoj poznati govor Martin Luther King koji se zauzimao za prava crnaca u Americi i koji je bio ubijen, započeo je riječima: “Ja imam san…”

Isusov san o novom svijetu

I Isus je imao san. Sanjao je o novom svijetu, o svijetu kako ga je Bog zamislio. Isus nije imao samo jednostavan san. Isus je točno vidio kakav može biti ovaj svijet i život ljudi. Zato Isus nije slikao lijepu, ali nerealnu sliku o svijetu i životu ljudi. Mi koji vjerujemo u njega i u njegove riječi, koji pokušavamo oblikovati svoj život s njim, mi smo s njime na putu u jedan novi svijet. Isus nam na gori daruje blaženstva. Blaženstva – kako ih se gleda – jesu smjernice u taj novi svijet.

Čovjek se može najprije prepasti jer osjeća kao da je to za njega prezahtjevno. Može odbiti blaženstva kao sanjarenja koja mogu ostvariti samo posebni kršćani i kršćanke. Tko se u svijetu želi probiti, za njega se ta blaženstva čine kao otrov. Ona nisu prikladna za oblikovanje života u privredi i politici. Također i mnogi kršćani to vjeruju. Isus u svojoj propovijedi na gori pokazuje kakav bi trebao biti savršen i potpun čovjek. Čovjek svoju sreću nalazi samo u jedinstvu s Bogom i u vjeri u njega.

Zapovijedi novoga svijeta

Isplati se jednom pogledati ta blaženstva, zapovijedi novoga svijeta. Ona su pozivi, povezani s obećanjima za one koji se sprijatelje s Isusovom porukom.

Isus kaže: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko”. To nipošto nije utjeha za siromahe. To ne opravdava siromaštvo u svijetu. Ja ne vjerujem da se time misli na čovjeka koji je doduše siromašan, ali ima srce bogataša, pun zavisti na druge koji više posjeduju. Siromašan pred Bogom znači: ja takav kakav jesam, jedino i samo upućen sam na Boga. Moj život promatram kao dar, i sve što u životu postignem i dobijem, je dar. To se odnosi za sva područja života. Taj čovjek živi od Boga. Iz takvog stava jedan je čovjek spreman koliko može i koliko je moguće dalje darivati, to dobro što ga je u životu primio.

Kako bi život i svijet mogli biti drukčiji, kada bi se ljudi više držali Boga. Nije li Isus mislio na sve ljude kada je tješio žalosne koji u svijetu i u svom životu trpe, jer svaki čovjek kao što sam i sam, ne živi kako bi mogao? Ipak Bog daruje utjehu.

Utjeha znači također “jačanje”. Vjera me jači, čini me jakim. Jer sam po vjeri u Boga jak, ja ne trebam sa silom moći prisvajati. Moć koju prisvajam sebi silom i protiv bližnjih, često moram braniti silom i tlačenjem. Ne trebam nikakvu silu i pravo pod svaku cijenu.

Budući je moja čežnja biti kod Boga i s njim živjeti, zato gladujem i žeđam pravednosti. Također riječ pravednost znači puno. To je pravednost u presudi kao i socijalna pravednost.To je pravednost koja svim ljudima daje jednake šanse za život, koja svakom čovjeku dodjeljuje njegovo mjesto.

To može značiti, da svijet i ljude gledamo Božjim očima. Odatle raste također milosrđe. Ja ne osuđujem bližnjega, u svakome pokušavam vidjeti sliku Božju, u svakom siromašnom i malenom otkriti Isusa, pokušavam razumjeti zašto je čovjek takav postao a ne drukčiji, i sud mirno prepuštam Bogu.

Tada Isus govori o onima koji su čista srca jer će Boga gledati. Nitko nije bez grijeha, a ipak smijemo nanovo početi, svoje srce možemo obnoviti, s Bogom možemo nanovo početi.

Ako potpuno živim s Bogom tada sam u miru s njim. Taj mir iz mene zrači i tako postajem mirotvorac. Taj mir ide dalje kao odsutnost od rata i svađe.

Nova mogućnost za život

Isus nam je ovim dao jedan novi nacrt za život. Što obećaje to možemo iskusiti već u ovom životu. Na prvi pogled čini se da ljudi gube, ali tko živi s Isusom, taj dobiva. Božji život, naš cilj doživljavamo, iako u početku, već ovdje i danas. Tko ozbiljno računa sa svojom vjerom, tko ne vjeruje samo u Isusa, nego i u sebe kao njegova učenika, taj može danas biti izrugan i progonjen. Jer taj čovjek drukčije živi. Taj se čovjek razlikuje od mase a time je i upit za druge.

Taj čovjek je na putu u novi svijet. To se razlikuje od onoga što mi doživljavamo. Neka nam Bog pomogne da to sve dublje osjetimo.

Fra Jozo Župić