5. nedjelja kroz godinu

Vi ste sol zemlje i svjetlo svijeta

Bezbrojne poslovice na temu soli daju do znanja da je sol bila dragocjeno dobro. Gradovi na cestama soli Europe bili su u srednjem vijeku bogati i imućni. Spomenimo samo Salzburg i okolicu Salzburga. U isto vrijeme sol ima značenje koje nadilazi živežnu namirnicu – govor o “soli u juhi” poslovičan je.

Stoga se ne treba čuditi da sol u biblijskom govornom području igra veoma važnu ulogu.
Da bi se pojačao ukus jela, u pravilu je dovoljno nekoliko zrna soli. Ako nas stoga Isus označava kao sol zemlje, to onda znači, da se moramo umiješati u društvene poslove, a ne se povlačiti u sakristije. Mi nismo tu, da budemo dovoljni sami sebi i da gledamo na tobožnji zao svijet.

Biti malen, to dakako može zastrašiti. To može voditi k tomu, da se povlači u zajednicu istomišljenika; da se želi ostati međusobno. To je na prvi pogled shvatljivo. Jer, tamo gdje sam među onima koji su istoga mišljenja, tu se osjećam shvatljiv, budući da ne moram ulaziti u sukobe i opravdavati se za svoja uvjerenja ili sve argumentirati. Gdje se pozivam na stav, tu sam napadnut i izložen sam kritici.
U isto vrijeme puno soli čini jelo neukusnim. Puno soli kvari ukus jela. Gdje su ljudi međusobno samo zato jer se dobro razumiju i istoga su mišljenja, to doduše može biti ugodno, ali više nema poticaja. Osim toga, brzo može nastati dosada, ako više nema ideja i uvida.

“Vi ste sol zemlje”. Zadaća soli je da podupire ukus. Stoga je naša zadaća, otkrivati snagu našega društva i to društvo potpomagati. Ima puno solidarnosti među susjedima ako se zamoli stariji bračni par da prigodice čuva dijete ili mladić dodatno podučava slabijeg dječaka. Ne trebamo ništa novo izmišljati, mi možemo doprinijeti, da druge ohrabrimo u sličnim ponašanjima.

Sol ima važnu funkciju, da se hrana ne pokvari i da ne istrune. “Vi ste sol zemlje”. Dakle, brinite se za to, da vaša okolina može rasti i cvjetati. Ako nastane dojam, da vrijedi samo dobro jačega i da prednost ima vlastita korist pred zajedničkom budućnošću, tada smo protiv ove Isusove izjave. Tamo gdje postoji opasnost da ljudi prisvajaju sebi pravo odlučivati o tome što je vrijedno za život a što nevrijedno, tu prijeti opasnost da se proširi trulež.

Prorok Izaija je konkretan: “Podijeli kruh svoj s gladnima, uvedi pod krov svoj beskućnike, odjeni onog koga vidiš gola…”

Time on potiče, da otvorimo oči. Poznajem li ljudske sudbine, koje me dotiču i potiču na pitanje što mogu doprinijeti na sprječavanju nevolje? Ne dajmo se smesti kada je u pitanju što bi trebalo učiniti! Sjetimo se da je malo soli dovoljno da jelo bude ukusno. I često je dovoljno samo malo da se nekoga utješi. Ne ide se za tim što bi se sve moglo učiniti. Puno više se radi o tome, da se upitam što sa svojim sposobnostima i talentima smijem unijeti “začina” da drugi i ja možemo dobro živjeti. Ako sam uz one koji su siromašni i odbačeni, žalosni i obeshrabreni, tada još uvijek vrijedi, da sam također “sol zemlje”. Potreban sam s iskustvima, patnjom i nadanjima. Tu sam sol, koja je začin za moj svijet.
Konačno ne kaže se ništa drugo nego da je Crkva zajednica onih koje isus označava kao sol zemlje i nisu sami sebi svrha. Crkva nije tu radi same sebe. Ona nije cilj kršćanskog djelovanja. Puno više je tu da podupire ljude da otkriju svoj vlastiti poziv i nalaze put do života i do Boga. Crkva je sama sol i stoga se miješa, da dade životu ukus, bez da bude sama u prednjem planu.

“Vi ste sol zemlje”. To je Isusovo ohrabrujuće sokoljenje. Ne: vi morate biti sol zemlje. Ne, mi to jesmo, ako smo se sprijateljili s Isusovom rječju. To nam daje da živimo sami začinjeno i poticajno za same sebe i za one koji s nama djeluju.

“Svjetlo svijeta” koje dobivamo od Isusa, isto tako će potamniti, ako smo doduše po imenu kršćani, ali ovu pripadnost Gospodinu stavljamo u pitanje po našemu životu ili zatajenjem. Tada njegovo svjetlo koje smo trebali dati dalje, ne može sjati u našim djelima. Može se dogoditi da ima ljudi koji traže Boga i žele ga naći u našemu životu, ali im ne uspijeva, jer smo mi podbacili. Tamo naprotiv gdje se vjera i život podudaraju, tu će snaga Kristova svjetla biti jasna. Tada svijetli naše svjetlo pred ljudima, da vide naša dobra djela i slave Oca koji je na nebesima (usp. Mt 5,16).

Fra Jozo Župić

********

‘NESLANI KRŠĆANI’

(Mt 5, 13-16)

Često se čuje prigovor na račun kršćanstva kako ono nije promijenilo svijet, ljude, povijest. Iako se 2000 godina propovijedalo, svijet nije postao bolje mjesto. Toliko je u svijetu i među kršćanima zla, sebičnosti, licemjerja i nasilja. Možda nam u pokušaju odgovora na izrečenu kritiku može poslužiti slika sapuna. Sapun ničemu ne služi, ako ga se ne primijeni. Ako ostaje zapakiran, ostaje bez učinka. Isto tako, veli Isus, ako se sol ne pomiješa s hranom ili zbog lošega mjesta čuvanja obljutavi, gubi svoj okus. Ako se svjetlo prikrije, nije nikomu od pomoći.

Kršćanska vjera u sebi nosi snagu promjene. Isus kaže u današnjem evanđelju: ‹Vi ste sol zemlje!› Vi kršćani imate mogućnost ljudima pomoći da steknu ukus za dobar i ispunjen život. Vi kršćani imate potencijal nade koji može spriječiti lijenost i tromost duha, rezignaciju ljudi. Vi kršćani imate priliku zasoliti neukusnu juhu ravnodušnosti.

Vjera, ona istinska, vjera srca, a ne usana, uvijek u sebi nosi snagu svjetla. ‹Vi ste svjetlo svijeta!› Vi biste, kršćani, mogli osvijetliti tamu tolike tuge i osamljenosti u svijetu. Vi biste, kršćani, mogli biti svjetionici ispravnog životnog usmjerenja posred opće dezorijentiranosti. Vi biste, kršćani, mogli u hladni svijet unijeti ozračje srdačnosti, topline i zaštićenosti.

Dakle, ne ovisi o kršćanskoj vjeri, nego o nama, jer je bit vjere da ona daje okus i da rasvjetljuje život. Zašto onda uobičajena slika Crkve i današnjih kršćana tako odudara od onoga što bi oni ustvari trebali biti u svijetu? Zato što je Isusova oslobađajuća poruka često upakirana u suvišne propise i zakone, a radost vjere pretvorila se u moraliziranje i kuknjavu nad zlim svijetom. Zašto toliko zamračivanja svjetla vjere među nama?

Zašto mnogi kršćani sakrivaju talente koje im je Bog dao? Zašto smo zaboravili ono što vjera konkretno čini, to jest prakticiranje vjere? Zašto nam nedostaje pozitivno zračenje? Kršćanski pisac Bernanos jednom se zapitao: “Kršćani, gdje (kamo) ste sakrili milost?”

Čini se da mi kršćani više ne shvaćamo ozbiljno zadaću da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Izgubili smo povjerenje u snagu naše vjere, zapleli se u crkvene probleme i zaboravili da smo poslani svijetu. Sol bez okusa u sebi je proturječje. Skriveno svjetlo nikomu ne koristi. Tko svoj sapun ne raspakira i ne primijeni, ne može biti sasvim čist. Tko se zadovoljava minimumom, slegnut će rezignirano ramenima i pomisliti da se ionako ništa ne da učiniti. Istinski nasljedovatelji Krista ne mire se sa stanjem svijeta, nego vjeruju da se uvijek nešto može napraviti. Istinski Kristovi učenici ne proklinju tamu svijeta, nego donose zrnce životne radosti, i pale tračak nade i optimizma među ljudima.

Fra Anđelko Domazet

******************

Sol zemlje i svjetlost svijeta

I ove nedjelje slušamo dio Isusova govora na gori u Evanđelju po Mateju (Mt 5,13-16). Isus se obraća svojim učenicima, ali i svim ostalim ljudima koji ga slušaju.

Sažeto bi se moglo kazati: u tim Isusovim riječima ovoga puta se radi o kršćanskoj samosvijesti. Mi smo kršćani doduše ljudi kao i svi ostali i imamo svoje pogreške i slabosti i nažalost uvijek iznova griješimo. Mi smo ipak izabrani od Boga, da svim ostalim ljudima dademo svjedočanstvo o njegovoj ljubavi. Na temelju toga izabranja kršćanski je poziv nešto osobito, jedinstveno!

Isus se služi slikama da bi istaknuo osobito dostojanstvo i poziv onih koji vjeruju u njega. On pokazuje da je to povezano s nekim zahtjevom ako se želi biti njemu vjeran. Modernim jezikom moglo bi se kazati: nije dovoljan samo krsni list; potrebni su kršćansko priznanje i život.

Kako Isus označava one koji vjeruju u njega? On ih naziva “sol zemlje”. Mnoga su jela zasoljena, inače su neuksuna i bljutava. Također sol služi kao sredstvo konzerviranja. Ona dakle ima osobitu, gotovo nezamjenjivu funkciju. Isus na sličan način misli, da kršćani u svijetu trebaju djelovati kao sol. Njihova vjera i njihova ljubav, ali i njihova radost trebaju “začiniti” život ljudi. Tako kao što je sol bezuvjetno potrebna, tako svijet treba kršćane! Velik je to zahtjev. Stoga je nepovoljno ako sol “obljutavi”, tj. ako izgubi svoj ukus. Tada nije nizašto i baca se van. Možda se time misli, da može postati onečišćena; ili se u puno vode otopi, da više nema ukusa. Mi kršćani ne smijemo biti bez snage, nego trebamo djelovati kao sol za svijet. Treba sačuvati istinitost našega vjerničkog svjedočanstva. To je moguće samo tada, ako smo povezani s Kristom – ako smo vjerni Bogu koji nas je izabrao.

Isus naziva svoje učenike a i sve , koji po njemu vjeruju u Oca nebeskoga, “svjetlost svijeta”, upravo “gradom na gori” koji se vidi izdaleka. To je velik zahtjev za nas! Budući da smo u zajedništvu s Isusom Kristom, svjetlom svijeta, bit ćemo sposobni, druge obasjavati. Kao što se svjetiljka ne stavlja pod posudu, tako se i kršćani trebaju priznavati da su Božji, a ne skrivati svoje životno svjedočenje.
Upravo tamo gdje ima protivljenja i napadanja, trebamo ispovijedati Boga i s Božjom pomoću vršiti dobra djela. Tada učimo one ljude koji još ne vjeruju, da upoznaju Božju dobrotu i konačno isto tako slave Oca koji je na nebesima.

Svjesni, da smo još daleko od tog zahtjeva, ipak želimo prihvatiti Isusove riječi i moliti ga, po zagovoru Majke Božje Marije, da mi, kao sol zemlje i svjetlost svijeta vodimo ljude ljubavi Božjoj!

Fra Jozo Župić

*********************

Tko nam donosi svjetlo?

Tko su “vi”? Kome Isus upravlja ove dvije nevjerojatne riječi: “Vi ste sol zemlje”, vi ste svjetlost svijeta”? O komu Isus govori tako velike stvari? Oni kojima govori, kojima povjerava djelovanje u svemu svijetu: oni bi trebali biti začin zemlje, oni bi trebali svijetliti u cijelome svijetu. Ima li uopće takvih ljudi? Ili Isus govori s istočnjačkim pretjerivanjem?

Sjetimo se kome Isus govori? Veliko mnoštvo ljudi okupilo se oko Isusa. Došli su izbliza i izdaleka, privučeni pozivom čovjeka iz Nazareta. Čuli su o njegovom liječenju bolesnika, uokolo se govorilo da su mnogi oslobođeni opsjednutosti. Svi su oni sada tu i slušaju ga. Tom izmučenom mnoštvu pritisnutu teretom i brigama, tim ljudima s puno nevolje i patnje, Isus jednostavno kaže svoj osmerostruki “Vi ste blaženi!” Siromasima, milosrdnima, mirotvorcima, onima koji su čista srca, koji gladuju pravednosti, Isus ne kaže samo da su blaženi, nego da bi trebali biti svjetlost svijeta i sol zemlje.

Uživimo se na trenutak u situaciju njegovih slušatelja. Kako je to moralo zvučati u njihovim ušima i srcima! Kako to zvuči ako ta riječ danas misli mene i tebe? Ja trebam biti svjetlost? Ti sol, začin za druge? Pokušajmo to sami: Tu je pokraj mene netko tegoban, možda naporan, opterećen životnim teretom. Upravo njemu Isus kaže: Ti si svjetlost ovome svijetu! Ne misli da si ništa. U mojim si očima dragocjen, važan. Možda te drugi promatraju kao nevrijedna i beskorisna, ja, tvoj Bog, tvoj Isus, gledam te drugim očima. Ti mi značiš puno. U tebi vidim puno toga dragocjenoga što možda sam ne opažaš.

Vjerujem da je to uistinu revolucija evanđelja. Ona će to uvijek biti gdje ljudi žive kako je Isus proživio. Pred oči mi dolazi slika o Damjanu Deveusteru. Taj belgijski misionar išao je na otok Molokai kod Hawaja, u taj “pakao”, na kojem su gubavci bili prepušteni neutješnoj sudbini. On u njima nije gledao strašno osakaćene i od svih napuštene. On je u tim najsiromašnijima vidio “svjetlost svijeta”. I jer im je darovao pažnju, ljubav, sućut, sami su progledali da su u očima Božjim dragocjeni.

Mi ne moramo ići na daleki Molokaj, i doživjeti da je to i danas moguće. Kod Isusa su vrijednosti izokrenute. Što se ljudskim očima čini beznačajno i nevažno, u njegovim je očima dragocjeno i vrijedno: mala, bespomoćna, jednostavna dobrota, nesebična ljubav, pomirljivost. Kako bi naš svijet izgledao drukčije kada bismo siromasima rekli: “Vi ste svjetlost svijeta”? Ako invalidu kažemo: “Ti si dragocjen pred Bogom i za nas si kao sol u hrani”?

Ali mi često one koje nam je Isus poslao kao svjetlost stavljamo “u staro željezo”, jer ih se stidimo i želimo ih sakriti od naših očiju. Čudimo se kako je naš život dosadan i bez okusa i previđamo one koje nam je Bog darovao kao dragocjeni “začin”.

Fra Jozo Župić