4. vazmena nedjelja

Krist, naš pastir

Slika dobroga pastira, koju Isus upotrebljava i primjenjuje na sebe, pripada praslikama čovječanstva. Ona je i u našem današnjem vremenu njegovo pravo, gdje opada povezanost čovjeka i prirode i gdje je samo malo toga što se vidi u pravim pastirima.

To što Isus misli, otvara se pažljivom čitatelju i slušatelju, a može se i djeci saopćiti u katehezi vjere.

Zamislimo da se nalazimo kod jedne lokve. Puna je vode. Najednom na vodu dolazi više stadâ sa svojim pastirima. Sve životinje žele piti. Pastiri izmjenjuju svoje doživljaje i novosti. Nakon nekog vremena opet kreću. Životinje trče jedna za drugom. Kako će se ovce opet naći kod svojih pastira? Pastiri zovu i ovce nefaljivo slušaju glas svoga pastira. Slušamo u Evanđelju: “Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem, i one idu za mnom.” Pastir i stado imaju zajedničku povijest. U toj povijesti raslo je obostrano poznavanje, povjerenje i zajednička pripadnost. Na njegov glas stado je našlo svoga pastira i obratno. Slikom o ovci mi olako povezujemo glupost ili sljepoću. Sasvim drukčije je naše Evanđelje. Ovca nikada nije cijela slika. Cijela slika je odnos između pastira i ovce. I taj odnos neće biti obilježen glupo-slijepim nasljedovanjem, nego prisnom povezanošću i povjerenjem. To je mudrost, to su dobra iskustva, to je sposobna pripadnost, koju ovca na glas svoga pastira sluša i njega slijedi.

Tu je Dobri pastir sav za ovce svoga stada. On ne izvlači samo materijalnu dobit od njih, tako kao što to čini plaćeni sluga, nego njemu su one stvarno na srcu. Svaka pojedina ovca njemu je važna, i kada se izgubi, napušta on ostale, da je traži. Dobri pastir brani svoje stado protiv svih opasnosti; da, on je spreman, upravo založiti život, ako vidi da dolazi vuk.

Isus primjenjuje tu idealnu sliku dobroga pastira na samoga sebe, i doduše u jedinstvu sa svojim Ocem nebeskim, jer On i Otac su jedno. I obratno, ovce poznaju njegov glas i slijede Isusa. On želi onima koji po njemu vjeruju u Oca, darovati život vječni. Tako neće propasti, nijedna svjetska sila ne može ih istrgnuti iz ruke dobroga pastira. Da, konačno je nebeski Otac sam, koji nastupa kao pastir svih ljudi. Bog Otac je veći od svih ostalih; zato nitko ne može upropastiti stado njegovih pašnjaka.

Zar nije čudesna Isusova poruka i njegovo obećanje? Sam Bog se brine za nas, njemu je stalo do nas, da nam šalje svoga vlastitoga Sina, koji iz ljubavi prema nama umire na križu. Kao raspeti i uskrsnuli Isus Krist je dobri pastir; čitanje iz Ivanova Otkrivenja označava ga upravo Jaganjcem, koji je zaklan. To Janje Božje je Isus, uskrsnuli, koji je sada proslavljen i stoji pred Božjim prijestoljem. Oni koji smiju pripadati Bogu, koji su savršeni, za njih vrijedi: “Jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.” (Otk 7,17) Ništa nam neće nedostajati kad nas Bog kao dobri pastir konačno uzme u svojoj ljubavi i proslavi nas!

Slušati i čuti glas našega Pastira znači također u ovom slavlju na koje smo se okupili: slušati kako on govori nad kruhom i vinom: Uzmite, jedite i pijte, ja sam za vas. Taj glas smijemo i trebamo slijediti u povjerenju, da smo s njime na dobrome putu, na putu, koji već ovdje i danas daje život i vodi u život.

Nedjelja Dobroga pastira je na osobit način molitveni dan Crkve za duhovna zvanja, osobito za svećenička zvanja. Tko smije surađivati u vinogradu Gospodnjem, služi Kristu, Dobrom pastiru.

Fra Jozo Župić

***************

U ono vrijeme reče Isus:„Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih dade,veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Ja i Otac jedno smo.“ (Iv 10,27-30)

Četvrta vazmena nedjelja naziva se Nedjeljom Dobroga Pastira i na poseban je način posvećena molitvi za duhovna zvanja.

Pod pojmom „duhovna zvanja“ redovito se misli na osobe koje u Crkvi obnašaju predvodničku (tj. pastirsku) službu: papu, biskupe, svećenike i đakone; a isto tako i na specifične oblike evanđeoskog života raznih redovničkih zajednicâ.

Moliti za duhovna zvanja u tom smislu jako je bitno, budući da su svakoj zajednici vjernikâ potrebni iskreno posvećeni predvodnici koji, ostavljajući sve, čitav svoj život radikalno polažu u Krista. Međutim, pri tome se ne smije zaboraviti da je životni poziv svakog kršćanina u sebi duhovno zvanje. To je iz slike Isusa Dobrog Pastira i njegova stada potpuno jasno.

O Isusu kao Dobrom Pastiru govori čitavo deseto poglavlje evanđelja po Ivanu, a u kratkom odlomku koji se čita na današnjem euharistijskom slavlju slušamo riječi kojima se identificiraju Isusove ovce.

U opisu odnosa ovaca prema svome Pastiru upotrebljavaju se dva glagola kojima je zapravo rečeno sve: Ovce slušaju njegov glas i idu za njim.

Radi boljeg razumijevanja te definicije, treba primijetiti da rečenicu „Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom“ Isus zapravo upućuje jednoj skupini Židova koji doduše slušaju njegov glas, ali mu ne vjeruju, tj. ne idu za njim. Za takve Isus kaže: „niste od mojih ovaca“ (Iv 10,26). Isusove su ovce one koje i slušaju njegov glas i idu za njim. Ono po čemu se prepoznaju nije, dakle, samo poznavanje nego i nasljedovanje Isusova glasa.

To je ono što ujedinjuje čitavo Isusovo stado i to temeljno određenje jednako je za poziv svake Isusove ovce. Svaka pojedina ovca sluša glas svoga Pastira i svaka za sebe odlučuje hoće li se pridružiti stadu koje ide za Isusom ili će ići nekim drugim putem za nekim drugim pastirom. No, ona koja odluči ići za Isusom mora znati da ga ne može slijediti izvan njegova stada.

Zato Isus na drugome mjestu govori i o izgubljenoj ovci (usp. Mt 18,12-14; Lk 15,3-7), ovci koja se izdvojila iz stada i zalutala. Ni takva ovca nije odbačena. Štoviše, Isus priča prispodobu o pastiru koji ostavlja devedeset i devet ovaca, za koje nije zabrinut jer su u stadu i čuvaju jedna drugu, te ide tražiti onu jednu, zalutalu. Ali, kad je nađe ne ostavlja je ondje gdje ju je našao, nego je na svojim ramenima nosi kući – u stado.

Tako se u nasljedovanju Isusa očituje jedna otajstvena zbilja koja ima svoje korijene u njegovu odnosu s Ocem. Isus, Sin, od Oca je različit, ali isto tako i neodvojiv. Reći Isusove ovce isto je kao i reći Očeve ovce. Reći da ih nikada nitko ne može ugrabiti iz Isusove ruke, isto je kao i reći da ih nitko ne može ugrabiti iz ruke Očeve. Isus tako i govori. On i Otac su jedno, pa je i sva njegova briga za članove njegova stada usmjerena na to da i oni budu jedno (usp. Iv 17,1-26); jedno u jedinstvu koje ne samo da ne dokida pojedinačni, osobni, identitet svake pojedine ovce, nego se razlike pojedinih članova unutar stada u tom jedinstvu zapravo tek ostvaruju.

Tako je to i sa različitošću duhovnog zvanja. Dobri Pastir poznaje svaku svoju ovcu i zove je imenom (Iv 10,3). I svatko tko sluša glas Pastira ima posebni poziv i mjesto unutar stada. Ta posebnost poziva očituje se od početka. Prvo što je Isus učinio kad je počeo hodati zemljom i propovijedati Božje kraljevstvo, bilo je to da je izabrao posebnu skupinu ljudi, dvanaestoricu učenika koje je odabrao „da budu s njime, i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle“ (Mk 3,14-15).

Živeći zajedno s njime, slušajući što on govori, gledajući što on čini, i pogotovo imajući iskustvo susreta s uskrslim Isusom, oni na neki način postaju njegov glas koji ostatku stada prenosi riječ Života koji ne propada.

Potrebno je moliti da takvih glasova u Crkvi nikada ne nestane, i, osobito, da takvi glasovi budu čisti.

No, pri tome ne valja zaboraviti da je u različitosti službi i pozivâ svaka ovca bez razlike pozvana da sluša Isusov glas svojim ušima i da ide za njim svojim nogama. Zato je poziv svake ovce duhovan te je moleći za duhovna zvanja potrebno moliti i za to da se Duh Oca i Sina dade prepoznati na djelu u svakom čovjeku koji se naziva Kristovim.

Fra Domagoj Runje

***************

Gdje su pastiri?

Danas je nedjelja “Dobrog pastira”. Zove se tako, jer evanđelje govori o Dobrom pastiru. Isus samog sebe tako zove. “Ja sam pastir dobri”, kaže o sebi. Nije li to drsko, uobraženo? I je li to tako simpatično, biti promatran kao ovca i ako se s nekim postupa kao s ovcom? Pastir i ovca – slika zavisnosti?
Na jednom zidu visjela je slika koja je prikazivala ovčara, pastira. Oslonjen na stablo, plete čarapu. Pokraj njega pas ovčar, a uokrug nedaleko njega ovce, stado.

Iako je danas rijedak takav prizor, on izaziva u čovjeku osjećaj, da su ovce neslobodne, da su zavisne. To je prije svega slika sigurnosti. To nas podsjeća na čudesni psalam 23: “Gospodin je pastir moj, ni u čem ja ne oskudijevam. Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju. Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega. Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni. Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim. Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva. Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga. U Gospodnjem ću Domu prebivati kroz dane mnoge”.

Nije li ta prastara biblijska molitva puna utjehe i hrabrenja, bodrenja? Sigurno je ta slika o pastirima danas za mnoge strana. Oni taj poziv nisu vidjeli ili čak doživjeli. Ipak vjerujem, da svatko osjeća duboku sigurnost o kojoj govori psalam 23. Tko se stavlja pod Božje pastirstvo, taj neće biti bezvoljna marioneta, ovca, koju se promatra samo kao stoku za klanje.

Isus je često posezao za slikom pastira. Osobito je to jako istaknuto u maloj slici o 100 ovaca. Jedna je zalutala i izgubila se. Pastir ide za njom, traži je dok je ne nađe. Ostavlja onih 99. Njemu je važna izgubljena ovca. I koja radost kad ju ponovno nađe! “U nebu će biti veća radost zbog jednog jedinog grešnika koji se obratio, nego zbog 99 pravednika, kojima ne treba obraćenja”, kaže Isus.

“Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom”. To je uzeto iz svakidašnjeg života pastira. One poznaju glas svoga pastira i vjeruju mu. Da, ne postoji samo to povjerenje u odnosu pastira i stada, nego između Boga i čovjeka, između Isusa i nas. “Nitko ih ne može ugrabiti iz moje ruke”. To daje čvrsto pouzdanje! Isus jest i ostaje pastir dobri, i tko se njemu povjeri, neće biti razočaran.
Kod pastira, a to smo mi i trebali bi biti (biskupi i svećenici), na žalost nije uvijek tako. Mi često daleko zaostajemo iza ideala dobroga pastira. Ali ipak možemo kazati: mi čeznemo za tim, da budemo sličniji Isusu dobrom pastiru. Gdje ljudi doživljavaju takve pastire, tu se ponovno sabiru, skupljaju “ovčice”. Danas, na nedjelju Dobroga pastira, molimo po svem svijetu za takve pastire. Mi ih trebamo hitno, neodgodivo.
U ovoj euharistiji, u ovom slavlju čuti glas našega Pastira znači čuti kako on nad kruhom i vinom kaže: Uzmite, jedite, i pijte, ja sam za vas. Taj glas smijemo i trebamo slijediti u povjerenju, s njim biti na dobrom putu, na putu, koji već ovdje i danas daje život i vodi u život.

Fra Jozo Župić

***************

Katkada znamo reći za nekoga da je ‘konzervativan’ ili ‘progresivan’. I jedna i druga riječ mogu imati negativan prizvuk. Tako se nekoga može etiketirati da je ‘nazadan’, ‘konzerva’, odnosno da je ‘liberalan’, ‘moderan’. Često su takva etiketiranja prilično besmislena. Ona su čak i glupa. ‘Biti konzervativan’ doslovno znači htjeti ‘sačuvati’ sve ono što je dobro i vrijedno iz prošlosti. U tom smislu svaki kršćanin mora biti ‘konzervativan’.

Isto tako, ‘biti progresivan’ znači doslovno ‘predvoditi’, koračati naprijed, izložiti se budućnosti i njezinim izazovima. U ovom smisli svaki kršćanin mora biti i ‹napredan›. U biti, obje riječi valja u sebi objediniti. Ako bismo bili samo konzervativni, Crkva bi postala muzej. Ne bi imala više što reći današnjem ljudima.

S druge strane, ako smo jednostrano progresivni, nismo ukorijenjeni, nemamo čvrsto tlo pod nogama, olako prodajemo dragocjenu baštinu (tradiciju) i zajedničku povijesti. Nije moguće izbjeći u Crkvi napetost između tradicije i napretka. Nju valja izdržati i nositi na evanđeoski primjeren način. A to uvijek znači spremnost učiti, sebe korigirati, otvoriti se sadašnjem trenutku. U tom pogledu poučno je ono što apostol Pavao savjetuje u 14. i 15. poglavlju poslanice Rimljanima. Naime, on podsjeća kršćane u Rimu da zajedništvo vjere dublje seže od svih međusobnih razlika i prijepora. Pavao jasno prepoznaje tipične slabosti kako ‘konzervativaca’ tako i ‘progresista’. Konzervativni kršćani izlažu se opasnosti da druge osude, da posumnjaju ili čak potpuno zaniječu drugima pravovjernost. Pa se onda zna čuti: ‘Taj i taj nije više crkveni i katolički, treba upozoriti biskupa!’ Progresivni su kršćani u opasnosti da druge gledaju s visoka i bez poštovanja, da ismijavaju nečiju ‘naivnu vjeru’. Apostol Pavao zaklinje obje strane da se tako ne odnose jedni prema drugima. I podsjeća ih na to da je Krist umro i za one koji drukčije misle. I to mora biti vidljivo u međusobnom ophođenju.

I u naše vrijeme često slušamo o razmiricama i različitim diskusijama unutar Crkve i župne zajednice. Kada bismo smogli snage one koji drukčije razmišljaju prihvatiti i respektirati, bilo bi to duhovsko čudo!To bi značilo da želimo razumjeti jezik drugoga. Djela apostolska pripovijedaju o saboru u Jeruzalemu koji se zbio nekih dvadesetak godina nakon događaja uskrsnuća.

Na saboru je došlo do otvorene prepirke između Petra, Jakova, Pavla i drugih. Postavljeno je odlučujuće pitanje za budućnost Crkve: je li ona samo pokret unutar židovstva? Neki vrlo utjecajni članovi prve zajednice zastupali su takvo stajalište. Tko želi

postati kršćanin, treba se podvrći židovskim zakonima. S druge strane, Pavlova skupina zahtijevala je da se Evanđelje naviješta svim ljudima i da se ide među pogane. Pavao oduševljeno izvještava kako je Bog i poganima otvorio vrata vjere, kako više nije bitno obdržavati cijelu nepromijenjenu tradiciju, kako iz slavne prošlosti treba izvući živu srž i njome oploditi sasvim novu budućnost.

Danas znamo da se Pavlovo mišljenje nije nametnulo, ne bi bilo misionarske djelatnosti i kršćani bi ostali mala, getoizirana sljedba unutar židovske religije. I mi danas ne bismo sjedili u Crkvi. Iskreno i otvoreno sučeljavanje nije tada razorilo Crkvu.

Ona je ojačala i narasla. Jasnije je vidjela svoj put kojim mora krenuti. Sve to što se nekoć događalo, bistri pogled na današnje stanje Crkve. Mnogi su zabrinuti. S pravom. S druge strane, svjesni smo da se Crkva sastoji od ljudi. I oni nisu savršeni. Kako nekoć, tako i danas. Malo opuštenosti u našem crkvenom životu i međusobnom ophođenju bilo bi nam od velike koristi. Svatko od nas osobno pridonosi toj odveć ljudskoj Crkvi na koju se tako rado i često tužimo. To ne bismo trebali nikada zaboraviti!

U knjizi Otkrivenja, Ivan opisuje prizor “velikog mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda”. U tekstu nalazimo tri slike Crkve koje su i danas aktualne: to je Crkva koja je oprala haljine svoje u krštenju i obukla bijelu haljinu (vjernost krsnim obećanjima, trajna potreba obnove vjerničke zajednice); Crkva koja pred prijestoljem Božjim služi Bogu i ljudima (Crkva služiteljica); Crkva koja dopušta da je Jaganjac vodi na izvore vodâ života (povratak Evanđelju).

Fra Anđelko Domazet