3. vazmena nedjelja

Ljubiš li me?

Odlučujuće Isusove riječi Petru, prije nego će mu povjeriti zadaću, da vodi Crkvu, bilo je trostruko pitanje: “Šimune Ivanov, ljubiš li me?” Isus je najprije pitao: “Ljubiš li me više nego ovi?”
Upravo karakterno kolebljivom Petru, koji je Gospodina tri puta zatajio prije njegove smrti, Isus povjerava nakon svoga uskrsnuća univerzalnu pastirsku službu u Crkvi. U crkveno političkim kategorijama mogli bismo pitati, je li to bila dobra osobna odluka. Jer mi ljudi uvijek činimo tako, kao da bi najprije od osobne kvalitete naših papa i biskupa ovisilo, hoće li Crkvi i dalje ići dobro ili ne. Bilo je i još uvijek ima najrazličitijih očekivanja za novog papu ili novog biskupa, naravno i za jednog župnika i druge osobe, koje su odgovorne u Crkvi.

Odlučujuće za pastirsku službu Petrovu prema Isusovom shvaćanju je ljubav. I baš je tu ljubav našao Petar nakon svoga trostrukog zatajenja Isusa. On se kajao i darovano mu je oproštenje. Pravi uzrok njegova podbačaja bila je prevelika sigurnost u samoga sebe: on je mislio, da može biti više vjeran od ostalih apostola; on je želio i svoj život dati za Isusa. Petar je mislio: “Ako se i svi sablazne, ja neću!” (Mk 14,29) Kako je brzo pobijeno to precjenjivanje samoga sebe kroz trostruko zatajenje Isusa. I sad Isus pita ciljano Petra, je li ga on ljubi “više” nego ostali. Petar odbija pogrešku oholosti nad drugima, i jednostavno priznaje: “Da, Gospodine, ti znaš, da te volim.”

Odlučujuće u Kristovoj Crkvi je vjernost Gospodinu, ljubav prema njemu. Na to su svi pozvani, pastiri i vjernici. Crkva konačno nije ljudsko djelo, nego od Boga u Duhu Svetom sazvani narod. Ona je tajanstveno tijelo Kristovo, kojeg oduhovljuje Duh Sveti. Tko ima službu vođenja, smije znati, da ne zavisi samo od njega, kako će Crkva ići dalje. Zacijelo je toga svjestan i današnji papa Franjo. On stalno moli vjernike da mole za njega, da bi njegova ljubav dnevno rasla za Gospodina i da on može voditi Crkvu Božju. U povjerenju u Krista kao Gospodara Crkve, umirovljeni papa Benedikt odrekao se službe; on je također znao, da je Bog i dalje uz svoju Crkvu.

Čudesni ulov ribe, o kojemu izvještava današnje evanđelje, opetuje, da se uvijek događa novo posvuda tamo gdje se ljudi povjeravaju Kristu i na njegovu riječ bacaju mreže! Uskrsli još uvijek susreće različite ljude, u različitim situacijama i u različitim vremenima. Ta je vijest gotovo nevjerojatna kao ona, da on živi. On se objavljuje učenicama i učenicima joj jednom i još jednom i…

On je i nama obećao: “I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.” (Mt 28,20) Kao što je pomogao učenicima, tako pomaže i nama: na svoj način i u svoje vrijeme! Poslužit ću se riječima biskupa Klausa Hemmerlea:

“Želim svima nama uskrsne oči

koje su kadre gledati,

da se po smrti dolazi do života,

po krivnji do oproštenja,

po rastavi do jedinstva,

po ranama do slave,

po ljudima do Boga,

po Bogu do ljudi,

po meni do tebe.”

Odvažimo se, živjeti od vjere i njega predajmo našim bližnjima. Neka nas jača i prati zagovor blažene

Djevice i Majke Božje Marije.

Fra Jozo Župić

***********

Život ide dalje…

Sjećate li se posljednjeg kazališnog komada kojeg ste posjetili? Ili, jesu li igrani film, dijalog jedne knjige ostavili svoje tragove? Mnogo puta ostaje nešto u nama, u našim mislima. Ostaje dojam. To me se dojmilo. I današnje Evanđelje ispričano je dojmljivo. U njemu izranjaju elementi koje smo već jednom slušali i čitali. Ivan priča o uzaludnom i bogatom ulovu ribe. Vidimo pred sobom Petra kako upravo skače u vodu. Prepoznajemo zajedničko blagovanje Isusovo s učenicima.
Tu u Galileji ponovno se okuplja prestrašena i uzdrmana mala četa Isusovih učenika, nakon katastrofe Velikoga petka, nakon strašne smrti na križu njihova Učitelja. Vratili su se u svoja sela, svome starom zanatu. Petar ponovno ide loviti ribu, kao i prije nego je upoznao Isusa i radi njega ostavio sve. Život ide dalje…

A ipak je sve drukčije. Oni su već u Jeruzalemu trećega dana našli prazan grob. I upravo su ga sami vidjeli. I on je tražio da idu prema Galileji. Tamo će ga susresti.

Galileja, to je značilo vratiti se obitelji, zanimanju. Kako će to ići dalje? Je li svemu kraj što su doživjeli s Isusom? Tu se događa nešto kao novi početak. Nakon bezuspješne noći ulova ribe Isus stoji na obali. Maše im. Zove ih. Još ga ne prepoznaju, neispavani su od uzaludnog posla. Bacite mreže još jednom, govori im nepoznati s obale. Oni to čine i više ne mogu izvući mreže od mnoštva ribe. Tu je jasno: to je Gospodin! Isus je to! I čeka na njih. A tada odlučujuće pitanje. Isus ga postavlja Petru. Ali u biti ga postavlja svakom kršćaninu: Ljubiš li me?

Scena Ivanova evanđelja može nas ohrabriti, da svoje brige povjerimo Gospodinu. Bog nam se pokazuje. Mi možemo graditi na njemu. Ribe i njihov životni element voda simboliziraju u jednom takvom kontekstu sve što nas fizički, psihički i duhovno hrani. Uz jelo i piće mi ljudi isto tako tražimo ljubav, poštovanje, priznanje, zajedništvo, prijateljstvo, uspjeh, sigurnost i smisao. Biblijska scena pokazuje nam dalje, da puno puta treba novih, eventualno kreativnih rješenja, da bi se ta glad utažila. Pritom može put do cilja biti često puta sasvim blizu: Bacite mreže još jednom na desnu stranu lađe. U odnosu prema Isusu otvaraju se tada odlučujuće perspektive. On nas inspirira, da traženo nađemo i da se iznutra otvorimo njegovim poticajima. Njegova pomoć uvijek ponovno slijedi u liku drugih ljudi po njihovoj dobronamjernoj potpori u riječi i djelu. Uronimo dakle u svoje brige. Mogu li ja, možemo li mi kao Petar jednostavno odgovoriti: Ti znaš sve. Ti znaš, da te ljubim? Samo se taj odgovor broji. Ne bi bilo zloupotreba u crkvenim ustanovama, po svećenicima, po odgojiteljima, a niti u obiteljima, ako bi taj odgovor bio pošten. Ako stvarno idemo Isusovim putem, tada se to ne bi događalo. To bi bio pravi novi početak. Uskrsnuće nakon Velikoga petka. Isus nas neće razočarati. Vjerojatno ni mi njega.

Fra Jozo Župić

**********

3. vazmena nedjelja (2)

Ako današnji evanđeoski odlomak pokušamo čitati kao simboličnu priču, prepoznat ćemo neke ključne slike koji mogu biti vodeće misli za današnju crkvenu situaciju. Želio bih da uočimo tri detalja u evanđeoskom tekstu: prvi govori o poslanju (misiji) i zadaći Crkve; drugi govori o viziji, perspektivi i cilju, a treći detalj govori o identitetu, razumijevanju Crkve.

Temeljno poslanje Crkve glasi: raditi za kraljevstvo Božje, biti ribari ljudi. Kraljevstvo Božje nije prostorna kategorija, nego stvarnost međuljudskih odnosa i zajedništva. To je “Isusova vizija” novoga Božjega svijeta. Odlučujuće je da mrežu uvijek iznova bacamo na desnu stranu – desna strana od starine predstavlja pozitivnu stranu (primjerice, desni razbojnik): “Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.” ‘Desna strana’ simbolizira pozitivan pristup zadaći koju Crkva treba ispuniti, svijest da djeluje u Isusovo ime, ispunjena Duhom Svetim. Drugi detalj govori o viziji Crkve koja je ‹katolička›, sveobuhvatna. Ona je slična velikoj mreži koja obuhvaća i međusobno povezuje ljude, često različite po boji kože, naciji ili društvenom položaju. To je mreža – Crkva u kojoj ima mjesta za Petra koji je zatajio Isusa, za Tomu koji je oprezan i sumnjičav, za Natanaela koji u prvom susretu s Isusom bez okolišanja pita: ‹Iz Nazareta da može biti što dobro?› (Iv 1, 46) U njoj ima mjesta i za Zebedejeve sinove koji se prepiru oko prvih mjesta. Crkva je zajednica nesavršenih ljudi, slabih i jakih, sigurnih i nesigurnih.

Sveti Jeronim na jednom mjesto broj 153 ribe tumači tako što kaže da je u Isusovo vrijeme u Tiberijadskom jezeru bilo sto pedeset i tri vrste riba, a to zapravo simbolično predstavlja svaku vrstu ljudi. Sveti Augustin tumači broj 153 tako da broj 10 predstavlja broj Božjih zapovijedi, a 7 broj darova Duha Svetoga – što zajedno čini 17. I kada se zbroje svi brojevi od 1 do 17, dobije se 153. To znači upravo ono što je Jeronim htio reći: svi spadaju u mrežu Crkve – židovi koji su slijedili put deset Božjih zapovijedi prije dolaska Isusa i pogani koji dolaze do Isusa putem milosti. I ta velika mreža – Crkva – neće se raskinuti usprkos različitosti njezinih članova: «I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu.»Naš identitet, odnosno samorazumijevanje Crkve dolazi do izražaja kada slavimo euharistiju, Isusovu gozbu ljubavi. Od nje Crkva i kršćani žive. Na njoj nas Isus poziva: ‹Hajde, doručkujte!›

Uz kruh, i riba je euharistijski znak privih kršćana. Slaveći euharistiju, stječemo iskustvo zajednice u kojoj Isus uskrsnuli živi i djeluje danas. Međusobno se hrabrimo da budemo Crkva otvorena za sve ljude.

Što je poslanje Crkve? Pozivati ljude k Isusu, a ne postavljati prepreke na putu do Isusa; pred očima imati viziju žive Crkve, a ne biti neki muzej prošlosti; radovati se različitosti, a ne htjeti sve uniformirati. Slaviti Boga, buditi radost vjere, graditi zajedništvo na Isusov način, a ne samo ‘slušati misu’. Opis Isusova ukazanje učenicima kod Tiberijadskog jezera ponudio nam je ‹atraktivnu› sliku Crkve za sva vremena.

Evanđeoski odlomak završava prizorom u kojemu Isus podjeljuje Petru prvenstvo: ‘Pasi ovce moje!’ Zašto baš Petru? U izvještaju o Isusovoj muci dva muškarca igraju veliku ulogu. Prvi je Petar. Zatajio je Isusa. Često pada, ali iznova ustaje. Nije slučajno što je Isus izabrao upravo njega kao svoga prvog nasljednika. S Petrom se možemo lako poistovjetiti. Slično njemu, i mi često padamo i ustajemo. No, tu je i drugi muškarac – lik Jude. On pada, ali više ne ustaje. Izgubio je povjerenje u Božju bezuvjetnu ljubav. Upao u očajanje. Zato Isus Petru povjerava Crkvu. Imao je snage obratiti se, otvoriti srce praštajućoj ljubavi. Isus od Petra traži kao jedini uvjet uvijek veću ljubav. Jer, nitko od nas ne može se pohvaliti da je već dovoljno ljubio.

Fra Anđelko Domazet