5. korizmena nedjelja

Činim nešto novo

Iz 43,16-21; Iv 8, 1-11

“Sve prolazi. To više nema smisla. Uzalud!” Mnogi poznaju situacije u kojima se šire klonulost i rezignacija i u kojima umire životna hrabrost. Taj osjećaj poznaje i Božji narod: Babilonci su osvojili Jeruzalem 586. godine prije Krista. Hram je razrušen, kralj prognan, samostalnost je izgubljena. Za mnoge narode bila je to okolnost i razlog, da se odreknu svojih božanstava, svoje kulture i svojega identiteta. O takvoj jednoj situaciji govori nam knjiga proroka Izaije u kojoj autor upućuje riječi utjehe koje smo čuli: “Ne spominjite se onog što je bilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo činim nešto novo.”

Mi smo te paradoksalne riječi možda često slušali i nismo primijetili njihovu razornu snagu: pustinje su bile besputne, bezvodne; čaglji su žderali strvinu, nojevi nisu pjevali ljupko. Uistinu je čudo da će se prokrčiti putovi, da će izbiti voda, da će čaglji i nojevi pjevati u pustinji. Sve se to događa jer Bog ne želi i ne može ostaviti svoj izraelski narod. To se događa mimo svakog očekivanja. Mi ne možemo mjeriti Boga po našim očekivanjima. On njih nadilazi. Sretan život koji nam obećava, a koji je on sam, veći je nego sve što možemo predočiti. Stoga moramo biti spremni postaviti sebi pitanje kakva su naša očekivanja kada je u pitanju Bog. To nas uči i knjiga Izaije proroka. Njena izjava naime ostaje neodređena. Što je to novo? Za što Bog oblikuje sebi narod? Sve to tekst ne govori.

Evanđelje nam pokazuje konkretnije što dolazi novo po Božjem djelovanju: Isus uči u Hramu. Narod ga sluša. Njegovi protivnici žele ga iskušati i koriste idealnu prigodu: dovode mu ženu zatečenu u preljubu. Kakav će biti sud rabija iz Nazareta? Hoće li se on staviti iznad zapovijedi koje je saopćio Mojsije, a koje dolaze direktno od onoga kojega on zove Ocem? Tada ne može biti poslan od Boga! Ako se drži Tore i zagovara kamenovanje preljubnice, tada nije daleko otišao sa svojim čovjekoljubljem! Bezizlazan slučaj. Kako reagira Isus? On piše po zemlji. Služi se proročkom radnjom crtanja. Što to znači? Proroci puno puta ne govore riječima, nego djelima. Hošea je npr. oženio prostitutku za kojom je još morao trčati kad ga je napustila, da bi nastavila svoj posao. Zašto je to učinio? Da bi on sam po tom trčanju predstavio veliku i odlučnu Božju ljubav prema Izraelu. Hošeina ljubav prema svojoj ženi je slika Božje ljubavi prema grešnicima koji se okreću od Njega. Poziva grešnike da mu se vrate. Ide za njima svojom ljubavlju.

A što čini Isus? On piše u pijesak. Jedan Židov vješt bibliji odmah je znao na što Isus upućuje. Čitamo kod Jeremije 17,13: “Svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode.”

Napušten od Boga i upisan u prašinu je odnos Isusovih protivnika. I kao da im to nije bilo dovoljno oni i dalje navaljuju. On im uzvraća rečenicom: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” Tada stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Oni znaju da pred Bogom nitko nije bez grijeha. Isus ide korak dalje: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” “Nitko Gospodine.”

Samo to rječkanje bilo bi neočekivano dosta. Kako često osuđujemo druge za neznatne stvari? Kako brzo pokazujemo prstom na ljude koji ne odgovaraju našim pošteno-građanskim predodžbama? Možemo biti sigurni u jednoj stvari: Bog tada nije na našoj strani. Ali evanđelje još ne završava: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” Još jednom Bog po Isusu neočekivano postupa na nov način: on ne osuđuje. Mi dakle imamo razlog da od Boga smijemo očekivati beskrajno milosrđe. Svatko je njega potreban. I svi koji mole za njega, dobivaju ga. Uskrs je svetkovina milosrđa. Svake godine i svakoga tjedna mi slavimo tu svetkovinu da ne zaboravimo: “Evo činim nešto novo.”

Fra Jozo Župić

************

Isus nam pokazuje Božje milosrđe

U evanđelju ove nedjelje bit će nam pokazano, kako nam Bog pokazuje milosrđe. Postupanje Isusovo u susretu s preljubnicom objavljuje nam dobrotu nebeskoga Oca. Isus Krist, Sin Božji, upravo je došao, da pozove grješnike a ne pravednike.

U kakvoj se situaciji nalazi Isus, kad mu farizeji i pismoznanci dovode ženu, koju su upravo zatekli u preljubu? Prvi jasan dokaz nezakonitog djela, stvarno teškog prekršaja. Preljub nije nešto bezazleno, jer takav odnos znači raskid vjernosti prema zakonitom partneru i to je povezano s ozbiljnom smetnjom u Božjem odnosu prema pogođenoj osobi. S druge strane pokazuju Isusovi protivnici jasno, što ovu ženu čeka prema židovskom zakonu: Mojsije je zapovjedio kamenovanje! Čitamo u Levitskom zakoniku: “Čovjek koji počini preljub sa ženom svoga susjeda neka se kazni smrću – i preljubnik i preljubnica” (Lev 20,10). U Ponovljenom zakonu stoji: “Ako se koji čovjek zateče gdje leži sa ženom udatom za drugoga, neka oboje – i čovjek koji je ležao sa ženom i sama žena – budu smaknuti. Tako ćeš iskorijeniti zlo iz Izraela” (Pnz 22,22).

Kako se sada treba ponijeti Isus? Kaže li on, da žena treba biti kamenovana, tada pokazuje, da je okrutan, nemilosrdan kao i njegovi protivnici. Kaže li, da je ne treba kamenovati, pobuđuje mišljenje, kao da bi on stavio u pitanje preljub i nerazrješivost braka, kao nešto bezazleno, a sam odlučno propovijeda o braku i uzdiže ga na dostojanstvo sakramenta: “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo” (Mt 19,5).

Što dakle učiniti?

Odgovor Isusov ne slijedi odmah. On sam zna, što će kazati. Ipak daje vremena svojim protivnicima, da nešto razmisle i da smire svoje prevruće emocije. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. Prorok Jeremija kaže: “Svi koji te ostave postidjet će se, koji se odmetnu od tebe bit će u prah upisani, jer ostaviše Izvor žive vode” (Jer 17,13). To bi se možda moglo odnositi i na ženu koja stoji u sredini. Svojim pisanjem po tlo Isus to nagovještava. Kod Jeremije slijedi i molitva Bogu za ozdravljenje i spasenje pred mučiteljima: “Progonitelji moji nek´ se postide, ne ja, njih smeti, ne mene” (Jer 17,18). Zar to ne može biti molitva i ove žene? A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. Možda je dodao daljnja imena, imena pismoznanaca i farizeja, koji su ga upravo htjeli iskušati? Bogu hvala da je Isusovo pitanje pogodilo njihovu savjest. Oni znaju da nisu bez grijeha. Stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih.

Isus ne dovodi u pitanje, da je žena sagriješila i da je zlo učinila. Isus joj reče: “Idi i odsada više nemoj griješiti.” Drukčije kazano: “Idi, ali idi s Bogom!” Ako ona zna, da je Bog na njenoj strani, ona će svijet gledati njegovim očima i odgovarajuće postupati. Žena dobiva, kako je to obećao prorok Jeremija, jednu novu šansu. Ona ne treba gledati unazad sa strahom, nego je uvučena u zajednicu spašenih od Boga.

Isus ne priznaje ljudima pravo, da o njoj sude. Jer, svi smo mi grješnici, i mi kao tobožnji pravednici nemamo pravo, bacati kamenje na druge.

Pismoznanci i farizeji uvidjeli su da Isus ima pravo, i da siromašnu ženu ne smiju osuditi. Jedini, koji bi imao pravo biti strog, je Isus. U svakom slučaju on je stvarno bez grijeha! A ipak ne osuđuje ženu. Pušta je da u miru ode. Ona smije početi novi život i ima razloga za veselo klicanje.

Ubuduće ona treba čuvati bračnu vjernost a ne više griješiti. Ako to Isus od nje traži, on joj ujedno daruje milost, da ona može čuvati Boju zapovijed. Bog ne zahtijeva ništa nemoguće. Onima koji ga za to mole, on je tu za njih i daje im svoju pomoć.

Kad Isus dakle doziva u sjećanje Božju zapovijed i traži nasljedovanje, on nije nikakav zajedljivi moralist koji teži za strogoćom. On ujedno posreduje Božju pomoć, koja također čini dobro.

U vjeri u Isusa Krista, kojeg je nebeski Otac poslao u svijet, naše srce će biti obnovljeno. Mi bivamo u Duhu Svetom oslobođeni od zla; u kajanju i obraćenju oprašta nam Bog svaku krivnju. Ujedno u sakramentu pomirenja primamo snagu, činiti dobro. Naše je srce postalo novo po Božjoj milosti. Zapovijed Božja nije samo kao nesnosan i teško osjetljiv propis izvana, nego snaga, koja nas iznutra u Duhu Svetom, u duhu ljubavi pokreće na dobro.

Upravo je to smjela iskusiti grješna žena. Isus ne potvrđuje njezin krivi put, nego joj vraća dostojanstvo po svome opraštanju. Tako je stvarno moguć novi početak!

Zahvalimo Gospodinu Bogu za ovo vrijeme pripreme za Uskrs. Marija, Majka Božja po svome zagovoru upućuje nas na istinski put obraćenja i obnove srca.

Fra Jozo Župić

************

Iv 8,1-11

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.” Postave je u sredinu…da ga iskušaju i optuže.

Gotovo svaki dan na naslovnim stranicama novina i internetskih portala, ili na radiju i televiziji, ističu se loše vijesti. To nisu samo one vijesti koje govore o katastrofalnim potresima, poplavama ili drugim prirodnim nepogodama. Često su to vijesti o katastrofalnim krađama, ubojstvima, nepravdama, seksualnim zlostavljanjima i drugim kriminalnim djelima kojima se ili traži ili prokazuje krivca, a to je uvijek i samo – čovjek.

Koja je svrha isticanja takvih vijesti? Sve ovisi o tome tko ih i zašto stavlja u središte pozornosti. Na svoj način o tom pitanju govori i današnje evanđelje.

U knjizi Ponovljenog Zakona propisano je da muškarac i žena koji su počinili preljub budu oboje smaknuti. Treba ih oboje dovesti na gradska vrata i zasipati kamenjem dok ne umru. Naveden je i cilj tako teške i javne kazne – da se iskorijeni zlo iz Izraela (usp. Pnz 22, 22-24).

Pismoznancima i farizejima koji dovode Isusu ženu zatečenu u preljubu sve je to poznato. No, je li im cilj iskorijeniti zlo iz svoje sredine? Tekst jasno kaže da im je namjera samo iskušati Isusa da bi ga mogli optužiti.

Možda su razmišljali ovako:

Mojsijev Zakon naređuje da se onaj tko je počinio preljub kamenuje. Usprotivi li se Isus Zakonu eto prigode da ga optuže pred židovskim Velikim vijećem.

A rekne li im neka ženu odmah kamenuju, eto prigode da ga optuže pred rimskom vlašću koja je Židovima zabranjivala izvršavanje smrtne kazne.

Što je Isus učinio?

Najprije se sagnuo i počeo pisati po tlu. Pisanje po tlu znak je namjernog ignoriranja i nezainteresiranosti za ono što ti govori sugovornik. Ali taj znak poručuje upravo suprotno od onoga što se čini. Onaj koji piše po tlu itekako je zainteresiran za slučaj koji mu je iznesen, ali svojim postupkom poručuje da ne želi o tom raspravljati onako kako bi htjeli njegovi sugovornici.

Isus shvaća Zakon drukčije od pismoznanaca i farizeja i tu je zapravo i središte njihova sukoba.

Pismoznanci i farizeji doživljavaju Isusa kao nekoga tko krši Zakon jer ozdravlja subotom i ne drži se svih predaja. No, Isus kaže: subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27) i primjenjuje to načelo na čitav Zakon. Nije čovjek stvoren radi Zakona nego Zakon radi čovjeka, pa čak ako je u pitanju i Zakon o preljubu.

Preljub koji je žena počinila velik je grijeh. Toliko velik da se u Svetome Pismu upravo grijeh preljuba uzima kao najrječitija slika nevjere naroda prema Bogu. Učiniti preljub znači biti nevjeran ljubavi i biti nevjeran riječi. No, je li sve riješeno s time ako se preljubnica stavi u sredinu i kamenuje dok ne umre?

Pismoznanci i farizeji hoće se držati slova Zakona, ali poznaju li ono dobro Sveto Pismo? Zar onaj isti Bog koji je odredio da se preljubnici kazne smrću kamenovanjem, nije toliko puta sam oprostio preljub svom narodu koji je trčao za drugim bogovima? Koliko ga je puta zvao da se vrati na pravi put i i nikad mu taj put nije zatvorio!

Osim toga pismoznanci i farizeji ne obaziru se na činjenicu da u ovom slučaju oni sami ne vrše u potpunosti ono što propisuje Zakon. Isusu dovode samo ženu iako je rečeno da treba smaknuti i ženu i muškarca koji su počinili preljub. Hoće li pravda biti zadovoljena, ako se kazni samo jedan, i to slabiji krivac, a drugi, jači, na ovaj ili onaj način izmakne?

Pisanjem po tlu Isus pismoznancima i farizejima daje znak da o svemu tome razmisle i na koncu im kaže: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen.“ Po Zakonu su prvi kamen trebali baciti svjedoci (usp. Pnz, 17,7). Međutim, svi su se razišli i Isus je umakao zamki. Umjesto da pismoznanci i farizeji iskušaju Isusa, na kraju je on iskušao njih. Uspio je istovremeno ne zanijekati grijeh, ne osuditi grešnicu i ne prekršiti Zakon.

No, veličina Isusova odgovora nije samo u tome što je vješto nadmudrio svoje protivnike. On je spasio jedan život.

Na koncu ostaje sam sa ženom u sredini i kaže joj: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“

Isus je milosrdan, ali nije moralno indiferentan. Svojim milosrđem on ženi zatočenoj u grijeh i osudu otvara vrata u novi, drukčiji život.

Evanđelje o njoj dalje ne govori ništa.

No, pobožna kršćanska tradicija dala je ovoj ženi mjesto među vjernim Isusovim sljedbenicama koje su ga pratile sve do križa i groba. Ponekad se ona čak izjednačuje s Marijom Magdalenom. Treba reći da to nije povjesna istina, ali to ne oduzima ništa od istinitosti poruke da se na ljubav koja sve prašta može ispravno uzvratiti jedino ljubavlju koja ostaje vjerna do kraja.

fra Domagoj Runje

***********

Tko je od vas bez grijeha

Ovo je jedna od najuzbudljivijih scena u evanđelju. I ona je danas aktualnija nego prije. Jer, mi živimo u vremenu, u kojem je sve više epidemije, druge optužiti, osramotiti, posvuda – ne samo kod sebe – tražiti krivce.

Scena je sasvim zorno i dobro predočena. Isus je u Jeruzalemu, u Hramu. On govori ljudima i veliko mnoštvo ga sluša. Najednom, iznenada, nastade kovitlac, nemir. Ljudi dovlače jednu ženu direktno pred Isusa. Optužba: ona je uhvaćena na djelu. Njezin prekršaj: preljub! Za takve u zakonu stoji: smrtna kazna kamenovanjem! Dakle, što ti kažeš? Ti nećeš biti protiv Mojsijeva zakona!

Isus šuti. Piše nešto po tlu. Što? Mi ne znamo. To je jedino mjesto u evanđeljima gdje vidimo da Isus piše. Od njega nemamo nikakav spis ili pismeni sastavak, nego samo što su učenici pribilježili.

Isus ne gleda uvis. Dok svi bulje u ženu i pokazuju na nju, Isus sagnut gleda u tlo. Bježi li on svojim pogledom od grijeha? Zar on ne želi povjerovati da je ona preljubnica? Budući mu tužitelji ne daju mira i pritišću ga, da bi trebao nešto reći, on se uspravi i kaže riječ koja do danas traje: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.”

Isus ne prikazuje preljub da bi bio nedužniji nego što jest. On ne kaže da to ne bi bio grijeh. On samo podsjeća tužitelje na njihove vlastite grijehe. Kamenujte vi nju kao što Mojsijev zakon propisuje! Ali trebate poći od sebe, tko je bez grijeha. Vi optužujete ženu da je počinila preljub. To je bez sumnje teški grijeh! Zar ti još nikada nisi pogriješio? Možda kažeš: ja nikada nisam počinio preljub! Također ni u mislima? I nikada nisi lagao? Zar nikada nisi rekao lošu riječ? Zar se nikada nisi “poslužio” novcem ili drugim? I tako dalje…Tko je od vas bez grijeha…

Jedan za drugim stadoše odlaziti, počevši od starijih. Svatko je razumio Isusovu riječ. Svi su bili od nje pogođeni. Svi smo mi još i danas od toga pogođeni. Svakome od nas Isus postavlja pitanje: A ti, jesi li ti bez grijeha, koji pokazuješ na druge?

Često bismo morali misliti na Isusovu riječ gdje su i sada poznati mnogi slučajevi zloupotrebe.

Prikazuje li Isus sam grijehe? Nikako. On je pronašao najoštrije riječi za one koji sablažnjavaju. I jedno od najgorih sablažnjavanja je zloupotreba djece i mladih po nekome koji bi trebao saopćiti dobrotu Božju.
Isus to ne prikazuje. Ali opominje sve nas pred tim, da tako činimo kao da bismo bili bez grijeha. Svaki slučaj zloupotrebe je duboko gnusan. Ali pritom je i pitanje za svakoga od nas: tko je bez grijeha neka prvi baci kamen…

Kod kaznenih djela mora djelovati pravosuđe. Žrtve zaslužuju svaki respekt i svaku pomoć. Na svima nama je da se udaramo u vlastita prsa. “I ja te ne osuđujem”, kaže Isus na kraju preljubnici. Idi sada, i započni novi život!

Fra Jozo Župić