5. nedjelja kroz godinu

Ribari ljudi

Svaki od nas u svom životu vjerojatno ima izazova, kojih se zbog veličine zadaće ili pothvata prestrašimo. Sami se ne pouzdajemo ili ne možemo sebi predstaviti, da možemo uspjeti u određenim stvarima. Puno puta se događa zaokret na bolje pod izmijenjenim predznacima: čini se, da nemoguće iznenada postaje izvedivo, teško biva lako, dosad nedostižno najednom je za nas pristupačno.

To mogu potvrditi parovi, koji su se jednom odvažili na korak, da će u životu živjeti zauvijek zajedno kao muž i žena. Ta iskustva imaju i osobe posvećenog i apostolskog života – redovnici, svećenici, kada njima u duhovnom životu ili u dušobrižništvu na neobičan način Duh Sveti uklanja sve poteškoće s puta i pokazuje se dobri plod.

Moralo je biti razočaravajuće za Šimuna Petra, ribara, da on i njegovi kolege usprkos muke nisu cijelu noć ništa ulovili. Dolazi Isus i traži od njih da još jednom bace mreže. Petar doduše ne razumije što bi to trebalo značiti; njegova reakcija je značajna, karakteristična i pokazuje ipak veliko povjerenje u Isusa: “Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.”

Iznenada se događa ono, na što nitko nije računao: mreže su bile pune riba, gotovo im se razdirale. Tek uz pomoć ribarskih kolega Jakova i Ivana uspijeva im, da ribe u lađi dovezu, jer zbog težine ulova umalo im lađe ne potonuše. Kako je to moguće? Zašto sada tako veličanstven ulov? Kako je to Isus znao? Tko je taj Isus? Za Petra dolazi samo jedno u pitanje – on se baca na koljena pred Isusom i priznaje vlastitu nedostojnost: “Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!” Pritom se Isus ne zadovoljava time; on pomaže Petru da ustane i kaže mu: “Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!”

Budućnost za Petra i njegove kolege ribare Jakova i Ivana nije u bogatom ulovu ribe kao što se baš dogodilo na Genezaretskom jezeru, nego će oni postati “ribari ljudi”. To će svakako činiti s Isusom, i očigledno je Isus prvi ribar ljudi. On poučava okupljeno mnoštvo o dolasku kraljevstva Božjega po njemu. Svi vjeruju, da su “ulovljeni” od Isusa, jer su njemu povjerovali: on ih sigurno vodi kući, u kraljevstvo svoga nebeskoga Oca.

U starom kršćanstvu za Isusa Krista upotrebljavao se znak ribe. Grčko ime za ribu glasi: ἰχθύς. To su početna slova od Ιησούς Χριστός Θεού Υιός Σωτήρ: Isus Krist, Božji Sin, Otkupitelj, Spasitelj. Riba i odgovarajuća riječ bili su dakle neupadljiv raspoznajni kršćanski znak.

U radosti zbog toga, da svi tako reći pripadamo “Božjem ribnjaku”, želimo također i druge ljude voditi Kristu i postati kao i apostoli “ribari ljdui”! Neka Bog blagoslovi naše dobro nastojanje, i neka nas prati zagovor Majke Božje Marije i svih anđela i svetih!

Fra Jozo Župić

***********

U istoj lađi

Svi poznamo izreku: “Sjediti u istoj lađi”. To pristaje za mnoge prigode. Rado se upotrebljava uz temu o klimi. Naš “svemirski brod” Zemlja je lađa, u kojoj svi sjedimo, i nitko ne će uteći olujama klimatskih promjena kojima je izložena. Mi također sjedimo društveno gledajući u istoj lađi, u Europi, u našoj domovini. Uspjesi i krize sve nas pogađaju (iako mnogi osjećaju manje uspjeha a više krize nego drugi).

Slika o lađi je simbol zajedništva. Život je kao prijelaz od obale rođenja do obale smrti. Upravo nas rođendani podsjećaju na to, da lađa našega života bezuvjetno smjera na drugu obalu. Prijelaz krije mnoge opasnosti, oluje i visoko gibanje valova može lađicu života dovesti u nevolju, i može je dovesti do brodoloma.

Isus je većinu vremena svoga javnog djelovanja proveo u Galileji, uz Genezaretsko jezero. I mnogo toga se odigralo na jezeru, u ribarskim lađicama. Tako i danas. Sjeo je u ribarsku lađu i odatle poučavao mnoštvo na obali. To je lađa Šimuna Petra.

“Petrova lađica” je slika, postala je simbol Crkve. Isus je ušao u tu lađu. Iz nje govori ljudima. Ta slika pokazuje Crkvu kao zajednicu koja se okuplja oko Petra i njegovih nasljednika. Ali to je ne čini osobitom, nego je osobitom čini da je Isus s njom u lađi. Biti s njim u istoj lađi to joj daje pouzdanje.

Isus u lađi: to mijenja sve. To su tada doživjeli ribari. To doživljavamo mi do danas. Tada je Isus dao naoko besmislenu zapovijed. Po bijelu danu trebali su Petar i ostali ribari izvesti lađu na pučinu i baciti mreže. Oni kao ribari dobro znaju da je noć za ulov ribe. To je vrijeme ulova. Protekle noći sve je bilo bezuspješno. Ništa nisu ulovili.

Ipak, kad Isus to kaže, oni radi povjerenja u njega bacaju svoje mreže. I događa se ono što i najiskusnije ribare obara s nogu: dvije ribarske lađe pune, umalo im ne potonuše. Tako će taj događaj biti spomenut kao “čudesan ulov ribe”. To je bila samo predigra. Isus obećaje sasvim drukčiji ulov ribe: odsada ćete loviti ljude. Iz male čete nastala je vjernička zajednica rasprostranjena po čitavome svijetu, Crkva. Ne plivaju li i danas ribe u jatima? Je li se čudo na jezeru pretvorilo u suprotnost? Nije li ih sve manje u Petrovoj lađici? Trenutno tako izgleda. Ali jedno znam i čvrsto vjerujem: Dokle god je sam Isus na lađi, može se ponoviti čudo, pa i kod nas u Hrvatskoj.

Fra Jozo Župić