4. nedjelja kroz godinu

Nepriznat u svom zavičaju

Upravo u svom zavičajnom gradu Nazaretu, upravo tamo, gdje ga svi poznaju i drže, da je on Josipov sin, jer tamo je i odrastao – upravo tu u sinagogi u Nazaretu Isus ne nailazi na pravo priznanje kao Mesija, nego biva odbačen, žele ga strmoglaviti s ruba brijega!

Luka u svom evanđelju izvještava da Isus zbog toga nije iznenađen. Naprotiv! On je računao s odbacivanjem, jer: “Nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.” Tamo gdje ga svi znaju i gdje se ponaša prijateljski prema ljudima kao jedan od njih, jedan prorok neće lako biti priznat kao prorok. Većina će kazati: “To je jedan od nas. Kako on može biti nešto osobito ili kakvu važnu poruku ima za nas?” Isus se nije krio zbog te običnosti prihvaćanja njega kao osobe, želio je pokazati, da je stvarno čovjek među ljudima, premda je ujedno vječni Božji Sin kojeg je poslao u svijet Otac nebeski.

Ovoga puta Isus se provukao između svojih protivnika koji ga progone, jer je tek na početku svoga javnog djelovanja. Ipak je bijes njegovih zemljaka znakovit navještaj onoga što će se dogoditi u tri godine, kad on bude osuđen na smrt na križu i na grozan način ubijen.

Kako je moralo biti Isusu u duši, kad su ga ljudi odbacili, jer on je od mladosti bio poznat onima koji su mu povjerovali i koje je ljubio? On je bio čovjek, i sigurno ga je to duboko pogodilo. Ipak Isus nije bio ogorčen ili ispunjen osvetom; naprotiv: ljubav njegova srca trpjela je odbijanje. On nije otkazao tu svoju ljubav prema ljudima.

Kaže se u Prvoj poslanici Korinćanina: “Ljubav nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi” (1 Kor 13,5b-7)

Isus je znao, da ljudi trebaju vremena, da to što su čuli i vidjeli, prerade, probave. Tako su se mnogi od njih kasnije okrenuli Isusu i slijedili ga. Drugi su se nakon njegove smrti i uskrsnuća obratili. Nikada nije kasno, da se netko obrati. Bog čeka na našu vjeru i našu ljubav.

Božji je dar, da mi ljudi uopće možemo vjerovati i ljubiti. To nam prije svega dolazi od njegove milosti i omogućava nam, da vjerujemo u njega, da se nadamo i ga ljubimo. Dakako, on nas na to ne prisiljava, nego čeka na naš slobodni odgovor.

Kao što i čitanje pokazuje, konačno naš život ovisi o ljubavi: ako je imamo, koristimo se također i drugim darovima i kvalitetama i postajemo plodonosni u Božjem kraljevstvu; ako nam ljubav fali, sve drugo je bezvrijedno, pa i sama vjera ili prorokovanje ili čudesna moć.

U nasljedovanju Isusa smijemo ići našim putom; ne radi se o spektakularnim stvarima, nego o vjernosti u malim; o tome da u svako vrijeme ostvarujemo ljubav prema Bogu i bližnjima!

Fra Jozo Župić

***********

Spremni za nasilje

U našem društvu raste spremnost za nasilje. Taj dojam imaju mnogi ljudi. Je li on točan? Sigurno je jedno: mnoge slike brutalnog nasilja poput rijeke ulaze u sve pore ljudskog života, i konzumiraju se u akcijskim filmovima, video i kompjutorskim igrama. Koliko mrtvih na filmu svake večeri na mnogim televizijskim kanalima koji su danas na raspolaganju u gotovo svim domaćinstvima.

To osobito djeluje na odnose djece i mladih: nasilje u školskom dvorištu, na putu do škole. Nedostaje osjećaj za granice, jer djeca u medijima dobivaju bezgranično odglumljeno nasilje.

Da, briga za porast nasilja je opravdana. Ali ona ne smije voditi svjesnom stvaranju panike. Opasnost zloupotrebe nasilja vreba odvajkada i u ljudskim srcima. Nasilje treba uvijek iznova ukrotiti, njime ovladati i njega nadvladati. Biblija nam vrlo točno kaže odakle dolazi sklonost kod nas ljudi da budemo nasilni. Već nam umorstvo Abelovo koje je počinio njegov brat Kajin, pokazuje, kako je duboka sklonost prema nasilju i čuči u nama. Današnje Evanđelje pokazuje nam osobiti aspekt spremnosti za nasilje. Čovjek uzdrhti i prestraši se, kako se oduševljenje lako pretvara u mržnju, kako brzo iz radosnog raspoloženja može izbiti ubilačko nasilje.

U Nazaretu, u njegovom zavičaju, jedne subote sve je u napetom iščekivanju. Isus drvodjelja, sin Marije, otišao je iz Nazareta, dolje na Genezaretsko jezero. Njegov se život iznenada sasvim neočekivano izmijenio. Ostavio je svoje zanimanje i počeo propovijedati posvuda i pozivao je ljude na obraćenje. Ljudi su u masama dolazili čuti ga. Kao što je njegova riječ bila privlačna, ništa manje nisu bila privlačna i njegova ozdravljenja. O tome se brzo pročulo uokolo. Ljudi su to doživljavali čudesno i nevjerojatno. Gubavi su bili izliječeni, hromi su mogli hodati, slijepi vidjeti, nijemi govoriti. Mrtvi su buđeni na život.

I sada je ponovno u svom zavičaju. Kod kuće. I mnogi se potajno pitaju: hoće li on i kod nas “prikazati” spektakularno čudo? Njego nastup, njegove riječi ostavili su dubok dojam kod svih: Kako snažno govori naš drvodjelja!

Ali tada Isus čini nešto potpuno “nerazumno”. On im govori dvije poruke s kojima se ponaša neljubazno prema njima: najprije im kaže sasvim jasno da im ne će pružiti nikakav “šou”, nikakvo senzacionalno čudo na način velikoga čarobnjaka. A tada ih podsjeća, da je već u vrijeme velikih proroka Ilije i Elizeja bilo velikih čudesa nad strancima, i da proroci nisu dobro došli u svom zavičaju, nego su bili prihvaćeni od stranaca.

Više nije trebalo! Iznenada su se oduševljeni zemljaci, koji su baš bili ponosni na svoga u međuvremenu poznatog sunarodnjaka, ispunili mržnjom, da su ga htjeli linčovati i ubiti. Spremni za nasilje! Sve se sastalo: uvrijeđeni ponos, neprijateljstvo prema strancima, i konačno samo slijepi bijes koji je spreman na ubojstvo. Kakva pouka za sve nas! Jedna opomena – sve se to skriva u nama kao vrebajuća opasnost.

Fra Jozo Župić