59. Autoritet Crkve
Za života je sv. Franjo često dolazio u sukobe, u sukob s vlastitom obitelji, osobito s ocem, u sukob s drugima koji su mislili da je poludio, a čak i u sukob s onima u vlastitom Redu koji nisu dijelili njegovu viziju života u siromaštvu.
Međutim, nikada nije bilo sukoba između sv. Franje i crkvene hijerarhije. Mnogi drugi sveci nisu bili takve sreće. Primjerice, biskup Guido asiški, koji je čini se bio pun mana, potpomagao je sv. Franju i poslužio je kao sredstvo u osnivanju Reda. Moćni kardinal John, biskup sv. Sabine, bio je veoma naklonjen sv. Franji i njegovim sljedbenicima, i pomogao je sv. Franji da se pojavi pred papom Inocencijem III. Ovaj papa je usnuo san u kojemu je vidio sv. Franju kako sprječava urušavanje Crkve. Inocencije III je zato odobrio novi Red. Idući papa, Honorije III, dao je sv. Franji besprimjeran Porciunkulski oprost.
Nije se činilo nimalo vjerojatnim da bi papa Inocencije III ikako odobrio ovaj novi Red. U to se doba naime pojavilo više duhovnih skupina poput katara i valdenza koji su zagovarali siromaštvo, ali su se oštro sukobili sa Crkvom. Uporno su odbijali priznati autoritet Crkve.
Papa Inocencije III je smatrao svoje papinstvo “kraljevskim svećenstvom” u kojemu je sjedinjen duhovni i vremeniti autoritet. Bilo je to doba kada je vremenita moć papinstva bila na vrhuncu. Mnogi europski kraljevi i prinčevi odavali su poštovanje Kristovu namjesniku. Papa Inocencije osjećao je kao svoju dužnost voditi svakoga k vječnom spasenju duše. To se nije dalo učiniti bez sredstava za ispravljanje pogrešnih djela a u cilju njihova usklađivanja s božanskim zakonima. Zemaljska moć bila je sredstvo do tog cilja, a ne sam cilj. Stav Crkve veoma se razlikovao od suvremenog sekularizma koji promatra svjetovnu moć i djelovanje kao način izgradnje ovoga svijeta, s ovim svijetom kao sa ciljem. Mnogi u Crkvi, svećenici i laici, samo su na riječima dijelili stajalište Crkve, ali su u praksi živjeli samo za ovaj život i gajili su više manje svjetonazor sličan suvremenom sekularizmu. Dok je Crkva toga vremena izvana bila veoma jaka, iznutra su ju razdirali mnogi problemi.
Drugi pokreti koji su prihvaćali siromaštvo i jednostavnost, često su osuđivali vremenitu moć Crkve. Tako su se i sami postavljali kao svjetovne snage.
Autoritet je nužan u ovomu svijetu, a kada se neki autoritet sruši onda treba uspostaviti drugi.
Sv. Franjo i njegovi sljedbenici prihvaćali su siromaštvo i jednostavnost, ali su i prihvaćali odanost i poslušnost Crkvi. Papa Inocencije i drugi crkveni dostojanstvenici, podupiratelji sv. Franje mogli su vidjeti da je baš ovaj novi Red nasušna potreba Crkve. Naglasak sv. Franje na pokori i siromaštvu bio je protuotrov sekularizmu toga vremena. On je zaboravio naš konačni cilj i usredotočio se na svjetovnu moć i zadovoljstva kao ciljeve same po sebi.
Franjevački naglasak na poslušnosti Crkvi čuvao je Red i sprječavao da se ne oda ludilu koje je zahvatilo mnoge druge “prosjačke redove” toga doba. U snu pape Inocencija, sv. Franjo je podupirao Crkvu koja se naizgled činila veoma jakom izvana ali je iznutra bila veoma slaba. To je zasigurno bilo djelo Duha Svetoga. Naše doba, razdirano svjetovnim sekularizmom s jedne strane i ludošću Novog doba (New Age) s druge strane, prilično nalikuje ozračju 13. stoljeća.