6. nedjelja kroz godinu

Isus ganut ozdravlja gubavca

(Lev 13,1-2.43-46 / 1 Kor 10,31-11,1 / Mk 1,40-45 )

Ljudi su prije a još i danas mnogi gledali na bolest kao Božju kaznu. On ili ona, možda i roditelji morali su nešto zgriješiti, tako da im je Bog poslao bolest kao kaznu. Loše je bilo ako je bolest bila vidljiva kao osip, oteklina ili mrlja. Takvi ljudi smatrani su kao nečisti i nisu smjeli živjeti u zajednici drugih. Oni nisu bili samo bolesni nego su bili sami, osamljeni, izolirani. Bili su izbačeni i nitko ih nije želio dotaknuti ili samo biti u njihovoj blizini. Naravno da je to bila i jedna vrsta zaštite za druge da se ne bi zarazili. Puno puta to je bila najjednostavnija metoda da se ne bi morali razračunavati. Izbačeni su bili prepušteni samima sebi, njima bi bilo isporučeno jelo i piće ali se nisu smjeli približiti. Tek su jeli i pili kada bi zdravi otišli.

Bolesti koje su ovdje označene kao guba danas mogu Bogu hvala biti izliječene. Usprkos tome i dandanas još ima ljudi koji su izbačeni iz našega društva ili su u najmanju ruku na rubu društva. Ljudi koji su na bilo koji način drukčiji: bolesni, invalidi, nezaposleni, nemoćni , stranci…izazivaju kod mnogih ljudi strah i ne usude se doći s njima u doticaj. Kao da bi kratkotrajan kontakt s njima nas učinio slabima, bolesnima, invalidnima, stranima.

Čini se da Isus nije poznavao te strahove. On j upravo išao svima, posebice onima na rubu, družio se s njima i još više: on ih je stvarno doticao. Kada se čovjeka dotakne, tada je to nešto vrlo intimno, nešto vrlo osobito. Doticajem nastaje toplina, odnos postaje osjetan. Isus je želio ljude dotaknuti, tako je želio nama ljudima učiniti doživljenom Božju ljubav.

Najviše nas čudi u današnjem evanđelju da Isus kaže izliječenom: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.” Treba li on to za sebe zadržati? On je to morao reći. Ali zašto j Isus mislio da on treba šutjeti?

Posljedica njegova govorenja to pokazuje: svi su tražili Isusa, svi su željeli ozdraviti. To je razumljivo. Isus je želio saopćiti nešto više od samog oslobođenja od bolesti. Da bolesnik sve čini da ozdravi to je jasno. Ali da on tada kad je ozdravio više ne razmišlja u čemu mu je ova bolest mogla pomoći, to je kratkovidno. Isus ne liječi samo da bi ljudi ubuduće zdravi trčali okolo, nego on liječi da zapaze: postoji sveobuhvatno ozdravljenje. On želi otvoriti izvor otkupljenja. Čovjek ne treba gledati samo kratkovidno što treba i što je njegovom životu ugodno i što ga čini životnim. Čovjek je pozvan da nasluti nešto veće. Pavao to nagovještava u čitanju: “Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31). U životu sve može poprimiti karakter upozorenja. Sve je stvoreno od onoga koji se naginje k nama. Tako nam Isus želi reći: gledajte prema gore! Ne dajte se uhvatiti od potrebitih i dnevnih stvari. One su važne. Ali usred svega toga Bog je na djelu. Njega otkriti posvuda, to čini svakodnevicu bogatijom. To je kao kod zaljubljenog čovjeka. On uvijek misli na svoju ljubljenu i u nemogućim prilikama: on vidi cipelu: to bi njoj pristajalo! On vidi auto: to su kola za nju! Sjedi u veselom krugu: samo kad bi ona bila tu! Zaljubljeni čovjek je uvijek u mislima na svoju ljubljenu. Tako slično moglo bi biti i kod religoznoga čovjeka. Bog je stvarno uvijek tu. Tko naslućuje njegovu stvarnost kao izvor svega života, taj bi mogao njega uvijek i posvuda pustiti u svoje planove.

Isus kaže gubavcu da šuti da drugi ne bi pokušali u svojim željama biti samo zdravi i da više ne paze na to što je Isus uistinu želio donijeti: biti povezan s Vječnim, dakle ljubiti Boga i iz toga odnosa oblikovati kontakt s ljudima i također ljubiti ljude. Sam Isus je natuknuo gubavcu: Budi zahvalan! Zahvaljuj vječnome Ocu i traži ga, misli na njega, misli o njemu! Tada ćeš ostati čist, i neće ti samo tvoja koža biti bez mrlje, nego će i u tvojoj nutrini iščeznuti slijepe mrlje. Daj svome životu središte! Tvoj život će biti bogat jer ćeš spoznati: Vječni gleda na mene, Vječni je iza mene, Vječni me vodi kroz dane moga života. Nisam izbačen, pripadam njemu i njegovorm kraljevstvu.

Fra Jozo Župić

************

Izliječen od gube, kao da se ponovno rodio

U Evanđelju ove nedjelje svjedoci smo neograničenog povjerenja što ga iskazuju ljudi prema Isusu, bolesni i izmučeni najrazličitijim patnjama. Gubavac nije trpio tada samo od praktično neizlječive bolesti, nego je bio socijalno stigmatiziran. Svi su bježali od njega iz straha od zaraze, i on sam morao se udaljiti od mjesta stanovanja i boravka. Bio je sretan ako mu se netko smilovao i dao mu nešto pojesti, inače je ostatak svoga života provodio izoliran, daleko od sviju koje je dosad poznavao i koji su mu bili potpora.

Osim toga bilo je uvriježeno mišljenje glede starozavjetne slike o Bogu, da bolesti i nesretni slučajevi koji pogađaju pojedinca i zajednicu, direktno su kazna Božja. Tako su brzo nastale predrasude: “Taj ili onaj čovjek je bolestan ili invalidan, jer je sam grešan, ili su sagriješili njegovi roditelji!” I tako su ti pogođeni sami trpjeli pod ovim predodžbama, te s tim iskustvom bolesti i socijalne isključenosti, osjećali su se grešnima, njih Bog želi kazniti, i ne znaju hoće li im uopće oprostiti.

Kad Isus Krist jednog takvog gubavca očito prihvaća i daruje mu izliječenje i spasenje, događa se za pogođenog odlučujući zaokret u njegovom životu. Osjeća se kao nanovo rođen. Njemu nije darovano samo zdravlje, što ga on po ljudskoj procjeni nije mogao očekivati, nego se može ponovno vratiti u krug prijatelja i poznanika. A prije svega: Bog sam mu je pokazao, da nije isključen iz njegove zajednice ljubavi i života. Koja radost, koje klicanje ispunjaju srce toga otprije izmučenog i stvarno siromašnog čovjeka!

Izliječeni gubavac u svojoj radosti zaboravlja na Isusov nalog da bi se morao pokazati svećenicima, kako bi se potvrdilo izliječenje, a ne da javno govori o tome čudu. Isus nije htio biti jednostrano priznat samo kao čudotvorac. Ipak taj dobri čovjek išao je uokolo i svima pričao o čudesnom djelovanju Božjem!

U naše vrijeme, Bogu hvala, zahvaljujući medicinskim mogućnostima i socijalnim ustanovama koje pomažu, mnogi tadašnji problemi su nestali. Međutim, i danas imamo ljudi koji su osamljeni. Zar ne poznajemo osamljene ljude koji se ne uključuju u zajednicu, koje drugi izbjegavaju ili su jednostavno “previđeni”? Zar se mnogi ne osjećaju odbačeni od rođaka, pripadnika obitelji, s kojima se teško slažu, prepušteni su sebi i nitko se za njih ne brine?

Ljudi gorske službe spašavanja u Hrvatskoj mogli su ovih sniježnih, ledenih dana, dana Sibirske zime, vidjeti i doživjeti što za napuštene i osamljene starce i starice znači njihov dolazak u teškim uvjetima, u kojima su ljudi gubili i svoje živote.

Ako pažljivo i s pogledom ljubavi idemo kroz život, tada ćemo opaziti tuđu nevolju i možda tu i tamo pomoći, ili u najmanju ruku nešto utjehe i olakšanja moći posredovati. I to iskustvo ljubavi i prihvaćanja, koje mi kršćani možemo posredovati bolesnima i patnicima kao i oni koji se osjećaju isključenima, možda je za pogođene kao zraka svjetlosti ljubavi Božje, koja baš za njih u ovom trenutku dobiva konkretan oblik.

Ostavimo se brzih sudova, po prilici: “Taj ili onaj je sam zaslužio svoju nesreću!” Doduše postoje i veze između neodgovornih postupanja i životnih stilova iz koji proizlaze posljedice, ali nije na nama da donosimo sud o moralnoj krivnji drugoga. Mi ne možemo gledati u srce bližnjega i ne znamo što je njega tjeralo u ovoj ili onoj odluci i djelovanju. Posljednji sud je kod Boga koji je ujedno pravedan sudac i milosrdni Otac!

Sve siromašne i trpeće želimo preporučiti zagovoru Majke Božje Marije. Ona je vidjela nevolju svojih bližnjih i za njih se zauzimala u ljubavi Božjoj. Neka nas Božji Duh Sveti jača u svakome dobru i učini nas glasnicima radosti za naše bližnje!

Fra Jozo Župić