5. nedjelja kroz godinu

Petrova punica “poslužuje” bespomoćne muškarce

Ako usporedimo Markov tekst s Matejem i Lukom čini se da je njegov tekst primjeren. Marko je od mladosti bio u prijateljskoj vezi s Petrom, jer je Petar ulazio i izlazio iz kuće njegove majke Marije u Jeruzalemu (usp. Dj 12,12). Mladi Ivan Marko bio je kršten od Petra, jer je Marko još puno godina kasnije smatran njegovim duhovnim sinom u rimskoj Crkvi (usp. 1 Pet 5,13). Šimun Petar potjecao je iz Betsaide u Galileji (usp. Iv 1,44) i zajedno s bratom Andrijom posjedovao je kuću u Kafarnaumu. (O toj “Petrovoj kući” nemamo samo izvještaje hodočasnika nego to dokazuju i arheološki nalazi iz dvadesetog stoljeća). O ocu Šimunovu ne čujemo ništa, a njegova žena bit će puno kasnije spomenuta u Pracrkvi (usp. 1 Kor 9,5). Uz današnji evanđeoski tekst koji spominje samo njegovu punicu, nameće se pitanje: zašto se izvještava o četiri novopozvana učenika koji s Isusom idu u Petrovu kuću: “I odmah mu kažu za nju” (Mk 1,30) – dakle o bolesnoj punici? U paralelnom tekstu po Mateju ne čujemo ništa od toga, puno više sam Isus ugleda bolesnicu i nepozvan ide k njoj. Prema Markovom tekstu također Šimun ne upućuje Isusu molbu ozdravljenja. Puno više se kaže u pluralu: “…odmah mu kažu za nju…” Pri nagovaranju učenika da Isus nešto učini nije bolest koja ih brine nego četiri muškarca imaju problem kako pogostiti Učitelja ako sada domaćica leži u krevetu? I zaista se kaže nakon izliječenja žene: “I posluživaše im” (usp. 31). To je muškarcima stalo od početka. Na njihovu molbu treba gledati ne kao na nešto nesebično i kao brigu za drugoga.

Mogli bismo navesti više stvari koje govore u prilog ovoga Markovog teksta. Prvo: samo Marko poimenice spominje učenike koji sudjeluju i ocrtava kako mu oni (doslovno) “odmah kažu” o bolesnici (r.30). Kako smo čuli to je kod Mateja sam Isus, koji ugleda bolesnicu u ognjici, k njoj ide i ozdravlja (Mt 8,14). Kao drugo mi poznajemo slične situacije u Betaniji iz kojih saznajemo da se tada često puta nije moglo računati da muškarci pomažu u kuhinji. Marta u kuhinji mora moliti svoju sestru Mariju kad su iznenada stigli gosti (usp. Lk 10,40). Kao treće, kod Mateja stoji da je izliječena posluživala samo “njega”, dakle Isusa (Mt 8,15), dok Marko piše u pluralu…”i posluživaše im”, tj. svih petero gostiju (r. 31). I kao četvrto Markov opis nije pogodan za Petra i druge kasnije apostole, on je prvobitan (jer kasnije će biti uglađen).

Ako slijedimo argumentaciju, ona se pokazuje plodonosnom: mi spoznajemo puno snažnije, kako je Isus spreman pomoći, kako jednostavno a ujedno moćno zahvaća i spašava situaciju. Moglo bi se reći: Isus nije samo pomogao bolesnoj ženi, nego upravo sebičnim muškarcima, čije sebično ponašanje on dobro poznaje, ali kao da ne poznaje i oprašta, ali time ipak po svom djelovanju ispunjenu ljubavlju jasno upozorava na njihove pogreške. I mi moramo pošteno priznati: i naša briga za druge nije uvijek sasvim nesebična.

Odakle Isus crpi snagu za svoje djelovanje? Evanđelist Marko upućuje na to da je Isus rano ujutro, još za mraka, ustao, izišao i povukao se na samotno mjesto, i ondje se molio. Isus je molitelj. Uvijek iznova se izvještava da on u samoći traži Božju blizinu. Za njega je to očito važno. A kako je puno više za nas. Također i trenutak što ga Marko spominje za Isusovu molitvu nije slučajan. Rano ujutro, još za mraka je vrijeme uskrsnuća – uskrsne noći. Novi dan još nije započeo. Ipak Bog već utječe na novi život.

Naravno ne može se samo moliti rano ujutro. Svaki i svaka mora naći vlastiti ritam. Važno je ne žuriti usprkos svoj hektici i prividnoj besmislici, usprkos svakoj frustraciji i svakoj nepravdi. To je bilo tako za Isusa a to vrijedi i za nas danas. Mnogi se tuže da nemaju vremena za molitvu. Je li to stvarno tako?
Stoga respekt! Danas to radite: našli ste vremena i došli ste na svetu misu. Najdublji smisao ovoga čina je taj, da sada i ovdje budete i čujete Boga. Možda da nađete takav mir kako biste dali životu drugi naglasak.

“Svi te traže”, kaže se u evanđelju. Njegovi ga prijatelji trgaju iz kontemplacije. I on opet kreće na put. Njegov poziv primjereno ide dalje jer ga ljudi trebaju i na drugim mjestima. On je konačno za sve tu. Također i za vas i za mene, premda mi s našim brigama i nevoljama ne pišemo nikakve velike naslove u novinama.

Mi smijemo vjerovati u Boga koji se zanima za svakoga od nas i koji se solidarizira s patnicima, da i sam umire na križu, silazi u carstvo smrti – dolje u noć i u tamu nepravde i boli. Svjetlo u tami, početak nade. Puno puta treba imati vremena i odstojanja da bismo to opazili u hektici svagdašnjice.

Kraljevstvo Božje – to nije nešto što se događa iznad naših glava. Kraljevstvo Božje raste u malenima, iznutra, od korjena našega života – iz srca i onoga što se osjeća. Svaki koji poput Petrove punice dopušta da ga Isus zahvati u doslovnom smislu, uspravit će se i bit će oslobođen od onoga što u njemu ruje i htjelo bi ga spaliti. To još nije sve što Isus znači nama. Ali on nam dopušta da malo osjetimo na vlastitom životu što se misli pod Božjim kraljevstvom.

Fra Jozo Župić

*************

Znakovi kraljevstva Božjega

Evanđelje današnje nedjelje pokazuje nam da od Boga darovano otkupljenje već u ovom životu ovdje na zemlji ima učinak. Zacijelo: mi očekujemo vječno i blaženo ispunjenje i dovršenje naše nade u nebu, kada ćemo smjeti gledati Boga licem u lice. Ipak već ovdje na zemlji tako reći daruje nam se zalog, kapara, predokus onoga što treba doći.

Mnoga čudesa i znakovi koje je Isus činio, trebali su posvjestiti ljudima: danas je došlo Božje spasenje k vama. Bog je uistinu činio velike stvari u svome narodu, on je svima koji se njemu nadaju, darovao otkupljenje. Ozdravljenja bolesnika i istjerivanje demona iz opsjednutih bili su moćni dokazi dobrote Božje, koja se očitovala u Isusu Kristu. Kraljevstvo Božje je blizu!

Isus je morao ići od jednoga mjesta do drugoga, budući su ljudi čekali na njega. Iako još nisu upoznali tajnu njegova božanstva, u kojoj je on jedno s Ocem i Duhom Svetim, ti su ljudi jednostavno osjećali: u Isusu iz Nazareta Bog nam je na jedinstven način blizu. Istinski dar kojeg su primali oni koji su vjerovali u njega, nisu bila tjelesna ozdravljenja, nego zajedništvo s Bogom. To je u sebi nešto nevidljivo budući se ispunja i događa u srcu čovjeka. “Novo srce” koje nam Bog daruje u milosti Duha Svetoga, pokazuje se također u “novim djelima”, baš u djelima ljubavi. Tako nam naš Gospodin Isus Krist uvijek nanovo pojašnjava da nije dovoljno nasljedovati njega samo radi čudesa i vanjskih znakova. Obraćenje srca i vjera u njega, koja je djelotvorna u ljubavi, to je ono bitno.

Bog ne pravi razliku kakav je “predživot” provodio čovjek: bitno je da pogođena osoba počne ozbiljno raditi na svome životu u vjeri, ukoliko ju je dotakao Božji poziv! Mi ljudi često sudimo i mislimo drukčije; za nas su mnogi ljudi u krajnjoj liniji već otpisani. Mi nismo spremni pružiti tim ljudima jednu, dvije šanse ako su podbacili. “Taj i onaj je nepopravljiv.” Tako i slično sudimo i ne razmišljamo kako kroz takav stav vlastite nepogrešivosti upadamo u opasnost da sami sebe isključimo iz spasenja.

Također se slično i apostol Pavao nije štedio kao ni njegov Učitelj i Gospodin. On je u nasljedovanju Krista išao od jednoga mjesta do drugoga i ljudima navješćivao radosnu vijest o Isusovoj smrti i uskrsnuću. U čitanju smo čuli da se on tako reći dobrovoljno “učinio slugom da ih što više stekne.” Neka revnost apostola Pavla za duše ispuni i nas. Bog šalje sve koji u njega vjeruju, da poruku spasenja predaju drugima.. U prvom redu ovdje se traži osobni dobar primjer. Tada ćemo moći druge uvjeravati.

Ne dajmo se iritirati kroz mnoge događaje u Crkvi i svijetu! Isus Krist i danas korača svijetom i smijemo biti njegovi svjedoci. Ljubav prema Bogu i jednih prema drugima treba biti znak raspoznavanja sviju koji vjeruju u Isusa Krista. Iako katkad dođe do međusobnih sukoba, uvijek nanovo treba biti otvoren put za izmirenje.

U tom smislu preporučimo se i zagovoru Majke Božje Marije, Gospe Lurdske, koju častimo kao “Zdravlja bolesnih”. Neka Bog pokaže svoju spasavajuću moć na svima koji trpe tjelesno i duševno; neka sve oslobodi iz tame zablude i grijeha i osposobi nas sve za novo zajedništvo iz radosti vjere u Boga, kako bismo svima tražećima u svijetu mogli postati svjetlo koje daje nadu i obećaje život!

Fra Jozo Župić