6. Oprosti i sveti Franjo

Jedna od najvažnijih lokacija vezanih za svetog Franju jest kapelica Porcijunkula. Ova skromna srednjevjekovna kapelica, sada smještena u prekrasnoj bazilici Svete Marije od Anđela jest mjesto koje je zasigurno moguće povezati s duhom svetog Franje. Naziv ‘Porziuncola’ znači ‘komadićak’. Kapelica je pripadala benediktincima no Franjo nije htio da mu ju daruju nego samo da ju iznajme njegovu Redu.

Siromaštvo i jednostavnost Porcijunkule i svetog Franje imalo je dugu povijest i nastavlja se do danas u ljudima poput Majke Tereze. Čak i u Starom zavjetu vidimo da Bog koristi izraz ‘komad’ da udari temelje Kristovu dolasku i Crkvi koju je utemeljio. Bog je dao dvanaestorici Jakovljevih sinova (Izraelu) zemlju kanansku. Svako pleme dobilo je dio Kanana kao vlastiti komad (baštinu). Ali Levijevo pleme nije dobilo ništa. Oni su trebali živjeti među drugim plemenima i vršiti bogoslužje jer njihov je komad zemlje (baština) bio sam Bog. Kao što Ps 16, 5-6 kaže: ‘Jahve mi je baština i kalež: Ti u ruci držiš moju sudbinu. Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština.’ Psalam predviđa ‘komadićak’ svetog Franje.

Porcijunkulu također često povezuju s pokajanjem i milošću. To dolazi od čuvenog porcijunkulskog oprosta. Na sveopće iznenađenje, sveti Franjo je ovaj oprost dobio od novo izabranog pape Honorija III, u srpnju 1216.

Kada nam svećenik podjeljuje odriješenje od grijeha tijekom sakramenta pomirenja, oprost koji primamo ne dolazi pukim činom odrješenja. Moramo se najprije pokajati i doista okrenuti leđa svojim grijesima. Oproštenje znači da Bog prihvaća naše pokajanje. Rana Crkva priznavala je suštinsku povezanost između pokajanja i oproštenja s dugačkim javnim pokorama koje bi se nametale grješniku. Mnoge je ove običaje Crkva zadržala još do vremena svetoga Franje, a glavni oblik pokore sastojao se od hodočašća u velike centre poput Santiaga de Campostele, Rima i osobito Jeruzalema.

Sveti Franjo doista je zatražio ‘oprost’ – tj. posjeta običnoj kapelici Porcijunkuli mogla je zamijeniti dugotrajno i opasno hodočašće u Jeruzalem! Kada je papa zajamčio oprost, on nije time odbacio potrebu za pokajanjem i obraćenjem. Život svetog Franje i njegovih sljedbenika naveo je papu da uoči kako se istinsko obraćenje i pokajanje ne mora očitovati nužno u obliku hodočašća. Život molitve, pokore i obraćenja može ispuniti potrebu za pokajanjem – preduvjet oproštenja grijeha. To je bio početak često pogrešno shvaćene prakse oprosta. Zapravo, kao što povijest potvrđuje, došlo je do brojnih zloupotreba. No zbog toga ne bismo trebali izgubiti iz vida veličinu onoga što je postojalo na samom početku sa svetim Franjom.

U ovom sadašnjem obliku, vjernik katolik može dobiti puni oprost 2. kolovoza, na svetkovinu Porcijunkule, pod uobičajenim uvjetima (sakramentalna ispovjed, Sveta pričest, i molitva na nakane svetog Oca Pape), ako pobožno hodočasti u župnu crkvu i tamo izmoli barem Očenaš i Vjerovanje. Da bi to dobio, kao i kod svakog punog oprosta, ne smije biti navezan na grijeh, čak ni na laki grijeh. Ako ta nenavezanost nedostaje, oprost je samo djelomičan.

U naše doba, zahtijev za ‘hodočašćem’ manje je strog od onog u doba svetog Franje jer samo treba otići u župnu crkvu. Ipak, i dalje vrijedi zahtjev za obraćenjem, koji se očitovao dugotrajnim javnim pokorama u ranoj Crkvi i hodočašćima u doba svetog Franje. Iako sveti Franjo nije nimalo olakšao obraćenje možda ga je učinio praktičnijim.