66. Intelektualne težnje

Poznato je da je sv. Franjo gajio nepovjerenje prema intelektualnim težnjama. Rekao je da sinove svjetovnog svijeta treba prepustiti njihovoj “oholoj i nerazboritoj učenosti”, jer nalaze zadovoljstvo u “vrdanju riječima, u ukrasima i uljepšavanju, oholim predstavama i radoznalosti.” Napominjao je svojim fratrima da ne traže “koru nego srčiku, ne ljusku nego košticu, ne mnoge stvari nego obilje jednoga, najvećeg i trajnog dobra.”

S druge strane, sv. Franjo je dopustio sv. Antunu Padovanskom da naučava u franjevačkoj bogosloviji u Bologni. Rekao je da se braća odabrana za propovijedanje mogu “predati izučavanju duhovnih stvari….. i da ih ne ometaju druge dužnosti.” Sv. Franjo je uvidio kako je one odabrane za propovijedanje “odabrao veliki kralj da objavljuju narodu proglase koji izlaze iz Njegovih usta.” Neki je veliki teolog čuvši propovijedanje sv. Franje rekao: “Braćo moja, teologija ovog čovjeka, utemeljena na čistoći života i kontemplacije, jest orao koji visoko kruži, dok naša učenost gmiže trbuhom po tlu.” Stoga nije nipošto ispravno vjerovati da je sv. Franjo bio neznalica.

Sv. Franjo je shvatio da se življenje intelektualnih težnji, i cjelokupni kršćanski život osniva na poniznosti. Izučavanje nije zlo samo po sebi, ali lako vodi u oholost i k trivijalnim težnjama, a pri tom se zanemaruje “samo jedna potrebna stvar”. U 13. st. kao i danas, učenje se koristi za racionaliziranje zala i svih vrsta nepravdi. Sv. Franjo je želio da njegovi fratri shvate kako intelektualne težnje lako mogu uvući osobu u oholost i egoizam ovoga svijeta. Protuotrov tome jest poniznost.

Neki veoma učeni rani sljedbenik sv. Franje, brat Riccieri, rekao je: “Svatko može na neki način doseći pravu spoznaju istine i postići savršen mir.” Da bi to učinio mora se “osloboditi navezanosti na stvorenja.” Prema riječima ovoga brata ovo je bila tajna poniznosti-“a što je drugo poniznost nego svjetlo istine?” S božanskim svjetlom u sebi, sve čari svijeta ne mogu proizvesti ništa doli bljutavosti. Želeći potvrditi poniznost brata Riccierija, sv. Franjo mu je naložio da ostane brat laik iako je lako mogao postati svećenik.

Za sv. Franju učenje nikada nije moglo omesti molitvu i kontemplativni život. Franjo je vjerovao da učenje ne smije oslabiti poniznost, koja je sa siromaštvom temelj franjevačkog života. Treba biti ponizan da bi se dokučila božanska otajstva. Onaj koji lako prelazi sa znanja o samome sebi na znanje o Bogu, mora ponizno a ne uobraženo izučavati Pisma. Ne bude li tako postupao, pretvoriti će sveti nauk tek u neku dodatnu svjetovnu i “pogansku” znanost. Kada netko veoma ‘učen’ dođe u Red, sv. Franjo je osjećao da bi se takva osoba nekako trebala odreći svoje ‘imovine’ i ponuditi samu sebe, golu, Raspetome. Čak bi i veoma učene osobe trebale ostati poučljive i pognuti se pred skromnim praksama. Motrište sv. Franje o učenosti i izučavanju bilo je u cijelosti u skladu s njegovom predanošću Kristu i kršćanskom životu.