7. vazmena nedjelja

Božanska i ljudska ljubav

Isus Krist je u svome utjelovljenju izišao od Oca, a u svome uskrsnuću i uzašašću opet se njemu vratio: “Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.” (Iv 16,28)

Što je pokrenulo Boga Oca, da nam pošalje svoga Sina i Duha Svetoga? To je bila ljubav! Jer Bog je u sebi tajna vječne ljubavi, i Trojstveni Bog je htio, da ljudi imaju udjela u ovoj ljubavi i kao Božja djeca bit će primljena u Božju slavu.

Upravo stoga je Isus došao k nama: kao čovjek je htio da nam Bog bude blizu. Kao dokaz za to, da je stvarno s nama želio dijeliti sve, dragovoljno se podložio nepravednoj smrti na križu. Kao Božji Jaganjac uzeo je na sebe grijehe, da bismo mi mogli primiti dar pomirenja s Bogom.

U dolasku Isusa Krista zasjalo nam je, tko je stvarno Bog. Mi ljudi ne bismo to nikada mogli dokučiti. Ograničene su sposobnosti našega razuma; naše iskustvo je zemaljsko. Doduše ljudima je moguće, da se “ono nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom po djelima razabire”, kake piše sv. Pavao u poslanici Rimljanima (Rim 1,20). Ipak ona najnutarnija Božja bit ostaje nam skrivena, ako se on nama dobrovoljno ne objavi. I baš je on to učinio, kad nam je poslao Isusa Krista, svoga Sina. Tako Isus s punim pravom kaže: “I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima” (Iv 17,26).

Ako ove nedjelje također slavimo Majčin dan, tada je to direktno povezano s Božjom ljubavi: Bog je čovjeka stvorio na svoju sliku kao muško i žensko. Oni su zajedno pozvani na bračnu ljubav i zajedništvo. Da, oni trebaju biti plodni i darovati djeci život! Za jednu obitelj trebaju dobri očevi i majke. Samo tada mogu djeca iskusiti u ljubavi roditelja sliku božanske ljubavi.

Bog je to stavio u srce žene, da bez pridržaja kaže DA životu i DA konkretnom čovjeku. Postati majka i biti majka nije samo nešto biološko, nego nešto duboko duhovno i osobno. Radi se o odnosu ljubavi. Prava ljubav prihvaća drugoga kao osobu i unaprjeđuje njeno dobro. Da, najdublja ljubav ima posla s nutarnjim predanjem ljubljenoj osobi. I tako se prema Božjem planu događa, da kao plod predanja roditelja u ljubavi biva začeto dijete.

Djeca su povjerena roditeljima. Očevi i majke daju svoj vlastiti doprinos i oni su nezamjenjivi. Sigurno je, da nije mali broj djece koja u svom odrastanju trpe pod teškim uvjetima: u siromaštvu, usred socijalnih konflikata i napetosti, možda bez oca ili majke ili upravo kao djeca bez roditelja. I baš toj djeci pripada naša pažnja i potpora; da, ta djeca trebaju našu ljudsku potporu i ljubav. To ne isključuje nego uključuje i državu i društvo da trebaju podupirati stabilne brakove i obitelji. Dijete ima na to pavo, da kao plod ljudske ljubavi bude rođeno u obitelji. Ono treba oca i majku!

Majčin dan nam to uvijek nanovo posvješćuje. To se ne treba događati na trošak očeva, nego u svijesti toga, da je dijete upućeno na oba roditelja, da se može dobro razvijati.

Majke su primile od Boga osobiti dar, da svojoj djeci utisnu u srce vjeru i povjerenje u Boga. Dok majke i očevi mole s djecom, otvaraju im pristup k Bogu, koji je ljubav. Najveće ispunjenje i dovršenje naše ljudske obitelji bit će, ako se njeni članovi jednom ponovno nađu zauvijek u velikoj Božjoj obitelji u nebeskom kraljevstvu! Stoga se na poseban način preporučujemo zagovoru Majke Božje Marije i svetoga Josipa.

Fra Jozo Župić

***********

Kao majka…

Mnoge majke mole za svoju djecu. To im ne može nitko zapovjediti. One to čine u brizi za svoju djecu, iz ljubavi prema njima. Svaka majka želi da je njezinoj djeci dobro. Svaka je majka zabrinuta, ako joj djeci ide loše. Ako je neka majka ravnodušna što će biti od njezine djece, mi osjećamo da to nije u redu.
Roditelji mogu puno učiniti za svoju djecu, ali ne sve. Ostaje puno toga čime oni ne raspolažu, i što ne mogu odrediti. Tu ostaje samo molitva: moliti Boga da on zaštiti djecu, da ih sačuva od nesreće i zla. Moliti znači, sebe i svoje brige povjeriti Bogu, u povjerenju, da on to može izvesti na dobro.

Isus čini, što jedna majka, što roditelji čine za svoju djecu: on moli za nas. Isus zna da neće biti dugo na ovome svijetu. Njegov se kraj približava. On se više neće moći direktno brinuti za svoju “djecu”. Preporuča ih zaštiti Božjoj. On moli za njih. On moli ne samo za one koji su s njim išli, nego i za djecu “svoje djece”. On moli za sve koji će po njima postati Isusovi učenici.

“Ja molim i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene”. Ta riječ pokreće: Isus je i za mene molio! Da, također i za mene! Ne bilo kakvog anonimnog, kao što na primjer mi molimo za “bolesne” ili “izbjeglice” općenito, bez da ih pojedinačno poznajemo. Vjerujem, da je Isus stvarno molio za mene, kao što vjerujem, da je za mene trpio i za mene umro.

Ali je li to moguće? Ja mogu stvarno osobno moliti za jedan dio ljudi, jer ne mogu na pameti imati tisuće prisutnih. Isus je drukčiji: On je utjelovljeni Bog. U svome božanskom znanju poznaje svakog od nas. I vjerujem da je u svome ljudskom srcu svakoga od nas uprisutnio. Ja za njega nisam broj. S apostolom Pavlom mogu kazati: “On, Krist, ljubio me i sebe je predao za mene”.

Što je Isus u tom času oproštaja izmolio za nas od Oca? Njegova najveća briga: da oni, njegova “djeca” i “djeca djece”, svi budu jedno. Strašno je za roditelje kad oni na smrtnom času moraju ostaviti posvađanu djecu. Za Isusa je to velika bol: nejedinstvo njegovih učenika, podjele među kršćanima.

Isus želi da svijet vjeruje njegovoj poruci. Posvađani kršćani čine nju nevjerodostojnom. Sada svi znamo, ako smo pošteni: to pravo, duboko, življeno jedinstvo teško je postići. To zna svaka obitelj, svako društvo, svako poduzeće. To znamo iz politike kao i iz osobnoga života.

Isus stoga moli Boga Oca za jedinstvo koje On s njim živi: “Da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi”. On daje samo jedan “tajni recept”, kako uspijeva to jedinstvo. To se zove ljubav. I to doduše ona koja traži više korist drugih, nego vlastitu. Ona se raduje dobru drugih. Nije li to ono što majka čini, kad ona moli za svoju djecu?

Fra Jozo Župić

***********

7. vazmena nedjelja

Iv 17, 20-26

Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao. I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio. Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima – i ja u njima.”

Isusova velikosvećenička molitva završava se otvorenim pogledom u budućnost. Isus ne moli samo za svoje učenike okupljene s njime na posljednjoj večeri, nego i za sve one koji će na njihovu riječ povjerovati u njega.

To znači da se u zajedništvo s Isusom dolazi preko vjere u riječ svjedočanstva njegovih učenika, i da se sadržaj Isusove molitve odnosi na sve ljude koji će se ubuduće – kroz čitavu povijest – uključivati u zajednicu njegovih učenika.

Ta molitva u svojoj srži satkana je od niza glagola koji se stalno ponavljaju: vjerovati, upoznati, gledati, ljubiti, biti jedno…

I svi ti glagoli stoje u molitvenom obliku. Isus ne izjavljuje nego moli da učenici uzvjeruju, da ga upoznaju, da gledaju njegovu slavu, da budu jedno, da u njima bude ljubav…

Imajući na umu da Isus sve te riječi izgovara na posljednjoj večeri, to jest neposredno prije svoje muke, kad će se učenici razbježati, i prije uskrsnuća kad će ih ponovno okupiti i obnoviti, onda je jasno da nijedan od spomenutih glagola u trenutku molitve još nije ostvaren.

Vjera učenika još uvijek je slaba. Oni još nisu potpuno upoznali Isusa. Nisu ga još vidjeli usrksloga i još ne gledaju njegovu slavu. Njihova ljubav još nije potpuna i još uvijek nisu postali savršeno jedno kao što su on i Otac jedno.

Sve to oni tek trebaju postati, i Isus zato moli. Smisao Isusove molitve, i smisao svake molitve sastoji se u upravo u tome: u hodu prema savršenom zajedništvu u Božjoj ljubavi.

Stoga je nama, koji svoje kršćansko učeništvo temeljimo na riječima svjedočanstva njegovih prvih učenika, Isusova molitva za njih velika utjeha i snažan poticaj.

Naime, budući da je po samom Isusovom nalogu (ovo činite meni na spomen!) upravo posljednja večera postala model okupljanja kršćanske zajednice, onda nam je utješno što se taj čin zajedništva Isusa i njegovih učenika ne događa tek poslije nego i prije velikog otajstva Isusove muke smrti i uskrsnuća – to jest u času dok učenici još sve ne razumiju i dok su još uvijek izloženi napasti da svoga Učitelja ostave.

Slično kao što u knjizi Izlaska Bog ne čeka svoj narod u obećanoj zemlji, nego ga On sam izvodi iz egipatskog ropstva i s njime je već na putu kroz pustinju, tako je i s Božjom prisutnošću s ljudima u Isusu Kristu.

Kako na početku tako i sada.

Kao što su bili nesavršeni učenici koji su sjedili s Isusom za stolom posljednje večere, takvi smo se i mi koji se danas okupljamo na euharistijsko slavlje. Naša je vjera slaba. Naša spoznaja Boga nepotpuna. U nama ne vlada savršena ljubav i jedinstvo.

Međutim, ta naša nesavšenost ne dokida ni vrijednost naše molitve ni našeg okupljanja u Isusovo ime.

Dolazeći u crkvu mi se predstavljamo pred Bogom i jedni pred drugima onakvima kakvi jesmo, ali i onakvima kakvi bi htjeli biti.

Grešni smo, ali se kajemo.

Naša je spoznaja o Bogu nejasna, ali ga tražimo.

Među nama ne vlada savršena ljubav, ali se ipak okupljamo da budemo zajedno, da slušamo istu riječ Božju i da jedemo s istoga stola.

Pa ako je sve to i nesavršeno, to ne znači da je i neiskreno. Naša je molitva istinita onoliko koliko je sjedinjena s Isusovom. I mi molimo da uzvjerujemo, da ga upoznamo, da budemo gdje je on, da budemo jedno, da ljubav njegova bude u nama…

Stoga, ako se u zajednicu njegovih učenika uključujemo s vjerom i nakanom da doista budemo to što molimo, onda to barem djelomično već i jesmo.

fra Domagoj Runje