Uzašašće

Poruka nade za sve

Jeste li ikada promatrali ljude na željezničkom kolodvoru kada se opraštaju jedni od drugih? Tu se mogu vidjeti različiti prizori: bračni par zagrljen prije oproštaja. Stiče se dojam, kao da ih nitko više ne može rastaviti. Najednom se preko zvučnika čuje glas: “Ulazite, vlak polazi svakog trenutka!” Čovjek brzo uskače u vlak. Žena ostaje u suzama. Tu je i jedna majka koja dugo maše svojoj kćerki dok joj se vlak ne izgubi s očiju. Mladić rukom dotiče prozorsko staklo vlaka iza kojega sjedi njegova prijateljica. Kad vlak krene, on trči sve dotle dok vlak ne ubrza, a onda on ispunjen žalošću gleda za njim i pognute glave napušta kolodvor.

Na današnji dan i mi doživljavamo u liturgiji jedan oproštaj. Isus biva uzet na nebo pred očima svojih učenika. Učenici reagiraju potpuno drukčije nego možda očekujemo. Slušamo kod Lukinog opisa, da se oni nice pokloniše i s velikom radošću vratiše u Jeruzalem te sve vrijeme u Hramu blagoslivljahu Boga.

Možda su i Isusove riječi: “Evo, ja šaljem na vas Obećanje Oca svojega”, doprinijele radosti apostola, a možda i samo iskustvo uskrsnuća je bilo razlog njihove nade i radosti. U svakom slučaju se čini, kao da je za njih odstojanje između zemlje i neba postalo manje – ili više ne postoji. Nije samo Isus, Gospodin sišao na zemlju i ponovo uzašao, ne, čitav komad neba samoga je došao k učenicima i tamo je ostao!

Na starim umjetničkim slikama Kristova uzašašća slikari su predstavljali da sjaj neba ne obasjava samo uskrsnuloga, nego se prenosi i na one uokolo, iako se više ne vidi Isus.

U srednjem vijeku bio je običaj na svetkovinu Kristova uzašašća, da se kod svete mise u crkvama, figura uskrslog Krista zaveže konopcem i kroz otvor na stropu podiže uvis. Kad figura iščezne, odozgor se na ljude bacaju ružine latice ili mala, goruća vlakna konoplje. Cvjetovi su bili simbol radosti nad životom što ga Bog priprema. U Kristu i njegovom Uzašašću možemo uvijek iznova otkriti to novo za naš život. Kao drugo bile su crvene cvjetne latice kao i goruća kučina, simboli za Duha Svetoga. Svetkovina Isusova uzašašća na nebo je isto tako poziv ljudima, da se otvore Božjem Duhu.
Da je jedna takva otvorenost, jedno takvo traženje za značenjem Uskrsa, jedna takva čežnja za uskrsnim iskustvima uvijek bila potrebna i da i danas treba, vidimo kod Pavla, kad on u pismu zajednici u Efezu ovako formulira svoju molitvu: “Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.” (Ef 1,17-18)
Svetkovina Isusova uzašašća na nebo poziva i mene, da snagom Duha uvijek nanovo otkrivam svoju vjeru u Boga života i da nju produbljujem. To traži od mene da ne budem pasivan. U Djelima apostolskim kaže se danas: “Primit ćete snagu Duha Svetoga, koji će sići na vas, i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji, i sve do kraja zemlje.” Današnja svetkovina dakle jasno poziva da sebi posvijestimo: ovo je vrijeme u kojem se Isusa ne može više direktno iskusiti na zemlji, ali je moj osobiti nalog kao kršćanina, da budem svjedok nade u sve većem okruženju beznadnosti.
On nam daje kruh ljubavi i mira, kojeg već ovdje i danas trebamo započeti međusobno dijeliti. S Bogom i u Bogu, Ocu, On je s nama na putu, da mi budemo jedno tamo gdje je On. Mi slavimo i dijelimo danas našu nadu.

Fra Jozo Župić

**************

Vi ste tome svjedoci!

Što znači svetkovina “Kristova uzašašća” osim da je to slobodan četvrtak kojeg mnogi koriste, da bi odmah koristili četiri dana “kratkog dopusta” , naljutili privredu i razveselili turizam? “Uzašašće” – što ono znači u modernoj slici svijeta? Kamo ide ta “vožnja”? Što ona znači za one koji “ostaju na tlu” , ovdje na zemlji?

Najprije “Kristovo uzašašće” znači oproštaj, rastanak. Do tada je Isus još bio opipljiv, uhvatljiv. Bio je tu. Nakon Uskrsa, nakon svoga uskrsnuća, on se pokazivao učenicima kroz četrdeset dana, s njima je govorio, jeo. Još je bio tu, a ipak udaljen. “Pokazivao” im se, a onda je opet bio nevidljiv.

Došao je kraj tome vremenu. Počinje novo vrijeme, u kojem se oni moraju zadovoljiti bez njegove vidljive prisutnosti. Njegovi prijatelji još uvijek su se nadali da će on konačno uspostaviti svoje kraljevstvo u ovome svijetu, moćno, nepobjedivo: kraljevstvo Božje u ovome svijetu. Kako je dobro shvatljiv taj san! Do danas ga sanjaju mnogi: mora biti moguće, da se uspostavi “raj na zemlji”, jedan svijet pun sreće i sunca, pravednosti i dobrobiti, zdravlja.

Isus po posljednji put pojašnjava: Ne sanjajte taj san! Ja vam dajem drugu moć! Ne sumnjivu moć “Božje države”, ne obećanje “zemlje u kojoj ljudi ne rade”, a žive u izobilju u ovom svijetu. Ne, “vi ćete se obući u Silu odozgor, i bit ćete mi svjedoci do krajeva Zemlje”. Isus ne obećaje svjetsku moć, nego duhovnu snagu.

S time se oprašta od njih. Oni vide kako on iščezava njihovom pogledu. Oni ostaju gledajući za njim, dok se ne pojaviše dva glasnika Božja koji im rekoše: “Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo?”

Dvije kušnje prate kršćanstvo od početka: kušnja moći, koja želi da se silom uspostavi kraljevstvo Božje na ovome svijetu, i kušnja da se što više gleda u nebo, da se pobjegne iz ovoga svijeta i sanja o lijepom Nebu. Obje kušnje su sasvim blizu jedna drugoj, kao što to pokazuje i današnje svetopisamsko mjesto. Kako ih susresti?

Evanđelist Luka kaže, da su se učenici nakon Isusova uzašašća “s velikom radošću” vratili u Jeruzalem i bili su ispunjeni snagom Duha Svetoga.

Isus nije želio nikakvu “Božju državu” na zemlji. Svi pokušaji da se silom stvori idealni svijet, završavali su tlačenjem i strašnom patnjom. To je kršćanstvo naučilo gorko u svojim religioznim ratovima. To nas zabrinjava i kada je u pitanju Islam koji želi nametnuti silom Božju državu. Na tome se izjalovio i komunizam, koji je obećavao “raj za radnike”a iz društva je učinio veliku tamnicu.

Isusov put je drugi put: “Vi ste mi svjedoci!” Osvjedočeni, ne prisiljeni. Posvjedočiti, što nam je Isus pokazao kao životni put, više kroz primjer života nego mnogim riječima. On je uz to poslao Duha Svetoga. Taj put donosi radost!

Fra Jozo Župić