9. nedjelja kroz godinu

Kazivati dalje

Zašto Lukina pripovijest današnjeg evanđelja ne ide dalje? Zašto završava pričanje s tijesnim utvrđivanjem, “da je sluga ozdravio?” Ili drukčije postaviti pitanje: ako bi se tako nešto dogodilo, kao što se dogodilo stotniku u evanđelju, zar drugi o tome ne bi pričali? Evanđelist ne žuri kako je došlo do čuda: stotnik najprije šalje “nekoliko židovskih starješina”, moleći da Isus dođe u njegovu kuću. Tada šalje nekoliko prijatelja, da Isusa odvrate da dođe u njegovu kuću. Luka iscrpno izvještava što su satnikovi prijatelji priopćili Isusu: ovaj smatra da nije dostojan da Isus uđe u njegovu kuću, nego je dovoljna samo jedna Isusova riječ, da stvar ide dalje. Jedva se može zamisliti, da se stotnik u ozdravljenju svoga sluge ne obazire na dnevni red. On je sigurno o tome nešto rekao, ali nam Luka to ne prenosi.

Čitanje iz Prve knjige o Kraljevima daje nam uputu, što je stotnik mislio o ozdravljenju i što je mogao reći. Čitanje nam donosi molitvu Salomonovu:”Usliši sve što te zaište taj tuđinac da bi upoznali svi narodi zemaljski Ime tvoje” (1 Kr 8,43). Nije li stotnik u evanđelju upravo to iskusio: da je on kao stranac molio Isusa za nešto i da je ta molba bila ispunjena? Zar on nije trebao spoznati ime Božje? To ime za njega nije nitko drugi nego Isus iz Nazareta. Sa stotnikom iz Kafarnauma možemo, smijemo i trebamo prepoznati ljude na drugim mjestima i u drugim vremenima, da se Bog dao prepoznati u Isusu.

Takvu jednu nenadanu spoznaju jedva da će stotnik zadržati samo za sebe. On je o tome sigurno govorio sa svojim prijateljima. I vjerojatno je on to pričao i drugima. Ali o tome kod Luke ništa ne čitamo. Ili on to nije držao važnim? Pokušajmo ući u tu pripovijest, i sami odlučimo kako nakon toga dalje! Dajmo se dotaknuti od ljubazne brige, koju ima stotnik za svoga slugu! Neka nas stotnik potakne, da tražimo razgovor s Isusom, iako je on nama stran i više ne nalazimo nikakav pristup k njemu! Odazovimo se na molitvu za druge, koji – kao stotnik – Isusa ne mogu susreti direktno ili ne žele! Dopustimo da nas kao i Isusa pokrene molba stranaca, koji nas puni povjerenja oslovljavaju! Ako se odvažimo: o čemu ćemo pričati? I je li se odvažujemo da o tome pričamo? Ako stupimo s Isusom u kontakt kao stotnik u Kafarnaumu, mi ćemo ga susresti. Jer on je uskrsnuo. Ne zaboravimo to: Isus živi! Filipinski kardinal Luis Antonio Tagle u jednoj svojoj katehezi je rekao: “Moja braćo i sestre, ne kažite molim vas, mi nismo vidjeli, ni čuli, ni gledali, ni prihvatili Isusa. Ipak, mi to imamo! Ako bismo ga bolje slušali, tada bismo dosta o njemu pričali.” Otvoriti se Božjem Duhu, znači misliti preko granica. Stoga smo molili u zbornoj molitvi: “Ukloni što nam je štetno, udijeli što pomaže za vremeniti i vječni život.”

Nije li čudesno da stranci postaju braća i sestre?

Stotnikovu vjeru dozivamo u sjećanje u svakoj euharistiji, prije nego stupimo k Stolu Gospodnjemu. Mi vjerujemo u moćnu Gospodinovu riječ, da on u nama stvara prostor za svoj život koji ozdravlja i pomaže. U tome samo on ima moć. Naša nas vjera može otvoriti za njegovo djelovanje.

Fra Jozo Župić

*******

Gospodine nisam dostojan

Stotine puta izgovorili smo tu molitvu prije svete pričesti: “Gospodine nisam dostojan…” Ali, jesmo li nad njom razmišljali? Evanđelje ove nedjelje poziva nas da se usmjerimo prema nutrini i razmislimo gdje i kako sami stojimo u ovoj molitvi.

“Gospodine nisam dostojan…” Tko tako može govoriti, taj zna za svoje slabosti i potrebu pomoći, taj zna dobro i za svoju krivnju i za svoj grijeh. U današnje vrijeme o tome govoriti nije po sebi razumljivo. Jer deviza danas glasi: Samopotvrđivanje! Samoostvarenje! Provođenje moći! Ja sam ok. Ja sam u redu! Samokritika je naprotiv rijetka vrijednost. Gredu u vlastitom oku lako se previdi. U modi je velika stvar sebe proglasiti svetim. Gotovo je nemoderno i zastarjelo, tako se barem čini, udarati se u prsa: Gospodine, nisam dostojan…

Mi ne moramo sebe ocrnjivati, kao da bismo svi bili samo grešnici. Mi smijemo kao kršćani također imati i zdravu samosvijest. Mi smijemo s radošću vidjeti i misliti na to, što smo vrijedni: mi smo već na prvim stranicama Biblije nazvani da smo “slika Božja”. Mi smijemo biti “braća i sestre Isus Krista”. Prema svjedočanstvu prve Petrove poslanice mi smo “sveti puk, kraljevsko svećenstvo”. A sveti Pavao nas naziva “stanom Božjim” i “hramom Duha Svetoga.”

Ali kad prije sv. pričesti ponizno molimo: “Gospodine, nisam dostojan…” tada iz toga govori čisti realizam, koji zna kako često i kako brzo opet živimo pod našim dostojanstvom kao kršćani. Mi se ne trebamo uvjeravati kompleksom manje vrijednosti; ali ne smijemo bez kritike biti oholi, umišljeni. Istina leži, kako se često kaže u sredini, jer mi smo uvidjeli, da Bog s nama ne može načiniti nikakvu državu. Lijepo je od njega da se ipak čvrsto drži nas. To čudesnije je, da se usprkos svemu u susretu svete pričesti “svraća k nama”, da je naš gost – i ujedno naš domaćin.

Molitva prije svete pričesti pozajmljena je u liturgiji od satnika iz Kafarnauma. Kakav je to bio čovjek? Što znamo o njemu?

On je bio “samo” poganin. On nije bio član židovske zajednice. On je bio “samo” stranac, Rimljanin, jedan od onih koji su bili omraženi kao okupatorska vlast. Ali on je bio plemenit čovjek. Imao je duhovnu širinu. “On voli naš narod i sinagogu nam je sagradio.” Tako moraju ljudi zahvalno priznati. I on je brižan čovjek koji se zauzima za slugu, jednog teško bolesnog roba. On je vjerujući čovjek, koji vjeruje Isusu, da je dovoljna samo jedna riječ od njega, i ona će djelovati ozdraviteljski, upravo na daljinu. On je skroman čovjek: “Ne, dragi Isuse, stoga ti ne moraš baš doći.” Rimski satnik zna, da Židovi nerado idu u kuće pogana. On ne želi tražiti od Isusa previše. Ali vjeruje tome Rabiju, tome Božjem čovjeku, da on može izgovoriti moćnu riječ, i on će je reći.

Primjećuje se da je Isus ugodno iznenađen. Jednu takvu vjeru nije očekivao, ovdje izvan religiozne zajednice, izvan Božjeg naroda Izraela, ovdje kod jednog takozvanog poganina. Ipak u konačnosti vjera i povjerenje bili su ti, koji dovode ljude tom Isusu ususret. I ako je tu bilo povjerenje, tada su se razumjeli i tada je on mogao liječiti i učiniti čudo. Tada nije bilo više granica prema bolesnicima, prema gubavcima, prema opsjednutima, prema grešnicima, prema poganima. Rimski stotnik prekoračujući granice vjerovao je do izgradnje sinagoge i do svoje brige za roba. On je prekoračujući granice povjerovao. I tako je morao i Isus prekoračiti granice svoga poslanja prema Izraelcima i preko toga djelovati ozdraviteljski. On je mogao time ponovno i jasno pokazati i učiniti: Bog je Bog za sve ljude. Jedna činjenica koju mi puno puta zaboravljamo i previđamo. Taj čovjek je bio upravo smion zagovornik, iako je prije toga rekao: Nisam dostojan. Samoga sebe stavio je u pozadinu. Ali patnja njegova bližnjega potaknula ga je da se odvaži. Tu se ipak mora nešto učiniti! Tako je on u pogledu na samoga sebe bio stidljiv, a u molbi za drugoga bio je tako “drzak”.

On je poznavao sebe iz svijeta zapovijedi i poslušnosti. Znao je što to znači komanda, da je to riječ sile koja je vrijedna. Zapovijedi stotnikove konačno su se temeljile na vojnoj moći rimske države. Ali riječ, koju je taj stotnik povjerio Isusu, posjeduje svoj autoritet iz punine moći Božje. Reci riječ! Kaži nju! I to će se dogoditi. On podsjeća na riječi stvaranja, gdje se kaže: “Bog je rekao …i dogodilo se.” Također i kod Isusa vrijedi: ako samo rekne riječ, dogodit će se. On može u istoj snazi Božjoj kazati ono potrebno koje mijenja nevolju i pobjeđuje. O tome je stotnik bio osvjedočen. Isus je toga smionog zagovornika priznao kao vjernika. Očito, taj je čovjek želio nešto imati. On je imao želje. Ali je li to tako naopako?
Tako nas Isus uvijek iznova ohrabruje, da pred Bogom budemo “drzki”, da sve molimo od njega, da od njega sve očekujemo, da njemu sve povjerimo. Sigurno je da Bog neće ispuniti sve naše želje – možda upravo na našu vlastitu sreću. Ali jedno sasvim sigurno ispunja, ako za to molimo: “Samo reci riječ i ozdravit će duša moja.” To znači da nas on ozdravlja u našem unutarnjem ja, u našoj duši, u našoj egzistencijalnoj biti, jezgri, ako dopustimo da nas oslovi. On nam govori svoju riječ. On nam uvijek iznova govori dobro. Njegova riječ može biti za nas lijek, ako je prihvatimo, pohranimo u srce i o njoj razmišljamo. On nas želi izliječiti u našim javnim ili tajnim nevoljama i brigama.

Fra Jozo Župić