U Svetištu i bazilici Čudotvorne Gospe Sinjske u nedjelju 20. rujna svečano je proslavljena 310. obljetnica krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske zlatnom krunom. Slavlje je posebno obilježilo hodočašće hrvatskih vjernika iz Chicaga, koji ove godine obilježavaju i 120 godina štovanja Gospe Sinjske i održavanja procesije u njezinu čast u Chicagu.
Na početku euharistijskog slavlja okupljene vjernike i hodočasnike pozdravio je sinjski gvardijan fra Marinko Vukman. Podsjetio je na dvije velike obljetnice koje su toga dana povezale Sinj i Chicago te istaknuo kako se procesija u čast Gospe Sinjske u Chicagu, započeta 1906. godine, tijekom 120 godina nije prekidala. Govoreći o hrvatskim iseljenicima, naglasio je kako su, odlazeći daleko od domovine, sa sobom ponijeli ono najvrjednije – vjeru, ljubav prema hrvatskoj domovini i duboku pobožnost prema Čudotvornoj Gospi Sinjskoj.
Svečano misno slavlje predslavio je fra Antonio Musa, župnik hrvatske Župe sv. Jeronima u Chicagu. U koncelebraciji su bili provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja fra Siniša Balajić, sinjski gvardijan fra Marinko Vukman, župnik Župe Gospe Sinjske fra Antonio Mravak, fra Stipe Buljan, fra Gabrijel Jurišić, fra Oliver Marčinković i fra Joško Kodžoman.
U misnom slavlju sudjelovali su alkari i alkarski momci te ministar demografije i useljeništva Republike Hrvatske Ivan Šipić.
Liturgijsko pjevanje tijekom svete mise predvodio je zbor Župe Gospe Sinjske pod ravnanjem s. Anđele Crnjac.
U homiliji je fra Antonio Musa povezao 310. obljetnicu krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske sa 120 godina štovanja Gospe Sinjske u Chicagu. Istaknuo je kako marijanska pobožnost već generacijama povezuje hrvatski narod u domovini i iseljeništvu, a Mariju je opisao kao znak Božje blizine, svjetionik na životnom putu i sigurnu luku u životnim olujama.
Podsjetio je na branitelje Sinja koji su se pouzdavali u Gospin zagovor, kao i na hrvatske iseljenike koji su svoju vjeru i pobožnost prema Gospi ponijeli preko oceana. Posebno je govorio o dvjema krunama – sinjskoj i čikaškoj – kao znakovima zahvalnosti, uslišanih molitava i vjernosti novih naraštaja.
„Neka se ove dvije krune, ova sinjska i ona čikaška, danas ujedine u pjesmu molitve i zahvalnosti Bogu koji i danas ostaje u nama, među nama i za nas po daru Majke od Milosti. I neka nas njezin zagovor vazda prati“, poručio je na završetku homilije.
Na kraju misnog slavlja alkari su hodočasnicima iz Chicaga predali srebrnu krunicu i monografiju „Zauvijek okrunjena“, kao trajni spomen na ovo hodočašće i susret u Gospinu gradu.
Nakon svete mise, pred oltarom Čudotvorne Gospe Sinjske, fra Antonio Musa predvodio je posvetnu molitvu „Dobra naša Majko“, povjeravajući Marijinu zagovoru vjernike, njihove obitelji te hrvatski narod u domovini i iseljeništvu.
Euharistijsko slavlje završilo je pjevanjem Gospine himne, a nakon blagoslova okupljeni su zapjevali i hrvatsku himnu „Lijepa naša domovino“.
Hodočašće vjernika iz Chicaga završeno je zajedničkim slavljem za stolom, druženjem i čašćenjem u radosnom i bratskom ozračju. Bio je to završetak dana koji je još jednom snažno povezao Sinj i Chicago, domovinu i iseljeništvo, pod okriljem iste Majke – Čudotvorne Gospe Sinjske.
Homilija fra Antonia Muse, župnika hrvatske Župe sv. Jeronima u Chicagu
Braćo i sestre! Dragi fratri ovoga drevnog sinjskog samostana! Puče Božji!
Radost je danas stajati na ovom mjestu i predvoditi svetu misu dok se spominjemo dviju velikih obljetnica: 310. godišnjice krunjenja Gospine slike ovdje u Sinju i 120. obljetnice otkako su Hrvati u Chicagu započeli slavlje Velike Gospe, časteći Majku od Milosti – Gospu Sinjsku. Ta marijanska vjera, to toplo, majčinsko Gospino krilo još nas je jednom sabralo oko Gospodina – oko Boga koji nije dalek, stran i udaljen, nego Boga koji je s nama, u nama i za nas.
Lijepo to danas izriču svetopisamska čitanja. Bog je blizu onima koji ga zazivaju, podsjeća nas psalam koji je jutros odzvanjao ovom crkvom. Bog, čije su misli puno savršenije, svetije i uzvišenije od naših ljudskih misli, odlučio je pregaziti onu veliku udaljenost između onoga što je Njegovo i onoga što je naše, onu provaliju koja dijeli nebo i zemlju, onu dubinu koja odvaja božansko od ljudskog.
I upravo je to, dragi prijatelji, radosna vijest evanđelja, radosna vijest Isusa Krista: Bog je među nama kao milosrdni Otac, Bog je za nas kao ponizni Spasitelj, Bog je u nama kao životvorni Duh. Bog nas ne ostavlja, nego u svakom vremenu i svakom trenutku hodi s nama. Ne plaća nam po našim zaslugama, kako smo slušali u evanđelju, nego nam daruje milost na milost po obilju svoje ljubavi.
A da je Bog s nama, svjedoči nam i povijest ovog svetišta, povijest ove pobožnosti, povijest našega zajedničkog hoda s Gospodinom. Odavna je naš narod kršćanski narod. Stoljećima srce ovog puka kuca u ritmu Kristovog Presvetog Srca. Na osobit način ta se povezanost našeg naroda s Bogom, koji nam trajno ostaje blizak, očituje u marijanskoj pobožnosti.
Duša kršćanskog čovjeka prepoznala je da je Krist ondje gdje je Njegova Majka i da ondje gdje nema mjesta, ljubavi i pobožnosti prema Gospi, nema ni Isusa. Bog, koji nikad ne ostavlja svoj narod, svoju privrženost nama, svojim vjernicima, osobito očituje u Marijinoj prisutnosti u Crkvi. Marija ostaje jasan znak nade posrnulom čovječanstvu; Ona ostaje svjetionik na našim životnim putovanjima i sigurna luka u našim olujama. Marija, jer je Majka, jer je Majka Isusova, trajno ostaje i naša Majka, Ona po kojoj i mi osjećamo Božju blizinu i Božju brigu za nas.
Znao je to i dobro osjećao naš čovjek. Zato je uvijek Mariju imao uza se, časteći je onim lijepim imenom, imenom kojim nazivamo samo Nju – Gospa. Marija je Gospa. Ona je lijepa i čista, sveta i neokaljana, ona je pralik onoga na što Bog i nas poziva; Ona je najsjajniji biser čovječanstva. Takvu Mariju uvijek trebamo uza se. Takvu su Mariju trebali oni koji su pred moćnom silom, ostavivši pitomu Ramu, došli u ovaj cetinski kraj. Takvu su Mariju, Gospu, uza se imali oni hrabri branitelji Sinja koji po vjeri u Njezin zagovor obraniše ovaj grad. Toj su Gospi prije 310 godina oni darovali ovo zlato koje otada resi njezin mili Lik.
Toj su Gospi svoje korake povjerili i hrvatski iseljenici u Chicagu kad su prije 120 godina započeli slavlje Velike Gospe, utječući se Gospi Sinjskoj. Toj smo Gospi mi, nove generacije, o ovoj velikoj obljetnici iskazali čast okrunivši Njezin lik krunom koja je izraz vjere ove generacije naših ljudi, koja je zahvala za tolike uslišane molitve, svjedok Božje blizine po Marijinoj prisutnosti, ali i naša molitva za sadašnji i budući trenutak.
Radostan sam zato što danas, zajedno s grupom vjernika iz Chicaga, mogu moliti Gospu i slaviti svetu misu ovdje, na mjestu s kojega je pobožnost Majci od Milosti potekla i razlila se našom vjerničkom zajednicom koja, iako daleko od domovine, ne odstupa od ideala vjere i slobode.
Krist nam danas u evanđelju govori o svom vinogradu. Vinograd je to u kojem Bog želi uvijek djelovati. Međutim, Bog djeluje preko ljudi koje poziva u zajedništvo sa sobom. Bog ne djeluje silom. Njegov je način poziv jer poštuje našu slobodu.
Bog, u isto vrijeme, ne mjeri kako mjerimo mi ljudi. Ne samo da nam ne plaća po našim zaslugama, nego nam, štoviše, vrlo često daje i ono što sami ne znamo i ne umijemo moliti. A to nam se nerijetko otkriva upravo u malenim, svakodnevnim stvarima.
Jedan je naš stariji fratar u Chicagu znao svjedočiti kako je obilazio roditelje brojnih naših župljana diljem domovine, osobito u ona vremena kada naši ljudi nisu mogli često dolaziti kući. U jednom domu, u Gospinome rodnom kraju, u Rami, jedan ga je stari čovjek upitao: „Jesu li moja djeca koja žive tamo, u tome dalekom svijetu, nedjeljom s vama u crkvi?“ I radovao se kad je čuo da jesu.
Taj slobodni Božji poziv ovi su ljudi čuli u svome roditeljskom domu, ali tom se pozivu nisu oglušili, niti mu se oglušuju danas, toliko godina poslije.
Čvrsto vjerujem da je upravo Gospina prisutnost, ta blaga i mila majčinska snaga, spasila tolike naše ljude u iseljeništvu, očuvavši u njima i ono ljudsko i ono božansko. Odgovor koji je taj čovjek dobio od svećenika vjerojatno je bio i više od uslišane molitve; bio je odgovor i na onu molitvu koju možda ni sam nije znao uputiti Bogu.
Poznata je ona šaljiva prispodoba o razgovoru Krista i svetog Petra, zgoda koju su nam na vjeronauku znali pripovijedati naši vjeroučitelji. Krist se tako jednog dana žalio svetom Petru da je ovaj u zajedništvo svetih, u raj, propustio mnoge koji svojim životom nisu zaslužili biti dionici nebeske radosti. Petar mu je odgovorio: „Gospodine, ja sam čuvao vrata, ali Tvoja je Majka mnoge ubacila kroz prozor.“
I kada gledam povijest slavlja Velike Gospe i dok promišljam o tome velikom vinogradu nepoznatog svijeta u koji su došli raditi toliki naši ljudi, pred očima mi se stvara ova slika: Gospe koja čuva tolike duše naših sunarodnjaka da ih varljive prilike novog svijeta ne odvedu na životne stranputice.
Gospa je ona koja nas je branila od svijeta i koja nas je pozivala u Očevo krilo – o prvoj, o trećoj, o šestoj i o svakoj uri. Uvijek i na svakom mjestu.
Zato je ovaj današnji dan zapravo naše zahvalno hodočašće Majci od Milosti – Gospi Sinjskoj. Više od stotinu godina u Chicagu puk Božji molio je one iste riječi koje molite i vi ovdje u ovom svetištu: „Ovi uresi od zlata kojima Tvoja djeca uresiše Tvoju sliku, znak su primljenih milosti.“
Radosni smo što možemo kazati da se i u Chicagu, o slavlju 120. obljetnice Velike Gospe, ispuniše riječi ove molitve. Zlato koje smo donijeli i darovali Gospi, znak je našeg povjerenja u Njezin zagovor i naše vjere u Božju prisutnost među nama.
U tome zlatu otopljeni su naši strahovi i nemiri, sjedinjene naše čežnje i molitve, i vidljivim znakom obuhvaćena je naša zahvalnost Njoj po kojoj trajno otkrivamo da je Bog dobar, da nas ljubi i da se raduje kada mu otvorena srca želimo služiti, gradeći civilizaciju i zajednicu ljubavi, zajednicu koja drugima ne uskraćuje blagoslov, nego se raduje kada Bog svojom dobrotom obasiplje i drugog.
Neka se ove dvije krune, ova sinjska i ona čikaška, danas ujedine u pjesmu molitve i zahvalnosti Bogu koji i danas ostaje u nama, među nama i za nas po daru Majke od Milosti. I neka nas Njezin zagovor vazda prati. Amen.
