U današnjem svijetu mnoge su vrednote izgubile ne samo svoj pravi sjaj, nego i svoj originalni smisao, svoju životnost. Znak je to duhovne krize našeg vremena. Među te vrednote spadaju zasigurno i zaboravljene kreposti vjernost i ustrajnost. Vjernost je na započetom putu ustrajnost lišena svoje privlačnosti i ljepote. Ali i tada nam je potrebna, jer ona spašava i nosi ovaj svijet.
Rabindranath Tagore u jednom od svojih tekstova zapisa: “Išao sam, a sunce je žarilo. Iscrpljen pao sam na zemlju i cvijeće je uvenulo. Cvijeće, koje sam namijenio Bogu. Ali ipak ga nosim.”
Vjernost je svježe cvijeće; ustrajnost je pod teretom života opaljeno i uvelo cvijeće. Vjernost obećavamo, zavjetujemo, ali ustrajnost treba izmoliti, mukom je zaslužiti, životom ostvariti.
Vjernost namjenjujemo drugome kao dar; ustrajnost prihvaćamo kao posljedicu obećanja vjernosti.
Ljudski život se može osmisliti po onom:
1) što mi dajemo životu;
2) što mi dobivamo od života;
3) kako prihvaćamo neizbježne događaje.
Isus Krist nije otkupio svijet na prva dva načina – osmišljavanjem svoga života, nego trećim načinom.
Trideset i tri godine živio je, tako reći, na rubu društva, ali Krist je otkupio svijet prihvaćenjem treće vrednote: obećao je vjernost svom Ocu da će u svemu vršiti Njegovu volju. Kad je to obećanje na Njegov životni put dovelo križ, uz suze i krvavi znoj, slomljen i ponižen, boreći se sa sobom, ipak je prihvatio taj križ, tu neizbježnost. I upravo ovo prihvaćanje posljedica svoje odluke, ova ustrajnost, uz spoznatu vrednotu, otkupila je svijet.
Naša zadaća u ovom životu pomalo je slična – otkupiti svijet. Svijet otkupljujemo kad ga obdarimo životom. Ne mora netko doslovno biti otac ili majka da bi svijet obdario životom. Svaki koji se daruje, izgara u ljubavi prema drugome, u svome zvanju, poslu, na radnom mjestu, isto tako je i otac i majka svima koji su potrebni pomoći, bolje rečeno novog i ispravnog načina života rođenog po načelu: „Ljubi Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao samoga sebe“.
Životna stvarnost potvrđuje kako Otkupljenje dolazi po ustrajnosti uz spoznatu istinu – prihvaćanje posljedica vlastitih životnih odluka.
Cijenjene kolege, stojimo danas pred Bogom, stojimo s tolikim godinama vjernosti, ali nadasve ustrajnosti na započetom putu. Davno je to bilo 1969. kad smo kročili u Sinj kao sjemeništarci ( prije 50 g.), isto tako davno bijaše i 1980. (prije 40 g.) kad smo zaređeni i kad smo slavili mlade mise. Stojimo danas jedni pored drugih kao utjelovljeno svjedočanstvo za veličinu pomalo zaboravljene kreposti ustrajnosti. Stojimo i iščuđujemo se čemu se sve čovjek može nadati ako se pouzda i osloni na Božju riječ. Petar je sa svojim prijateljima lovio cijelu noć i ništa nisu ulovili, ali na Isusovu riječ baca mrežu. Ribarski govoreći, nije bilo nikakve šanse da se nešto ulovi. Ali on ne odustaje i čudo se upravo tada događa. Kad čovjek ne odustaje, kad mu izgleda da nema nikakvih izgleda, Bog nagrađuje čovjekovu ustrajnost i vjernost Njegovoj riječi.
Ponekad nam je izgledalo da u ruci držimo pregršt trnovitih, pa i uvelih grančica, a ne lijepu i dobru mrežu u kojoj će biti ulova. Uloga naše ribarske mreže ili Božje riječi nije ništa drugo do povjereno stado koje treba držati na okupu, sprječavajući bilo kakve razdore da ne bi došlo do pucanja mreže, tj. do zle krvi kako se kaže u našem narodu. Iako ulova ili ploda nije bilo uvijek, mi smo mrežu svoga poslanja i zvanja držali i nosili spremni da je na Isusovu riječ uvijek bacimo, jer smo znali: uspjeh ulova je dar od Boga. Znali smo, ili smo makar nastojali biti svjesni toga, da je zajednica, župa, biskupija dar Božji i da je naša vjernost dar Bogu.
Bogu možemo zahvaliti za veličanstveno svjedočanstvo naše vjernosti kroz proteklih 40 godina svećeništva, jer od Njega izlazi svako dobro.
I ono što nam iskreno želim jest da onaj isti Bog, koji nas je do sada pratio svojom vjernošću, i ubuduće bude naša jakost, naša ustrajnost.
Jer izvršenje volje Bože istovremeno je i stalno zajedništvo s Njim. Tako neka bude. Amen!
Fra Blaž Toplak
