Duhovi
Upoznati sebe
Duhovi spadaju u veliku crkvenu svetkovinu iako ova svetkovina nema takvu popularnost u Crkvi kao druge svetkovine. To ništa nije novo. Već je apostol naroda sv. Pavao čuo od nekih učenika u Efezu: “Ta ni čuli nismo da ima Duh Sveti” (Dj 19,2).
Prvobitno je to bila svetkovina žetve. Kasnije se s tom svetkovinom žetve povezalo sjećanje na objavu Božju na brdu Sinaju i na izabranje Izraela po Bogu. Rabini su pričali da je Bog objavio Toru, Božje upute kako su sadržane u pet Mojsijevih knjiga u svih “70 jezika” čovječanstva. Oni su naime mislili da je ukupno 70 jezika. “Glas je izišao i podijelio se u 70 glasova prema 70 jezika, da bi ih sve nacije razumjele. Svaka nacija slušala je glas u jeziku svoje nacije.” Tako opisuje rabi Jochanan događaj na brdu Sinaju.
Što su učenici iskusili na svetkovinu Duhova pedeset dana nakon Uskrsa i deset dana nakon Kristova uzašašća? “I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti” (Dj 2,2-5).
U to vrijeme jedanaestorici učenika pribrojio se i izabrani Matija (Dj 1,15-26). Nakon Uzašašća to je bila “moleća zajednica” (usp. Dj 1,13-14). Klanjanje je bilo prvi odgovor na individulani susret s Isusom, koji se očitovao u životu, patnji i smrti, u uskrsnuću i uzašašću svakom pojedinom u toj šarolikoj grupi na poseban način kao Mesija, Sin Božji.
Jeruzalem je bio internacionalno i interkulturalno obilježen grad. Židovi iz židovske dijaspore ovdje su bile kod kuće ili su se okupljali na hodočasničkim svetkovinama. Danas bismo rekli: stanovništvo se sastojalo od Izraelaca (Galilejci, Judejci), iz Iranaca (Parti, Međani, Elamljani), Iračana i Sirijaca (Mezopotamija), Turaka (Kapadocija, Pont, provincije Azije, Frigija, Pamfilija), Egipćana, Libijaca (Cirena), Rimljana, Grka (Kreta) i Arapa (usp. Dj 2,9-11).
Kad je ovo mješano stanovništvo, sastavljeno od ljudi različitih jezika, života i vjerničkih iskustava, iskusilo tu buku, okupili su se zajedno. “Čuđenje” je bilo veliko, jer se dar Duha sastojao u tome, da su učenici najedanput govorili materinskim jezikom prisutnih. Duhovni Božji dar djelovao je tako da je svatko mogao razumjeti što se govori i svatko je mogao izmijeniti misli. To je čudo Duhova koje prekoračuje granice razumijevanja. Istinska vjera dakle uspostavlja jedinstvo.
Crkva i danas živi od toga da se ljudi razumijevaju, da su kršćani sposobni za odnose. Ishodište je uvijek osobna vjera u Krista. “Upoznati sebe” i danas je za sve ljude veliko dobro. Za sve nas to je istinski blagoslov. Mi ipak živimo u jednom komunikacijskom vremenu, u vremenu, u kojem je ta komunikacija posvuda dohvatljiva da ljudi mogu doći do riječi. A ipak se kao nikad, tako malo govori kao danas. To pogađa sve dimenzije ljudskoga života: suprotni blokovi Istoka i Zapada, zdesna i slijeva još uvijek su prisutni u politici. Državne zajednice ne dokazuju se kao snaga. Svjetske se religije ne sastaju. Sklad u obitelji nije više zagarantiran. Ljudski savezi su lomljivi. Svi mi to opažamo! Zar ne bismo morali priznati kako je “upoznati sebe” postalo univerzalnom čežnjom? Iskustvo Duhova bilo bi dakle ključ za novo zajedništvo.
Ako dakle mi kršćani kao ljudi ozbiljno mislimo na našu vjeru, onda odnos prema događaju Duhova ne smije ostati kod “čuđenja”. U svezi s tim današnje evanđelje nam ne prezentira na interesantan način duhovski događaj, nego slanje učenika. To počinje s dvostrukom opomenom: “Mir vama!” Što to drugo znači nego: “Gledajte, je li se poznajete?” Tada uskrsli Gospodin daje svoga Duha: “To rekavši, dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga!” I: “Pomozite drugima, da se upoznaju!” Danas je bitna zadaća Crkve i njenih članova da omoguće odnose i zajedništvo. To je naša misija koja počinje u krugu sasvim osobnoga života. Današnji pluralizam sa svojim suprotnostima i različitostima, u jednom internacionalnom međukulturnom kontekstu, stavlja pojedince, mnoge i svijet pred neizmjerne zahtjeve, koji se mogu svladati ako se uči “upoznati sebe”. “Upoznati sebe” misli se također i da jedni druge cijenimo, da jedni druge držimo za vrijedne, da jedni drugima činimo dobro, jedni drugima pomažemo. Gdje se događa to čudo, da se ljudi upoznaju i dobri su jedni drugima, tu djeluje Duh Sveti kao na Duhove.
Papa Franjo daje nam kao kršćanin najbolji primjer: njegovo veliko poslanje mira, da bi se ljudi “bolje upoznali”, za svakoga je od nas mjerodavno. Njegova molitva za Svetu zemlju iz 2014. godine može biti jedna lijepa duhovska želja:
“Gospodine, Bože mira, puno smo puta pokušali rješavati naše konflikte s našim snagama. Toliko puno pokopanih nada. Gospodine, daruj nam mir, uči nas miru, vodi nas k miru! Daj nam hrabrost da ispunimo konkretna djela, da gradimo mir. Daj nam sposobnost, da sve ljude koje susretnemo na našem putu, gledamo dobrohotnim očima. Promjeni naše strahove u povjerenje i naše napetosti u opraštanje. Daj da budemo ustrajni za dijalog i pomirenje. Gospodine, obnovi naša srca i naš duh. Amen.”
Fra Jozo Župić
***********
(Dj 2. 1-11; Iv 20, 19-23)
U ozračju duboke potištenosti i straha započinje današnje evanđelje. Mali krug Isusovih prijatelja. Zaključali se, zbog straha. Napustila ih je sva hrabrost. Isus je mrtav. Čini se da je sve propalo. Mala, preplašena grupa ljudi koji više ne znaju kako dalje. Neočekivano pojavljuje se Isus posred njih: ‘Mir vama! Primite Duha Svetoga!’ Sve se odjednom mijenja. Strah je iščeznuo i nastala je radost, pouzdanje. Primaju poslanje: ‘Kao što je mene Otac poslao, tako i ja šaljem vas!’ Shvaćaju da svijetu trebaju donijeti Isusovu radosnu vijest. Ni sami ne znaju kako to izvesti, ali započinju. I odjednom neslućena snaga u njima raste. Sada znaju: On je s nama. Kristov duh prati nas i jača. To su Duhovi: Isusov Duh daruje hrabrost, neustrašivost, uklanja strah. Njegov Duh daruje nadu i pouzdanje, pobjeđuje rezignaciju. Njegov Duh daruje vjeru, uklanja osjećaj da je sve uzaludno.
Zar današnje evanđelje ne bi moglo progovoriti i našim strahovima od budućnosti, našoj umornosti, rezignaciji? Ne radi se o jeftinom optimizmu. Uskrsli Krist koji susreće svoje učenikenosi na sebi tragove (rane) okrutnoga mučenja. Ne obećava nam da će nas poštedjeti razočaranja i neuspjeha. Ali obećava da će uvijek s nama biti. Patnja nije prešućena. On obećava svoju blizinu, svoju pomoć, svoga Duha Tješitelja. To je optimizam uskrsle vjere, naučeni optimizam, optimizam širom otvorenih očiju. On nas šalje u svijet pun problema i proturječnosti. Smijemo li se pouzdati u Isusov Duh? Vjerujemo li da Duh Sveti i danas djeluje i pokreće ljude na dobro? Vjerujemo li još u Duha Svetoga?
Slaviti Duhove znači čuti poziv na povjerenje! Biti uvjeren da naš svijet nije predan na milost i nemilost kojekakvih slijepih sila, već je to uvijek Božji svijet u kojemu djeluje Duh Sveti. Slaviti Duhove znači imati povjerenje da se isplati živjeti, boriti, djelovati u ovom svijetu. Slaviti Duhove znači vjerovati da se ipak nešto može učiniti, upaliti svjetiljku, a ne proklinjati tamu.
Poruka Duhova ne može se svesti ‘na počivanje u Duhu’, na sterilne ‘emocionalne izljeve’ tipa: ‘Isuse, volim te!’ Poruka Duhova odlučan je poziv na djelovanje! Djelujemo li nošeni Isusovim Duhom? Kako će svijet sutra izgledati, to se danas odlučuje. Kakav ćemo svijet ostaviti budućim naraštajima? Zauzimamo li se za socijalnu pravednost? Zaustavljamo li se pred prizorima tuđeg stradanja?
Kao kršćani nemamo čarobni štapić koji će riješiti sve probleme. Ali smijemo imati povjerenje da Duh Božji djeluje na zemlji, u ljudima, u svima nama. Ta vjera uključuje i spremnost da prihvatimo poticaje Duha Božjega! Nema razloga za rezignaciju, obeshrabrenost, ali također nema mjesta ni samozadovoljnoj komotnosti i pasivnosti koja sve ostavlja po starom.
Duhovi su rođendan Crkve. No, naša Crkva nije neka atraktivna, mlada žena, nego stara dama. Na njezinu licu prepoznaju se tragovi duge povijesti. Preživjela je mnoge teške povijesne epizode… Današnji odlomak iz Djela apostolskih opisuje kako je Duh Sveti ispunio mladu zajednicu poput oluje, riječ je o pokretu, proboju, napuštanju bojažljivosti, o vatri i strasti… Bilo bi lijepo kada bi se i danas tako nešto dogodilo u Crkvi: oduševljenje, pokretljivost, odlučnost, odvažnost. Himni Duhu Svetom pozivaju na životnost, a ne na uspavanost. Mi smo ti koji držimo Isusovu poruku budnom. Svaki dan imamo priliku unijeti pozitivna iskustva, ‘silu odozgor’ u naš život, u naše kršćanske zajednice. Dopustimo da nas Duh Sveti pokrene! Od nemara za nadahnuća tvoja, oslobodi nas Gospodine!
Anđelko Domazet
.
(2)
Šalom! To je do danas dnevni pozdrav u Izraelu. Mir je velika čežnja mnogih ljudi koji često doživljavaju upravo suprotnost miru – nemir.
Isusov prvi pozdrav učenicima bio je: Mir! Tako pozdravlja svoje prestrašene i iza zaključanih vrata skrivene prijatelje. Mir vama! Tako ih pozdravlja dvaput. Taj pozdrav ima novi zvuk. Novu težinu. Taj koji tako pozdravlja, bio je mrtav, a sada vidi i živ je. Umro je strašnom smrću na križu.
Apostoli su bili puni straha. S pravom. I njima je prijetilo zatvaranje. Tada se vrlo brzo moglo biti žrtva nasilja, okupatorskih trupa. Isusov iznenadni dolazak donosi istovremeno mir i radost: „i obradovaše se učenici, vidjevši Gospodina”. Njegov mir daje hrabrost, pouzdanje, uzima strah iz njihovih srdaca. Više se ne skrivaju iza zaključanih vrata. Isus im je vratio pouzdanje i idu u tada poznati svijet i šire vijest – vijest mira i radosti.
I to je nevjerojatno kako je iz te male prestrašene grupu učenika moglo nastati jezgro, srčika, bit po svem svijetu proširene zajednice vjernika. Isus ih je ohrabrio i svojim riječima odredio njihov daljnji put: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas”. Isus nije došao samo za neke. Njegovo poslanje je to da svim ljudima pokaže put i da za sve bude Put. On je želio da njegova riječ donosi mir, a ne nasilje. Isus nije želio da se njegova poruka širi nasiljem ili prisiljavanjem drugih. “Evo Jaganjca Božjeg, koji oduzima grijehe svijeta!”
Oproštenje i pomirenje bili su smisao njegova poslanja. To poslanje predaje dalje svojim učenicima. Međutim, kako razumjeti Isusovu riječ „kojima otpustite – oprošteni su im, a kojima zadržite – zadržani su im“? Vjerujem da Isus daje moć i snagu oprostiti grešnicima. Opraštati grijehe „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ pripada jedino svećeniku. Nijedan liječnik, nijedan psihoterapeut ne može oprostiti grijehe. On može samo pomoći kako prepoznati grijeh(e). Oprostiti može samo svećenik u snazi Duha Svetoga, u ime Božje. To je Isusov čudesni uskrsni i duhovski dar! Tko se ustručava priznati grijehe, imenovati ih i ispovijediti ih, grijesi mu ostaju pridržani. On samome sebi uskraćuje oproštenje. Isus samo čeka da oprosti grijehe i udijeli svoj mir!
.
(3)
Duh Sveti se očituje tvorcem i vezom jedinstva; on povezuje Crkvu iz svih naroda, plemena i jezika u jedan narod novoga saveza. Tako se je to dogodilo pred 2000 godina u Jeruzalemu kad se zbilo čudo izlijevanja Duha Svetoga nad apostole i učenike kao i vjerne žene zajedno s Isusovom majkom Marijom. Zanimljive su i reakcije okupljenog mnoštva koje je bilo sastavljeno od ljudi iz svakoga naroda pod nebom. To su bili: Parti, Međani, Elamljani, žitelji Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva libijskih oko Cirene, pridošlice Rimljani, Židovi i sljedbenici, Krećani i Arapi – svi su čuli apostole da govore njihovim materinskim jezikom.
Kao kontrast tomu moramo se pozvati na pripovijest o kuli babilonskoj, kako nam je zabilježena u predaji knjige Postanka Staroga saveza. Tamo se kaže da im je Bog pomrsio jezike i to je bila kazna za oholost ljudi, tako da jedni druge nisu više razumjeli. Neovisno o tome koja je povijesna pozadina bila pokazuje nam usporedba starozavjetnog pričanja o babilonskoj pomutnji jezika i novozavjetnom duhovskom događaju, da Duh Sveti povezuje narode i stvara obostrano razumijevanje, dok ljudska oholost i egoizam i parničenje ne stvaraju ništa nego nemir i podjele.
Kada je Duh Sveti na Duhove bio izliven nad mladu Crkvu, tada je to prije svega ljubav koja ujedinjuje srca ljudi. Ali mi ne smijemo zaboraviti temelj za primanje Duha ljubavi: to je vjera u istinskog Boga, koji je kao troosobni Bog u sebi zajedništvo ljubavi i života i ujedno predstavlja najviše jedinstvo i slogu.
Apostol Petar nastupio je kao moćni propovjednik kad se mnoštvo ljudi sabralo oko kuće gdje se dogodio čudesan događaj slanja Duha. Petar se nije bojao stupiti nasuprot onim ljudima koji su nekoliko tjedana prije poticali i tražili Isusovu smrt. Kako je tada bio velik strah apostola i Isusovih učenika! Tek pojavom Uskrsnuloga njima je djelomično oduzet strah. A sada im je konačno nestalo straha i malodušnosti, budući ih je ispunio Duh Sveti i njih u vjeri i ljubavi ojačao.
Petar je najprije govorio njihovoj savjesti i htio ih je podsjetiti na njihovu sukrivnju glede smrti Pravednika. Ujedno ih je htio potaknuti i uliti im nadu, da im je obećano spasenje po Bogu. Oni su trebali uvidjeti nepravdu, pokajati se, obratiti se Bogu, vjerovati riječi Božjoj, i dati se krstiti u ime Presvetoga Trojstva.
Što je glavni sadržaj duhovske propovijedi apostola Petra? U Djelima apostolskim 2,22-24 kaže se da se on najprije okrenuo Izraelcima, tj. Židovima i rekao im: “Isusa Nazarećanina, čovjeka kojega Bog pred vama potvrdi silnim djelima, čudesima i znamenjima koja, kao što znate, po njemu učini među vama-njega, predana prema odlučenu naumu i promislu Božjem, po rukama bezakonika razapeste i pogubiste. Ali Bog ga uskrisi oslobodivši ga grozote smrti jer ne bijaše moguće da ona njime ovlada”.
I izlaže dalje: “Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Sad, pošto je uzvišen Božjom desnicom i od Oca primio obećanog Duha Svetoga, izli ga. To je ono što vi i vidite i čujete” (Dj2,32-33). I konačno jasna izjava: “Neka dakle, sav dom Izraelov sa sigurnošću zna da je Bog učinio i Gospodinom i Kristom tog Isusa koga ste vi razapeli” (Dj 2,36).
Kad su slušatelji čuli te riječi, pogodilo ih je to usred srca, kako se kaže. Mnogi su se obratili, vjerovali su Evanđelju i dali se krstiti. Tako je djelovao Duh Sveti na početku Crkve.
Također i mi želimo zahvaliti Bogu, da smo rođeni u njegovoj Crkvi, u njoj ima puno ljudskoga i posvuda tamo gdje su ljudi, ima također slabosti, zabluda i grešnosti. Ali sve to što Duh Sveti djeluje u Crkvi je sveto i božansko: On čuva Crkvu pod vodstvom službene nauke pape i biskupa u istini Kristovoj; on nas jača u sakramentima sa svojom milošću; On nas hrani Rječju istine i djeluje na svetost onih koji su povezani s Kristom u vjeri i ljubavi.
Molimo također u jedinstvu s Marijom majkom Božjom živoga Boga, da i na nas siđe Duh Sveti i da nas ispuni svojim darovima. Tada ćemo jedni druge bolje razumjeti, u ljubavi se držati skupa i dati radosno svjedočanstvo za vjeru u Boga.
Fra Jozo Župić
(4)
Duh Gospodnji ispunja krug zemaljski
Moćno i snažno pokazalo se djelovanje Duha Svetoga pedeseti dan nakon Uskrsa. Apostoli su bili zajedno s drugim učenicima, isto tako sa ženama i muževima na jednom zajedničkom mjestu okupljeni, kad se dogodilo nešto čudesno: eto iznenada šuma s neba kao kad se digne silan vjetar. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga.
Što se tada dogodilo, jedva se dade obuhvatiti riječima: u istinskom oduševljenju a ipak u jasnoj trijeznosti svi su izišli pred sakupljeno mnoštvo pred kućom. Ljudi su shvatili da se ovdje nešto veliko dogodilo. Ne samo iz radoznalosti nego i iz interesa došli su ljudi ovamo, i – kako neobično – svatko je čuo apostole da govore njegovim jezikom. Bilo da su došli iz bliza, iz Judeje, Galileje ili Samarije, bilo da su Feničani, Parti i Elamljani, ili da su došli iz Egipta ili još izdaljega, svatko je mogao razumjeti apostole i učenike. Mnogi slušatelji koji nisu bili vjernici, a ipak su se divili, tumačili su to djelovanje na način, misleći da su se apostoli napili novog, dobrog vina. Ne, to je bio Duh Sveti koji je ispunio one koji su vjerovali u Isusa Krista i koji je djelovao na Duhove u čudesnim jezicima. Niti je bilo vino u igri niti kako je to danas uobičajeno na međunarodnim kongresima – takozvano simultano prevođenje! Prevođenje apostolskih riječi u sve jezike djelovalo je kroz dar jezika.
Duh Sveti probuđuje zajedništvo onih koji vjeruju u Krista, dakle kršćansku zajednicu, Crkvu, iz nijemosti i straha. U Duhu Svetom svi nalaze pravi jezik, prave riječi i način izražavanja, tako da kulturne i razumne granice naroda i nacija bivaju prebrođene. Različitost porijekla i obrazovanje, način života i jezika ne predstavlja u budućnosti više nikakvu zapreku za vjeru u jednoga Gospodina Isusa Krista, koji je treći dan poslije svoje smrti na križu stvarno uskrsnuo od mrtvih!
U njega trebaju vjerovati svi koji prihvaćaju riječ apostola. Po Isusu Kristu ljudima je ponuđeno spasenje od Boga. Bog sam nama je govorio u svome Sinu Isusu Kristu, vječnoj Božjoj Riječi. Ta će riječ biti predana dalje po Kristovim apostolima, po svima onima koji vjeruju u Isusa Krista. Tako trebaju biti ujedinjeni ljudi sa svih strana u jedan Božji zbor, u univerzalnoj, dakle uistinu katoličkoj Crkvi. U Duhu Svetom bit će uspostavljeno jedinstvo mnogih u istini i u ljubavi! To je izvor Crkve, i od te tajne ispunjenošću Duhom živi ona i danas i svi mi smijemo sudjelovati puni radosti i oduševljenja kao oni koji vjeruju u Isusa.
Želimo moliti Boga, da budemo ispunjeni darovima Duha Svetoga na zagovor blažene Djevice i Majke Božje Marije i da primimo pravu radost u vjeri i da je u sebi nosimo. Ta radost Evanđelja, (Radosne vijesti) širit će se, i Duh Sveti vodit će ljude u jednu Crkvu Božju, jer on daruje jedinstvo i vodi ljude i narode prema harmoniji.
Uključimo se u molitvenu inicijativu svetoga oca pape Franje za mir na Bliskom Istoku.
Neka nam Duha Sveti daruje svjetlo svoje istine, neka nas učvrsti u vjeri i ojača u nadi i zapali u nama oganj ljubavi prema Bogu i ljudima.
Fra Jozo Župić