II. DUŠOBRIŽNIŠTVO

 1.Franjevci su od samih svojih početka veliku pažnju posvećivali duhovnom vodstvu vjernika. Dozvolom papa dobili su pravo upravljanja župnim crkvama, pravo propovijedanja i dijeljenja sakramenata, osobito u pokrajinama koje su pred naletima turske sile ostale bez svećenstva. Dijecezansko se svećenstvo održalo tek na okrajcima Osmanlijskog Carstva, u Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji, oko Biokova, u Poljičkoj Republici, tu i tamo u Cetinskoj krajini, u blizini Nina, u Posedarju i Hrvatskom primorju.

Kad je Tridentski sabor (1545.-1563.) podložio duhovnu pastvu isključivo biskupima, u Bosni se ipak, zbog izvanrednih prilika, nastavilo s uobičajenom praksom sve do početka XVII. stoljeća kada su franjevcima smanjene povlastice. U vrijeme velikih ratova za oslobođenje od osmanlijske vlasti, za Kandijskog (1646.-1669.), Bečkoga ili Morejskog rata (1684.-1699.) ili Malog rata (1714.-1718.), franjevci su iz Bosne i Hercegovine doveli veliki broj hrvatskih obitelji u nenaseljene krajeve Dalmacije. U tim ratovima su bili posrednici između naroda i mletačke vlasti, savjetnici harambaša i serdara, duhovne vođe u borbama.

Mletačka vlast, znajući za ugled franjevaca među narodom, potvrdila im je pravo na duhovnu pastvu uz priznanje prava biskupa na potvrđivanje župnika koje su predlagali gvardijani. Mletački je senat 1775. god. u prigodi obnove redovništva u Republici izdao dekret po kojem su 102 župe u Mletačkoj Dalmaciji pripale Provinciji. Međutim, zbog nestašice redovnika, 18 župa je predano dijecezanskom svećenstvu.

Austrijska vlast reorganizirala je općenito crkvenu administraciju a time i župe. Nakon duže pripreme donesen je 18. kolovoza 1849. Decreto organico (N. 13661), po kome je Provincija imala 99 župa sjedinjenih pleno iure samostanima.

Provincija je, međutim, predala 6 župa Zadarskoj nadbiskupiji, a 2 Splitskoj biskupiji tako da je prije objavljivanja Crkvenog zakonika (Codex Iuris Canonici, 1918.) imala 91 župu. Nakon toga predane su Splitskoj biskupiji župa Borovci i kapelanija Rogotin, ali su primljene “pleno iure” dvije nove župe, u Splitu (1946.) i Zagrebu (1942.).

God. 1968. izvršena je nova podjela, prilagođena današnjim potrebama i nje se u ovom Shematizmu držimo. Od starih 91 župe 19 ih drže dijecezanski svećenici “ad tempus administratae”, a to su u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji: Bitelić, Donje Dicmo, Gornje Dicmo, Komin, Koprivno, Donji Muć, Gornji Muć, Opuzen, Ričice, Ruda, Strizirep, Tijarica, Trilj, Vojnić – Gardun, Voštane – Rože i Zasiok, a u Šibenskoj biskupiji: Ljubitovica, Mandalina, Radošić, koju danas služi župnik iz Lećevice.

Jednako su i u novije vrijeme neke župe podijeljene: od dijela župe Podbablje i Runovića u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji nastala je nova župa Zmijavci, od dijela župe Zlopolje i izložene kapelanije Ramljane u Šibenskoj biskupiji nastala je nova župa Crivac, u Zadarskoj nadbiskupiji župa Perušić je predana nadbiskupiji, a na upravljanje dobivena župa Karin, u Gospićko-senjskoj biskupiji primljen je Gračac i neke župe na privremeno upravljanje: Boričevac, Palanka, Rudopolje, Ričice, Sv. Rok, Lovinac. 

Godine 2007. franjevci Provincije poslužuju župe u biskupijama: Zagrebačkoj (1), Zadarskoj (2), Splitskoj (39), Šibenskoj (39), Gospićko-senjskoj (7), hvarskoj (1). Dakle, usve: 89 župa.

2. Rad po župama poboljšao se u mirnim vremenima mletačke uprave zaslugom biskupa koji su tražili bolje čuvanje rezidencije, gradnju župnih kuća, popravljanje crkava, vođenje župnih matica, što je najvećim dijelom uvedeno oko 1700. godine.

Najvažnija djelatnost članova Provincije  bila je i ostala duhovna pastva, rad na duhovnoj izgradnji puka.  I oni koji su završavali više škole, postavši “jubilati” nakon šest ili dvanaest godina predavanja, spremno su se prihvaćali župnikovanja.

Pastoralni rad odvijao se uglavnom u crkvi. U njoj su se nedjeljom prije mise održavale kateheze za starije, a običnih dana za mlade po metodi kratkih upita i odgovora (“dotrina”). U gradovima i varošima držale su se programske propovijedi kroz korizmu a negdje i u adventu (došašću). Služba Božja bila je praćena jednostavnim narodnim napjevima promjenjivih i nepromjenjivih dijelova na hrvatskom jeziku. Iako je vjera bila u granicama tradicionalnalizma, ipak je bila prožeta pobožnošću i predanošću u volju Božju. Preko ljeta gvardijani su slali posebne kapelane koji su obilazili stočare po brdima, okupljali ih, držali im “dotrinu”, dijelili sakramente ili obavljali službu Božju.

Pastoralni rad s običnim pukom i pronalaženje najefikasnijih načina vjerske pouke glavna je preokupacija franjevaca.  Oni su, osobito u  XVIII. st., stvorili pretežito za potrebe pastorizacije, a dijelom i za školovanje vlastitog podmlatka, iznimno plodnu i raznovrsnu književnu djelatnost na hrvatskom i latinskom jeziku. Pjesmama, pobožnim knjižicama i priručnicima nastojali su prenijeti i učvrstiti zasade vjere u priprostom narodu, poučiti ga u vjerskim istinama. U njima se na jednostavan način iznosi „istomačenje nauka karstianskoga“ pri čemu se često izmjenjuju proza i poezija, pouka i „duhovna zabava“.

Iz tih su razloga nastale lirsko-poučne pjesme fra Tome Babića (+ 1750.). Njegova knjiga “Cvit razlika duhovnih”- pučki Babuša (Mleci, 1726.) koja je doživjela sedam uzdanja, ostavila je duboki trag u narodu.

Franjevci su među hrvatskim narodom na ovim prostorima proširili neke tipično franjevačke pobožnosti koje su postale karakteristične za naš narod. Prije svega treba spomenuti slavljenje Božića pravljenjem jaslica i pjevanjem božićnih pjesama. Narod je jako dobro prihvatio božićne pjesme fra Paške Jukića (+ 1806.), tiskane dosta kasnije (Split, 1859.).

Franjinu pobožnost prema Bogorodici i tradicionalne marijanske pobožnosti franjevci su također na poseban način unijeli u hrvatski narod. Pobožnost prema Mariji osobito je širio svojim jednostavnim pjesmama, istinski prožetim ljubavlju prema Gospi, fra Petar Knežević (+ 1768.), koji je u zbirkama “Duhovna pivka” (Mleci, 1759.) i “Pisme duhovne razlike” (Mleci, 1765.) opjevao Marijine svetkovine i neka njezina svetišta, osobito svetište Gospe Sinjske. Između dva rata pokrenut je glasnik Gospa Sinjska (1922.-1944.) za širenje Marijine slave u puku, a u njemu su surađivali i mnogi župnici. U tu svrhu nakon Drugoga svjetskog rata pokrenut je i glasnik Marija, koji izlazi i danas. Svetišta u Sinju i Splitu izdavala su vjenčiće i molitvenike ali i povijesti svetišta zbog većeg širenja Marijine slave i pobožnosti. Provincija drži tri velika marijanska svetišta: Sinj, Visovac i Dobri u Splitu, a donedavna je držala i te Marijanski institut u Rimu.

Franjino suosjećanje s mukom Isusovom postalo je franjevačkom baštinom. Pobožnost Križnog puta postala je omiljena pobožnost u hrvatsko narodu za što je zaslužan upravo fra Petar Knežević koji je ispjevao tekst “Muka Gospodina našeg Isukrsta i plač Matere Isusove” (Mleci, 1753.) i skladao za nj napjev koji se i danas pjeva po selima i u franjevačkim crkvama.

Franjevci su, prije svega,  propovjednički red koji je po svojoj naravi širitelj religiozne prosvjete. Za potrebe župnika pisali su i propovijedi od kojih su najpoznatije bile “Pripovidanje” u tri sveska (Mleci, 1750., 1759., 1765.)  fra Jeronima Filipovića (+ 1769.) koje su se upotrebljavale čitavo jedno stoljeće u Dalmaciji i Bosni i Hercegovini, ponovno tiskane u Sarajevu (1887.-1894.), a bile su i službeni udžbenik u glagoljaškoj bogosloviji u Priku i kasnije u Zadru, i time značajno utjecale na formiranje hrvatskoga književnog jezika.

3. Kasnije, osobito u drugoj polovici XIX. st., župnici su počeli s drukčijim načinom rada među vjernicima. Vjeronauk su držali u školama, koje se polako osnivaju po selima, a župnici su bili neko vrijeme nadglednici.

Tada se počinju uspješno održavati i pučke misije. Šire se nove pobožnosti, osobito poslije 1871. god., prema Srcu Isusovu,  i prema Bl. Dj. Mariji kroz mjesec svibanj i listopad, a i prema pojedinim svecima. Počinje se posvećivati veća pažnja crkvenom pjevanju, polako se stvaraju zborovi, osobito po većim mjestima. Nekako od 1938. god. počinje se sve više propagirati tzv. pučko pjevanje koje u novije vrijeme pokazuje dobre plodove.

U svim župama, osobito gradskim, osnivala su se vjerska društva, razni ogranci katoličke akcije, crkvene glazbe, a negdje su se podizali i katolički domovi. Za potrebe župnika pokrenut je homiletički časopis Riječ Božja (1930.-1944.). Podupirući takvu djelatnost, Provincija je 1927. godine osnovala tiskaru “Kačić” u šibenskom samostanu sv. Lovre. Među piscima se ističe  fra Karlo Nola (+ 1973.) i  fra Leonard Bajić (+ 1948.). U Republici Hrvatskoj djeluje udruga Franjevačke mladeži (Frama) koja nastoji približiti mladež duhu sv. Franje, a posvećuje se velika pažnja neokatekumenskim zajednicama i ministrantima.

Članovi Provincije pokrenuli su Vjesnik vicepostulature bl. Nikole Tavelića (od 1961. god.), koji je od 1973. do 1985.  god. izlazio pod imenom Tavelić, i časopis Službu Božju (od 1961. god.), koji je izlazio kao interdijecezanski liturgijski list, a od 1972. god. kao liturgijsko-pastoralni. Pokretanjem kauze za beatifikaciju fra Ante Antića (+ 1965.) izdaje se glasilo vicepostulature Dobri otac Antić (od. 1971. god.),  u novije vrijeme ( od 1990. god.) i list mučenika fra Rafe Kalinića. Za župnike i vjernike osobito je prikladan molitvenik Put u život koji je od 1962. god. izišao u 8 izdanja. God. 1967. Provincija je pokrenula znanstveni godišnjak Kačić koji objavljuje znanstvene radove iz hrvatske kulturne i religiozne povijesti s osobitim naglaskom na Franjevački red i zajednice nadahnute franjevačkom karizmom. God. 1978. pokrenut je niz “Knjižnica zbornika KAČIĆ – Monografije, dokumenti, građa” u kojem je do danas izišlo 45 svezaka. Većina župnika pokrenula je župne listove. Neki su franjevci izdali zbirke propovijedi, kateheze i priručnike za župnike.

Nova prometna sredstva omogućuju župnicima lakši pristup vjernicima u zaselcima gdje se podižu kapele za održavanje obreda i vjeronauka. U predavanjima se upotrebljavaju nove, audiovizualne metode i suvremeni katekizmi.

Većina crkava po župama je obnovljena, a izgrađene su i mnoge crkvice i kapele. Pastoralnoj svrsi služi i organiziranje hodočašća osobito u naša svetišta, posebno u Sinj koje je postalo najpoznatije Gospino svetište i hodočasničko mjesto u Dalmaciji. Porast pobožnosti je vidljiv i oko svetišta Gospe od Zdravlja u Splitu, Velike Gospe u Prološcu, Gospe od Anđela u Karinu, Gospe od Anđela na Visovcu ili za sv. Antu u Vinjanima, Prugovu ili na sv. Luku u Podbablju.

4. Pastoralno djelovanje franjevci su spajali sa socijalno-karitativnim radom, najčešće nepoznatim, jer se odvijao bez velikih riječi,  nije zabilježen ni u ljetopisima ni u arhivskom materijalu.  On se očitovao u različitim oblicima  zauzimanja za čovjeka i skupina ljudi kojima je ugroženo ljudsko dostojanstvo; ponajviše se očitovao u obilaženju bolesnika po selima, u dijeljenju sakramenata i lijekova, liječenju iz kojekakvih “ljekaruša” sastavljenih iz stranih udžbenika ili pak u pomaganju siromašnih obitelji.

Snaga franjevačkog duha očitovala se osobito u godinama haranja zaraza, kad su mnogi redovnici pomagali zdravstvenim radnicima po selima ili gradskim lazaretima,  osobito u tješenju oboljelih. U godinama gladi, a tih je u kamenom okovanoj Dalmaciji bilo vrlo mnogo, franjevci su pomagali sirotinju, osobito za vrijeme  Domovinskog rata, kada je u Splitu osnovana Ljekarna “Gospe od Zdravlja” (1992.), Caritas Provincije i mnoge karitativne ustanove po župama.

5. Franjevci su, osim pastoralnog rada po župama, bili kapelani za tvrđave ili vojničke posade ili za mornaricu, odlazili su i izvan domovine među hrvatske vojnike u mletačkoj kopnenoj i pomorskoj vojsci. Bili su propovjednici kroz došašće i korizmu duž naše zemlje, bili su pučki misionari, a neki su bili i crkveni dostojanstvenici.

Pučkih propovjednika bilo je među franjevcima vrlo mnogo jer je propovijedanje riječi Božje bilo jedno od svetih služba u ostavštini sv. Franje. Mnogi su među njima imali čak i službeni naziv propovjednika. Kao propovjednicima bila im je potrebna i svjetovna kultura koju su dalje neizravno širili svojim propovijedima u hrvatskom narodu. Osim već spomenutoga fra J. Filipovića, poznati propovjednik je bio fra Jeronim Bareza (+ 1782.) koji je propovijedao korizmu u svim većim mjestima Dalmacije a umro u Bolu na propovjedaonici (25. III.). Dobar govornik bio je učeni fra Ante Perić (+ 1806.) koji je 1775. god. u prigodi prijenosa kostiju sv. Dujma, za osam dana u splitskoj stolnici govorio pred biskupima i vjernicima protiv febronijanizma – učenja koje je mletačka vlast dijelom sprovodila. Sveti redovnik fra Josip Glunčević (+ 1839.) bio je propovjednik, dostojan Bossueta – kako se izrazio maršal Marmont – koji je 1806. god. prisustvovao u Sinju njegovu govoru kada je smirio svijet uznemiren potresom koji se dogodio upravo preko propovijedi. Među pučke misionare može se ubrojiti fra Špiro Tomić (+ 1888.) te sveta života fra Pijo Poljak (+ 1916.) i fra Nikola Bilić (+ 1916.). Puk je veoma rado slušao fra Andriju Matutinovića (+ 1912.), a u novije vrijeme fra Lovru Kovačevića (+ 1947.), fra Šimuna Jelinčića (+ 1960.), fra Silvestra Aračića (+ 2005.). Osobito dobar prigodni propovjednik bio je fra Krsto Kržanić (+ 1973.), fra Ignacije Vugdelija (+ 1997.) i fra Jozo Soldo (+ 2005.). Ovdje su spomenuti samo neki. Oni su propovijedali hrvatskim jezikom, jednostavno, franjevački nenametljivo, otvorenim pristupom vjerniku, puninom srca i životnog iskustva.

Misionarenja u prošlosti bila su u Bugarskoj ali još više u Albaniji, Egiptu i Palestini. Neki su od misionara postali provincijali Albanske provincije a neki i biskupi: fra Alojzije Skakoč (+ 1842.), fra Ivan Topić (+ 1868.), fra Paškal Vujčić (+ 1888.), fra Šimun Milinović (+ 1910.).

Prema apostolskoj konstituciji Exsul Familia braća danas vrše misionarski rad u Kanadi, neka u SAD, u Sloveniji, veliki broj ih je u Saveznoj Republici Njemačkoj, a donedavna i u Latinskoj Americi i Africi. Na molbu nekih njemačkih biskupa, dobročinitelja Provincije, više franjevaca posluživalo je i njemačke župe, neki to čine i danas.