III. ŠKOLSKO-ODGOJNI RAD

1. Unatoč nemirnim vremenima već se na prvom redovničkom skupu (kapitulu) novoustrojene Provincije raspravljalo o školovanju podmlatka. Potvrđeno je staro iskustvo negdašnjih samostanskih škola u Bosni Srebrnoj u kojima su đaci učili osnovna znanja, a nakon toga i srednju školu, gramatiku i humanitet, jer na području njihova djelovanja: od Neretve do Zrmanje, od mora pa do turske granice nije bilo ni jedne prave osnovne skole. Uz predmete: čitanje, pisanje, pravopis i gramatiku, učili su djecu i ostale predmete potrebne za život. Iz takve pouke nastat će i mnogi abecedari i katekizmi, ali i udžbenici za srednje odnosno humanističke gramatičke škole. Tako je nastao priručnik računanja, prvi na hrvatskom jeziku u Dalmaciji, koji je sastavio i izdao fra Mate Zoričić pod naslovom Aritmetika u slavni jezik illiricki sastavgliena i na svitlost data, za korist targovacza, i vladahocza kuchgnega istoga naroda (Ankona, 1766.). Osnovni udžbenik za kojim se osjećala potreba bio je u tim školama latinska gramatika, koja, pisana najčešće u usporedbi s hrvatskim, postaje vrlo često i gramatika hrvatskog jezika. Tako je na hrvatskom jeziku fra Lovro Šitović objavio hrvatsko-latinsku gramatiku (Mleci, 1713.) i fra Toma Babić, Prima grammaticae institutio (Mleci, 1745.). Fra Josip Jurin (+ 1801.) ostavio je u rukopisu trojezični rječnik, a fra Gašpar Vinjalić (+ 1781.) gramatiku. Jednako su i lektori filozofije i bogoslovije sastavljali skripta koja se čuvaju u knjižnicama. Fra Andrija Kačić Miošić (+ 1760.) tiskao je Elementa peripathetica (Mleci, 1752.), udžbenik logike, a nešto kasnije fra Andrija Dorotić (+1837.) filozofski spis „Philosophicum specimen de homine“ (Mleci, 1792.).

2. U restauracijskom i predožujskom razdoblju (1815.-1848.) Austrija se sve više miješa i u franjevačko školstvo, prisiljavajući Provinciju da ga uredi u duhu jozefinističkih srednjoškolskih reformi. Pod pritiskom vlade Provincija je nevoljko okupljala razrede i iz vlastitih redova pripremala i slala u Beč studente na osposobljavanje za profesorsku službu. God. 1838. uveden je Domaći studij Franjevačke provincije Presv. Otkupitelja: četiri niža razreda ili gimnazija u užem smislu u Zaostrogu, dva viša razreda ili humanitet u Kninu, a filozofija, koja se onda smatrala kao neka nadopuna gimnazije (licej), u Sinju. Nakon više godina mučne prilagodbe strogim austrijskim školskim zakonima svečano je 1854. god. otvorena Franjevačka gimnazija pod nazivom Javno više he’rvatsko gimnazije u Sinju pod upravom oo. franjevaca Prisv. Odkupitelja koja će steći slavu kao prva gimnazija na nastavnom hrvatskom jeziku u Dalmaciji. Zbog financijskih poteškoća, ali i zbog angažiranosti profesora u preporodnim događanjima u Dalmaciji, gimnazija je od 1871. do 1880. god. postala C. k. niža gimnazija, samo sa četiri niža razreda.

Gimnazija je jedno vrijeme životarila dok nije donesena vladina odluka da se ukida kao državni zavod tako da je od 1880. god. svedena na Franjevačku privatnu gimnaziju. Sve to vrijeme gimnazija je ipak zadržala državni program i kvalifikaciju nastavnika na državnim sveučilištima. Za potrebe škole podignuto je (1906.-1908.) u Sinju sjemenište uz veliku žrtvu zajednice. Iako privatna franjevačka ustanova, gimnazija je u potpunosti izvršila svoju funkciju stvarajući solidnu bazu za nastanak svjetovne inteligencije i na taj način osiguravala kadrove potrebne organizaciji države i društva, posebno u zagorskom dijelu Dalmacije.

Nakon Prvoga svjetskog rata državna je vlast tek 1928. god. priznala prvim dvama razredima pravo javnosti, a potom (1939.) svim razredima.

Najteže razdoblje za gimnaziju nastupilo je nakon Drugoga svjetskog rata kad su joj komunističke vlasti ukinule pravo javnosti, nacionalizirale gimnazijsku i sjemenišnu zgradu, više profesora uhitile, a neke i bez suđenja pogubile. Živeći danonoćno u strahu da boljševičke jugoslavenske vlasti ne bi potpuno onemoguće dalje školovanje redovničkih i svećeničkih kandidata, uprava je Provincije, uz ogroman samoprijegor cijele zajednice, organizirala privatni rad Gimnazije u samostanima u Sinju, Makarskoj, Visovcu i Zagrebu. Napokon, nakon dugogodišnjeg lutanja, svi su se razredi našli ponovo u Sinju 1962. god. pod nametnutim imenom Franjevačka srednja škola za spremanje svećenika. Za njezin donekle normalan rad izgrađena je u sklopu samostana nova zgrada, treća po redu. Živeći pedesetak godina u anonimnosti, bez prava javnosti, Gimnazija se uspjela održati i dočekati konačnu pobjedu.

U neovisnoj Republici Hrvatskoj vraćeno joj je pravo javnosti i pravo na neometan odgojno-obrazovni rad i dostojanstvo u Sinju. Od 1992. god. Gimnazija je ponovno u svojoj zgradi kod Alkarskog trkališta i ulazi u sustav školstva Republike Hrvatske kao privatna katolička škola pod svojim pravim imenom Franjevačka klasična gimnazija u Sinju s pravom javnosti. Otada osim redovničko-svećeničkih kandidata školuje i mladiće i djevojke koji se spremaju za različita svjetovna zvanja.

3. Baštineći bogato filozofsko i bogoslovno naslijeđe na području Provincije nikla su i filozofsko-teološka učilišta od kojih su najpoznatija trogodišnja filozofska te četverogodišnja bogoslovna učilišta u Šibeniku (1699., 1714.) i Makarskoj (1708., 1736.) od kojih je šibensko 1735. proglašeno generalnim učilištem I. stupnja s pravom pripremanja lektora, odnosno profesora, priznatih u Franjevačkom redu. Preustrojem školstva prema austrijskom zakonodavstvu 1828. god. oba učilišta su ujedinjena u jedinstveno bogoslovno učilište s prve dvije godine studija u Šibeniku i druge dvije u Makarskoj. God. 1907. cijela se bogoslovija sjedinila u Makarskoj. God. 1936. učilište u Makarskoj preuzelo je program Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i time se izjednačilo s njime. Objavljivanjem Uredbe o rangu rimokatoličkih bogoslovnih škola 7. VI. 1940. priznat mu je rang fakulteta. Nakon Drugoga svjetskog rata bogoslovija se jednako morala održavati na više mjesta, uglavnom u Zagrebu i Makarskoj. God. 1957. preselila se u Makarsku. Od 1972. god. prve četiri godine bogoslovije bile su u Makarskoj, a dvije posljednje u Zagrebu. I tako je teologija u Makarskoj sve do g. 1999. djelovala kao područni studij Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a onda je, udružena s Teologijom u Splitu, postala jedan od utemeljitelja Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Zbog udruživanja teologije u Makarskoj s dijecezanskom teologijom u Splitu i studenti su Franjevačke teologije u Makarskoj doselili 1999. god. u Split, gdje kao podstanari, najprije (1999.-2001.) u Lavčevićevu hotelu za radnike (Velebitska 27), a potom u još nedovršenom samostanu časnih sestara milosrdnica (Bribirska 10), čekaju useljenje u novu zgradu klerikata nas Trsteniku.

Kroz prošlost članovi Provincije nisu samo bili lektori i magistri na provincijskim školama nego su mnogi predavali i izvan Provincije, na redovničkim ili dijeceznim školama, kao fra J. Filipović u Firenzi, Perugi i Budimu, fra P. Karapandža u Budimu, fra I. Topić u Rimu, fra F. A. Perić u biskupijskom sjemeništu u Splitu, fra Ivan Budimir (+ 1794.) u Veroni, fra Ivan Radonić (+ 1846.) u Veneciji, fra A. Dorotić u Orviettu, Rimu, Perugi i Veneciji, fra Andrija Miošić ml. u nadbiskupijskom sjemeništu u Zadru, fra G. Cvitanović na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, fra Karlo Balić (+ 1977.) na Antonianumu i na Papinskom sveučilištu na Lateranu u Rimu, fra Anđelko Milanović (+ 1990.) na Institutu za crkvenu glazbu u Zagrebu.