Franjevačko siromaštvo

Na putu sa svetim Franjom Asiškim (9)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

FRANJEVAČKO SIROMAŠTVO

Ono što Franju najviše karakterizira u očima ljudi, svakako je siromaštvo gledali to u samom životu sv. Franje ili kroz čitavu povijest franjevačkog reda. Danas bi se moglo reći da su i podijele reda nastale upravo zbog shvaćanja i življenja siromaštva. Bilo je razdoblja kada se više naglašavala kvantiteta, a manje ga se živjelo. Više se govorilo o siromaštvu bez Franje, negoli se je gledao Franjin duh.

Franjo, što je to siromaštvo? Franjo odgovara:” To je siromaštvo našega Gospodina Isusa Krista i njegove majke”! To nije definicija, Franju to nije ni zanimalo, a možda to i nije znao definirati. On je siromaštvo izabrao i korjenito živio jer je tako živio Krist, njegova majka i apostoli. To je stvarno siromaštvo, život i to život “Sina Svevišnjeg Boga”. To je on otkrio u evanđelju, a doživio u siromašnom bratu gubavcu. Stoga je i svoj red u Crkvi zamislio kao red siromaha i pokornika iz Asiza, a sam se zaručio s gospođom siromaštinom. Franjin stav je u svemu izvoran: prvotno nije nastojao samo učiniti nešto za siromahe, već se nastojao s njima izjednačiti. On napušta bogatstvo svoga oca i pretvara se u siromaha i tako se doslovce izjednačuje sa svim siromasima. To je njegov odgovor na situaciju svoga vremena jer se prvo siromasima naviješta evanđelje.

Time Franjo siromaštvu daje novi pečat: siromasi nisu samo prezira vrijedni kako to prečesto bogati misle. I oni imaju svoje ljudsko dostojanstvo kao i dostojanstvo djece Božje. Konačno, i sam je Sin Božji živio kao siromah. Tako Franjo u svijet siromaha želi unijeti svjetlo dostojanstva i vlastitim primjerom im pokazati da je siromaštvo bliže evanđelju i spasenju od bogatstva.

Odakle Franji takva originalna ideja? Svakako je to siromašni Krist. Kristov život siromaštva je najuže povezan s njegovim samouništenjem i poniženjem, smatra Franjo i bio je opčaran činjenicom da je Gospodina bio u svemu sličan svojoj braći (usp. Heb 2, 17). Siromaštvo i poniznost Gospodina Isusa najuže su povezani. Današnja biblijska teologija o tome govori kao o misteriju Bogočovjeka pod pojmom kenosis.

Franjo čitajući evanđelja na svoj osobni način, dolazi do zaključka da siromaštvo nije sustav asketskog načina života, a niti program obnove Crkve kao što je to bilo za sv. Dominika. Za Dominika siromaštvo je sredstvo svjedočenja kao nužno svjedočanstvo života protiv života heretika. Ujedno je to i odgoj za autentični kršćanski život. Franjino siromaštvo je drukčije: ono je plod ljubavi, posljedica darivajuće ljubavi, misterij Kristove prisutnosti u siromahu očit svakome tko ga susreće. Nije to, dakle, sredstvo za postizanje savršene ljubavi, već je to ispunjenje i ostvarenje već postignute ljubavi.

Vjerojatno je istinito i to da je Franju naveo i njegov viteški duh da idealizira siromaštvo kao cilj svoga života, ali gospođa siromaština za njega nikada nije bila nešto apstraktnoga, već konkretni život, onaj Kristov i onaj svakoga siromaha. Stoga on siromaštvo ljubi sa svom strašću jer u njemu vidi zaručnicu uzvišenog Božjeg Sina koja je među ljudima prezrena i odbačena, premda je ona zaručnica odsutnog Kralja (2 Ćel. 16). Tek će naknadna literatura stvoriti mit o zarukama sv. Franje s gospođom siromaštinom, a, zapravo, će time osiromašiti njegovu ideju.

Stoga i vjernost uzvišenom siromaštvu za Franju nije ništa drugo doli vjernost Kristu koji je “tako sveta i tako slavna Riječ Očeva došla u utrobu svete i slavne djevice Marije; iz njezine utrobe primila pravo tijelo naše ljudskosti i lomnosti. On, premda bogat, ipak je htio da sa svojom preblaženom Djevicom iznad svega izabere siromaštvo” (P.V, II, 4-5).

Tako Franjo tajnu siromaštva shvaća u svoj teološkoj dubini i daje joj kraljevsko dostojanstvo. I svi koji siromaštvo prihvaćaju i žive postaju “baštinici i kraljevi kraljevstva nebeskog (P. Pr, 6,5) jer je sam Krist rekao da Kraljevstvo pripada siromasima.

Svom prijatelju kard. Hugolinu kada ga bude nagovarao da malko ublaži svoje siromaštvo, Franjo će odlučno izjaviti:” Smatram kraljevskim dostojanstvom i uzvišenom plemenitošću slijediti onoga Gospodara koji se, premda bogat, učinio siromahom iz ljubavi prema nama” (2 Ćel, 73). Braći, pak, koja su se sramila prošnje, ovako je rekao:” Predraga braćo, Sin je Božji bio plemenitiji od nas, a ipak se je učinio siromahom na ovom svijetu radi nas. Zbog ljubavi prema njemu smo izabrali život siromaštva, te se stoga ne trebamo stidjeti prošnje” (2Ć2l, 74). To je ponovio i u potvrđenom Pravilu:” I ne treba im se sramiti, jer je Gospodin poradi nas postao siromahom na ovome svijetu” (6,3).

Gledajući tako na Kristov život pod vidom siromaštva, Franju osobito pogađaju dva momenta iz Kristova života gdje se vidi potpuno siromaštvo i poniženje. To su Betlehem i Kalvarija. Jaslice same od sebe govore o neimaštini siromašne Djevice, kao i o načinu na koji je Sin Božji ušao u ljudska zbivanja (” Ćel, 74). Kalvarija, pak, pokazuje Kristovo siromaštvo do potpunog predanja, do Križa, a to je misterij Kristova potpunog uništenja, što Franjo sav zaprepašten stalno razmatra (1Ćel, 71). Osim toga, to Kristovo poniženje Franjo gleda svakodnevno i u euharistiji:” Evo danomice se ponizuje kao kad je sišao s kraljevskih prijestolja u krilo Djevice; danomice dolazi k nama u poniznu obličju; danomice silazi iz krila Očeva na oltar po svećenikovim rukama” (Op, 1,16).

Ispunjen takvim duhom siromaštva, a ono je za Franju Kristova zaručnica na zemlji, on onda svojim životom u siromaštvu želi utješiti uzvišenog Siromaha, ali i tako da Tijelo Gospodnje ne bude ostavljeno na nedostojnim mjestima.

Slijediti nauk i stope Kristove, za Franju, dakle, iznad svega znači prihvatiti njegovo siromaštvo, i to bez ikakva kompromisa – potpuno.

Život radikalnog siromaštva stalno je prisutan u Redu, a posebice je naglašen u Pravilu i Oporuci: tko želi biti franjevac treba, po preporuci Evanđelja, prodati sve što ima i razdijeliti siromasima. Ako je to neizvedivo, onda svoj imetak ostavlja drugima, najčešće obitelji, ali tako da s tim dijelom imovine uopće više ništa nema. “Neka braća sebi ništa ne prisvoje, ni kuće ni mjesta ni bilo koje stvari” (Pr, 6,1). To vrijedi i danas i to je prekid sa svim postojećim ekonomskim strukturama svijeta.

U prvim godinama franjevačkog pokreta kada je zajednica bila više manje putujuća, taj ideal se doista i živio. Braća su sebe smatrala putnicima i pridošlicama na ovom svijetu i nisu htjeli, a ni trebali imati više. Ipak je s vremenom trebalo izvršiti i neke adaptacije Pravila koje je život donosio: za život je trebalo imati po koju kuću, a i malo zemlje da bi se preživjelo. Tome se pokušalo doskočiti tako da je titularni vlasnik bio netko drugi (Sv. Stolica), a red se samo služio tim stvarima.

Nužno za život priskrbljivalo se radom, a ako ne bi dostajalo, onda i prošnjom. Te dvije vrste izvora za život, rad i prošnja, stavljali su bratstvo u kategoriju malenih i siromašnih. No, prema novcu Pravilo je uvijek bilo kategorično: nije ga se smjelo primati ni kao plaću ni kao dar, osim za bolesnike i gubavce.

Siromaštvo se treba ogledati i u odijevanju, to Pravilo, čak i detaljno zahtijeva, dok je u ishrani braći ostavljena sloboda: mogu jesti svaku vrstu hrane. U svojoj Oporuci Franjo zahtijeva da siromašne budu i crkve i stanovi.

Treba naglasiti i jedan posebni Franjin termin s obzirom na posjedovanje: prisvojiti. Prisvajanje neke stvari je za Franju jedan od najtežih grijeha, to je bahata samodostatnost, a odnosi se na prianjanje uz neku stvar ili uz određenu funkciju. Takav čovjek se okreće prema samome sebi, postaje sebičnjak, i, u neku ruku, lopov. Stoga pravo siromaštvo znači izlazak i svoga jastva, priznanje da izvor dobra nije u čovjeku već samo u Bogu kojemu sve pripada i koji je jedini izvor svakog dobra. U takvom shvaćanju je i danas smisao i vrijednost franjevačkog siromaštva. Ta, vidjeli smo da Franjo ne želi siromaštvo kao život Crkve ili društva, već kao vjernost evanđelju i Kristu.

Ako taj ideal siromaštva prenesemo na nas danas, onda treba najprije reći da je ono uvijek zavisilo od povijesnih i društvenih okolnosti, kao i od same ekonomske moći naroda. Naše življeno siromaštvo uvijek odražava tu situaciju i nikada ne postoji opća jednakost u redu. To je i logično jer efektivno siromaštvo ne može biti jednako posvuda jer se u različitim krajevima različito jede, odijeva i stanuje. Ta, samo mrtvima ništa ne treba. Dakle, rekao bih da nije problem u tome da se apsolutno ništa ne posjeduje, već je problem shvaćanja i utijelovljavanja našeg franjevačkog ideala u povijest i vrijeme.

Odbacivanje privatnog vlasništva, gomilanja novca i života na način bogatih i danas moraju biti oznake franjevaca. Ono što je Franjo pokušao živjeti sa svojom braćom, je da žive i ostvaruju kao slobodni ljudi od svih ovozemaljskih briga i posjedovanja i da se potpuno posvete Bogu. Franjo je smatrao da je njegov svijet bio previše okrenut zemaljskim brigama i da je stoga živio u materijalnom zarobljeništvu. Stoga je i želio sebe i svoju braću od toga osloboditi.

Što je bilo moguće onda, moguće je i danas. Ima i danas ljudi koji žive bez ikakva vlasništva, samo od svoje plaće i za život zarađuju samo svojim radom. U našem svijetu je novac poprimio sasvim drugu ulogu i bez njega je nemoguće išta učiniti, ali Franjina vrednota da ne postanemo robovi novca, užitka i potrošnje ima itekako veliku vrijednost. Svaki propis o uporabi novca odmah je osuđen na propast, ali vrednota siromaštva ostaje, ako je taj novac za časne svrhe, za dobro drugih, za siromahe i bolesnike, ako u njega ima uvida poglavar i ako s njime ne raspolaže samostalno. Tako onda i danas siromaštvo postaje znak oslobađanja, bratstva, sudioništva s drugim ljudima, posebice sa siromasima i s braćom. Siromaštvo u tom slučaju poprima i oznaku borbe protiv izrabljivanja i postaje znakom sveopće solidarnosti sa čitavim svijetom.