Nasljedovati Krista u siromaštvu, čistoći i poslušnosti

Na putu sa svetim Franjom Asiškim (8)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

NASLJEDOVATI KRISTA U SIROMAŠTVU, ČISTOĆI I POSLUŠNOSTI

“Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna” (Ps 139,14), zahvaljuje psalmist svome Bogu nad čudom svoga života. A priča o stvaranju završava veličanstvenim riječima:” I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše dobro” (Post 1, 31).

U to sve dobro ulazi zlo i nered tek po grijehu što ga čovjek učini. Grijeh kida zajedništvo između Boga i čovjeka tako da je čovjekov daljnji život prožet zlom, grijehom, neredom i nepravdom.

Taj Adamov i Evin neposluh i samodostatnost popravlja Krist, poslušni sluga Božji koji svojom smrću na križu uništava grijeh i svijetu pokazuje Očevu ljubav koju gaji prema onima koji ga vole. Stoga će sv. Ivan i definirati Boga ovako:” Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi ostaje u Bogu i Bog u njemu” (1Iv 4,16).

A postoji samo jedan jedini put koji vodi do Boga, Krist Gospodin, ali postoji više načina kako doći do Boga živeći u Kristu: prvi je život u zajedništvu s drugom osobom ili u braku gdje dvije osobe idu k Bogu darivajući se međusobno; drugi je put potpunog predanja služenju Bogu i narodu, a to je svećeništvo koje je samo po sebi izvor posvećenja, a treći je život po evanđeoskim savjetima koje je živio i predložio sam Gospodin Isus. Stoga su savjeti temelj direktnog načina života u ljubavi s Bogom.

Ti evanđeoski savjeti postoje u Crkvi od samih njezinih početaka, a od 4. st. su jasno definirani kao siromaštvo, čistoća i poslušnost. Oni imaju svoje temelje u Evanđelju. Krist veli mladiću:” Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima” (Mt 19, 21). Tu je jasno ocrtano siromaštvo. Isto tako veli Krist:” Ima ljudi koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19, 12), što je temelj čistoće, a temelj poslušnosti jest tvrdnja:” Tko zbog mene izgubi svoj život, sačuvat će ga” (Mt 10,39).

Prvi savjet ili zavjet, pogotovo danas, mnogima se čini najlakšim, a u nekim krajevima i vremenima znade biti i promocija iz bijede u viši stalež. Drugi, čistoća, je već znatno teži. Sam Krist je ustvrdio, a i sv. Pavao potvrdio, da je on samo za manjinu, za elitu, jer većinu kršćana privlači život u braku i obitelji. Treći, poslušnost, čini je najteži, pogotovo u današnjem svijetu, ali je on kod Krista upravo najuočljiviji:” Ne siđoh s neba da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla” (Iv 6, 38)… “I bi poslušan do smrti, smrti na križu”.

Stoga evanđeoski savjeti stalno žive u Crkvi i oni su dar Krista Gospodina svojoj Crkvi, ali su i dar pojedincima, izabranima. A kad Bog nekoga poziva na posebni način života, drukčiji od većine naroda, on mu i daje posebnu misiju. To nikada nije iznad sila pozvanoga, a nije misija ni za uspavljivanje. I to što Bog traži od pozvanoga često je teže, ali je i blaženije, kako veli sv. Pavao (1Kor 7,40). Evanđeoski savjeti su usko povezani uz Crkvu, tj. na njezinu korist budući da Bog pojedine ljude poziva da u njegovoj Crkvi odvažno žive i svjedoče Kristov križ koji vodi k Uskrsnuću.

Riječ je, dakle, o posebnom Božjem izboru za određenu misiju, što ne znači da dotični moraju biti bolji i svetiji od drugih kršćana.

Kao i svako drugo, i takvo poslanje je usko povezano uz Kristovo poslanje. Znači da se i ono može bitno ovako sažeti: svijet i ljude privući Bogu. Budući da je to Krist jednom sam učinio, on to više ne želi izvoditi sam, već su mu potrebni ljudi koji će ga potpuno nasljedovati, te bez svjetovnih briga biti potpuno slobodni i spremni da poput njega vrše volju Očevu.

I samo jedan brzi pogled na povijest religija, kao i ljudskog društva, ukazuje nam na postojanje takvih zavjeta u svim religijama i društvima jer oni u sebi imaju više vrednote koje su čovječanstvu uvijek bile potrebne i koje je ono cijenilo i njegovalo. O siromaštvu imamo jasne ideje i veličanje već kod grčkih filozofa (Epikur i stoici), jednako kao i u hinduizmu i budizmu. Beženstvo postoji u raznim religijama, a najpoznatiji su bili Eseni, dok je poslušnost društvena krepost nužna i cijenjena u svakom društvu. Poznato da su je veličali i Aristotel i Kant. Jednako je i danas: bez poslušnosti, subordinacije, nema prave ekonomske, političke, a kamoli vojne organiziranosti. Stoga treba postaviti pitanje: po čemu se, onda, razlikuju kršćanski evanđeoski savjeti ili zavjeti? Razlika postoji i to u motivu zavjeta.

1. Po evanđelju Krist sebi traži potpuno predane ljude i žene, one koji su u Njega i u Boga potpuno zaljubljeni, one koji se radi Boga i vršenja njegove svete volje daruju kako bi u svijetu vršili božansko i kristovsko poslanje te preko križa Kristova stigli do spasenja. To je pravo radikalno nasljedovanje Krista, kako to više puta traži Krist u evanđeljima.

2. Takvo radikalno nasljedovanje Krista nikako nije za vlastito samoostvarenje. Siromaštvo, čistoća i poslušnost se mogu tako istrenirati da budu na korist i zemaljskim probicima ili, čak, vlastitom samoostvarenju. Ali, evanđeoski savjeti se nikako ne smiju interpretirati kao vlastito religiozno ostvarenje. Tko to u savjetima traži, taj je izgubljen, jer traži spasenje preko vlastitih djela. A znademo da se spasenje ostvaruje jedino onda kada se predamo Kristu i vršimo njegovu svetu volju. Samo je jedan Otkupitelj čovjeka: Isus Krist. Savjeti nemaju za cilj ni drugima (bilo kršćanima, bilo nekršćanima) pokazivati viši moralni život, već im je cilj svjedočenje siromašnog i raspetog Krista (2Ko 8,7). Savjeti nemaju za svrhu ni to da se u Crkvi, slobodni od obiteljskih i svjetovnih briga, lakše i bolje radi i služi jer je to glavni cilj svećeničkog celibata. Njihova glavna svrha je da se čovjek po njima potpuno predaje Bogu i Crkvi sa svim svojim potencijalima bez obzira gdje i kad će te potencijale Crkva iskoristiti. Stoga se i kaže da se svećenici pripremaju za rad u svojoj biskupiji, a redovnici za rad u cijeloj Crkvi. Nadalje, savjetima nije cilj ni da budu znak ovome svijetu i da ljudima svjedoče o prolaznosti ovoga života i svijeta i da tako ukazuju na vječnost. Savjeti kao takvi nikako ne pripadaju drugom životu već su duboko ukorijenjeni u ovaj svijet i život. Oni su, jednostavno, svjedočanstvo Križa i spasenja.

3. Savjeti jasno svjedoče želju za vršenjem volje Božje sve do križa, do potpunog predanja. Po križu je Krist u potpunosti izvršio volju Očevu, a sve drugo u njegovu životu bila je samo priprava za taj čin poslušnosti. Preko križa je ušao u svoju slavu te kao Uskrsli poziva Petra na apsolutnu poslušnost:” Vodit će te kamo ti ne bi htio” (Iv 21,18). Jednako tako i Pavla poziva na život pun križeva:” Pokazat ću mu koliko mu treba trpjeti za ime moje” (Dj 9, 16). Poslije njegova križa i uskrsnuća, kršćanima ostaje jedino to da ga iskuse u svojim životima i da traže “udio u njegovim patnjama, prilagođavajući se njegovoj smrti, ne bi li “kako postigli uskrsnuće od mrtvih” (Fil 3, 10-11). Upravo u tu i takvu stvarnost treba smjestiti evanđeoske savjete.

4. Kad je pak, riječ o franjevcima, onda treba naglasiti da je franjevačka duhovnost, kao i motivacija zavjeta, način života evanđelja u siromaštvu, poslušnosti i čistoći. Motivi se uvijek nalaze unutar evanđeoskog radikalizma sv. Franje, a u središtu je uvijek osoba Isusa Krista, siromašnog i raspetog, koja je temelj, pokretač i ispunjenje samih zavjeta. Stoga je za Franju poslušnost čista ljubav koja proizlazi iz ljubavi Kristove. Ona je sestra ljubavi. U materijalnom siromaštvu gotovo da je Franjo nadvisio i samog Gospodina. Krist je imao pobožne žene koje su se brinule o njemu i apostolima, a i Juda je imao zadaću ekonoma. Za Franju ni to ne postoji, već prema nadahnuću iz evanđelja, nema ništa i na put ne nosi ništa. Za njega je čistoća posljedica opredjeljenja za Kraljevstvo Božje i nitko ga u tome ne smije ometati. Dakle, kod Franje je riječ o slobodi srca, slobodi od stvari, slobodi od osoba, slobodi od sebe samih. Ta i takva sloboda stvara i osnažuje čistoću srca koja je uvijek nešto više od čistog zakonskog propisa, čistoća kojom on može zagrliti svaku osobu i čitavi svijet.

U tom smislu živjeti evanđeoske savjete, koliko je to uopće moguće ljudima, znači živjeti život Presv. Trojstva s Trojstvom koje zaposjeda i stanuje u srcu posvećenoga. Takav se stil života Trojstva s Trojstvom, po Franji, ostvario u Bl. Dj. Mariji, koju on smatra uzorom života za svakog brata i za čitavo bratstvo:” Zdravo Gospodarice, sveta Kraljice, Bogorodice Marijo, ti si djevica koja si postala crkvom, i izabrana od presvetog Oca na nebu da te posveti sa presvetim Sinom svojim i Duhom Svetim Utješiteljem. U tebi je bila i jest sva punina milosti i svako dobro. Zdravo palačo njegova, zdravo njegovo svetohranište, zdravo kućo njegova. Zdravo odjećo njegova, zdravo njegova službenice, zdravo majko njegova” (Pozdrav Dj. M).

Krist je već izvršio svoje otkupiteljsko djelo, ali smo mi dužni s njim u svemu sudjelovati. “Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za vas, i tako u svome tijelu dopunjujem što nedostaje Kristovim mukama, za Tijelo njegovo, koje je Crkva” (Kol 1,24). To je izvrsno shvatio sv. Ivan od Križa:” Bože moj, koliki li dolaze k tebi tražiti utjehu i nagradu, sa željom da im zajamčiš darove i povlastice. Malo je onih koji ti žele ugoditi i pružiti nešto što im je dragocjeno, ostavljajući po strani svoj osobni probitak”.