Franjo – duša franjevaštva

NA PUTU SA SV. FRANJOM ASIŠKIM (1)

Piše: Prof. dr. Luka Tomašević

Pred nekoliko desetaka godina J.W. Forrester ovo je rekao o svijetu i društvu: “Dok u svijet ne uđe jedna nova institucionalna komponenta sustava, i to moralnog tipa, koja će pogled imati jasno usmjeren prema budućnosti, svi ovi sadašnji društveni sustavi su osuđeni na raspadanje jer u sebi nemaju pravih vrednota. Osim religioznih skupina, ne vidi se nitko tko bi mogao dati osnovne vrednote koje nisu samo tradicionalne već koje mogu usmjeravati i budućnost. Religije i zajednice vjernika su dužne u životu održati vrednote, razvijati ih i sprečavati njihovo raspadanje” (Granice razvoja – Rimski klub).

Drugim riječima, kršćanstvo je to koje bi moglo i moralo osmisliti i finalizirati budućnost čovječanstva. Sredstava za to ima dovoljno, ali je samo jedan jedini problem: problem je u svjedočenju. Današnji čovjek malo vjeruje riječima, a daleko više svjedočanstvu životom. Konačno, to nam i sam Krist veli:” Po djelima ćete ih njihovim poznati”.

Životni princip sv. Franje nije bio ništa drugo doli: nasljedovati siromašnog i raspetog Isusa Krista. Njegov pokret u Crkvi se sastojao u tome da sve ljude dovede do čistoće evanđelja, kako bi svi prihvatili životnu poruku Isusa Krista, Sina Božjega. To znači da su franjevci i danas dužni živjeti i oživljavati kršćanski poziv, kao i svijest da smo hodočasnici u Kristu, postizati i širiti radost slobode i ljubavi u ovom svijetu. Tako Krist treba postati žarišna točka naših života, ali i života svih onih kojima naviještamo Evanđelje.

I danas je svijet tu pred nama. On i danas od nas očekuje smisao i nadu.

FRANJO – DUŠA FRANJEVAŠTVA

Papa Pavao VI. postavio je Crkvi, koja je željela i tražila obnovu, jedno veliko pitanje:” Crkvo Kristova, što veliš sama o sebi?”

Isto to pitanje postavio je i Franjevački red:” Redu Manje braće, što kažeš sam o sebi?”

Ta pitanja u Crkvi i Franjevačkom redu otvorila su mnoga druga:

– Tko je bio i što je želio Osnivač franjevačkog pokreta?

– U kojem je povijesno-crkvenom trenutku nastao?

– Zašto je nastao?

– Što je od Reda očekivao sv. Franjo?

– Kakvo je Franjino svjedočanstvo života, nauka i spisa?

– Kakva je njegova oporuka i njegova baština?

– Kakva je povijest, razvoj i tradicija Reda?

– Kakav je Red danas?

– Koje je mjesto i poslanje Reda danas u Crkvi i svijetu?

– Kako danas živjeti duh našega sv. Osnivača, kako ga utjeloviti danas u naš svijet i u naše vrijeme?

– Koji je pravi identitet franjevca danas?

Sve su to velika pitanja našega vremena koja postavlja Red sam sebi, na koja daje odgovore, ali je još uvijek u traženju. Kroz ove priloge pokušat ćemo razmišljati o nekim od tih pitanja i koja mogu izazvati nova traženja i osmišljavanja identiteta.

Sv. Franjo – duša franjevaštva

Franjevaštvo i franjevački pokret svakako imaju više svojih elemenata i svega onoga što ih čini onim što jesu, ali ima samo jednu jedinu dušu koja sve nadahnjuje, a to je sv. Franjo Asiški. Stoga se franjevaštvo nikako ne može upoznati, shvatiti i prihvatiti ako se ne upozna njegova duša: sv. Franjo. Franjevaštvo kao takvo je sustav života, djelovanja, misli i interpretacije. U tom duhovnom i životnom sustavu sinkronično se harmoniziraju život i misao, kontemplacija i akcija, mistika i manualni rad, osoba i zajednica, bitak i djelovanje. Svemu tome izvor, trajno nadahnuće i izazov kroz sva stoljeća i to svakome bratu je sv. Franjo. Stoga je i logično ako želimo upoznati franjevaštvo i njegov duh, njegov sustav, onda nužno moramo upoznati Franju.

Na Franju su mnogi koji su ga proučavali gledali, a tako ga i prikazivali, kao na velikog sveca, mističara, asketičara, pjesnika, društvenog i crkvenog reformatora, pa čak i kao na revolucionara u svome vremenu. Međutim zanimljivo je da oni njemu najbliži životopisci, a i najznačajniji, Toma Ćelanski i sv. Bonaventura na njega prvotno gledaju kao na filozofa. Oni sv. Franju predstavljaju prvotno kao filozofa koji traži istinu. No, nije to filozof u modernom smislu riječi kojemu bi istina bila spoznajni ili gnozeološki problem koji ne obuhvaća i život, već, naprotiv, za Franju je istina daleko više: ona je životni, egzistencijalni problem, tj. onaj problem za koji se živi, sve žrtvuje i za koji se umire. Za Franju ta istina bijaše samo Bog, njegova najegzistencijalnija stvarnost. On Boga traži čitavim svojim bićem i strastveno ga prihvaća jer mu Bog daje sve, sav smisao života i opstojnosti, a ujedno ga ispunjava ljubavlju i čini da ljubi sve ljude i sva stvorenja. Stoga se za Franju može reći da je najveći životni filozof jer mu je čitavi život bio usmjeren na to da pronađe vječnu istinu koja će poslije usmjeriti sav njegov život i dati smisao njegovoj egzistenciji. To je bila jedina njegova filozofija, jedina životna želja, u čemu je, na koncu, njegov život i sagorio. Takav životni stav tražio je i od svoje braće, jednako kao i od svih ljudi dobre volje, posebice od vjernika. Stoga je svima prvotno bio prijatelj ne bi li tako sa svima podijelio svoju životnu i vječnu istinu koja ga je usrećivala.

Franjo je to postizao s nevjerojatnom jednostavnošću, gotovo naivnošću svojega srca: uvijek je vjerovao da su ljudi dobri i da žele Boga Svevišnjeg i njegovo Evanđelje. Kad je svojim blagim pogledom gledao druge uspijevao je u njihovim srcima potaknuti glas Božji, a s malo jednostavnih riječi navesti ih da slijede Boga i njegov zakon.

U svom vremenu Franjo se predstavlja kao neuk, tj. kao čovjek bez studija i više naobrazbe, ali je svojom originalnošću, svježinom i zanosom sve oko sebe zapažao, pronalazio i na sve prenosio svoju životnu filozofiju koja je unosila smisao i nadu u život. U tom smislu njegov se život pokazuje kao osmišljen, kao poruka ostvarenosti i kao punina životne radosti. Sve je oko sebe zamjećivao i sa svime postigao zadivljujuće sazvučje tako da njegova osoba pripada svima kroz sva stoljeća. Bio je to, jednostavno rečeno, čovjek koji je znao čitati iskonske čežnje i nade ljudskih srdaca.

I današnji ljudi, kao i čitavi narodi, traže i očekuju ljude koji će znati čitati njihove čežnje i davati im odgovore na zahtjeve i izazove, i to ne na teoretskom već na egzistencijalnom planu.

A da bi to čovjek postigao i postao tješitelj, potrebno se je onda, poput Franje, najprije potpuno predati, te znati slušati i osluškivati. Slušati može samo onaj koji osjeća potrebu da uči: ne sluša onaj koji smatra da je već sve razumio, ne sluša ni onaj koji smatra da je dovoljno bogat svojim znanjem. Zapravo, nitko ne može slušati tko nije siromah i tko se ne postavlja siromahom pred misterijem života, poziva, volje Očeve. Za to nam je najljepši primjer dijete koje čistim i jednostavnim okom gleda na svijet bez ikakvih shema, predznanja o stvarima i bez ikakvih pretenzija da bude mjera svih stvari.

Slušati Franju i danas, prije svega znači osloboditi duh i razum od svih racionalnih shema, a možda i od onih duhovnih, često izvještačenih, koje nisu ništa drugo doli pokrivala vlastitih slabosti, težnji, aspiracija i raznih ideja što ih svatko ima i želi nametnuti drugima.

Slušati sv. Franju, tj. prijeći njegov unutrašnji životni put, znači da treba pronaći i ući u ono mjesto gdje je Duh Sveti dao formu i smisao njegovu životu i njegovoj osobnosti. Živjeti na način sv. Franje znači trajno putovati i tražiti, a nikada ne biti siguran gdje će se stići, a niti biti siguran da je sasvim sve ispravno ono što činimo:” Ja sam svoj dio učinio, a vaš neka vas pouči Krist” (L.M. XIV, 3).

Upravo se to danas traži: prihvatit sv. Franju i izvršiti svoje poslanje u ovoj Crkvi, ovome narodu, u ovom trenutku povijesti. Da bismo to mogli izvršiti potrebno je da i mi danas stvorimo svoju instinktivnu simpatiju i egzistencijalnu filozofiju po čemu ćemo s ljudima razgovarati i na njih utjecati snagom svoga duha, veselja, radosti i mira.