Gospodin nam govori na putu
Dokument Izvanrednoga generalnog kapitula
La Verna – Asiz, 15. rujna – 1. listopada 2006.
Predgovor Generalnoga ministra
Predraga braćo,
Gospodin vam dao mir!
Izvanredni generalni kapitul, koji je započeo 15. rujna na La Verni i nastavio se u Sv. Mariji Anđeoskoj, završio je 1. listopada u Porcijunkuli. On je bio važna etapa u okviru slavlja 800. obljetnice potvrde, što ju je Inocent III. dao našem Pravilu i životu, te, time, i utemeljenja našega Reda.
Potaknuti «božanskim nadahnućem», mi Manja braća vratili smo se u Asiz da se suočimo sa svojim počecima sa svrhom da odgovorimo na pitanje: «Gospodine, što hoćeš da činimo, kao Manja braća, danas?». Svaki brat i svaka jedinica Reda može pronaći odgovor u završnome Dokumentu, Gospodin nam govori na putu, koji je «sjećanje, iskustvo, hod, poslanje i poziv koji nastavlja odzvanjati» (br. 3), kao pomoć, potpora, ohrabrenje da osuvremenimo svoju karizmu u sadašnjem trenutku što nam ga Gospodin, Otac milosrđa, daje živjeti.
Dokument koji, nakon što ga je Generalni definitorij potvrdio, danas imam radost predstaviti svakomu od vas, sastoji se od dva dijela. U prvome dijelu, koji možemo opisati «nadahniteljskim», želi pružiti poticaje, potporu, svjetlo, vodstvo na putovima kojima nas Gospodin poziva da u sadašnjem trenutku kročimo «s odvažnošću i jasnoćom». U drugome dijelu Dokument donosi metodologije, prijedloge i naznake, kako bi cijelo bratstvo i mjesna bratstva, kročeći istim putem, premda s različitim načinima i stilovima, imali prigodu da u svakidašnji život utjelovljuju ono što nam je pohod «oltara našeg sjećanja i naših izvora» (br. 7) omogućio da shvatimo ili da intuitivno naslutimo.
Predraga braćo, Dokument Gospodin nam govori na putu omogućuje da se Izvanredni generalni kapitul nastavi u svakom bratu i u svakoj jedinici Reda. Neka nas Gospodin i naš otac Franjo pomažu na putu kojim nam je kročiti sukladno metodologiji biblijske ikone učenika iz Emausa, da bismo razabrali kako poboljšati svoj život i svoje poslanje tako da budemo «ponizni i jednostavni znakovi one zvijezde koja nastavlja sjati usred noći naroda, vodeći sve prema središtu života» (n.9).
Rim, 1. studenoga 2006.
Svetkovina Sviju svetih
Fra José Rodríguez Carballo, OFM
generalni ministar
Prot. 097353
Proslov
1. Ovaj izvanredni generalni kapitul 2006. godine uklapa se u širi okvir proslave osamstote obljetnice osnutka Reda Manje braće, koju ćemo proslaviti 2009. godine. Ovaj dokument nije izdvojeni glas: zamišljen je da ga se čita u svjetlu slavlja milosti početaka, to jest u svjetlu postupka koji nastoji osuvremeniti našu karizmu pred izazovima velikih promjena. U tom kontekstu ne treba zaboraviti da su evanđelje, te naše Pravilo i život[1], koje je Franjo predstavio papi Inocentu III., a koje je potvrdio Honorije III., bili naše osnovne polazne točke. U Dokumentu se nalaze uvijek prisutna promišljanja koja su nas pratila sve do sada[2], a navlastito, pak, izvješće Generalnog ministra Kapitulu pod naslovom S jasnoćom i odvažnošću, koje predstavlja odvažno i jasno iščitavanje evanđelja i naših prvotnih izvorâ.
2. U našem su sjećanju još uvijek snažno prisutna iskustva vjere koja smo među sobom uzajamno dijelili ovih dana: hodočašće na mjesta koja čuvaju izvorni čar naše karizme (Asiz, La Verna, Fontecolombo), zajedništvo s braćom i sestrama koji dijele našu karizmu te susret pun radosti sa sestrama klarisama; sve su to iskustva koja nijedna riječ ne može dostojno izreći.
3. Gospodin nam govori na putu nije samo naslov, već ikona Emausa koja nas je pratila tijekom Kapitula. U kontekstu uzajamno dijeljene vjere naučili smo slobodno izreći svoje strahove i preispitati svoj životni stil. Naše se srce otvorilo otajstvu drugoga kao mjestu spasenja. Prihvatili smo iznenađenje nutarnje snage koja izvire iz Uskrsa i zahvaljujući kojoj se vraćamo braći s obnovljenom nadom. Gospodin nam govori na putu jest sjećanje, iskustvo, hod, poslanje i poziv koji nastavlja odzvanjati. Emaus je hod, star a uvijek nov, koji želimo prijeći sa svakim od svoje braće.
Prosjaci smisla
4. Prvi dojam koji je nas, braću sa svih kontinenata okupljenu u Porcijunkuli u prigodi našega susreta pogodio jest osobita ljepota svakog naroda, sve njegovo bogatstvo i sjaj. Mogli smo zaključiti kako, unatoč velikim razlikama i usprkos prostornoj udaljenosti, naši narodi ne žive odijeljeno, nego povezani složenim tkivom međukulturalnosti, međureligioznosti i neposredne međusobne komunikacije koji, zajedno s drugim čimbenicima, obilježavaju naše globalizirano društvo. Zahvaljujući doprinosima braće na tolikim jezicima te beskonačnim i neočekivanim povezanostima koje se u ovoj značajnoj promjeni žive, prepoznali smo dar različitosti, radosnu vijest Boga svagda u sebi plodnog.5. Očito, ta radost pred sve snažnijim rastom bliskosti među zemljama našega svijeta nije mogla sakriti od nas bol koja taj svijet još uvijek nastanjuje. To nisu samo slike, i nije riječ isključivo o apstraktnom čovječanstvu, već je riječ o konkretnim licima i imenima iz našega svakodnevnog života, riječ je o dragim licima i imenima koja nas nikada ne ostavljaju i koja nam daju snagu kako bismo se snašli u svome traženju. Mislimo na zbiljske patnje koje dijelimo s našim narodom: patnju koja proizlazi iz ratobornog fundamentalizma, koji priječi pluralno ostvarenje vjerâ i mišljenjâ; mislimo na bol koja se rađa u promatranju tolikih naroda koji još uvijek zahtijevaju da im budu priznata temeljna prava na hranu, krov nad glavom, obrazovanje i rad, kao i na tolike narode prisiljene na iseljavanje bez ikakve sigurnosti u zbiljsku promjenu njihovog života. Uzajamno smo podijelili svoja promišljanja o kulturalnim, društvenim i političkim snagama koje se žele nametnuti u naš život i koje otežavaju ne samo vjeru, već i temeljno povjerenje u druge. Naravno da postoji nemilosrdna borba kako bi se postigao utjecaj i moć nad našim svijetom, želja za gospodarenjem nad drugim kroz snagu ideja, tehnologije, trgovine i oružja. Osjećamo teret globaliziranoga društva koje teži samouređivanju, odričući se etičkih mjerila, kao da je riječ o apsolutnom bogu. Duboko nas ranjava nemilosrdno i postupno uništavanje prirode, zajedničkog doma sviju.6. Izravan dodir s bolju i besmislom, s krizom i kaosom našega vremena, naveo je mnoge naše suvremenike da se zapitaju o smislu povijesti, postojanja, života, da dovedu u pitanje istinitost nade, te da se naposljetku ama baš o svemu iznova preispitaju. Kao Manjoj braći ta nam pitanja nisu strana [3], nego se, zajedno sa svima, prepoznajemo kao siromasi smisla.
Pohod nade
7. U časovima teške krize izraelski se narod prisjećao onog što je Bog Stvoritelj i Spasitelj moćnom rukom izveo u njihovoj povijesti, kako bi pronašli nužnu snagu da hrabro nastave hod. Poput Izraela i mi, Manja braća, potaknuti božanskim nadahnućem[4], vratili smo se u Asiz, najdraži oltar našeg sjećanja i naših izvora, bremeniti pitanjima, nagomilanim umorom, nesigurnošću glede budućnost čovječanstva, Crkve i Reda.8. Vraćajući se najmanjem od svih mjesta Reda (Porcijunkuli), svi osjećamo da nas Franjo svojim bratskim zagrljajem sve srdačno prima, s našim osobitim identitetima, s našim dobrim i lošim stranama. On nam je povjerio svoje iskustvo i svoje temeljne tekstove kao otvorene, a opet nedovršene knjige, koje će biti naposljetku ispisane po našoj vjernosti Bogu i svijetu, uvijek u podložnosti i pod nogama svete Crkve[5]. U zajedništvu s Franjom, i zajedno s našim Generalnim ministrom, jednoglasno smo kao braća vapili Svevišnjem i dičnom Gospodinu da rasvijetli tmine koje zamračuju srce svijeta, te da nam dade pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav[6]. Franjo nas je još jednom pozvao da sretni živimo usred prezrenih ljudi, među slabima i siromašnima, s bolesnima, gubavcima i prosjacima koje susrećemo na svome putu[7]. Iskusili smo Franjin blagoslov i njegovu skrb za nas, sličnu predanoj pomnji za brata Leona, njegova vjernog suputnika. Gospodin nam je, po želji svetoga Franje, pokazao svoje lice[8]. Biblijski odlomak o učenicima iz Emausa[9] nas je vodio gotovo kao paradigma puta na koji se želimo odvažiti po bespućima našega svijeta.9. Po povratku na izvore i po zajedničkom pripovijedanju životnih iskustava, naš je Red pohodila nada – i to ne bilo kakva nada, već ona koja se ukorjenjuje u siromašnom i raspetom Kristu[10] i u njegovim predstavnicima, siromasima i raspetima ove naše zemlje[11]. Kada iskustveno ujedinimo Kristovo evanđelje i život u svoj njegovoj jedrosti, osjećamo da se malo-pomalo oslobađamo od bezvoljnosti, kao i od lakih obmana te od površnog pragmatizma, tako da nosimo u sebi napetost prema Kraljevstvu, sve u plodnom ozračju nasljedovanja. Bog koji se objavio Franji, i koji se objavljuje i nama danas, nije se pokazao ravnodušnim ili udaljenim od ljudske boli, nego se, naprotiv, objavio kao “Stvoritelj, Otkupitelj, Tješitelj i naš Spasitelj”[12]. On bijaše, jest i bit će “dobro, najviše dobro, vrhovno dobro”[13], radost i sigurnost čitavoga svemira. Ta nada vodi naš život prema zalaganju za pravednost, mir i dobro ondje gdje smo prisutni. Pobuđuje u nama ganuće činjenica da se prepoznajemo kao ponizni i jednostavni znakovi one zvijezde koja nastavlja sjati usred noći naroda, vodeći sve prema središtu života[14].
U SVJETLU DARA
Gospodin mi dade…
OR 1. 4. 6. 14
Život prije svega
10. Iskustvo koje smo zajedno živjeli potvrdilo nam je kako je osobita značajka franjevačkoga hoda polaženje od života: ostvarenje je, kao uostalom i ustrajnost u hodu, važna za bolje razumijevanje vlastitog poziva; teorija osvjetljuje život, ali nikada ne smije zamijeniti praksu.
11. Franjo je, nakon što bijaše čuo evanđelje, pohitao promijeniti svoj način odijevanja [15]: ima potrebu odmah izvršiti riječ koju je čuo, pa makar na djelomičan i izvanjski način. To nas želi poučiti kako je za istinsko duhovno, a ne samo intelektualno razumijevanje riječi, potrebno hoditi putem iskustva: približiti se povijesnoj stvarnosti, pozorno slušati riječ i neposredno je provesti u život[16]. Ista se dinamika ponavlja u svetom Damjanu, kad ga Raspeti poziva da obnovi Crkvu[17]; Franjo se smjesta daje na posao kako bi obnovio napuštene kapelice[18], ali ne stoga što bi krivo shvatio poruku, kako mi ti obično mislimo, nego upravo zato što, u želji da shvati duboki smisao objavljenih mu riječi, ima potrebu poći na područje iskustva, na područje zajedničkoga djelovanja s drugima. U Opomenama snažno izvire ova mudrost franjevačkog razlučivanja: “A duh božanskog slova oživio je one koji svako slovo koje znadu i žele znati ne pripisuju tijelu, nego ga riječju i primjerom vraćaju svevišnjem Gospodinu Bogu, komu pripada svako dobro”[19]. Na prvom mjestu uvijek stoji život, iskustvo, ljudski dodir sa stvarnošću boli i nade svake osobe, svakog naroda i sa sveukupnim stvorenjem; tek nakon toga dolazi tumačenje života u svjetlu vjere, u trajnom kruženju. Hoćemo li uspjeti hoditi zajedno u tom smjeru?U svjetlu toga načela prvenstva provedbe, na ovom je Kapitulu više puta odjeknula preporuka: dati veću snagu provedbi dijaloga te stvarati druge nove konkretne oblike prilagođene posebnosti svake kulture i njezinih osobitih potreba.
Pravilo i život
12. Ovih je dana s jasnoćom na svjetlo izašla činjenica kako osobita duhovna i intelektualna franjevačka tradicija, ukorijenjena u iskustvu prvih zajednica vezanih uz gradove i sveučilišta, upućuje prema hodu djelovanja. Franjo poučava «da tražimo Duha Gospodnjega i njegovo sveto djelovanje»[20]. Sâmo Pravilo je neprestano praktično i teorijski tumačeno, ne samo u odnosu na Franju, nego i na živo iskustvo braće, društva i Crkve. Mi nemamo tek Pravilo, nego Pravilo i život[21]. Naši učitelji teologije Aleksandar Haleški, Bonaventura, Pietro di Giovanni Olivi, Duns Scot i William Ockham, a i drugi, postojano su naučavali kako je svrha znanstvenom razumijevanju riječi Božje preobrazba života, a vrhunac nije uzvišena intelektualna razina, nego razmjena ljubavi s Bogom, nama sâmima i s našim bližnjima, osobito s odbačenima ovoga svijeta[22]. Sukladno franjevačkoj tradiciji, teologija se ne označava kao znanost nego kao mudrost[23], mudrost koja čini da susret s Bogom iskusimo kao oruđe za preobrazbu svijeta. Poznajemo li tu tradiciju? Podržavaju li je naše ustanove? Poznajemo li kritička izdanja i studije franjevačkih izvora (Fontes franciscanae) koji su objavljeni u posljednjih pedeset godina?
13. Na ovom smo Kapitulu preispitali potrebu da kritički iznova steknemo filozofske, teološke, mističke i umjetničke tradicije svoje franjevačke baštine, kao podršku svome poslanju da riječju i djelom naviještamo evanđelje u srcu suvremene kulture[24]. Možemo ustvrditi kako bez poznavanja naših izvora – a nadasve Spisâ sv. Franje – i svoje tradicije riskiramo da nas obuzmu fundamentalizam i emotivne težnje sadašnjega trenutka, da izgubimo svoj osobiti doprinos, s krivim tumačenjima koji ga stavljaju u službu drugim «gospodarima» mišljenja i djelovanja. U toj perspektivi prepoznajemo kako je za prikladno posadašnjenje naše baštine nužno ne otkidati je od kontekstâ i životne limfe vremena u kojem se ona razvila, ali ni od trenutnog konteksta u kojem se sada nalazi.
Dar vjere
14. Za tumačenje života nije dostatno biti blizak sa stvarnošću. Potrebno je na nju gledati očima vjere, to jest živjeti je polazeći od dubokog odnosa s Bogom i njegovom riječju, u tijesnom zajedništvu s Crkvom[25]. Na ovom smo Kapitulu također i mi, baš kao što je to učinio i fra Bernardo Kvintavalski, njegov prvi drug, iznova pitali Franju: «Što nam je činiti?». A on nam je ponavljao: pođimo u crkvu, uzmimo knjigu Evanđelja i upitajmo Krista za savjet[26]. «Vratimo se Evanđelju i u našem će se životu ponovno osjetiti poezija, ljepota i čar početaka… Oslobodimo Evanđelje i ono će osloboditi nas»[27]. Hermeneutski ključ za približavanje evanđelju upravo je njegova snaga koja nas oslobađa od svih naših ropstava.
15. Upitajmo se nije li ono što u našem životu sprječava taj neophodan povratak evanđelju te njegovoj ozdraviteljskoj i osloboditeljskoj snazi zapravo manjak temeljne vjere (povjerenja), i to one vodoravne – u nas sâme i u druge. Dinamizam vjere nas označuje od prvog udisaja: prihvaća nas majka ili netko tko preuzima skrb o nama, u koga se pouzdajemo, kao što se i drugi pouzdaju u nas, prihvaćajući nas, potičući nas, ispravljajući nas, ljubeći nas. Temeljni odnosi u našem životu sa svijetom, s Bogom i s braćom izgrađuju se građom koja je ta izvorna i temeljna vjera stavila na raspolaganje. Kad govorimo o vjeri, govorimo o dvostrukom odnosu: vodoravnom – s ljudima, i okomitom– s Bogom, što su dvije tijesno združene dimenzije.
16. Tijekom ovoga Kapitula posvijestili smo si stanja i sukobe koji su osobito ranili uzajamno povjerenje među ljudima. Kao Manja braća osjećamo se pozvanima nanovo uspostaviti tu izvornu i temeljnu vjeru bez koje je teško prispjeti k vjeri u Boga života, te k prepoznavanju drugoga kao brata. Kako bismo bili oruđa u obnovi tog temeljnog tkiva uzajamnog povjerenja upozoravamo na hitnost početne i trajne formacije koja će se založiti oko temeljne izgradnje osobe te oko poosobljenja vjere[28]. U svakom slučaju uvjereni smo da se, govoreći o vjeri, nalazimo pred darom, djelovanjem Duha u nama koji nadilazi svaki ljudski determinizam: «Vjera se rađa u srcima ljudi ne raspravama nego silom Duha Svetoga koji svoje darove dijeli pojedincima kako hoće»[29].
17. Izvještaj o Samarijanki[30] ponudio nam je sliku vjere u odnosu s Bogom i s drugima. Žena u svom hodu susreta s Riječju raste prema dubljoj vjeri sve do te mjere da sâma postaje navjestiteljicom drugima. Postupak obraćenja započinje istom kad Isus dopušta da ona, strankinja, žena s vlastitom poviješću sukoba i odnosâ, nudi njemu ono što ona jest, ono što ima, istinu o sebi bez ikakve himbe. Tako se Bog nudi našem čovječanstvu! Počevši od toga časa on je, sve dublje, vodi prema izvoru koji će njezinu žeđ zauvijek utažiti. Ta ugašena žeđ sada je njegova poruka.18. Vjera su vrata kroz koja Gospodin pristiže do nas, liječi nas od naših slabosti[31], od ograničenjâ koja smo naslijedili, pomiruje nas i pokazuje nam temelj onoga čemu se nadamo[32], te nas naposljetku šalje. Vjera se tiče svega onoga što jesmo: naše povijesti, našega tijela, naše pameti, naših osjećaja, tako te je čitava osoba vođena k poslušnosti Riječi[33] koja je bremenita budućnošću. Život u vjeri izvor je naše radosti i nade[34], našega nasljedovanja Isusa Krista kao i našega svjedočanstva svijetu.
Logika dara
19. Želimo predložiti jedan način uvijek nov da, polazeći od vjere, promatramo sveukupnu stvarnost: svemir ima izvor u besplatnom daru Božjem[35]. Kao braća osjećamo se pozvanima da, više nego zakon cijene, međurazmjene ili zarade koji se nameću u ovom našem vremenu, prenosimo logiku dara. Takvo je viđenje već bila udijeljeno Franji: «I ljubimo svi iz svega srca, iz sve duše, iz svega uma i iz sve snage i svom jakošću i razumom, i svim silama, svim naporom, svim osjećajima, svom nutrinom, svim željama i svom voljom ljubimo Gospodina Boga koji nam je dao i koji nam daje cijelo tijelo, cijelu dušu i cio život, koji nas je stvorio, otkupio i koji će nas samom svojom milošću spasiti, koji je nama ubogima i bijednima, pokvarenima i odvratnima, nezahvalnima i zlima učinio i čini sva dobra»[36]. Ništa nam ne pripada, sve je primljeni dar koji treba podijeliti i vratiti.
20. Kršćansko viđenje Trojstva prepoznaje u sâmom Bogu savršenstvo logike dara: Bog (koji je) Otac, vječno se daje Sinu u Duhu Svetom, a Duh Sveti je vječno darovan od Oca i Sina. Jedinstvo Trojstva jest jedinstvo ljubavi. Bog je ljubav, i samo ljubav, ukoliko je sâm njegov život vječno sebedarje[37]. U našem prianjanju Isusu prepoznajemo povijesno očitovanje dinamizma dara. Isus, najsavršeniji dar koji proistječe iz ljubavi Očeve, darovao je sâmoga sebe[38], svoj život[39] i svoje tijelo u otajstvu križa[40]. U svom životu Isus ne prestaje darivati nam svoju riječ[41], kruh života[42], mir[43], Duha[44] i život vječni[45].
21. Na posve osobit način Isus nas daruje svojoj Majci[46], koja je njegova savršena učenica. Slijedeći logiku dara i Marija se izgrađuje kao “Djevica koja je postala Crkvom”: “Zdravo Gospodarice, sveta Kraljice, Bogorodice Marijo… i izabrana od presvetog Oca na nebu da te posveti sa presvetim Sinom svojim i Duhom Svetim Utješiteljem”[47].
22. I mi sâmi, slika Stvoriteljeva, prepoznajemo se kao naslovnici ovoga Božjeg dara: mi nismo gospodari svojega vlastitog života, nego ga trajno primamo kao dar odozgor. Posjedujemo sposobnost besplatno se darovati drugima po djelovanju sličnom neutrnjivom sebedarju Božjem. To se iskustvo slavi u svakoj Euharistiji[48]: od Boga primamo dar njegovog Sina, ulazimo u bliski odnos s njim te nas Duh šalje svijetu kao produženje njegove ljubavi. Kao što veli Gaudium et spes[49], nitko “ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju samoga sebe”. Trojedini Bog jest taj koji nas izvodi iz nas sâmih prema susretu s drugim, različitim od nas; ipak, naš je čin izlaženja iz sebe različit od Božjeg, budući da Bog stvara ni iz čega svojim darom, dok mi možemo tek uzvratiti dobra koja smo od Boga primili[50].
23. Prosvijetljeni vjerom u trojstvenog Boga prepoznajemo kako je svaki brat, u različitosti svoje osobe, dar povjeren našem životu, da s njim uđemo u odnos besplatne i neprobitačne ljubavi[51]. Najočitiji znak vjernosti Gospodinu bit će, prema tome, ljubav koja nas sjedinjuje jedne s drugima[52]. U maloj Sijenskoj oporuci Franjo piše braći Reda svojega vremena i braći «koja će doći do svršetka svijeta: neka se u znak sjećanja na moj blagoslov, na moju oporuku, uvijek međusobno ljube»[53].
24. Samo ako slijedimo stope Gospodinove, stope njegovog života, muke, smrti i uskrsnuća, smoći ćemo snage i jasnoću kako bismo se, sukladno logici dara, suočili sa svojom osobnom, zajedničarskom i društvenom stvarnošću, uvijek označenom ograničenošću i grijehom.25. U Časoslovu muke, Franjo «posvaja» osjećaje Krista koji se radi nas učini siromašnim kako bi nas obogatio svojim siromaštvom[54]. Jedino polazeći od prianjanja Isusu moći ćemo reći jedan drugome, kao što je rekla Klara Agnezi: «i kako si neusporedivo blago, sakriveno u njivi svijeta i ljudskih srdaca kojim se kupuje onoga po kome je sve iz ništa postalo, obujmila poniznošću, snagom vjere i snažnim mišicama siromaštva, smatram te… pomoćnicom samoga Boga i podržavateljicom udova njegovog neizrecivog tijela»[55].
BRATSTVO I POSLANJE U SVJETLU DARA
I u koju god kuću uniđu, najprije neka reknu: Mir kući ovoj PPr 3, 13
Dar braće
26. Činjenica da se prepoznajemo kao braća rađa se iz vjere u jednoga Boga koji je Otac sviju. Polazeći od te vjere moći ću prepoznati drugoga kao dar te poput Franje reći: «Gospodin mi je dao braću»[56]. Bratski se odnos ne rađa prije svega iz naše dobre volje ili iz naših kreposti, nego iz dara Božjega[57]. I za nas vrijedi Isusova opomena: «Majka moja, braća moja – ovi su koji riječ Božju slušaju i vrše»[58]. I naša se bratstva rađaju iz prepoznavanja Boga kao našeg jedinog Oca koji nas poziva biti braćom. Svako bratstvo u skladu pojedinaca jest radosna vijest obiteljske povezanosti koja ujedinjuje sva bića stvorena u svjetlu Kristovu.
27. Ta objavljena nam istina neizbježno ima stvarne posljedice: dar brata istovremeno je zadaća na razini razlučivanja zvanja, na razini odgoja za vjeru i našeg stila kojim tkamo odnose i služimo u Redu, u Crkvi i u svijetu. Imamo li vjeru koja nam dopušta vidjeti u svakom licu zahtjev za bratstvom? Slavimo li s radošću dar svakoga brata? Živimo li izgrađivanje bratstva kao jednu od svojih temeljnih obveza? Produbljivanje te intuicije otvara dobar put prema budućnosti.
Braća manja od svakog stvorenja
28. Nije dovoljno reći da smo braća, mi smo Manja braća[59]. Malenost tvori stvarni oblik koji kvalificira naš bratski odnos i vršenje naših službi, osobito svećeničke službe[60]. Neki vrše svoju službu kao zaređenici, drugi kao laici, ali svi smo manja braća. Naš brat Franjo nas zaklinjući moli: «Zato, u ljubavi koja je Bog, molim svu braću, i onu koja propovijedaju, i onu koja mole i onu koja rade, kako klerike tako i laike, da se nastoje u svemu poniziti»[61]. Pridjev “manji”, kojeg Franjo izvlači iz evanđelja[62], odnosni je pridjev: netko je manji u odnosu na nekog drugog. Malenost (minoritas) je obveza prihvaćena u prvom licu kako ništa u nama ne bi priječilo epifaniju drugoga. Nama je vlastito da izujemo obuću pred otajstvom drugoga u kojem se objavljuje Otajstvo[63].
29. Paradigma malenosti jest Krist koji se nije «kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’uzevši lik sluge…»[64]. Taj identitet manjih u odnosu na svako stvorenje postavlja pred nas trajni moralni zahtjev, čiji su korijeni vrlo drevni: «Braća… moraju duhovno i brižljivo štovati i častiti jedni druge bez mrmljanja»[65]. Franjo se ne boji insistirati: «I neka budu čedni pokazujući svu blagost svim ljudima. Neka ne sude i ne osuđuju. I kao što kaže Gospodin, neka ne gledaju na najsitnije grijehe drugih, nego neka, radije, s gorčinom u duši razmišljaju o svojim grijesima»[66]. Naša tradicija je postojana i obilna u zaštićivanju dostojanstva drugoga polazeći od osobno prihvaćene malenosti kao staze zajedničarskog spasenja.
30. Bratski odnos ne obilježava samo odnose među braćom, nego još u širem smislu odnose sa svakim ljudskim stvorenjem. Osjećamo se i doista jesmo manjom braćom svakom muškarcu i ženi, nasljedujući stil kojim Franjo šalje svoju braću u svijet: «da se ne svađaju i ne prepiru, nego da se pokoravaju svakom ljudskom stvorenju»[67]. Ta vrsta odnosa, kojeg obilježava malenost prema svakom ljudskom stvorenju, nosi sa sobom posljedice za naše poslanje: među svjetovnjacima, u odnosu sa ženama, u našem načinu življenja u Crkvi, u nužnom međureligijskom dijalogu, u našem odnosu prema svemu stvorenomu – ukratko, u sveukupnom našem poslanju kao manji među manjima zemlje[68]. Posjedujemo li nužnu jasnoću i odvažnost kako bismo živjeli radosnu vijest malenosti (minoritas)?
Skrb za bratski život
31. Razmjena iskustava uvjerila nas je da je naše bratstvo potrebno osobite skrbi s naše strane. To je doista prioritet za naš život, osobito danas u svijetu razderanom rascjepkanošću i podjelama. Podjele nisu strane ni sâmom našem bratskom životu, zbog čega skrb bratstva često ima potrebu da se ozbilji u čine uzajamnog praštanja i u putove zajedništva[69]. U gotovo svim našim susretima ponavljamo kako moramo posvetiti veću pozornost ljudskoj zrelosti braće, budući da su mnogi problemi koji izviru u bratskim odnosima vezani uz našu ljudsku krhkost[70].
32. Osobito smo uporno ustrajavali na potrebi da pomažemo gvardijanima i ministrima u službi animiranja bratstva. Mjesni kapitul je već valjano oruđe koje imamo za uzajamno dijeljenje vjere i bratstva[71]. Raste potreba da iznađemo nove i različite prigode i različite načine uzajamne razmjene, kako bismo dijelili i slavili život u svim njegovim dimenzijama [72]. Život u bratstvu zahtijeva pratnju i majčinsku skrb, ne samo u početnoj formaciji, nego tijekom cijeloga života.
Život kao poslanje
33. Naše se temeljno opredjeljenje danas sastoji u življenju evanđelja kao manji među manjima, ali sa sviješću da smo uronjeni u značajnu promjenu koja nudi nove paradigme i kategorije koje uključuju ozbiljnu preinaku našeg navještaja kao i hrabrost da započnemo nove putove prisutnosti i svjedočenja. Potrebno je da se vratimo središtu svoga poslanja i da se odlučimo na promjenu što će nam pomoći da napustimo pojedina društvena i crkvena stanja kako bismo se većom odlučnošću mogli opredijeliti za granična i rubna područja kao osobitost našega franjevačkog identiteta. Pozvani smo biti manjima u društvu i u Crkvi.
34. Izvješće Generalnog ministra uporno je isticalo potrebu izrade projekta posebne franjevačke evangelizacije, ne samo osobno, nego polazeći od bratstva, budući da je život vjere u zajednici (u molitvi, u bratstvu i u življenju malenosti) naše prvo svjedočanstvo za svijet[73]. Prepoznali smo kako se cijeli Red s osobitom skrbi mora osjetiti uključenim u obvezu osnaživanja i podržavanja misijskih projekata koji se rađaju, i to tako da im zajamči budućnost[74].
35. Mnoge od novih smjernica za poslanje već su predstavljene u dokumentu Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem (1996.), u završnom dokumentu posljednjeg Generalnog kapitula, zatim u dokumentu Gospodin ti dao mir (2003.) te u priručniku Novi svijet je moguć (2004.), koji je pripremio ured PMOS, a u kojem se govori o ekologijskom obraćenju i nepravdi prema okolišu, o djelotvornom ne-nasilju, o pozornosti usmjerenoj na izbjeglice, bezemljaše, selioce, narodnosne manjine, osim što govori i o etičkoj uporabi novčanih izvora, uvijek u franjevačkom ključu. Novi nas izazovi danas više no ikad postavljaju pred potrebu trajnoga razlučivanja i neprestane provjere našega života i naših zbiljskih izborâ, unutar našega Bratstva i u trajnom dijalogu sa svjetovnjacima[75].
Dijalog i inkulturacija
36. Poslanje danas uzima obličje dijaloga[76]. Dijalogizirajući stav i praksa dijaloga se nadasve izražavaju unutar našega franjevačkog života: nećemo moći razgovarati sa svijetom ako nismo kadri intimno dijalogizirati s Bogom koji se objavljuje. Na ovom smo kapitulu govorili o četiri načina koja utjelovljuju dijalog: prisutnost u rubnim i područjima sukoba; zahvaćanje u nove areopage; intelektualna i kulturalna djelatnost; razmjena religioznih iskustava. Franjevac je oduvijek onaj koji prelazi granice, koji iz želje za bratstvom smjera tome da sve ljude prepozna kao sinove istoga Oca. Čini se korisnim vratiti se Duhu Asiza[77] te dokumentu generalnog kapitula iz 2003., Gospodin ti dao mir,[78] koji predstavlja stvarne puteve koji nas mogu otvoriti budućnosti: dijalog kao put mira, pokretljivost kao sestra mira i svetost u bratstvu.
37. Franjo nam je ostavio jedan znak odnosa koji je poprimio nedvojbenu važnost u sadašnjem času: njegov dijalog sa Sultanom upravo u kontekstu velike napetosti kao što je naš. Franjo bijaše osobito potaknut vjerom u Boga, no istodobno očituje i znatno ljudsko povjerenje te stav slušanja pred Sultanom[79]. Ne niječući stvarne poteškoće, koje su katkad vrlo ozbiljne, a koje svaki dijalog sa sobom nosi, moramo, poput Franje, tako djelovati da ne dopustimo da nas zatvore zapreke koje je stvorila vladajuća ideologija. Ta jednostavna i nepokolebljiva prisutnost braće u područjima svijeta u kojima su teškoće tako velike, do te mjere da dovode u opasnost svaku slobodu, je znak koji svi duboko cijene. Molimo Gospodina snagu da prijeđemo granice, kako bismo u jednostavnosti i slobodi bili svjetionik nade, velikodušni prinos vjere i zajedništva.
38. S jedne je strane poslanje Crkve uvijek karizmatsko, te stoga pluralno i različito, budući da se rađa iz dara vlastitoga svakom bratu, obučenom u silu odozgo, te iz različitih stvarnosti i kontekstâ, s njihovim vlastitim obilježjima. Kako za Franju, tako i za nas danas, savršeno je bratstvo ono koje u sebi objedinjuje darove svakog brata te ih stavlja na službu Kraljevstvu[80]. Ta različitost postavlja pred nas potrebu da razumijemo, usvojimo i provodimo načela inkulturacije i međukulturalnosti[81]. S druge strane, naša je zadaća ujedno jedinstvena, u smislu da se oblikuje na primjeru Krista koji se radi nas učini siromašnim, kao i na korjenitom opredjeljenju za siromašne i isključene[82]. Prepoznavanje toga jedinstva pomoći će nam da budemo svjesni potrebe utemeljenja svoga života na evanđelju Gospodina našega Isusa Krista u siromaštvu, poslušnosti i čistoći[83]. Ta će nas dvostruka značajka svagda držati u zdravoj evanđeoskoj napetosti, pogodnoj za nasljedovanje. Vratimo se ponovno središnjem mjestu iskustva Boga, u Isusu Kristu i zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, kao hodu istinske preobrazbe našega života i poslanja.
METODOLOGIJA EMAUSA
Imati Duh Gospodnji i njegovo sveto djelovanje
PPr 10, 8
39. Ponajprije život: no život otkriven kroz kvalitetu našega nasljedovanja Krista, u uzajamnoj razmjeni koju među sobom ostvarujemo kao i u razmjeni koju ostvarujemo sa svakom od osoba s kojom radimo. To je put i način djelovanja koji će nas voditi prema budućnosti.
40. Osim toga ustvrdili smo da su Franjo i njegova braća, sve od naših početka, sve od početka zajedničkog hoda, otkrivali prisutnost Uskrsloga u molitvi i susretanju. Ti se putnici ne oslanjahu samo na samostanske zidove ili na dnevni red kako bi se osjetili združenima; braća su ulazila u «prostor poslušnosti»[84], ostajući podložni svim ljudima na svijetu[85]. Stvarahu zajednički prostor dijeleći među sobom ono što im se dogodilo “na putu”. Ta čudesna razmjena (sacrum commercium) vjere i promišljanja nad evanđeljem, taj način da sjedinjeni žive svoje živote, bijaše sastavni dio identiteta prve braće.
41. Toma Čelanski pripovijeda nam kako su se čak i nakon što je Inocent III. odobrio prvo pravilo među braćom javljala mnoga pitanja: «Dok su tako išli, međusobno su razgovarali o tome kakvim i kolikim ih je darovima dobrostivi Bog obasuo. Razgovarali su: kako ih je namjesnik Kristov, gospodar i otac cjelokupnoga kršćanskoga svijeta, najljubaznije primio; kako bi mogli izvršiti njegove želje i naloge; kako bi mogli čestito opsluživati i nepopustljivo čuvati Pravilo što su ga primili; kako bi trebalo da u svetosti i pobožnosti hode pred Svevišnjim; kako da napokon svojim životom i ponašanjem, napredujući u svetim krepostima, svojim bližnjima budu uzorom»[86].
42. Pravilo i život učinili su to da je dinamika preispitivanja i bratskog razlučivanja postala središnjom u tijeku ustanovnog rasta te osobnog i bratskog obraćenja: «I gdje god braća jesu ili se susretnu, neka se uzajamno među sobom pokazuju domaćima. I neka bez ustručavanja jedan drugomu očituje svoju potrebu»[87].
43. Osamstoljetna povijest našega Pravila i njegovo međudjelovanje s Oporukom te s tumačenjem Crkve pokazuju kako nam milost naših početaka nalaže metodološki imperativ: Gospodnju prisutnost posred nas kao put, istinu i život[88] u stanju smo otkriti samo onda ako smo, polazeći od vjere, kadri saslušati one koji žive oko nas kao i onda kad nam uspije izraziti ono što prebiva u našoj nutrini.
44. U ovom času svoje povijesti, dok se usred korjenitih promjena ovoga svijeta prisjećamo milosti početaka, shvaćamo kako je izazov što stoji pred nama taj da se uputimo bitnome: da uspijemo uzajamno dijeliti iskustva na dubljoj ljudskoj i kršćanskoj razini. Ono što u svim našim provincijama, konferencijama, pa i na razini Reda moramo pretočiti u stvarnost je sâma metodologija izvještaja iz Emausa: učenici, koji svoj hod započinju kao prosjaci smisla, prekidaju šutnju kako bi započeli dijalog. Uče tumačiti svoj život i svoja iskustva polazeći od Pisma, dok Gospodin rasvjetljuje njihova srca. Zaustavljaju se kako bi zamolili Isusa da ostane s njima. U svom milosrđu, Gospodin ulazi u njihov «životni prostor» i ostaje s njima. Ono što potom slijedi jest čisto bratsko zajedništvo: «Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše»[89]. Smjesta se vraćaju svojim drugovima i imaju iskustvo uzajamnog dijeljenja, najprije pozorno slušajući, a naposljetku i sâmi pripovijedajući o pobjedi života nad smrti, konačno očitovanoj u Kristovu uskrsnuću.
45. Hod tako označen jest jednostavan i bitan, kao i sve važne stvari: susretati se; razgovarati o onome što nam se dogodilo; uzajamno dijeliti evanđelje; iznova iščitavati Pravilo; moliti i hvaliti Boga «zbog svih njegovih darova»; slaviti bratsko zajedništvo; vratiti se braći u svojim bratstvima kao i braći i sestrama cijeloga svijeta s Radosnom viješću koja je preobrazila naše živote.
46. Ovaj dokument ostaje otvorenim svoj braći i svima onima koji dijele franjevačku karizmu, odnosno utopiju. Voljeli bismo kad bi to bilo jednostavno oruđe na putu prepoznavanja i slavljenja milosti naših početaka, događaja koji će u naredne tri godine usmjeriti naše promišljanje[90]. Svjesni bogatstva naših različitosti, sigurni smo u postojanje različitih oblika kako bi se ova promišljanja o našem identitetu nastavila, kako bi se na polju misijskog poslanja mogli planirati pothvati te osobito kako bi se izdvojili novi zbiljski oblici uzajamnoga dijeljenja vjere i razlučivanja. Na kraju dodajemo i smjernice kojima je svrha rasvijetliti put traženja za povijesno ostvarenje naše karizme.
47. Ohrabrujemo svoju braću da prihvate ovaj dokument i čitaju ga poput izvještaja iz Emausa koji smo mi sami među sobom živjeli tijekom ovoga Kapitula; to možda čak i tebi može pomoći u otvaranju puta prema budućnosti. Nastavit ćemo zajedno pitati se: “Što Gospodin želi od nas?”.
«Pogledajte, braćo Božju poniznost
i pred njim srca izlijevajte…
Ništa, dakle, svoga, ne pridržite za sebe
da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje»[91].
PUTEVI ZA BUDUĆNOST
SVRSISHODNE SMJERNICE
48. Za vrijeme iskustva življenoga na ovom Kapitulu, razgovarali smo o važnosti prakse i uzajamnog razlučivanja kao sredstvima za razvoj našega budućeg hoda u pozivu bratstva u poslanju. Slijedeći te tragove, želimo gledati na 2009. godinu te za naredne tri godine ponuditi određene metodologije, prijedloge i upute kako bismo mogli utjeloviti domišljaje i opažanja koja smo živjeli tijekom ovoga Izvanrednog generalnog kapitula.
49. Koliko je god to moguće, i s obzirom na različitost koja je značajka našega Reda, željeli bismo poduzeti projekte koji ujedinjuju i upotpunjuju naš poziv, bratstvo i poslanje u jedno jedinstveno tkivo otkano od nitî osobnog, zajedničarskog i ustanovnog svjedočanstva. Polazeći od takve perspektive integracije, ove upute i smjernice nisu izdvojene jedna od druge, nego moraju rasti u međusobnom skladu. Na tom tragu, slijeđenom što je više moguće, molimo svaku jedinicu Reda da uzme u obzir sljedeća načela:
Najznačajniji element proizišao iz ovoga Kapitula jest metodologija Emausa. Smatramo taj postupak dijaloga i razlučivanja prvim od naših prioriteta. Taj postupak mora dotaknuti naš ljudski život i naš život vjere, oba uzajamno dijeljena među braćom koja slijede stope Gospodina našega Isusa Krista. Svrha metodologije iz Emausa je pomoći nam kako bismo nadišli samoživost i osamljenost koje često obilježavaju naš život i naš rad. U isto vrijeme, i na još važniji način, ona je zamišljena tako da se možemo duhovno iznova smjestiti u kontekst iskustva Boga u životu, u molitvi i u radu. Ta se metodologija može primijeniti na različita područja našega života: na početnu i trajnu formaciju, na bratski život na svim razinama Reda, na rad i službe koje dijelimo zajedno sa svjetovnjacima. Dokument Gospodin nam govori na putu objašnjava njezin tijek i logiku. Svaku jedinicu Reda molimo da promišlja nad «metodologijom Emausa» kao ugaonim kamenom za rast nas, Manje braće, te je provede u djelo.
Podcrtali smo važnost metode da uzajamno dijelimo vjeru. Svaka jedinica Reda već ima svoje programe i djelatnosti: stoga će biti prijeko potrebno provjeriti kako koristiti prijedloge koje nudimo i prilagoditi ih mogućnostima i prilikama svakog pojedinca. Prepoznavanje naših različitosti bilo je razlikovni znak ovoga Kapitula, a sposobnost inkulturacije našega mentaliteta Manje braće sa sobom nosi zahtjev da ponuđene svrsishodne upute u različitim jedinicama Reda poprime različite oblike i stupnjeve primjene. Ne želimo dodatno opteretiti programe koji u našim provincijama već postoje; radije želimo ponuditi savjete za naš rast. Između mnogih crta razvoja koje su ovdje predložene, molimo svaku jedinicu Reda da otkrije one koje su najkorisnije za njezin vlastiti rast te ih provede u djelo.
U svrhu nastavka našeg puta pripreme za obljetnicu utemeljenja Reda (1209.), molimo svaku jedinicu Reda i konferenciju da pozorno vrednuju vlastiti rast u spomenutim područjima, ako smatraju da ih je u dotičnim okolnostima moguće ostvariti. Ta će nam područja u svoje vrijeme pomoći da poduzmemo razvitak samo-svjesti i da vrjednujemo postignute napretke u slavljenju osamstote obljetnice.
Od dobrog prema boljem u vjeri i u bratskim odnosima
50. Ponovno otkriće slavljenja i ohrabrivanja vezâ povjerenja među nama bitno je za naš rast, Manje braće. Kako bi se taj rast mogao ostvariti nužno je stvarati prostore dijaloga, uzajamno dijeleći svoje povijesti, slavlja i svetkovine. To će sa sobom nositi također i trajno vrjednovanje oblika u kojima mi komuniciramo, npr. na sljedećim područjima:
O čemu razgovaramo? Postoje li pitanja koje ostavljamo po strani?
Kako razgovaramo o svojoj braći u njihovoj prisutnosti nazočnosti ili odsutnosti?
Razgovaramo li površno, ili nalazimo ugodnim dublje s drugima uzajamno dijeliti povijest svoga zvanja?
Kako u stvarnosti slavimo dar brata? Dar svoje vjere? Dar svojega zvanja?
51. Potrebno je zajedno uzajamno dijeliti radost i poteškoće bratskoga života i promišljati nad svojim osobnim zvanjem razvijajući na mjesnoj i provincijskoj razini, kao i na razini konferencije, «metodologiju Emausa» i druga sredstva koja dopuštaju da zajedno produbimo svoje nasljedovanje Krista te svoju vjeru u Boga. Ta će nam metodologija u susretima na mjesnoj i provincijskoj razini, kao i na razini konferencije, pomoći da postanemo škole bratstva, molitve i obraćenja, u dijalogu s riječju Božjom, u slavljenju euharistije, u ljudskim odnosima te u našem životu. Ministri i gvardijani u tom postupku zauzimaju važnu ulogu. Ta bi metodu odnosa trebala postati sastavnim dijelom našega identiteta Manje braće. Sve to mogli bismo staviti u žarište npr.:
tijekom početne i trajne formacije;
prilikom ulaska novoga brata u bratstvo;
na redovito slavljenim mjesnim kapitulima;
tijekom proslava obljetnica;
kad se susrećemo sa svjetovnjacima na mjestima naše službe;
tijekom hodočašćâ na mjesta koja su korisna za zvanje;
kad slavimo provincijske kapitule;
u vremenima vrjednovanja naših službi i u prilikama u kojima treba dati odgovor pred kulturom koja se mijenja i pred društvom koje nas okružuje;
na razini konferencija ili između različitih konferencija Reda;
na posebnim skupštinama, kao na ovom Kapitulu koji pripravlja za onaj 2009. godine;
u postupcima pomirenja i ozdravljenja bratstva.
Od dobrog prema boljem u skrbi za naše zvanje
52. U svrhu uzajamnoga dijeljenja radosti i poteškoća našega zvanja, trebamo razvijati nova sredstva za promicanje zvanjâ, razlučivanje i poticanje koji bi nam mogli pomoći da:
surađujemo s drugim članovima franjevačke obitelji, kako bismo razvijali programe za zvanja;
uključimo braću da pružaju svjedočanstvo svojega života u bratstvu i svojih evangelizacijskih iskustava;
promičemo veću zauzetost rada s obiteljima i s mladima;
ujedinjujemo na djelotvorniji način život braće Reda sa životom obiteljî koje nas podupiru;
ističemo razlučivanje o životu u bratstvu kao ključni element svoga izbora zvanja.
53. U svrhu rasta u svom zvanju, kako bismo našem životu braće dali bolje svjedočanstvo i kako bismo stigli do što dubljeg iskustva radosti svoga poziva, potrebno je da pristupimo izradama programa početne i trajne formacije koji bi:
promicali i učvršćivali slavljenje mjesnih kapitula u dijalogu, slušanju i u potpomaganju spoznaje i prakse našega zvanja u svim njegovim dimenzijama, mjesnoj, međukulturalnoj i međunarodnoj;
promicali i podupirali nove oblike uzajamnog bratskog dijeljenja;
promicali redovite provjere našega djelovanja i uzore ponašanja u skrbi oko našega rasta u zvanju, uzajamnog dijeljenja vjere, slavljenja Euharistije, sakramenta pomirenja i našega života bratstva u poslanju;
na provincijskoj i mjesnoj razini razvijali kulturu bratske pratnje, ispravljanja, praštanja i pomirenja pomoću određenih čina zajedničke solidarnosti;
naznačili metodologije koje bi nam pomogle da učinimo razlučivanje u svom životu u sadašnjem trenutku svoga zvanja;
stvarali i razrađivali trajna odgojna iskustva koja bi omogućavala našem zvanju da raste;
pronalazili nove oblike susretanja kako bismo izrazili i slavili radost svoga zvanja;
pomagali da udružimo svoj hod u zvanju i u zajedničkom radu;
razvijali inicijative koje bi poticale osobno i bratsko promišljanje: subotnja vremena, povlačenja u samoću i uzajamno dijeljeni programi trajne formacije;
promicali među braćom godišnje susrete na temelju područja zanimanja;
u svim našim djelatnostima bratskoga života svjedočili jednakost među braćom nesvećenicima i braćom svećenicima;
predviđali metodologije pratnje i susreta kadrih podržavati svečano zavjetovanu braću u njihovom hodu u zvanju u prvih deset godina.
54. Nužno je izraditi iskustava i djelatnosti trajne formacije kako bi se obodrilo one koji vrše službu animatora, na mjesnoj i na provincijskoj razini. Ovi prijedlozi svjedoče naš rast u pratnji braće, kako u hodu njihova života tako i u ispunjavanju njihovih zadaća, i u sebi uključuju i skrb za naš poziv:
Na provincijskoj i međuprovincijskoj razini, kao i na razini konferencije, treba promicati prikladne inicijative za formaciju odgajatelja u ljudskoj i osobito u franjevačkoj dimenziji našega poziva.
Na provincijskoj, međuprovincijskoj razini, kao i na razini konferencije, neka se predlažu djelovanja korisna kako bi se podržala služba gvardijanâ i provincijalnih ministara.
55. U ovom času svoje povijesti, u kojem su mnoga braća poodmakla u godinama, potrebno je razvijati pedagoške programe koji će im pomoći u njihovu starenju, ohrabriti njihovu prisutnost u bratstvima, pratiti ih u bolesti i osnažiti u njihovoj ustrajnosti.
56. Osjećamo potrebu da nanovo oživimo intelektualnu baštinu Reda pomoću različitih sredstava:
promicanjem različitih studijskih središta Reda, prihvaćajući izazove da razvijaju programe koji će pomoći braći u područjima trajne intelektualne i stručne formacije;
promicanjem studija humanističkih znanosti, filozofije, teologije i duhovnosti, na način da se osnažuje franjevački doprinos evangelizaciji i poslanju;
izborom da se, na svim razinama formacije i u različitim studijskim programima braće, međusobno upotpunjuju filozofija, teologija i franjevačka duhovnost, sa svim njihovim posljedicama za naše poslanje.
Od dobrog prema boljem u međuovisnosti, međunarodnosti i međukulturalnosti
57. Na razini konferencijâ i na razini Reda treba istaknuti zajedničke programe koji će poslužiti za ohrabrivanje našeg osjećaja pripadnosti međuovisnom, međukulturalnom i međunarodnom bratstvu. Ta sveopća solidarnost u zvanju, bratstvu i poslanju trebala bi u sebi uključivati:
djelo uzajamnog dijeljenja vjere i uzajamnu podršku u našemu zvanju na međuprovincijskoj razini te na razini konferencije;
suradnju u pripremanju programa formacije od strane moderatora voditelja trajne formacije unutar konferencije;
trajno razvijanje programa za početnu formaciju na međuprovincijskoj razini;
podršku programima koji upotpunjuju vrijednosti poslanja i evangelizacije na iskustveni način, poput onih u Svetoj zemlji, Asizu i drugim mjestima evangelizacije; programima koji uključuju dijeljenje naših uzajamnih potreba, naših sredstava, osoblja i misijskih pothvata. Između ostalog, mogu se spomenuti sljedeći primjeri: programi za učenje jezika ponuđeni braći Reda te promicanje uzajamnog dijeljenja ljudskih i materijalnih resursa surađujući u projektima Reda.
razvijanje dugoročnih planova suradnje i razmjene između naših jedinica Reda, smatrajući ih prigodom rasta u jedinstvu između našega poziva, bratstva i poslanja.
Od dobrog prema boljem u našem pozivu kao bratstvo u poslanju
58. Trebamo se zauzeti u prosudbenom ispitivanju i trajnom vrjednovanju svojih djelatnosti služenja na način da stvaramo nove prostore i iskustva koja bi dala zbiljska svjedočanstva stvarnosti našega poziva i poslanja u Crkvi. To će neizbježno zahtijevati vrjednovanje naših trenutnih službi, i to tako da odredimo u kojem obliku odražavaju naš proročki poziv redovnika i naš posebni identitet Manje braće. Neodložno pitanje nužnosti uzajamnog dijeljenja sredstava i preustroja, čemu se treba posvetiti u pojedinim područjima Reda, potiče nas da razvijamo oblike pratnje koji će odgovarati brzim promjenama i poteškoćama, vezanim uz te iste preustroje. Slijedi nekoliko elemenata koji nas mogu voditi u tom postupku:
posebni programi vrjednovanja, razlučivanja i preustroja na provincijskoj i međuprovincijskoj razini, na razini konferencija i Reda;
vrjednovanje mjesta naših službi i naših bratstava, iznad svega pomoću provjere mogućnosti vremena za molitvu i uzajamno dijeljenje vjere, naših izrazitih dimenzija;
zalaganje i djelovanje za stvaranje bratstva u kojima će biti dostatan broj braće, dostatan da se živi bratskim životom;
moguće objavljivanje, na razini Reda, formativnog plana koji bi utvrdio redovničke i franjevačke dimenzije naše formacije za ministerijalno svećeništvo i njihove posljedice za naše poslanje;
zalaganje da na razini Reda načinimo smjernice za naše služenje biskupima i mjesnoj Crkvi, sa svrhom očuvanja i osnaženja onog posebnoga u dimenziji franjevačkog poziva u službi Crkvi i svijetu;
kompetentno teološko razrađivanje o ekleziološkim posljedicama našega franjevačkog identiteta kao bratstva u poslanju u službi Crkvi i svijetu;
stvaranje novih mjesta i djela evangelizacije koja sa sobom nose suradnju sa svjetovnjacima, naše služenje kao Manje braće prema onima s kojima radimo te naš poziv da budemo sa siromasima;
promicanje programa u početnoj i trajnoj formaciji koji fizički rad shvaćaju kao milost, kao znak i sredstvo našega poziva;
uzajamno dijeljenje, među sobom, djelotvornih dugoročnih planova evangelizacije za posvjetovnjačena područja i za međureligijski dijalog.
59. U svim našim programima početne i trajne formacije potrebno je produbiti dublji smisao evangelizacije i ojačati vrijednost i ostvarenje suradnje među jedinicama Reda. Neka sredstva za osnaživanje osjećaja za poslanje mogla bi biti: promicanje misijskih iskustava u početnoj formaciji; usmjerenost na iskustvo i na odgajanje različitim metodama međureligijskog dijaloga; razvijanje zajedničkih koraka za pripreme za svečane zavjete na međuprovincijskoj razini, usredotočenost našeg zanimanja na poslanje na međuprovincijskim susretima, osobito onima koji se bave trajnom formacijom.
60. Treba istaknuti jednakost sve braće koja dijele isti poziv – naime, da budu Manja braća, uvijek poštujući različite darove i vrijednosti koje proizlaze iz poziva neke braće na svećeničku službu. To uključuje:
razvijanje provincijskih i međuprovincijskih pothvata koji će promicati naš poziv, nadilazeći one ustroje koje su usredotočeni poglavito na svećeničku službu, i pomičući se prema onim mjestima i službama koje osnažuju prioritet znaka bratstva i jednakosti nezaređenih i zaređenih u poslanju. Životi siromašnih i rubnih predstavljaju povlašteno mjesto da se pruži takvo svjedočanstvo;
promicanje novih oblika poslanja koji će, pomoću razvijanja koraka i poslanjâ koja ohrabruju svjedočanstvo naše braće nesvećenika, dati veće svjedočanstvo našem biti bratstvo jednakih;
vrjednovanje na djelu i objedinjenje napora, kako bi u početnoj i trajnoj formaciji u poslanju proizišla jednakost između nezaređene i zaređene braće.
Kratice Spisi sv. Franje
OP Opomene
Ble Blagoslov bratu Leonu
1P Pismo svim vjernicima (1. redakcija)
2P Pismo svim vjernicima (2. redakcija)
PBsč Pohvale Bogu za svaki čas
PBr Pismo općem saboru braće
ON Tumačenje “Očenaša”
MpKr Molitva pred križem
PPr Potvrđeno pravilo
NPr Nepotvrđeno pravilo
PMB Pozdrav Majci Božjoj
PKr Pozdrav krepostima
OR Oporuka
ČM Časoslov muke Gospodnje
OpSi Mala Oporuka iz Sijene
Ostalo
GGKK Generalne konstitucije Reda Manje braće
1 Čel Toma Čelanski, Prvi životopis svetog Franje
2 Čel Toma Čelanski, Drugi životopis svetog Franje
GS Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu
3Pag Treće pismo sv. Klare Agnezi Praškoj
LM Sv. Bonaventura, Legenda maggiore – životopis sv. Franje
PKl Pravilo sv. Klare
OS Ogledalo savršenosti
SdP Gospodin ti dao mir. Dokument generalnog kapitula OFM, Asiz, 2003.
[1] «Svojima je govorio da je Pravilo knjiga života, nada spasenja, jezgra Evanđelja, put savršenstva, ključ raja, ugovor vječnoga saveza» 2 Čel 208.[2] Poziv Reda danas, Rim – Zagreb, 2005; Gospodin ti dao mir, Rim, 2003.; Milost početaka, Rim, 2004.; Strumento di lavoro per il Capitolo generale straordinario, Rim, 2006.[3] José Rodríguez Carballo, S jasnoćom i odvažnošću, 121.[4] Usp. NPr 2, 1; PrKl 2, 1.[5] Usp. Ppr 12, 4.[6] Usp. MpKr 1.[7] Usp. NPr 9; OR 1-2; 1 Čel 17.[8] Usp. BlLe 1.[9] Lk 24, 13-16.[10] 2 Čel 105.[11] Mt 25, 31-46.[12] ON 1.[13] NPr 17, 5-7. 17-18; PBsč 11.[14] Usp. Mt 2, 1-3.[15] 1 Čel 22.[16] Lk 6, 46-49.[17] LM II, 1.[18] LM II, 7.8.[19] OP 7, 3-4.[20] PPr 10, 8.[21] PPr 1, 1.[22] Usp. GGKK 128.[23] Bonaventura, Proemii Quaestio 3 del Liber I del Commento alle Sentenze; D. Scotus, Ordinatio, Prologus, Pars V, De theologia quatenus scientia practica (151-237).[24] Usp. GGKK 166, 2.[25] PPr 12, 4.[26] Usp. GGKK 128.[27] Fra José Rodríguez Carballo, S jasnoćom i odvažnošću, 9.[28] Usp. Isto, 115.[29] GGKK 99.[30] Iv 4, 1-42.[31] Lk 5, 17-26; 1 Pt 1, 5-9.[32] Heb 11, 1.[33] Bonaventura, Sent III.[34] SdP 22-27.[35] Usp. GGKK 20, 2.[36] NPr 23, 8.[37] Benedikt XVI., Deus caritas est.[38] Gal 1, 4; 1 Tim 2, 6.[39] Mk 10, 45.[40] Mt 26, 26.[41]Iv 17, 7.14.[42] Iv 6, 35.51.[43] Iv 14, 27.[44] Iv 3, 34.[45] Iv 10, 28.[46] Iv 19, 26-27.[47] PMB 1.[48] OP 1; PBr 28-29.[49] GS 24.[50] Usp. GGKK 20, 1.[51] OR 14.[52] Usp. Iv 13, 35; Iv 11, 36.[53] OpSi 3.[54] Usp. ČM; 2P 5-13; 2 Kor 8, 9.[55] 3 PAg 7-8.[56] OR 14.[57] Usp. GGKK 40.[58] Lk 8, 21; Mt 12, 50; 1P 7.[59] PPr 1, 1.[60] Usp. GGKK 164.[61] NPr 17, 5.[62] Mt 20, 25-27; Lk 22, 26; citirano u NPr 5, 9-12.[63] Izl 3, 5.[64] Fil 2, 6-11.[65] NPr 7, 15.[66] NPr 11, 9-12.[67] NPr 16, 6.[68] Usp. GGKK 97.[69] NPr 5, 7-8; 20; PPr 10; usp. GGKK 33, 1.[70] Usp. GGKK 127, 2.[71] Usp. GGKK 241.[72] Usp. GGKK 42.[73] José Rodríguez Carballo, S jasnoćom i odvažnošću, 79; Usp. GGKK 87, 2; 89, 1.[74] Isto, 76.[75] Usp. GGKK 1, 2.[76] Usp. GGKK 93; H. Schalück, Ispuniti zemlju Kristovim evanđeljem, Rim, 1996., III-2.[77] Usp. Ivan Pavao II., Messaggio al Ministro generale dei Frati Minori, 1. kolovoza 1999.; Benedikt XVI., Messaggio per il XX Anniversario dell’Incontro di preghiera per la pace, 2. rujna 2006. [78] Usp. Sdp 28-36, 42-45.[79] Usp. 1 Čel 57; LM 9, 7-9.[80] Usp. OS 85.[81] Usp. GG 94.[82] Usp. GGKK 84.[83] PPr 1, 1.[84] Usp. PPr 2, 11.[85] Usp. PMB 16; OR 19.[86] 1 Čel 34.[87] PPr 6, 7-8.[88] Iv 14, 5-6; Usp. OP 1.[89] Lk 24, 30-31.[90] Strumento di lavoro per il capitolo generale, 2, 3.[91] Usp. PBr 28-29.