Gospodine, pokaži nam svoju volju!
(Imotski, 3. listopada 2008.)
Fra Kristian Stipanović
..
Predvoditelj slavlja na oltar iznese Presveti Sakrament, a za to vrijeme pjeva se pjesma: Oče, mi ti se klanjamo. Znak križa, pa pozdrav.
Predsjedatelj:
Draga braćo i sestre, ovim večerašnjim bdijenjem pred Isusom Kristom, našim Gospodinom, ulazimo u proslavu svetkovine sv. Franje Asiškoga, zaštitnika naše župe i samostana. Sveti je Franjo na osobit način štovao Gospodina u euharistijskim prilikama. Kad god je bio u nekoj crkvi, kad bi samo ugledao zvonik koji ga je upućivao na crkvu u kojoj je pohranjeno Tijelo Kristovo, Franjo bi padao na svoja koljena i molio: Klanjam se tebi, presveti Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim crkvama tvojim koje su po cijelome svijetu i blagoslivljam tebe jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Obraćajući se jednom svojoj braći Franjo napisa sljedeći tekst:
Čitač 1:
Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet i neka nebo kliče, kad je na oltaru u rukama svećenika Krist, Sin Boga živoga.
O divne li veličine i neshvatljive počasti! O uzvišene poniznosti! O ponizne uzvišenosti, da se Gospodar svega, Bog i Sin Božji, toliko ponizi da se radi našega spasenja sakrije pod neznatnim likom kruha!
Pogledajte, braćo, Božju poniznost i izlijte pred njim svoja srca. Ponizite se i vi, da vas on uzvisi. Ništa, dakle, svoga nemojte zadržati za sebe, da vas cijele primi onaj, koji se vama cio predao.
Predsjedatelj:
Zato, braćo i sestre, pred Božjom poniznošću izlijmo večeras svoja srca, otvorimo mu put u našu nutrinu da nas on do kraja ispuni svojom ljubavlju, svojom radošću i svojim mirom. Klanjajmo mu se zajedno sa svetim Franjom i izrazimo mu svoju zahvalnost, prikažimo mu svoje životne križeve i sve svoje potrebe, prepustimo mu sve svoje putove da nas on vodi i dovede jednom u vječno nebesko blaženstvo.
Klanjanje je vrsta molitve, a ne način stajanja pred Gospodinom. Otac nebeski želi istinske klanjatelje koji će mu se klanjati u duhu i istini. Zato neka svatko zauzme položaj tijela – stajanje, sjedenje, klečanje – koji mu najviše odgovara da bismo mogli sabrano – tijelom, srcem i pameću – bdjeti u zajedništvu s Gospodinom.
Večerašnje bdijenje naslovljeno je Gospodine, pokaži nam svoju volju! Vratit ćemo se večeras 800 godina u prošlost, u dan kad je Franjo s prvom braćom, Bernardom Kvintavalskim i Petrom Katanskim, posjetio crkvu sv. Nikole te nakon mise triput otvarao evanđelje da im Gospodin pokaže svoju volju, odnosno, kako trebaju živjeti. Stoga je ovo bdijenje podijeljeno u tri veće cjeline, koje će biti naša tri večerašnja otvaranja evanđelja u kojima ćemo razmatrati evanđeoske odlomke koje je Franjo tada otvorio i tako saznao Božju volju za sebe i dvojicu nove braće. Prihvatimo zajedno s Franjom Riječ koju nam Bog večeras govori, kao što je govorio Franji prije 800 godina. Slušanjem Božje riječi, razmatranjem, molitvom i pjesmom bdijmo i otvorimo se Bogu da nas on ispuni i vodi u nebesko Kraljevstvo.
Kao uvod u večerašnje bdijenje, u naša otvaranja evanđelja, zapjevajmo pjesmu Da te samo dotaknem. Sjednimo do Učiteljevih nogu, svjesni njegove veličine i svoje malenosti, svjesni da su Njegove riječi duh i život. Dotaknimo ga i dopustimo da On nas dotakne, kako bi snaga njegove ljubavi i istine uvijek strujala našim bićem.
Čitač 2:
Franjino obraćenje isprva je kod ljudi izazivalo poruge, vrijeđanje, ismijavanje… Naime, Franjo je bio poznat kao ishitren, lepršav , nepostojan mladić, zabavljač svoje okoline, veliki sanjar i idealist, tako da njegovo obraćenje nisu smatrali ozbiljnim ili su mislili da je poludio. No, nakon što je čuo evanđelje o poslanju apostola za vrijeme sv. mise na blagdan jednog od apostola, Franjo je počeo propovijedati svim ljudima Isusa i njegovo Evanđelje. Slušali su ga preneraženo. Govorio je jednostavno, živo i neposredno, riječima koje su pogađale svakoga kao da su upravo dotičnom čovjeku upućene. Nije govorio da ih uplaši, nego im je naviještao mir i sreću Radosne Kristove vijesti – Mir i dobro! odjekivalo je ulicama Asiza.
Nakon nekog vremena pristupa mu jedan čovjek, imenom Bernardo Kvintavalski, bogati građanin Asiza, vrlo učen čovjek, cijenjen i ugledan žitelj umbrijskog gradića. Bio je zadivljen Franjinim obraćenjem, još više njegovim propovijedanjem. Ali, Bernardo je bio oprezan čovjek. Možda Franjo samo glumi, možda to nije istinsko obraćenje. Stoga se odlučuje na provjeru.
Jedne večeri pozva on Franju da zajedno večeraju te da prenoći kod njega. Zasigurno je takvih večeri bilo mnogo, odnosno, večernji su se susreti Bernarda i Franje ponavljali. Franjo je govorio o Bogu, zaneseno i iz dubine srca. Bernardo je rado slušao te se polako uvjeravao u istinitost Franjina obraćenja. Ipak, odlučio se na konačni test. Redovito je pripravljao Franji postelju u svojoj sobi u kojoj je uvijek gorjela jedna svjetiljka.
Bernardo se jedne noći odlučio praviti da spava te vidjeti kako se Franjo ponaša preko noći. Kad je Franjo vidio da je njegov domaćin zaspao, izvukao se iz kreveta, kleknuo očiju upravljenih nebu te uzdignutih ruku počeo šaptati: Bože! Bože! Pri blagoj svjetlosti male svjetiljke promatrao je Bernardo Franju kome je strog pokornički život već istrošio tijelo. Bernardo je čuo razgovor čovjeka i Boga, stvorenja i Stvoritelja. Bio je to razgovor ljubavi, jer je Franjo šaptao usklikom ljubavi prema Bogu. Tako je bilo sve do jutra. Ni Franjo ni Bernardo nisu te noći spavali. Bernardo je osjetio da se njegovo srce mijenja. Kad su ustali, obratio se Franji riječima: Čvrsto sam u svom srcu odlučio napustiti svijet i slijediti tebe u onome što mi narediš.
No, sada opreznost mijenja tabor. Franjo je morao razmisliti o tako ozbiljnoj i teškoj odluci. Koga upitati za savjet? Gospodina! Otići će u crkvu i nakon sv. mise otvarati knjigu evanđelja, pa što otvore, to će biti Božja volja za njih. Jedan Bernardov prijatelj, doduše mnogo skromnijeg imovinskog stanja, Petar Katanski, izrazi želju da im se pridruži dok su išli u crkvu sv. Nikole, najbližu Bernardovoj kući.
Predsjedatelj:
Prije nego sa svetim Franjom, Bernardom i Petrom otvorimo Evanđelje, zapjevajmo pjesmu O ljubavi ja pjevam.
.
PRVO OTVARANJE: Hoćeš li biti savršen
Čitač 2:
Franjo, Bernardo Kvintavalski i Petar Katanski najprije su sudjelovali na sv. misi. Nakon što su ostali vjernici napustili crkvu, zamoliše svećenika za dopuštenje da pitaju evanđelje koje je ostalo na stalku. Otvoriše na sljedeći tekst.
Čitač 3:
Iz Evanđelja po Mateju:
I gle, pristupi Isusu netko i reče: „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“ A on mu reče: „Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali, ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi!“ Upita ga: „Koje?“
A Isus reče: „Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!“
Kaže mu mladić: „Sve sam to čuvao. Što mi još nedostaje?“
Reče mu Isus: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.“ Na tu riječ ode mladić žalostan jer imaše velik imetak. (Mt 19, 16-22)
Predsjedatelj:
Gospodine Isuse, Sine Božji, okupili smo se večeras oko tebe, kao što je to i sv. Franjo s dvojicom prve braće učinio. Zajedno sa svetim Petrom i mi ti kažemo: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji! (Iv 6, 68-69)
Kao i u vrijeme sv. Franje, tako i danas mnogi nude ljudima odgovore na temeljna životna pitanja. Mnogi se i nama predstavljaju kao oni koji znaju što je najbolje za nas, kako trebamo živjeti, kako provoditi svoje slobodno vrijeme, koje vrednote birati i za što se boriti… I u vrijeme sv. Franje cvjetali su pokreti u Crkvi i u društvu, koji su zaveli mnoge te ih odveli s puta života. Razne hereze, sekte, podjele, sve se to obrušilo na ljude 13. stoljeća, a tako je i danas.
Mi vjerujemo i znamo, Isuse, da si ti Svetac Božji, da si ti Put, Istina i Život, da nas samo tvoja riječ može ispuniti i usrećiti, da nas samo zajedništvo s tobom čini boljim i zrelijim ljudima. Zato tebi pristupamo, poput Franje, poput mladića o kojem smo slušali u evanđelju koje je sv. Franjo otvorio i za nas večeras.
Mladić pita o dobru koje mu je činiti da ima život vječni. Mladić želi sebi dobro, želi sebi sreću. Zna da je put do sreće samo put dobra, put dobrih djela, dobrih riječi, dobrih odnosa… Ali, on griješi u dvije bitne stvari.
Zato ga ti, Isuse, ispravljaš. Upućuješ ga ponajprije na to da je samo jedan dobar i da je stoga dobro samo ono što me povezuje s Bogom, odnosno, što Bog čini. Naime, mi ljudi često činimo tobože dobre stvari, koje su dobre za nas, ali ne i za druge. Da bih činio istinsko dobro, moram se sinkronizirati s Bogom, biti na istoj valnoj dužini kao Bog, koji je sama dobrota, ili, kako nam to sv. Ivan veli, koji je Ljubav! Jedino Bog čini pravo dobro, koje je uistinu dobro za drugog. Stoga se valja obraćati njemu da me pouči kako biti dobar i za sebe i za druge.
Isuse, ispravljaš mladića u još nečem. On želi imati život. On je bogat i zato razmišlja kao pravi bogataš – misli da se vječni život može zaraditi, kupiti, osvojiti. No, vječni se život ne može imati, u nj se ulazi! Vječni život nije materijalno dobro, nije kapital, stvar, koju kupujem ili do koje dolazim svojim umijećem. Vječni je život dar Božji koji primam, odnosno, u koji ulazim ako sam na zemlji boravio živeći logikom Božje ljubavi, čineći dobro koje Dobri čini i zapovijeda.
Upućuješ, Gospodine, mladića na zapovijedi, na volju Očevu. To je put dobra, put istinske i vječne sreće. Put je čuvanje vrednota, poštivanje istine, života, pravednosti, roditelja, put je ljubav, put je dobro moje i mojih bližnjih.
Ili, drugim riječima:
Čitač 1:
Dobro je imati zagrljaj za svakoga, i suzu i osmijeh.
Dobro je podupirati druge u dobru.
Dobro je biti u bratskim odnosima sa svim bićima.
Dobro je biti prezren, proganjan i utamničen radi dobra.
Dobro je sustegnuti se od svake osude.
Dobro je izdići se iznad podijeljenosti svoga vremena.
Dobro je umrijeti kao što je dobro i živjeti.
Dobro je postojano biti zagledan u svjetlo od kojega život dolazi, koje ga podržava i kojemu se vraća.
Dobro je biti graditelj zemlje, a dijete neba.
Dobro je biti čovjek.
Predsjedatelj:
Mladić je čuvao zapovijedi: nije ubijao, nije živio preljubnički, nije krao, nije lagao, poštivao je roditelje, ljubio bližnje. Ipak, osjećao je duboko u sebi da mu nešto nedostaje. Zato je i došao k tebi. Prepoznao je u tebi ispunjenog, ostvarenog čovjeka, koji ga može naučiti istinskom životu.
Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.
Ove su ga riječi odbile od tebe. Bilo mu je to previše. Matej nam piše da ode žalostan jer imaše velik imetak. Veliki imetak bio mu je važniji od savršenosti, od punine života.
Savršenost je u odnosu prema tebi – ići za tobom bez obzira koliko me to koštalo. Jer je život u tebi i s tobom. Navješćujući Kraljevstvo nebesko usporedio si ga, Isuse, s dragocjenim biserom i blagom na njivi za koje treba sve prodati. Sve dati za tebe, odnosno, tebe staviti ispred svega i svih – to je savršenstvo.
Sv. Franjo molio je pred raspelom u crkvi sv. Damjana za savršenu ljubav. Zato je, čuvši ove riječi, shvatio da je prvi korak do savršene ljubavi tebe staviti na prvo, središnje, glavno mjesto. Ako mi je bilo što ili bilo tko ispred tebe, neću savršeno ljubiti ni biti savršen.
Počujmo sv. Pavla što nam kaže.
Čitač 3:
Iz Poslanice Filipljanima:
Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu njegova uskrsnuća i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom , prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu! (Fil 3, 7-14)
Predsjedatelj:
A sada se, braćo i sestre, molitvom obratimo Isusu, u kojem je naše jedino i istinsko blago, u kojem je savršenstvo i punina za kojima čeznemo.
Pjevamo zaziv:
Gospodine, pomozi nam, da Te više ljubimo!
Gospodine, pomozi nam, da se više ljubimo!
Čitač 4:
Gospodine, daj da uvijek pristupamo tebi, Učitelju života, da nas ti naučiš putu u život vječni, molimo te:
Gospodine, daj da u tvojoj volji prepoznajemo istinsko dobro za nas i naše bližnje, molimo te:
Gospodine, daj da čuvamo tvoje zapovijedi, odnosno, vrednote Evanđelja koje si nam pokazao u svom životu, molimo te:
Gospodine, daj da uvijek težimo za savršenstvom koje je u zajedništvu s tobom, molimo te:
Gospodine, ne daj da nas od tebe udalje zemaljske brige i bogatstva, već daj da u tebi prepoznajemo najveće blago, molimo te:
Osobna molitva u šutnji.
Predsjedatelj:
Gospodine, hvala ti za ovo prvo otvaranje tvoga evanđelja u kojem si nam, kao sv. Franji i prvoj njegovoj braći, objavio svoju volju. Hvala ti što nam pokazuješ put u život vječni! Hvala ti što ideš pred nama i daješ nam snage na putu dobra i ljubavi!
Učitelju naš, Isuse, primi našu zahvalnost dok ti pjevamo pjesmu: Učitelju, gdje stanuješ.
.
DRUGO OTVARANJE:
Posla ih propovijedati kraljevstvo Božje
Čitač 2:
Nakon toga, Franjo, Bernardo i Petar po drugi put otvoriše evanđelje. Franju je posebno dirnuo odlomak koji su otvorili jer je to evanđelje koje je slušao na blagdan apostola kad je shvatio da ga Bog šalje propovijedati evanđelje. Otvoriše sljedeći odlomak.
Čitač 3:
Iz Evanđelja po Luki:
Sazva Isus dvanaestoricu i dade im moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti. I posla ih propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike.
I reče im: „Ništa ne uzimajte na put: ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra! I da niste imali više od dvije haljine! U koju god kuću uđete, ondje ostanite pa odande dalje pođite. Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.“
Oni krenuše: obilazili su po selima, navješćivali evanđelje i liječili posvuda.
Predsjedatelj:
Isuse, kao što si apostole poslao propovijedati kraljevstvo Božje i liječiti bolesnike, tako i nas šalješ. Smatraš da smo sposobni za to, iako sami nismo u to uvjereni. Često se osjećamo nedostatnima, nesposobnima, neprikladnima da budemo radnici u tvom vinogradu. Zar ja mogu naviještati tvoje evanđelje, ja koji ga sam ne živim u potpunosti? Zar si pozvao mene? I zar ne tražiš previše od mene – liječiti bolesne, kako ja to mogu?
Kao što si poslao apostole, tako i nas. Razlog nije u našoj inteligenciji, u našoj mudrosti, u našoj rječitosti… Razlog nije ni u našoj bezgrešnosti, ni u snazi naših karaktera…
Pouči nas, Isuse, po apostolu Pavlu.
Čitač 3:
Iz Prve poslanice Korinćanima:
Ta gledajte, braćo, sebe, pozvane: nema mnogo mudrih po tijelu, nema mnogo snažnih, nema mnogo plemenitih. Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom. Od njega je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje, da bude kako je pisano: Tko se hvali, u Gospodu neka se hvali. (1 Kor 1, 26-31)
Predsjedatelj:
Šalješ nas, Gospodine, ne da naviještamo sebe i svoju pamet i snagu, nego tebe, tvoju snagu i mudrost. Jer Kraljevstvo je Božje ondje gdje ti vladaš, odnosno, ondje gdje se ostvaruju istinski odnosi između ljudi i tebe i ljudi međusobno, ondje gdje se vrši tvoja volja, a to su, Isuse, ljubav, mir, zajedništvo, milosrđe, istina.
Jedini je uvjet koji postavljaš pred svoje učenike da im sva sigurnost bude u tebi. To i od nas tražiš.
Čitač 1:
Ne uzimaj sa sobom štapa, jer sigurnost tvom životnom koraku neće donijeti ni štap ni ikakvo ljudsko pomagalo koje je čovjek u svojoj domišljatosti izumio.
Ne uzimaj sa sobom torbe, jer koliko god toga poneseš u njoj, nećeš ponijeti ono što ti treba za istinski život. Ne trebaš puniti torbe stvarima, nego svoje srce ispunjaj Bogom!
Ne uzimaj sa sobom ni kruha, jer te ni sit trbuh neće spasiti, nego samo Bog koji je kruh što je s neba sišao, kruh za život vječni, koji te jedini može nasititi i napojiti onim za čime uistinu gladuješ i žeđaš.
Ne uzimaj sa sobom ni srebra jer te ni ono ne može spasiti niti ćeš njime bolje izvršiti svoje poslanje. Tvoje blago neka bude na nebesima, tvoje blago neka bude Gospodin jer gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce.
Predsjedatelj:
Isuse, hvala ti što si nas pozvao. Hvala ti na primjeru sv. Franje koji je, čuvši ove riječi u Porcijunkuli, uskliknuo: To je ono što hoću, to je ono što želi duša moja!
Pozivaš nas da poput njega spremno pođemo i propovijedamo tvoju riječ, naviještamo svima Kraljevstvo nebesko. Bog je blizu! Bog te ljubi! Bog te poziva na život, na ljubav, na dobrotu, na mir, na istinu! – to smo pozvani i poslani govoriti i živjeti.
Šalješ nas, Isuse, da čak i bolesne liječimo. Strah nas je, ta ne možemo to učiniti. Kako ćemo liječiti bolesne, kad se ni sami ne možemo izliječiti? Bolest nas, Isuse, samo podsjeća na našu vlastitu ograničenost i slabost. Tako je i kad smo sami bolesni, još više kad su bolesni naši bližnji. Isuse, mi nemamo u sebi božansku snagu koju ti imaš. Iskustvo bolesti samo nas podsjeća na to koliko smo krhki i nemoćni.
No, možda to i nije bolest koju trebam liječiti. Možda je tjelesna bolest i nemoć samo put do samospoznaje, još više, do spoznaje tebe i pravog života. Na što me onda pozivaš, Gospodine? Što trebam liječiti?
Često znamo reći da je zdravlje najvažnije. Da, ali koje zdravlje? Šaljući svoje apostole i nas da liječimo bolesnike, upućuješ nas, Isuse, koje nam zdravlje najviše treba. Jer, liječenje si povezao s naviještanjem Kraljevstva nebeskog. Stoga je najteža bolest od koje čovjek može oboljeti bolestan odnos prema Bogu i bratu čovjeku, a to je grijeh. To smo pozvani liječiti, odnosno pozivati i sebe i svoje bližnje ne obraćenje, na put Božji, na put ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Takvo nam zdravlje svima treba, jer što čovjeku koristi ako sav svijet zadobije i stekne, a životu svome naudi. A život je u tebi i s tobom, Kriste! Stoga želimo zdrav odnos s Tobom, s Ocem i Duhom Svetim, želimo zdrave odnose s našim bližnjima, jer samo tada istinski živimo i jesmo.
Čitač 1:
Biti dobar u teškim i mutnim vremenima, u kojima je zloća prednost i preporuka, u kojima biva teško razaznati što je dobro, a što nije – izazov je upućen svakome:
Na grubost uzvratiti blagošću, na okrutnost nježnošću,
na dvosmislenost uzvratiti jasnoćom, na podsmijeh vedrinom,
na sebeljublje odgovoriti sebedarjem.
Na laž odgovoriti istinom, na licemjerje skladom riječi i djela,
na nepravdu uzvratiti pravednošću, na ravnodušnost zauzetošću.
na nerazumijevanje uzvratiti prihvaćanjem, na osudu praštanjem.
Ustrajati u svom opredjeljenju i kad to biva pogibeljno, žrtvovati se kad to jedva tko prihvaća, okaniti se od uzvraćanja istom mjerom.
Ohrabriti preplašene, ojačati slabe, podržati bespomoćne, pomoći tuđincu, dati svoj žitak potrebnome, ne ugroziti ničiji život…
Biti dobar znači učiniti svoj život raspoloživim za druge u svim uvjetima, unatoč svim prijetnjama.
Biti dobar znači svijetliti čitavim bićem, svijetliti svakome i to svjetlo nikada i ni zbog čega ne prigušiti.
Zato se čovjek rađa. Tako mu valja živjeti… i umrijeti.
Predsjedatelj:
Pomolimo se, Gospodinu, koji nas poziva i šalje da propovijedamo njegovo Kraljevstvo:
Pjevamo zaziv:
Gospodine, pomozi nam, da Te više ljubimo!
Gospodine, pomozi nam, da se više ljubimo!
Čitač 4:
Isuse, daj da uvijek budemo svjesni da je naša snaga i mudrost u tebi, molimo te:
Isuse, daj da sve svoje pouzdanje stavljamo u tebe koji si najsigurniji temelj, molimo te:
Isuse, daj da poput sv. Franje spremno odgovaramo na tvoje poticaje, molimo te:
Isuse, daj da svim svojim bližnjima odvažno i iskreno naviještamo tvoje Kraljevstvo, molimo te:
Isuse, daj da se liječimo od grijeha te i svoje bližnje pozivamo na obraćenje i pokoru, molimo te:
Osobna molitva u šutnji.
Predsjedatelj:
Isuse, hvala ti na drugom otvaranju tvoga evanđelja u kojem si nas pozvao da budemo navjestitelji tvoga Evanđelja te si nas poslao da liječimo naše bližnje od rana zla. Hvala ti što nam daješ mudrosti i snage za naše poslanje! Hvala ti, Isuse, što nas smatraš vrijednima i što imaš povjerenja u nas!
Pozvao si nas, Isuse, Bože naš, pa ti zato zahvaljujemo pjesmom: Krist na žalu.
.
TREĆE OTVARANJE:
Neka se odrekne sebe i danomice uzima svoj križ
Čitač 2:
Konačno, po treći put Franjo, Bernardo i Petar, tražeći od Gospodina da im opet očituje svoju volju, otvoriše evanđelje. Ovaj put pročitaše najteži Isusov savjet, mogli bismo reći čak najmanje moguć za ostvariti. Naime, otvoriše na sljedeći odlomak:
Čitač 3:
Iz Evanđelja po Luki:
Govoraše Isus svima: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi? Doista, tko se zastidi mene i mojih riječi, toga će se i Sin Čovječji stidjeti kada dođe u slavi svojoj i Očevoj i svetih anđela.“ (Lk 9, 23-26)
Predsjedatelj:
Ne znamo, Isuse, što su pomislili Franjo i njegova dvojica nove braće, ali možda je nama večeras na pameti ono što su ti rekli mnogi tvoji učenici u Kafarnaumu, kad si zborio o sebi kao o kruhu života – Tvrd je to govor. Tko to može slušati? (Iv 6, 60)
No, što je tvrdo, tvoje riječi, ili možda naša srca? Ne odbacujemo li odveć lako najteža mjesta u Evanđelju, odnosno, najteže tekstove, tvoje najveće zahtjeve? Odmah u sebi kažemo: lijepo je to za čuti, ali nemoguće za izvršiti. Kao da kažemo da si ti, Isuse, živio u oblacima, odnosno, kao da ti predbacujemo da imaš nerealna očekivanja i zahtjeve. Ti si to mogao, ta bio si Bog, ali mi ljudi to ne možemo!
O Isuse, oprosti nam našu slabost, oprosti što olako dižemo ruke od tvoga Evanđelja! Hvala ti na primjeru sv. Franje, na primjeru Bernarda Kvintavalskog i Petra Katanskog i tolikih drugih, po kojima nam dokazuješ da je moguće – moguće je ići za tobom, moguće je biti tebi vjeran do kraja, moguće je sebe se odreći i križ nositi, moguće je ljubiti i činiti dobro ništa ne očekujući za uzvrat… Da, moguće je!
Daj nam, Gospodine, da čujemo i shvatimo svjedočanstvo sv. Pavla.
Čitač 3:
Iz Poslanice Galaćanima:
Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. (Gal 2, 19-20)
Predsjedatelj:
Gospodine, po iskustvu sv. Pavla i sv. Franje učiš nas što znači odreći se sebe. Od nas ne tražiš da ne budemo mi, da izgubimo svoj identitet, da poništimo svoju osobnost. Naprotiv, stvorio si nas ovakve kakvi jesmo te nas ljubiš baš ovakve. Ta, tvoje smo djelo, Stvoritelju naš!
Što, dakle, tražiš od nas? Tražiš da se odričemo svoje želje da budemo iznad drugih, da drugima gospodarimo, da uvijek bude po našu, da se sve odvija i da se drugi ponašaju kako mi hoćemo. Toga se trebamo odricati – odricati se svojih težnji da budemo viši od naših bližnjih. Jer ti, Isuse, dobro znaš da onaj koji je iznad, koji gospodari, ne može ljubiti istinskom ljubavlju. Zato si i rekao da nisi došao da ti služe, nego da služiš i život svoj položiš za ljude.
Sv. Pavao svjedoči nam da je s tobom razapet. Da, Isuse, ti tražiš od nas da prihvatimo i nosimo svoj životni križ.
Ali, što je moj križ? Kako ga prepoznati? Kako ga nositi?
Čitač 1:
Prije ili kasnije udarit ćeš glavom o mrsku poprečnu gredu koja od tvog života čini križ: bolest, nesreća, smrt dragog čovjeka, neprilike u zvanju. Prevareni, ostavljeni na cjedilu od vlastitog muža, vlastite žene. Rade protiv tebe. Potkapaju te. Ponižavaju, odbacuju. Više ne možeš s njima. Stariš.
Ta poprečna greda može zauzeti sve oblike i razmjere. Ona se ne obazire na titule i položaje, na ime i ugled, na debljinu novčanika, na odnose prema ljudima i na odnose među njima.
Sretan si, sve se odvija dobro… A onda… iznenada… ta strašna poprečna greda. Može ti zadati toliko muke da – slomljen, očajan, obeshrabren – još samo poželiš smrt.
Križ je stvarnost svakoga ljudskog života. Ali sve manje ljudi mu je doraslo. Više ga ne prihvaćaju, ne podnose njegov teret. Mnogi se pod njim slamaju.
Nemaš izbora! Nosi svoj križ ili će te on slomiti. A moći ćeš ga nositi naučiš li shvaćati zadaću i smisao križa. Križ te vraća k Istini. Križ te može osloboditi stvari koje te hoće zagušiti. On te može osloboditi tvoje vlastite polovičnosti. On je kao antena preko koje od Boga dobivaš vijest koja te neće osloboditi trpljenja, ail će te osloboditi besmisla i neplodnosti trpljenja. Ponovno ćeš postati čovjek!
Predsjedatelj:
Križ je dio svakog ljudskog života. I tvoga, Isuse, i našega. Ti si ga prihvatio i nosio, iznio do kraja i na njemu pobijedio zlo, grijeh i smrt. Tako trebamo i mi. Uspjeh križa nije u tome da ga nosim, nego da ga nosim za tobom. Ključne su riječi u tvom pozivu – neka ide za mnom! To je smisao križa – križ me upućuje na moju ograničenost, a na tvoju neograničenost; križ mi svjedoči o mojoj slabosti, a o tvojoj snazi; križ mi govori o prolaznosti i propadljivosti svega ovozemaljskog, a o vječnosti i neprolaznosti nebeskog, odnosno, tvoga, Isuse. Stoga, ako ustrajem u vjernosti tebi i idem za tobom unatoč križu, dapače, ako ga nosim za tobom, s tobom, tvojom pomoću, tada ću sigurno svoj život spasiti.
Spasenje nije u izbjegavanju križa. Svi oni koji se žele spasiti uklanjajući križ iz života svoga, izgubit će se, propast će. Kao da nam govoriš, Isuse: Svakako ćeš svoj život izgubiti. Zato ga izgubi za mene, predaj ga meni, jer je u mojim rukama tvoja sigurnost i vječnost!
Isuse, pozivaš nas da ti budemo vjerni i to u svakoj situaciji, pred svim ljudima. Ne smijemo se tebe stidjeti. Ti se, naime, nisi nas stidio. Priznao si nas i priznaješ nas da smo tvoji, pa i onda kad zakažemo, kad se odmetnemo od tebe.
Čitač 1:
Budite odani, ali neka vam vaša odanost ne bude opterećenje, nego nadahnuće.
Budite odani i ako vas vaša odanost učini ranjivima. Nemojte se kloniti rana koje oblikuju vaše biće i biće ovoga svijeta: bolje vam je postati rana, dovoljno prostrana za nadu, nego proći mimo sebe i svijeta u koji ste ucijepljeni.
Budite odani svakom dobrom djelu koje kroz vas poteče.
Budite odani riječi kojom odjekujete.
Budite odani i kada posljednji odu i uminu svaki smisao i svaka svrha. Čuvajte u sebi sjeme koje vam je povjereno. Valja vam vjerovati da će doći onaj koji će iz zapisa u vašim srcima oblikovati plodove koji neće uminuti.
Budite odani Gospodinu!
Predsjedatelj:
Braćo i sestre, iznesimo svoje zahvale i svoje prošnje pred Krista koji nas poziva na ustrajni hod putem kojim je on prošao:
Pjevamo zaziv:
Gospodine, pomozi nam, da Te više ljubimo!
Gospodine, pomozi nam, da se više ljubimo!
Čitač 4:
Kriste, daj da se odričemo sebe kako bismo mogli biti s tobom razapeti da ti živiš u nama, molimo te:
Kriste, daj da prihvaćamo križ u svom životu, da ga nosimo s tobom i preko križa uđemo u vječni život, molimo te:
Kriste, daj da u svemu slijedimo tvoj primjer i vršimo tvoju riječ, molimo te:
Kriste, daj da svoj život izgubimo za tebe i tvoje evanđelje kako bi nam ti darovao sebe i tako nas spasio, molimo te:
Kriste, daj da unatoč poteškoćama i osporavanjima ostanemo vjerni tebi koji ćeš jednom doći u svojoj slavi, molimo te:
Osobna molitva u šutnji.
Predsjedatelj:
Isuse Kriste, Gospodine naš, hvala ti na trećem otvaranju tvoga evanđelja. Hvala ti što si nam očitovao svoju volju, koja je teška i zahtjevna, ali koja jedina vodi u život i sreću vječnu.
Našu zahvalnost primi, a molitve usliši dok ti pjevamo pjesmu: Radujte se, siromasi!
.
PREMA BLAGOSLOVU: Novo rođenje
Čitač 2:
Nakon trećeg otvaranja Evanđelja, Franjo uskliknu: To je naš život, to je savjet koji nam daje Krist, to je pravilo naše i svih onih koji bi nam se htjeli pridružiti.
Bernardo i Petar oduševljeno poslušaše Franju. Otkriše u sebi ponovno svježinu duše tako dugo izgubljenu u raskošnom životu. Sljedeći je korak bio da ostave svu svoju imovinu. Petar, koji je bio skromnijeg imovinskog stanja od Bernarda, brzo je to obavio. Bernardu je trebalo više vremena. Ipak, konačno, 16. travnja 1208. godine, Franjo je pomogao Bernardu da raspodijeli svoje zlato i ostalo blago nesretnicima pridošlima odasvud.
Nakon toga pođoše poput apostola svijetom propovijedajući evanđelje Krista Gospodina i pozivajući ljude da se obrate Bogu.
Čitač 3:
Iz Evanđelja po Ivanu:
Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. On dođe Isusu obnoć i reče mu: „Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.“
Odgovori mu Isus: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“
Kaže mu Nikodem: „Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?“
Odgovori mu Isus: „Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ (Iv 3, 1-6)
Predsjedatelj:
Braćo i sestre, i mi smo pozvani na novo rođenje, na rođenje odozgor. Bernardo i Petar spoznali su nakon otvaranja Božje riječi kako to ostvariti. Neka nam ova naša večerašnja razmatranja o Božjoj riječi, koju smo zajedno s Franjom i njima dvojicom otvarali, pomognu da svaki dan našeg života, svako jutro, svaki trenutak, bude prilika za novo rođenje.
Svi mi čeznemo za boljim svijetom, želimo sreću sebi i svojim bližnjima. Ali, osjećamo manjkavost svojih pokušaja u ostvarenju tih želja, u postizanju sreće. Nešto nam nedostaje. Isus nam jasno kaže da nam On nedostaje. Hoćeš li biti savršen, sve ostavi i pođi za mnom! Samo on može donijeti sreću i zadovoljstvo meni i mojima.
Zato ga molimo, dok budemo primali blagoslov s njegovim Tijelom, da nas isprazni od svega što nas priječi da budemo do kraja njegovi, da nas oslobodi svake navezanosti i na stvari i na osobe. Jer samo je u njemu i s njime savršenstvo i život!
Na svom životnom putu trebamo i tražimo sigurnost. Ali, u čemu je naći? U ljudskim izumima, u stvarima, u hrani, novcu? Ništa nas od toga ne može smiriti i dati nam siguran korak. Samo On. Zato nas i zove: Ne uzimaj sa sobom ni štapa, ni torbe, ni kruha, ni srebra – uzmi mene, moju riječ, moje tijelo; uzmi mene za svoje blago jer je jedino u meni život vječni i tvoje spasenje!
Zato molimo Isusa, da nas svojom euharistijskom prisutnošću blagoslovi i ispuni, da daje čvrstoću i usmjerenje našim koracima kako bismo, utemeljeni na njemu, ostali i živjeli zauvijek!
Život nije lagan. Život je težak, život je obilježen križem. Rado bismo izbjegli križ, živjeli bez poteškoća i trpljenja. Ali, tako ne može biti. Isus nas poziva: Uzmi križ, nosi ga! Pa, ako i padneš pod njim, ne boj se! Uvijek možeš ustati, uvijek će ti Otac dati novu priliku! Uzdaj se u mene! Ja sam iznio križ do kraja! Pomoći ću i tebi da dođeš do Golgote svoga života i na njoj pobijediš smrt!
Molimo, braćo i sestre, Krista, raspetog i uskrslog Gospodina, da nas zagrli i osnaži, kako bismo u zajedništvu s njim, pod sjenom njegova otkupiteljskog i spasiteljskog križa, umrli na svome križu i ušli u uskrsnuće!
Prije nego primimo Kristov blagoslov, priznajmo njegovu veličinu, njegovo božanstvo i čovještvo, dajmo mu slavu, čast i hvalu pjevajući pjesmu: Velik si.
Nakon pjesme vjernici ostaju u šutnji, a zatim slijedi blagoslov s Presvetim Sakramentom. Prije blagoslova predsjedatelj moli molitvu za blagoslov.
.
MOLITVA ZA BLAGOSLOV
Gospodine!
Neka tvoja ljubav ispuni moje srce.
Neka tvoja dobrota pokreće moja djela.
Neka tvoj mir bdije nada mnom.
Neka tvoja moć uzdržava moj život.
Neka tvoje oko nadzire moje korake.
Neka mi tvoja riječ bude zaštita i oslonac.
Neka me tvoja ruka brani od svake opasnosti.
Neka me tvoje milosrđe približi svakom čovjeku.
Neka me tvoja veličina potiče na velikodušnost.
Neka me tvoja mudrost uči dobrim djelima.
Neka me tvoja radost navodi da druge darujem radošću.
Neka tvoji putovi usmjeruju moje življenje.
Neka tvoja vjernost bude za me uzor,
a tvoje utjelovljenje razlog
mom trajnom zahvaljivanju i ljubavi…
Nakon blagoslova pjevamo pjesmu: Silan Bog.
