Imena i riječ

29. listopada 2009. /

Predgovor

U knjizi Imena i Riječ skupljeni su tekstovi koje je fra Ante Vučković, profesor filozofije s Katoličkog bo­goslovnog fakulteta iz Splita, objavljivao u reviji Svje­tlo riječi od 2003. do 2008., i to u rubrici na kraju toga mjesečnika pod naslovom Zapažanje na rubu. Vučkovićevom kolumnom završavao je broj, ali su mnogi či­tatelji zbog kvalitete napisanoga počinjali čitati Svjetlo riječi upravo od Vučkovićevih zapažanja.

Ako bi se ukratko htjelo kazati što se bitnoga radi u tim tekstovima, onda to autor sam sintetizira u naslovu ove knjige. Imena se odnose na filozofe i teologe, znanstvenike i duhovne likove koji su snažno odredili ne samo razvoj zapadnoga mišljenja, krš­ćanske vjere, nego i konkretnu povijest uopće. On te velikane – a ponajviše novovjekovne, od Descartesa, Pascala, Spinoze, do Heideggera, Levinasa, Ricoeura, Girarda, Metza, Arendtove, Steinove i oko pedesetak drugih – povezuje s evanđeljem, s Isusovom riječju, s Kristom kao Božjom Riječi. Ta poveznica između Imena i Riječi, označena veznikom “i”, kod Vučkovića je gotovo uvijek logičan ishod mišljenja, životna iskustva, i iznad svega jedinstvenoga traženja svako­ga pojedinca o kojem ovaj autor piše.

Vučkovićevi su tekstovi kratki ali sadržajem iz­nimno bogati. Kratkim, nekada i torzo rečenicama, vrlo često u pitanjima, koje nisu samo uvjetovane novinskim prostornim ograničenjem, nego su to stil njihova tvorca, Vučković pronalazi zanimljive crti­ce iz života velikana duha. Te crtice onda više nego spretno situira u cjelinu života i misli, što odaje do­bro poznavanje glavnih aspekata osobe o kojoj piše, njezin život i mišljenje, kao i kontekst u kojem živi.

Sve to opet osim evanđeoskim riječima aktuali­zira s današnjom našom situacijom čovjeka i vjer­nika u postmoderni. Čak i onda kada djeluje da je otišao nekamo daleko u razmišljanju, u apstrakciju i teoretiziranje kako bismo rekli, Vučković je posve konkretan. Treba samo razgrnuti lijenosti sklonu na­viku, dekonstruirati samorazumljivost i otkriti bo­gatstvo zbilje i ljudi koji nas okružuju.

Vučkovićevo pisanje inzistira na samospoznaji ali koja se nužno veže uz dobrotu prema drugim ljudi­ma, na uozbiljen životni put koji uvijek iznad sebe poštuje nedorečenost zbog Tajne koja sve prožima. Delikatan mislilac koji svoje kršćanstvo neumorno želi reflektirati, učiniti ga jednostavnim i preglednim, Vučković u životnim detaljima, u usputnim malim događajima svojih “junaka”, razotkriva svu oprečnost između onog unutarnjega, supstancijalnoga (bitnoga) i onog izvanjskoga (površnoga i trivijalnoga), otkriva čitav jedan neotkriveni i neza­paženi novi svijet odnosa, prijateljstva i sukoba, zlo­pamćenja i opraštanja, mržnje i pomirenja, i iznad svega jezika. Kako doći do riječi, kako bez izvanjske prijevare i vlastite samoobmane imenovati i stvari i odnose i emocije, kako osmisliti mišljenje kao trud i napor oko jezika, kako ostvariti dosljednost između mišljenja, riječi i djela, kako nasljedovati Isusa Krista jer je on ostvario tu dosljednost, glavna je ideja vodi­lja kroz ove Vučkovićeve tekstove.

Ova vrijedna knjiga svojom istančanošću u pri­stupu višestruki je poziv. Najprije, ona poziva na mi­šljenje i to na ono koje je obvezano opravdati vlastito postojanje i djelovanje. To podrazumijeva biti filozo­fom i u najširem smislu. Svojim izbrušenim riječima i jezikom, ova knjiga poziv je na odgovornu upotre­bu jezika jer nismo mi njegovi gospodari nego i sred­stvo. To podrazumijeva biti prorokom (pjesnikom), dakle trajno tražiti prikladnu riječ za zbilju a time stvarati semantičku uzburkanost, provjeru značenja riječi u pozaspaloj, uplašenoj ili imuniziranoj društ­venoj i vjerničkoj zajednici uhodanih fraza.

U konačnici, ova knjiga je poziv na uvijek novo iščitavanje evanđelja, na onu heremeneutsku odvažnost, razumijevanja i tumačenja svetoga teksta, koja načelom blizine i distance razotkriva skriveno a ne­izmjerno blago Isusove riječi. To znači biti uvjerenim vjernikom pa i nevjernikom. Vučković potvrđuje da se filozofi, proroci-pjesnici i sveci-mistici, dakle ljudi koji misle, koji sustvaraju riječima i koji bivaju obu­zeti tajnom Boga, najviše približavaju Riječi, ali da Odgovor ipak na kraju biva samo darovan.

Ivan Šarčević

Sadržaj

  • Novi početak
  • Kopernik i pogled
  • Wittgenstein i ispovijed
  • Hermine i brat
  • Sabbath i preglednost
  • Levinas i pas
  • Licem u lice
  • Finkielkraut i lice
  • Heidegger i poklon
  • Jaspers i samozavaravanje
  • Neostvareno prijateljstvo
  • Edith u katedrali
  • Simbolička teologija
  • Katolik McLuhan
  • Simone i pozornost
  • Spoznaja zla
  • Ricoeur u Taizeu
  • Iznenađeni Jonas
  • Učitelj Gadamer
  • Poslušni Balthasar
  • Alipijeve uši
  • Profesor Schopenhauer
  • Nepostojeći Husserl
  • Svjedok Buber
  • Arendt i slava
  • Novost rođenja
  • De Lubac i nenapisana knjiga
  • Eco i neslušanje
  • Henry i Život
  • Merton i zlodusi
  • Spinoza i ljubav
  • Kierkegaard i sloboda
  • Zdvojnost i vjera
  • Ivan Pavao bez riječi
  • Scheler i svećenici
  • Descartes i otvoreni um
  • Bochenski i mudrost življenja
  • Tomina šutnja
  • Redovnik Maritain
  • Tavlor i dobro
  • Bieri i mašta
  • Skeptik Marquard
  • Guitton i oporuka
  • Hadot i duhovne vježbe
  • Illich i Samaritanac
  • Pascal i živi Bog
  • Habermas i javnost
  • Guardini i odlučnost
  • Doba mudrosti
  • Metz i molitva
  • Kolakowski i sveto
  • Girard i kršćanstvo
  • Reale i Grci
  • Rahner i neuspjeh
  • Abbe Pierre i Emaus
  • Ponovo rođeni James
  • Bergson i solidarnost
  • Hartmann i vrijednost trpljenja
  • Lustiger i židovstvo
  • Aelred i duhovno prijateljstvo
  • Spaemann i eutanazija
  • Biser i prošlost