Križni put hrvatskog društva

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,20-25)
„Pilat im stoga ponovno progovori hoteći osloboditi Isusa. Ali oni vikahu: “Raspni, raspni ga!” On im treći put reče: “Ta što je on zla učinio? Ne nađoh na njemu smrtne krivice. Kaznit ću ga dakle i pustiti.” Ali oni navaljivahu iza glasa ištući da se razapne. I vika im bivala sve jača. Pilat presudi da im bude što ištu.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam sudac. Pozvan sam učiniti sve da se poštuje zakon. Pozvan sam ostvariti, koliko god je to moguće, pravdu i pravičnost. Poslije diplome krenuo sam s jasnim idejama. Želio sam biti nepristran, pravičan. Gospodine, i Ti sam znaš kako idu određene stvari. Brzo sam se uvjerio da velike počinitelje kaznenih djela brane odlični odvjetnici i uvijek se izvuku s malim kaznama. Međutim, jadni narod, „kradljivci pilića“, plaćaju teško, jer treba uštedjeti na istragama ili nemaju moćnih prijatelja, ili nemaju novca da potplate suca.

I ja sam upao u tu zamku. Kad sam osjetio da imam malo moći, pomamio sam se. Nisam više slušao svoju savjest. Nikome nisam gledao u lice, i napravio sam karijeru po „zaslugama“. Nije mi bilo dovoljno bogatstvo. Nije mi bilo dovoljno zaboravljanje Tebe. Htio sam se staviti na Tvoje mjesto, postati neograničeni gospodar sviju i svega.

Danas si Ti, Gospodine, osuđen našim ljudskim zakonom. Tvoju osudu izričem ja i to me stavlja u tjeskobu. Poslije toliko godina vidim ljude blizu sebe. Ne vidim samo sudski proces. Tko sam ja da izričem konačnu osudu nad drugima? Ja, koji bih trebao biti blijedi odsjaj tvoje pravednosti, ustvari sam kukavan i umišljen čovjek. Ne želim tako završiti.

Danas sam se sjetio Tebe, Gospodine, gledajući u oči nekoga siromaška koji je ukrao kruh, i oslobodio sam ga. Molim Te, Gospodine, smiluj mi se. Pomozi mi da ponovno započnem. Pomozi mi, Gospodine, biti pravedan i pravičan čovjek prema svima i u svakoj prigodi. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Ivanu (19,16-19)
„Uzeše dakle Isusa. I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: “Isus Nazarećanin, kralj židovski.”“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam zaposlenik velike tvrtke. Imam u džepu otpusno pismo; dobio sam ga pred nekoliko dana, zbog preustroja tvrtke. Odlučili su smanjiti broj zaposlenika zbog nepovoljne međunarodne gospodarske situacije i poteškoća financiranja. Napamet znam te riječi koje imaju samo jedno značenje: uništiti život. Ostario sam da bih pronašao drugi posao. Premlad sam da bih išao u mirovinu. Rekli su mi da sam star i za tečajeve prekvalifikacije. U društvu sam postao višak, u obitelji nekoristan.

Gospodine, strah me toga križa koji su na mene natovarili. Strah me je za ono sutra. Što ću učiniti sa svojom obitelji? Potišten sam. U sebi osjećam bujanje ljutnje zbog sustava koji stavlja na prvo mjesto korist, a ne osobu. Ljut sam na sustav koji je krajnje individualistički i nagrađuje samo one koji se uspinju. Izgradili smo društvo u kojemu je maleni broj sve bogatiji, a većina se treba snaći, sa sve manje prihoda, kako preživjeti iz dana u dan.

U ovom se trenutku osjećam veoma blizu Tebe, Gospodine. I na Tebe su stavili teški križ koji nisi zaslužio. Usprkos svemu, Gospodine, ne tražim od Tebe da mi ga skineš nekom magijom, nego da mi pomogneš nositi ga. Molim Te, pomozi mi hodati u sjeni Tvojega križa i stavljati svoje stope gdje si Ti svoje stavljao. Pomozi mi sačuvati, u kutku vlastitoga srca, nadu i bitne životne vrednote. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (6,27-31)
„Nego, velim vama koji slušate: Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakomu tko od tebe ište daji, a od onoga tko tvoje otima ne potražuj. I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam liječnik koji se zakleo da će liječiti patnju i bol naroda. Uvijek sam bio svjestan te zadaće i Ti to znaš. Nažalost, Ti znaš da je, slušajući glas savjesti, u ovome svijetu veoma teško živjeti. Čine sve da bi te spriječili, sve dok ne odustaneš. I meni se to dogodilo. Usprkos dobrim nakanama, popustio sam zamamljivim prijedlozima: „Dobar si. Zašto bi ostao u nekom zabitnome mjestu? Zaslužuješ bolju poziciju. Pusti na miru jadni narod. Neka te plate. Mučio si se da bi stigao do svoga znanja. Poslat ću ti nekoga „pravoga“ prijatelja. Upoznaj se s njime. Vidjet ćeš, sve će doći samo od sebe!“ I došlo je s tim poznanstvima. Liječnička praksa u dobroj četvrti, raskošna kuća, športski automobil, karijera u privatnoj klinici kao primarius, veoma visoki honorari. Čitav je moj život na vrlo visokoj razini. Liječim one s kuvertom u ruci. Priskrbljujem nezaslužene mirovine uz dobru naknadu. Primjenjujem zakon o abortusu, razumije se diskretno, iako znam veoma dobro da je protiv savjesti. Pao sam nisko premda me smatraju liječnikom s ugledom. Mučim se da bih se ustao. Ako si Ti pao na križnome putu to je zato jer sam ti ja podmetnuo nogu dok si s naporom nosio svoj križ. Danas sam vidio Tvoje oči u nekom djetetu koje su donijeli na hitni prijem. Siromah. Primio sam ga iako nisam smio. Njegovi nisu mogli platiti liječenje. Izložio sam se osobno pred ravnateljem, ali sam se osjećao čovjekom. Sada Ti kažem: sam ne uspijevam podići se.

Pomozi mi, Gospodine, i bit ću spašen, jer si Ti pao pod križem zbog ljubavi prema meni. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (2,34-35)
Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: “Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!” Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam majka, ranjena i ožalošćena. Na tvome patničkome putu je i Tvoja majka. Ne znam jesi li je vidio, ali ona je prisutna, kao što je prisutna u svim važnim trenucima Tvoga života. Na križnome putu niste razmijenili niti jednu riječ. U nekim životnim trenucima ne postoje prikladne riječi, jer je patnja prevelika. Ona zna da za Tebe ne može ništa učiniti. Ali, tu je, u prvom redu. Možda se baš u tome trenutku prisjetila onog izvanrednog događaja započetoga jednoga dana prije toliko godina, kada je Bog od nje tražio njezinu raspoloživost. Možda se prisjetila Šimunovih riječi i osjetila bol toga mača. Njezin DA započeo je u šutnji i sada sve završava s patnjom, uvijek u šutnji. I kada se ništa ne može učiniti, majčinska ljubav ne iščezava. U nemoći postaje suosjećanje.

Taj tako bolni trenutak, danas žive mnoge majke. Susrećem tolike majke kojima nepoznati glas šapuće: „Majko, tvoj je sin poginuo u obrani svoje Domovine.“ „Majko, dogodila se prometna nezgoda. Tvoj je sin mrtav.“ „Majko, ne možemo ništa učiniti: leukemija. Moli, ako možeš.“ „ Našli smo tvoga sina na kolodvoru. Predozirao se. Bio je ovisnik.“ „ Majko, tvoj sin…, tvoja kći…“ Nema više riječi. Nemoć. Samo plač.

Marijo, to je strašni trenutak koji si ti željela dokraja živjeti zbog nas. Marijo, snažna i hrabra ženo, pomozi meni i svim majkama koje pate zbog gubitka vlastitoga djeteta. Izmoli nam jakost da se odvažno sučelimo i prijateljujemo s vlastitim križem. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,6)
„Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam branitelj. U meni je oduvijek tinjala duboka želja za slobodom. Nisam htio biti uznikom starih modela života. Radovao sam se prvim slobodnim izborima. Mislio sam da ću konačno moći biti ono što jesam. Moju radost i pomisao o slobodnijem životu prekinuo je Domovinski rat. Dragovoljno sam pristupio zboru narodne garde. Osjećao sam unutarnju obvezu stavljanja vlastitoga života u obrani Lijepe naše. Prošao sam sve bojišnice. Prošao sam kroz sve strahote rata. Život sam sačuvao, ali sam ranjen na duši i tijelu. Umirovljen sam i želio sam mirno nastaviti živjeti civilnim životom.

Danas se osjećam izgubljenim. U meni živi veći nemir nego za vrijeme Domovinskog rata. Vrijeme mi sporo prolazi. Prijateljstva nestaju. Na sebi osjećam krive poglede jer uživam mirovinu. Snovi mi ne daju mirno spavati. Vraćaju mi se slike s bojišnice. Oni koji su me vodili, završili su na sudu ili u zatvoru. Domovinski se rat kriminalizira. Govore o državi nastaloj na zločinu. Sudi nam se kao zločincima, dok agresori mirno šeću mojom Domovinom. Bože moj, zar su domoljubni ljudi doista za sve krivi? Samo su „zločinci“ oni koji se bore za Lijepu našu. Ako se boriš za neku drugu državu, možeš činiti što god hoćeš. Svi će stati u tvoju obranu.

Gospodine, i Ti si bio osamljen. Nema uz Tebe onih koji su Te slušali, koje si hranio, Tvojih susjeda, Tvojih prijatelja. Samo stranac. I ja se osjećam strancem u svojoj Domovini. Ti mi, Gospodine, pomozi nositi moj križ i podrži me ponosnim na ono što sam učinio za sebe i druge. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (10,21)
„U taj isti čas uskliknu Isus u Duhu Svetom: “Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče! Tako se tebi svidjelo.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam domaćica. Naizgled ne činim velike stvari. Činim ono što koristi svima, ali to nitko ne vidi. Ujutro rano započinjem pripremati doručak. Vodim djecu u školu, perem, glačam, kuham, spremam krevete, čistim kuću, pratim djecu na njihove izvanškolske aktivnosti. Tješim i ohrabrujem kad stvari ne idu dobro. Pomažem djeci u učenju. Čekam muža s posla. Slušam i njegove probleme. Sve činim dragovoljno jer volim sve osobe u svojoj obitelji. Ali bi mi isto tako bilo drago ponekad od njih čuti riječ „hvala“. Međutim, ništa. Sve se to vidi kao moju obvezu. Toliko je to istina da se govor o kućanskim poslovima zaključuje riječima: ne radi ništa ili ima puno vremena, lako njoj. Zato me nitko i ne pita kako mi je, treba li mi pomoć, imam li ja kakvih osobnih želja. U napasti sam da odustanem od svojih svakodnevnih dužnosti. Zašto bih se jedino ja trebala truditi da obiteljsko gnijezdo bude toplo, lijepo, ugodno, brižljivo, okrepljujuće?

I danas, dok Ti hodaš prema smrti, neka žena poput mene čini jednostavnu gestu: briše Ti znojno i krvavo lice da Ti pokaže barem malo utjehe. Naoko, malena stvar. Ipak život postaje ljepši upravo zato jer ga „malene“ geste čine ljepšim i boljim. Život postaje lakši ako se netko sjeti drugoga i pokaže mu gestu razumijevanja. Društvo se poboljšava po tolikim malim mogućim gestama pažnje i brižljivosti. Za to mi je potrebna sposobnost uočavanja osoba pokraj sebe i njihovih potreba. Potrebno je uzeti pregaču i prati im noge.

Gospodine, pomozi mi vidjeti Tvoje lice u svakoj osobi pokraj sebe. Pomozi mi da im svakodnevno iskazujem geste ljubavi i služenja. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (16,13-15)
„Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će uz jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Sve su to slušali farizeji, srebroljupci, i rugali mu se. On im reče: Vi se pravite pravedni pred ljudima, ali zna Bog srca vaša. Jer što je ljudima uzvišeno, odvratnost je pred Bogom.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam menedžer tvrtke. Zaposlio sam se odmah poslije završetka školovanja. Bio sam i na specijalizaciji upravljanja velikim trgovačkim društvima. Brzo sam shvatio kako idu stvari: treba biti s pravim ljudima, udovoljiti pobjedničkoj skupini. Tako se pravi karijera, zgrće novac. I to je postao cilj moga života. Sve sam tome žrtvovao. Nije me smetalo zatvoriti neki pogon ili upropastiti desetke radnih mjesta, a time i obitelji. Nisam mario za poteškoće i probleme naroda. Satirao sam i satirem sve što mi se nađe na putu i što mi ne koristi da stignem do utvrđenih vlastitih ciljeva. Meni su važni brojevi i efikasnost.

Danas sam ovdje gdje jesam. Prilaze mi i obraćaju mi se samo oni koji trebaju preporuku ili povišicu. Nemam više prijatelja. Nemam vremena za sebe, za obitelj, za druge. Osjećam prazninu u sebi. Drugi me smatraju čovjekom, ali ja nisam više čovjek. I ako Ti, Gospodine, danas teško padaš pod križem, to je zato jer ja činim da drugi padnu. Znam, to je kukavičluk, ali ja drugo ne umijem činiti.

Danas, za vrijeme ručka, otišao sam u perivoj koji je nasuprot tvrtke. Tu su bila neka djeca koja su se igrala. Odjednom mi se iznenada približio dječak i poklonio mi je ivančicu. Tako, bez razloga, bez razmišljanja, besplatno. Upitao sam se: „Koji smisao ima moj život? Što ja izgrađujem?“ Nisam znao odgovoriti. Odlučio sam se promijeniti. Želim posvetiti vrijeme onima u poteškoćama. Želim naučiti slušati one koji su mi blizu. Želim staviti osobu na prvo mjesto, upravo kako nas Ti, Gospodine, učiš. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,27-31)
„Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: “Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: `Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.` Tad će početi govoriti gorama: `Padnite na nas!` i bregovima: `Pokrijte nas!` Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam novinar. Želio sam biti glas javnosti. Želio sam biti sposoban gledati u oči stvarnost svijeta. Javno iznositi istinu. Boriti se riječju za pravdu i pravičnost. Staviti se na stranu onih koji su potlačeni, izrabljivani, nepravedno osuđeni, onih bezglasnih; boriti se za javno dobro; biti nepristran i objektivan. Ti, Gospodine, znaš gdje sam dospio. Morao sam se opredijeliti. Biti poslušnik ili izgubiti posao. Postao sam „nečiji“ novinar. Postao sam novinar uznik profita i ideologije. Pišem i govorim ono što mi se naredi. Ne zanima me javno dobro niti dobro svih osoba. Štoviše, javnost mi je prigoda da je zagadim, da u nju posijem otrov žutila, laži, klevete, predrasude, osude prije osude. Branim samo one koji su na mojoj strani ili koji su iznad mene. Plačem nad onima koji me plaćaju. Nikada se ne pitam koliko djece mora plakati zbog mojih napisanih ili izgovorenih riječi. Ne zabrinjava me koliko sam muževa, žena izvrgnuo ruglu.

Ti si, Gospodine, znak pogubljenoga, potlačenoga, oklevetanoga i izdanoga čovječanstva po svim sredstvima priopćavanja. Ti si slika svih onih koji žive po režiji novinarskoga zla. Ti si slika novinarskog holokausta koji se periodično pokazuje u svijetu. Ti si, Gospodine, slika kante koja skuplja smeće svijeta.

Ti si Gospodine otajstvo ljudskoga srca. Vrati mi ljudsko srce! I za mene je došao čas pogledati Tvoj križ, iako možda to činim samo noću kad ne uspijevam zaspati jer sam nekome nanio zlo. Veliki je trenutak kada uspijem zaplakati zbog sebe jer nisam kao Ti.

Oprosti mi, Gospodine, moje piskaranje. Vrati me na stazu mojih početaka, ideala, kada sam želio biti opće koristan novinar. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (6,43-45)
„Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga. Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore. Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam političar. Ti znaš da sam ja uvijek bio lak na riječi. Unatoč mojoj skromnoj pripravi, nisam se puno naprezao da se istaknem. Svrha je moga života „obožavati“, tražiti po svaku cijenu, moć i bogatstvo. Sve sam učinio da to postignem: varao sam, lagao sam, uzimao iznuđene nagrade, davao sam prednost moćnima da bih postao kao i oni.

Savjest, što je to? Ja je nemam. Prodao sam je. Tvoja Riječ? Ne sjećam je se više. Sve sam učinio da je zaboravim. Radije sam izgradio svoje blago novca i moći i stavio ga pod ključ. Čuo sam da je politika briga za opće dobro; tko za to još mari. Važan sam ja i moji.

Ja sam pomalo kao i Pilat kojega si Ti susreo. Njemu je bila poznata tvoja nevinost, ali osloboditi Tebe, bilo je previše rizično. Nije to vrijedno karijere. Tada je bolje brbljati, reći prazne riječi, raspravljati o ničemu, ne izlagati se opasnosti, osuditi nevina.

Ti kažeš da Tebe može upoznati samo onaj tko traži istinu. Ali, što je to istina? Kakva je istina u politici? Ako imam kakve veze s istinom onda je to poluistina kojom se najradije služim.

Ako Ti, Gospodine, padaš po treći put, padaš pod težinom laži koju izgovaram svaki dan i kojom trujem život ove zemlje. To je doista istina. Laž je otrov koji se čini bezazlen, ali ako se njome svaki dan hranim, umirem unutar sebe.

Moje ruke nisu čiste i ja ležim na zemlji sa srcem od kamena. Nalazim se u vrtlogu političkih igara i nemam hrabrosti iz toga izići. Shvaćam da je moj život pogrešan, ali se bojim izgubiti svoje blago. Da bih izišao iz svoga mraka, trebam slušati Tvoju Riječ. Ali, Tvoja je Riječ zahtjevna. Tražiš od mene da se oslobodim svoga balasta da bih izišao na svjetlo.

Hoću li moći, Gospodine? Pomozi mi, Gospodine. Amen.

Smiluj se nama Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Ivanu (19,23-25)
„Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela – svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. Rekoše zato među sobom: “Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane” – da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam mladić. Moj se život odvija između malo školovanja i puno pokušaja zabave. Imam sve: auto, novac, odjeću s markom. Moji roditelji čekaju samo da otvorim usta i da ispune moje želje. Ne žele da mi nešto nedostaje, kako ne bih patio ili se žrtvovao. Idem u sve otmjene barove, diskoteke, kina, koncerte pjevača koji su „in“. Trčim sa zabave na zabavu. Nisu mi strani ni alkohol ni opijati. Mijenjam djevojke iz dana u dan, a prijatelji mi zbog svega toga zavide. Je li to način da budem čovjek?

Odnedavno se to pitam jer imam osjećaj da mi ništa ne ostaje. Poslije lude noći, osjećam se praznim. Sve ono što činim, izgleda kao napuhani balon koji odlazi. Ništa me ne ispunja, i u mnoštvu ljudi, osjećam se sam. Nemam unutarnji život, živim na dan. Ja, koji sam mislio da sam slobodan, žrtvujem svoj život nekom bogu: bogu ništavila. Nemam nade. Nemam zalaganja. Nemam cilja. Nemam ništa! Pripadam naraštaju ništavila.

Odrasli mi nisu istinski primjeri života. Mnogo govore o vrednotama, ali nisu dosljedni. Osjećam se gol pred životom. Nisam pripremljen za život. Nedostaju mi sredstva i ciljevi.

Kako se može biti čovjek u vremenu kao ovo, gdje vrijedi samo korist, uživanje, bogatstvo i ugled? Je li nekorisno ispravno živjeti, to jest živjeti kršćanske i ljudske vrednote i suprotstaviti se današnjemu mentalitetu?

Danas si Ti, Gospodine, gol pred nama. Svučen si od svoga dostojanstva. Sveli smo Te tako nakon što si nam pokazao svoju moćnu Božju ruku, nakon što si liječio bolesne, oživljavao mrtve, umnažao kruh i hranio gladne, nakon što si nam pokazao što je zapravo život. Istina je: Ti si drukčiji Bog. Ti si Bog koji se stavljaš u naše ruke i koji umireš pod našim ravnodušnim pogledom. Oprosti mi, Gospodine, jer do sada nisam razumio ama baš ništa. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,33-37)
„I kada dođoše na mjesto zvano Lubanja, ondje razapeše njega i te zločince, jednoga zdesna, drugoga slijeva. A Isus je govorio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” I razdijeliše među se haljine njegove bacivši kocke. Stajao je ondje narod i promatrao. A podrugivali se i glavari govoreći: “Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik!” Izrugivali ga i vojnici, prilazili mu i nudili ga octom govoreći: “Ako si ti kralj židovski, spasi sam sebe!”“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam teški bolesnik. Za mene nema nade. Na bolesničkom krevetu čekam smrt. Osjećam se kao pribijen na križ, baš poput Tebe. Rekli su mi da je patnja nužna, prijeko potrebna zbog pročišćenja. Rekli su mi da si Ti taj koji šalješ te rane zbog naših grijeha. Učili su me da Ti želiš našu patnju. U našem ljudskom ponašanju veoma često mali broj riječi tako lako riješi velike drame. Danas znam da Ti nisi stvorio patnju. Nisi li Ti taj koji si u nas stavio neutaživu žeđ za životom? Nisi li nas Ti stvorio da se razvijamo na Tvoju sliku i veličinu?

Koliko je naroda pribijenoga na križ patnje. Patnju koju nikako ne mogu protumačiti jest patnja djece koja su nevina, poput Tebe i Tvoje majke. Zašto Gospodine? Tko zna kolike osobe svakoga dana postavljaju to pitanje. I sada, prikovan na ovaj bolesnički krevet, meditiram i mislim. Sagledavam svoj život, svoje radosti, svoje pogreške. I upravo ovdje, Gospodine, zahvaljujem Ti jer nisi izabrao govor, tumačenje, držanje dobrih lekcija, nego si izabrao živjeti ono što mi živimo. Ti nisi govorio o patnji, živio si je. Ti nisi objasnio zašto toliki nevini pate. Ti si patnju živio do kraja prihvaćajući da budeš pribijen na križ. Jednostavno si, pouzdavajući se u Oca nebeskoga, prihvaćao i živio u stvarnosti koja je to bila. Zahvaljujem Ti jer sada znam da je Tvoj put jedini koji ima smisao. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,44-49)
„Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji – sve do ure devete, jer sunce pomrča, a hramska se zavjesa razdrije po sredini. I povika Isus iza glasa: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” To rekavši, izdahnu. Kad satnik vidje što se zbiva, stane slaviti Boga: “Zbilja, čovjek ovaj bijaše pravednik!” I kad je sav svijet koji se zgrnuo na taj prizor vidio što se zbiva, vraćao se bijući se u prsa. Stajahu podalje i gledahu to svi znanci njegovi i žene koje su za njim išle iz Galileje.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam beskućnik. Svojom sam odgovornošću dospio tu gdje jesam. Imao sam obitelj, kuću, posao. Živio sam doista dobro. Želja za većim bogatstvom odvela me u kocku te sam prokockao svu svoju ušteđevinu i svu imovinu. Nastavio sam posuđivati novac. Lihvari su me dokrajčili. Izgubio sam kuću, obitelj, prijatelje i, što je još najgore, izgubio sam samoga sebe. Ja sam osamljeni živi mrtvac.

Gospodine, ni Tvoja smrt nije bila ugodna. Umjesto da umreš na krevetu, okružen svojim najbližima, prijateljima i učenicima, kako se pristoji tako velikom Učitelju, ostavljen si od svakoga. Umireš kao osamljenik, kao propalica. Štoviše, umireš bez Očeve utjehe: Otac Te je za trenutak ostavio da možeš umrijeti doista ljudskom smrću u svoj njezinoj punini. Ti, Isuse, svjesno prihvaćaš smrt i povjeravaš samoga Sebe jedincatoj stvarnosti koja Ti je ostala, rukama svojega Oca, te nas tako učiš zbiljnom očitovanju vjere.

Više nego ikada sada se nalazim u Tvojim rukama. To je jedina datost koju želim. To je ono što sam želio cijeloga svoga života, ali na krivi način. No, sada je sve drugačije. Osjećam u sebi poticaj da se potpuno bacim u Tvoje ruke. Ovo je uistinu duboko duhovno iskustvo: u Tvojim rukama potpuno znati i osjećati samoga sebe. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,50-53
„I dođe čovjek imenom Josip, vijećnik, čovjek čestit i pravedan; on ne privoli njihovoj odluci i postupku. Bijaše iz Arimateje, grada judejskoga i iščekivaše kraljevstvo Božje. Taj dakle pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, povi u platno i položi u grob isklesan u koji još ne bijaše nitko položen.“ Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam svećenik. Ti znaš, Gospodine, da sam uvijek vjerovao u život. Možda se ta moja želja ostvarila u odzivu na svećenički poziv. U njemu sam vidio veliku mogućnost životnosti života. Ispovijedam Ti, Gospodine, da nikada nisam mogao ni zamisliti da ću u svojem svećeničkom životu vidjeti ono što sam vidio i doživjeti što sam doživio. Vidio sam razočaran, teroriziran, patnički narod. Osobe koje su prisiljene bježati iz vlastite kuće zbog nasilja, rata. Vidio sam osobe koje iskorištavaju tuđu bijedu. Osobe koje kradu, lažu, ogovaraju, psuju. Osobe koje siluju, ubijaju. Čovjek sebe teško poriče, jer je za sve sposoban.

Doživio sam lijepe i doista odvratne povijesti. Susreo sam divne osobe i osobe koje su postale zločeste i nasilne. Svaki dan susrećem uplašene osobe, ranjene u svojemu duhu. I čini mi se da sam kao Marija koja je u svoje ruke uzela Tvoje mrtvo tijelo kada su Te odvojili od križa. Moram Ti reći da sam mislio tješiti, pomoći, reći riječi utjehe. Ali, moja je hrabrost stavljena na kušnju zbog tvrde stvarnosti života. Nemoć mi donosi obeshrabrenje, frustracije, razočaranje. Najradije bih pobjegao od svega. Možda se zato u moj život uvukla ravnodušnost prema drugima, sebeljublje, udobnost, zatvorenost u samoga sebe, čežnja za materijalnim dobrima. Oprosti mi, Gospodine.

Ipak, Gospodine, upravo u svećeničkom pozivu naučio sam ljubiti život. Otkrio sam ono bitno. Otkrio sam vrednote koje utemeljuju život. Naučio sam reći: Hvala Ti za dar života, sunca, kruha i vode. Naučio sam živjeti s drugima i za druge. Nadasve sam naučio da nisu stvari te koje čine život dostojnim življena. Otkrio sam unutarnji život. Otkrio sam u sebi Tvoje lice. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!

Klanjamo se tebi, Kriste, i blagoslivljamo tebe!
Jer si svojim svetim križem svijet otkupio!

Iz Evanđelja po Luki (23,54-56)
Bijaše dan Priprave; subota je svitala. A pratile to žene koje su s Isusom došle iz Galileje: motrile grob i kako je položeno tijelo njegovo. Zatim se vrate i priprave miomirise i pomasti. U subotu mirovahu po propisu. Riječ Gospodnja.

Gospodine, ja sam starac. Živim u staračkom domu. Danas to nazivaju hotelom za starije. Mijenjaju se riječi, ali stvarnost je uvijek ista: težina samoće. Ta je težina poput velikoga kamena koji zatvara Tvoj grob. Biti sam znači ne komunicirati; ne moći prenijeti ono što me je život naučio; osjećati se potpuno nekorisnim. Sada kad imam toliko vremena za slušanje drugih, nitko mi više ne govori. Ono što me ubija iz dana u dan jest ravnodušnost, a ja sam sada puno nježniji i ljubazniji. Ne želim biti staro gunđalo, ali gledajući svijet, uočavam da novi naraštaji daju prednost virtualnim odnosima na internetu više nego idealima koji mogu promijeniti ovaj svijet. Radije zatvaraju vrata i prozore da bi se sučelili s vlastitom ranjivosti i vlastitom ograničenosti, hineći na računalu izazove s kojima se ne žele svakoga dana odvažno sučeliti u životu.

Ti, Gospodine, nisi iskusio starost, ali dobro poznaješ srce svakoga čovjeka. Tvoj grob mi je pokazao da grob nije trajna buduća kuća moga tijela. Privremena je, jer mi smo samo u vječnosti doista kod kuće u punini. Gledam na Tvoj grob s pouzdanjem jer si Ti, Gospodine, taj koji me prihvaćaš iza tjelesne smrti. Pomozi mi vedro živjeti vrijeme koje mi ostaje. Pomozi mi da vrijeme koje provodim s drugima bude poticaj potpunoga i intenzivnoga življenja punine života u sve dane moga života. Amen.

Smiluj se nama, Gospodine! – Smiluj se nama!