Krštenje Gospodinovo

Vodom i Duhom Svetim

Blagdanom Krštenja Gospodnjega završava liturgijsko božićno vrijeme. Isusovo krštenje po Ivanu na Jordanu objaviteljski je događaj: Nebeski Otac objavio je Sina na koga siđe Duh Sveti u tjelesnom obličju poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!”

Nakon javnog predstavljanja Isusa po nebeskom Ocu počinje Isusovo naučavanje i propovijedanje. Ivan Krstitelj je navijestio njega i ljude pripremao za njega. Ivan se sada povlači i prednost daje Isusovom djelovanju. Isus će biti onaj koji će krstiti Duhom Svetim i ognjem.

Što treba značiti: Isus krsti Duhom Svetim i ognjem? Duh Sveti je treća božanska osoba. Isus je s Duhom Svetim Pomazanik, Mesija, Krist. Krštenje koje naviješta Isus, je krštenje u Duhu Svetom. Ovdje se ljudi ne samo pripremaju za oproštenje grijeha, kao kod Ivanova pokorničkog krštenja, nego se u kršćanskom krštenju grešnik opravdava pred Bogom. Bog u srcima krštenih ljudi uzima stan; čovjek postaje hram Duha Svetoga.

Kada Ivan govori o ognju s kojim je povezano Isusovo krštenje, tada se misli samo na božanski oganj ljubavi. Baš će taj dar kod krštenja vodom i Duhom Svetim biti uliven u srca ljudi. Jer ljubav je prije svega dar; tek tada je zapovijed. Tko prije toga nema iskustvo da je ljubljen, ne može druge ljude ljubiti. Bog je prvi ljubio nas , dok smo još bili grješnici. U svetom krštenju smo postali djeca Božja i baštinici neba. Kao braća i sestre Krista Otkupitelja, također trebamo ljubiti jedni druge u ljubavi, s kojom je Bog ljubio nas.

Isus će kasnije kazati: “Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo” (Lk 12,49). Mi se možemo pozvati na oganj ljubavi prema Bogu i čovjeku koji nam je povjeren u krštenju. Plamen ljubavi čeka da bude još jači u našemu životu i da zahvati druge. Pritom moramo biti svjesni, da ljubav prema Bogu i bližnjemu je više od osjećaja. Radi se o predanosti srca a time su povezana djela ljubavi. Na taj način Bog biva proslavljen i potpomaže se spasenje ljudi.

Budimo zahvalni u svako doba za dar svetoga krštenja. Trudimo se, da uvijek živimo od milosti krštenja i da budemo spremni za nebesku gozbu. Marija, Majka Božja, pratila nas svojim zagovorom kod Boga.

Fra Jozo Župić

***********

Punina spasenja u Isusu Kristu

Blagdanom krštenja Gospodnjega, završava Božićno vrijeme; to je blagdan objave Trojstvenoga Boga. Kad se Isus krstio u Jordanu od Ivana, dogodilo se nešto nečuveno: Otac nebeski posvjedoči svoga Sina Isusa Krista u Duhu Svetom. Svi ljudi trebaju vjerovati u njega i njemu se povjeriti, da bi zadobili spasenje.

O tome je također govor u čitanju iz knjige Izaije proroka: Otkupitelj je “postavljen za savez narodu i da bude svjetlost pucima” (Iz 42,6). Najprije je dakle Isus Krist poslan za savez naroda; on je sam savez za narod, jer Bog je u njegovoj osobi povezao božanstvo i čovještvo na nerazrješiv način. Novi i vječni savez kojeg Bog sklapa s nama ljudima, sa strane Božje je neotkaziv. Ujedno je Otkupitelj i svjetlo za narode, tj. svi narodi izvan Izraela trebaju biti prihvaćeni u savez, kojeg je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom po Isusu Kristu.

Čitanje iz Poslanice svetoga apostola Pavla Titu govori o otkupljenju, koje nam pripada u svetom krštenju, u “kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom” (Tit 3,5). Tako smo po Božjoj milosti opravdani i trebamo baštiniti vječni život, kojem se nadamo (Usp. Tit 3,7). Jer nam je Bog učinio velike stvari po povezanosti sa svojim Sinom Isusom Kristom u Duhu Svetom, zato smo stvarno oslobođeni od svake bezbožnosti i svjetovnih požuda i trebamo, razumno, pravedno i pobožno živjeti u ovome svijetu” (usp. Tit, 2,12). Živjeti razumno znači, da se radi o samosvladavanju i pravoj mjeri; pravedno, to znači da odnos s bližnjima uredimo prema Božjim zapovijedima; i konačno pobožno: mi smo po Isusu Kristu osposobljeni za svetu službu, u kojoj se Bogu klanjamo i slavimo ga molitvom i svim svojim životom

Na taj način treba zahvalnost ispuniti sva naš život. Najprije smo obdareni od Boga i snagom toga dara možemo također držati Božje zapovijedi i živjeti prema njegovoj svetoj volji. Sveto krštenje je temeljni sakrament, koji nas oslobađa od Istočnoga grijeha i daruje božanski život. Krštenje koje u Kristu primamo, pripada jednom drugom redu za razliku od Ivanova krštenja: Ivan je bio Preteča Gospodinov, i vodio je ljude Kristu. Isus Krist je ispunjenje: u njemu nam je darovano spasenje.

Molimo također za narod Staroga saveza, da upozna da je Krist Otkupitelj i Gospodin i da smije sudjelovati u punini spasenja koje nam je darovano u Isusu Kristu, Sinu Djevice Marije.

Fra Jozo Župić

***********

Bog koji je “sišao”

Sav se narod krstio a s njime i Isus, tako izvješćuje Evanđelist Luka u današnjem odlomku svoga Evanđelja. Ta misao potresa. Pokušajmo predstaviti taj prizor: dugi red ljudi koji strpljivo čekaju da budu kršteni od Ivana na rijeci Jordanu. Nepoznat, još sasvim nepoznat, usred ovoga mnoštva je i Isus koji čeka za krštenje.

Nema nikoga koji bi rekao: visoki gospodine, dođite naprijed, vi ne morate čekati kao obični ljudi! Vi ste ipak nešto posebno. Vi ste ipak osobno Sin Božji! Vi nećete morati dugo čekati! Važni ljudi su uvijek više cijenjeni, s njima se postupa tako da im se daje prednost, oni dolaze odmah na red…

Ne, nitko ne nudi Isusa. Također ni on sam se ne gura naprijed. On ne traži za sebe nikakav poseban postupak. Ne očekuje da se svi pomaknu ustranu i da ga puste. Premda je on, nema sumnje, “vrhovni šef”.

Kakva potresna nauka za nas, za mene! Kako često mi držimo do naših povlastica, tražimo privilegije, želimo prednost! Bog postupa drukčije. Kad je on postao čovjekom, on je mislio ozbiljno: ne kao polubog u ljudskom obličju, ne kao car ili kralj, kao zvijezda ili vlastodržac, nego je stvarno došao kao jedan od nas. I živio je među nama.

Snažno je priopćenje “sa svim narodom”: Isus ne želi živjeti (i umrijeti) odijeljen od naroda u “posebnoj klasi”. On je stvarno sav došao za nas.

Još više djeluje i činjenica je, da se Isus svjesno uputio među grešnike. Ivanu dolaze ljudi ne zato jer ih boli zub ili jer žele vidjeti izvanrednog gurua. Oni su dolazili, jer ih je Ivan svojim riječima uzdrmao i potresao, da su oni u velikom mnoštvu dolazili k njemu ispovijedati svoje grijehe. Obred krštenja bio je obred pokore. Ljudi su priznavali svoje grijehe i Ivan ih je krstio u Jordanu, da bi ih simbolično oprao i očistio od njihovih grijeha.

Usred svih tih smrvljenih, na pokoru spremnih grešnika uvrstio se i Isus. Kao da bi bio jedan od njih. Siromašni grešnik kao carinici i bludnice. Što ima Isus, koji je sve poštenje izgubio u tom društvu? On tamo ne pripada! Ipak! Upravo tamo je njegovo mjesto. Svjestan cilja on je upravo izabrao sebi to mjesto. Posljednje mjesto, “zajedno sa svim narodom” , sa siromašnim grešnicima, usred njih.

Taj Isusov korak je programatski. On naviješta zašto je Isus došao: ne da se gura prema gore, nego da traži posljednje mjesto. Zna se da je Isus ovlašten od Boga: ići posljednjima, izgubljenima i njima kazati: Vi niste izgubljeni! Ja sam vidio vaše nevolje, i vašu čežnju, da izmijenite vaš život.

I Bog potvrđuje to mjesto i taj put: da, točno tako kako smo čuli, da se zaorio glas ti si “Sin moj ljubljeni”. Bog će to i meni i nama kazati, ako se konačno iz svoje umišljenosti, spustimo na zemlju.

Fra Jozo Župić