Krštenje Gospodinovo

Mijenjanje uloga

Današnje evanđelje priča o mijenjanju uloga. Isusovo krštenje po Ivanu vrijedi povijesno kao jedan od najsigurnijih događaja u Isusovu životu. Ono dakako ima jednu “poteškoću”, ne samo za nas danas, nego i za prve kršćane. Ivanovo krštenje bilo je krštenje pokore. Na Jordan su dolazili ljudi, kojima je to bilo “nužno”. Evanđelist Luka zorno opisuje, tko je sve došao na Jordan: varalice i zločinci, nezadovoljni vojnici i carinici. Svi su oni bili spremni za obraćenje i promjenu svoga zlog života. Inače, oni ne bi dolazili u pustinju velikom pokorničkom propovjedniku Ivanu, da ispovijede svoje grijehe i da se krste.

Tko je sada čuo, da se Isus dao krstiti od Ivana, naravno da može postaviti pitanje: Je li to za Isusa također “nužno”? Zar se i on morao najprije obratiti Bogu i činiti pokoru? Ako ne, zašto se dao krstiti? Za one koji su ga opazili, moralo ih se dojmiti, da je i on kao i svi drugi grješnik.

Evanđelist Matej vjerojatno je znao za te prigovore. On se htio susresti s njima i stoga opisuje, drukčije nego Marko, dijalog između Krstitelja i Isusa. Razgovor kruži oko promjene uloga. Ivan ustuknu: “Ti mene treba da krstiš”. Tebi ne treba pokora! Ja trebam krštenje, a ne ti! Isus ustraje na tome, da usred ovoga šarolikog grješnog mnoštva ljudi primi krštenje: tako želi Bog od njega!

Što je pokrenulo Isusa na taj korak? Zašto je napustio Nazaret, svoju obitelj, svoje zanimanje? Dugih trideset godina živio je potpuno neugledni obrtnički život. Sada kreće. Njegov prvi javni “nastup” je tako nešto kao njegov “životni program”. On od početka zauzima mjesto, koje izražava njegovu životnu zadaću: “Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike” (Mt 9,13). Također njegovo ime “Isus”, hebrejski “Jeshua” izražava to: “On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih” (Mt 1,21). Isusova pomoć za grješnike počinje time, da on nije na distanci prema njima, nego da je usred njih.

Promjena uloga o kojoj izvještava današnje evanđelje, glasi: Taj koji je trebao krstiti, daje se krstiti; i koji je morao biti kršten, krsti. To je u svakom slučaju promjena uloga. Isus je Svetac, koji dijeli život i smrt grješnika. On je Mesija, koji ide preko Jordana. On je Jaki koji osjeća slabosti na vlastitom tijelu. On je Pravedni kojeg je nepravda beskrajno ganula. On dopušta da kao jedan od njih bude kršten. On se s ovim korakom nije solidarizirao samo s porukom Krstitelja, nego također s grješnim ljudima. Potpuno je na njihovoj strani. Prihvaća da bude među njima. Od ovog izručenja i od ove zadaće obilježeno je čitavo njegovo djelovanje do njegove smrti na križu. I Bog upravo uz to daje svoj pristanak: “Ovo je Sin moj Ljubljeni!”

Ako mi to shvatimo i srcem razumijemo, tada Božić nije uzalud slavljen: Bog sve nas ljubi kao svoju djecu i on je stoga poslao svoga Sina kao ljudsko dijete izgubljenim ljudima, da bi oni opet našli put do Očeve kuće, da on svakom od nas opet može kazati: “I ti si moje ljubljeno dijete!”

Fra Jozo Župić

**********

Prvi radni dan

Kad netko preuzima novo mjesto, prvi radni dan je nešto vrlo odlučujuće: razlika je ako je “počelo” jednostavno, ili mi je nazvana dobrodošlica, možda upravo s malim domjenkom. Drukčije je to, ako je sve na svome mjestu što mi je potrebno, ako Internet funkcionira, ako je telefon priključen, nego ako za sve moram moliti ili se upravo moram izboriti. Razlika je jesam li od pretpostavljenog predstavljen kolegama, ili me upoznaju od mene samoga. Je li mi pretpostavljeni izjavio: ako ima problema obrati se meni! – ili imam osjećaj: moram sam nastojati brinuti se za sebe, jer se nitko ne brine za mene.

Možda vam je malo čudno što se Isusovo krštenje uspoređuje s prvim radnim danom. Ali to je ipak početak njegova javnog djelovanja. S krštenjem na Jordanu on počinje izvršavati nalog kojeg mu je dao Bog. Kako izgleda njegov početak?

Nebo se otvara. Čini se da Bog želi pokazati: ti u svako doba imaš pristup k meni. Isus ugleda Duha gdje silazi na njega. On dobiva opremu koju treba za svoju zadaću. Glas s neba govori: Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! U neku ruku on će biti predstavljen drugima – slično kao Božji sluga u prvom čitanju: Evo Sluge mojeg, mog izabranika. Ja ga podupirem. On je moj miljenik. Moj opunomoćenik. Ja stojim iza njega. On treba biti svjetlost pucima.

Tu biva jasno: Isusov odnos prema Bogu koji ga ovlašćuje, nije samo jedna vrsta “radnog odnosa”. On je obilježen povjerenjem i ljubavlju. Pod tim predznakom počinje Isus svoje javno djelovanje.

Dakako, neće mu uvijek biti ugodno. Bit će vremena u kojima će imati dojam: nebo je zatvoreno. Otac šuti. To će biti čas straha na Maslinskoj gori. Čut će se krik s križa: Bože moj, zašto si me ostavio? Ti, koji si rekao: ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina. Moj Duh počiva na tebi. Nebo ti je otvoreno. Ti u svako doba imaš pristup k meni! Isus neće uvijek tako jasno osjetiti snagu i blizinu Božju kao kod svoga krštenja na Jordanu. Ali tama nije posljednja riječ: Isusovo uskrsnuće pokazuje, da Božje obećanje vrijedi i ostaje.

Što se s Isusom događa, jedinstveno je i neusporedivo. On je nešto posebno: spasitelj i otkupitelj svijeta. A ipak istovremeno vrijedi: mi smo njegove sestre i braća. Primljeni smo u njegov odnos prema Ocu i u njegovo poslanje. Svakom i svakoj od nas Bog kaže isto: Nebo je otvoreno. Ti u svako doba imaš pristup k meni. Ja ti darujem svoga Duha. Ti dobivaš sva sredstva, koja trebaš, da bi izvršio svoj nalog. Ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći. Ja te podupirem. U tebi mi sva milina.

Puno puta jasno ćemo osjetiti, da je on tu i da nas podupire. Puno puta osjetit ćemo se napuštenima. Tada se sjetimo da nam je na našem krštenju obećao: ti si moj ljubljeni sin, moja ljubljena kći, ja stojim iza tebe – to često nije lako. Ipak vrijedi njegovo obećanje. Ono vrijedi tada, gdje smo odbačeni od drugih ili gdje nas netko želi učiniti malenima. Ono vrijedi tada kada nam se čini, da to što radimo je bezvrijedno, beskorisno i neznatno. U čitanju se kaže o Božjem sluzi: “On ne viče i ne buči. Glas mu se ne čuje po trgovima.” To znači: on ne izaziva pažnju. Što čini, događa se skriveno i neistaknuto. I mi smo poslani, izvršiti Božji nalog – u svoj jednostavnosti i skromnosti: donijeti nešto od njegove ljubavi u ovaj svijet, biti svjetlost za ljude. I mi možemo biti sigurni: mi nismo za njega samo radna snaga koja je tako dugo interesantna, dok funkcionira. Mi smo sinovi i kćeri, mi smo Isusove sestre i braća.

Fra Jozo Župić

(2)

Ti si moje ljubljeno dijete!

S današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme. Nakon adventa, božićnih blagdana, Nove godine, Bogojavljenja (Tri kralja) zatvara se božićni krug s mislima na Isusovo krštenje. Već su davno maknute božićne rasvjete, škola i posao opet su u toku svakidašnjice. Prijelaz od svetkovine i praznika na svakidašnjicu je često opor i otriježnjujući.

To nam pomaže da se sjetimo krštenja. Jer ono je početak i temelj svakoga kršćanskog života, kao što je ono na početku javnoga Isusovog života. Dolaze mi u pamet dva pitanja: Što je Isusa pokrenulo da zatraži krštenje od Ivana, svoga rođaka? Što pokreće danas ljude koji mole krštenje za sebe i za svoju djecu?

Ivanovo krštenje je bilo obred čišćenja, pokore i obraćenja. Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to. Zašto se Isus podvrgnuo tom obredu? Je li mu bila potrebna pokora. Je li trebao ispovijediti grijehe i pripusiti se Krstitelju da ga očisti.

Njegov put na krštenje u Jordanu imao je drugi smisao. Isus je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak. On je htio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Bog je želio doći među nas, kao jedan od nas. Stoga Božić! Bog dolazi kao malo dijete k nama. Stoga krštenje Isusovo! Bog dolazi među nas, u naše grešno društvo. Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja. To je bio njegov nalog, kazati nama gršenicima, da nas Bog ne prezire.

Kad je Isus primio krštenje u rijeci Jordanu, čuo se glas s neba. Bog kaže njemu: “Ti si Sin moj Ljubljeni!” Što On kaže njemu, želi i svakome od nas kazati: I ti si moje ljubljeno dijete! Ti si mi važan i dragocjen! Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj da. I taj da meni treba nositi cijeli moj život, vjerovati sebi, iako mi drugi kažu ne.

Zašto dopuštamo da se mnoga vaša djeca krste? Čak i oni koji su “istupili” iz Crkve, koji s Crkvom ne žele više imati ništa, mole krštenje za svoje dijete. Baš čudno, a zašto mole? Ja vjerujem, da time žele kao roditelji sasvim spontano zaštitu i blagoslov za svoje dijete. Donijeti dijete na svijet znači uvijek, poslati ga u neizvjesnu budućnost. U obredu krštenja daje se obećanje djetetu, koje nadilazi ono što mu roditelji mogu dati. Bog sam uzima tako reći kršteno dijete u svoje zaštićujuće ruke. On kaže njemu, kao Isusu kod njegova krštenja:”Ti si moje ljubljeno dijete, tvoja budućnost leži skrivena u mojim dobrim rukama!” Koji roditelji nemaju takvu nadu za svoje dijete? I mnogi će se roditelji prisjetiti: to obećanje vrijedi i za mene, od moga krštenja.

* * * * *

(3)

Krštenje Gospodinovo

Kršćane se često pita o njihovu krštenju: prije Prve pričesti, prije krizme, prije vjenčanja, prije svećeničkog ređenja ili ako netko preuzima ulogu kuma. U matičnom uredu pita se o datumu krštenja i mjesta ako netko istupa iz crkve. Znate li vi, kada i gdje ste kršteni? Da se moramo propitivati kod nekoga koji to zna, daje nam misliti: kako ozbiljno uzimam sakramenat koji sve druge nadmašuje? Krštenje nas čini sestrama i braćom Isusovom, sinovima i kćerima Božjim. Mi pripadamo njemu, on pripada nama. Često držimo to posve razumljivim: Naravno, mi smo kršćani, prakticirajući kršćani. Naša vjera nam je važna. Mi smo se u životu odlučili za Isusa. Mučimo se i borimo da se odluka vjere dnevno nadoknađuje. Često dosta toga dospijeva u pozadinu u sivoj svakidašnjici našega života. Ali ima u životu dosta trenutaka, gdje se traži naša vjera, gdje odluka naše vjere biva stavljena na kušnju dokazivanja. Ima toga kod svakoga i svake od nas. Bilo da sami trpimo neku nesreću. Bilo da moramo gledati, kako je drugi teško pogođen. Jedan mladić čija je vjera, tako se činilo, dosada bila neslomljiva reče: Ja sam u posljednje vrijeme imao niz nesretnih slučajeva: dvaput sam pao na završnom ispitu i ne mogu više ponavljati. Uz to sam još bio bolestan. Uvijek sam išao u crkvu. Sada je moja vjera nestala. Gdje je Bog, ako ga ima? Zašto mi više ne pomogne?

Ta pitanja su tu, i bilo kada moramo na njih dati osobni odgovor. Život nam ih ne ušteđuje. Bog nam ih ne ušteđuje. Sin Božji Isus Krist živio je 33 godine na ovome svijetu. Dosta vremena da se vrlo blizu suoči sa sudbinom čovjeka u jednom vremenu, koje nije bilo manje nemirno nego naše. Kada na današnji dan, na svetkovinu “Krštenja Gospodinova” zaključujemo božićno vrijeme, kada time premošćujemo vrijeme između rođenja Isusova u Betlehemu i njegova javnog nastupa u Galileji, tada činimo skok od preko 30 godina, i svjesni smo: Isus je najduže vrijeme svoga života bio u skrivenosti i šutnji.

Nepoznat je živio među ljudima. Kad je došao na Jordan, da kao i mnogi drugi primi krštenje pokore, Ivan se čudio i naježio. Isus je rekao: “Pusti sada!” (Mt 3,15). “Silaženje” je pripadalo njegovu nalogu, neistaknut se uvrstiti među mnoge. I hod u pustinju bio je hod u šutnju, u unutrašnju spremnost slušanja.

Više nas ne čudi, da se danas, na svetkovinu krštenja Gospodinova, čita čitanje o sluzi Božjemu. Upravo u slici trpećeg sluge Božjega upućuje se na često puta zanemarenu stranu Izraelove predodžbe o mesiji, na njegovu skrovitost i “neznatnost”.

Prorok Izaija vidi to ovako: “Vikati neće,neće bučiti, glas mu se neće čut po trgovima” (Iz 42,2). Mesija gleda na sve pun sućuti i trpi sa slabima i pogođenima u svijetu. Ovdje nije ništa opisano što točno možemo opaziti kod Isusa: Naravno Isus je imao i drugu stranu, to može biti, da nam ovaj aspekt može dalje pomoći: možemo se pitati: koliko je Isus vidio prijatelja u svoje 33 godine da su trpjeli i umrli do Lazara kojeg je uskrisio? Koliko je puno ljudi bilo pogođeno bolešću, dok je odselio da sve izliječi?

S ovim životom sluge Božjega Isusa Krista Bog nam je pokazao svoju nutrinu. I sav život – godine u skrovitosti i šutnji i godine propovijedanja i čudesa – zgušnjavaju se u posljednjim danima u Jeruzalemu. Tako, kako se Bog pokazao u Isusu Kristu, takav je on u svojoj nutrini: “On ne viče, ne buči, glas mu se ne čuje po trgovima”. On je ipak svoj put na križu dovršio i svome se ocu povjerio. Možemo li se i mi povjeriti tome Bogu kad u našem životu susretnemo križ? Bilo kada u životu ne možemo izbjeći to pitanje. Mi kao kršćani nemamo nikakvo ekskluzivno životno osiguranje zato što idemo u crkvu. Ali mi imamo Isusa, mi pripadamo njemu, on pripada nama. Mi smo se povjerili njemu i na njega se prepisali kad smo se krstili u njegovu smrt. On nas ne napušta. Vodi nas kroz svoju smrt na križu u svjetlost uskrsnuća. Kao vjernici smijemo i moramo to povjerenje jačati u nama. Molimo ga da budemo svjesni našega krštenja. Što došlo da došlo, njemu se smijemo povjeriti!

* * * * *

(4)

Ti si moje ljubljeno dijete!

Danas je tema krštenje Isusovo na rijeci Jordanu. Na početku svoga javnog nastupa Isus čini iznenađujući korak: Isus dolazi iz Nazareta na rijeku Jordan k Ivanu. Već neko vrijeme Ivan koji je stariji Isusov rođak, počeo je propovijedati pokorničke propovijedi. Uskoro se uokolo počelo govoriti o njemu i ljudi su dolazili u masama. Nitko njih ne prisiljava. Nešto ih privlači. Ono što im Ivan govori nije nimalo umiljato. On traži obraćenje, kajanje i pokoru. I on je vjerodostojan. Iza njegove riječi stoji njegov život. I ta riječ pokreće, potresa. Premda je strog, ne odbija od sebe. Ljudi mu dolaze u skupinama. Priznaju svoje grijehe, ispovijedaju se njemu i uranjaju u rijeku Jordan da im se operu grijesi, da u vodi budu pokopani i da nanovo očišćeni i oživljeni izrone iz vode.

Ivan poziva na pokoru. Vrijeme je kratko. On sluti da uskoro dolazi drugi koji će sve obnoviti. Sebe drži za preteču i svoje krštenje smatra kao pripremu za onoga koji treba doći, a to je Mesija za kojim mnogi čeznu kao otkupiteljem. Nada, da on uskoro dolazi, pokreće mnoge da promijene svoj život i da započnu novi život.

Mi bismo pod hitno trebali takve “Ivane”, vjerodostojne ljude koji nas mogu uzdrmati i u nama pokrenuti kajanje i pokoru. Mnogi današnji “proroci okoliša” opominju nas pred klimatskom katastrofom. Znakoviti su pomori životinja prije ulaska u novu 2011. godinu. Tisuće mrtvih ptica, riba, rakova, morskih zvijezda, jastoga i spužvi, lešinara, šišmiša.

Bez osobnog obraćenja ništa ne ide. Arški župnik u 19. stoljeću i pater Pio (umro 1968.) vodili su bezbrojne ljude prema njihovoj dubokoj unutrašnjoj životnoj promjeni, kao pred 2000 godina Ivan Krstitelj. Njihova propovijed, a još više oni kao primjer znali su uzdrmati ljude i pokrenuti ih na ispovijed. I mnogi su doživjeli radost novoga početka.

Iznenada Ivan Krstitelj otkriva da se među mnoštvom koje stoji pred njim nalazi i njegov rođak Isus. Što ti radiš ovdje? Ti ne pripadaš među ove siromašne grešnike koji dolaze k meni, da im se skine teret grijeha i da prime krštenje. “Ja bih morao biti kršten od tebe, a ti dolaziš k meni?”

Što je pokrenulo Isusa da je jednostavno stao u red, kao da bi i on bio jedan od njih a ne njihov otkupitelj? “Pusti samo”, kaže Isus Ivanu. Ima razloga za to, “jer samo tako možemo ispuniti pravednost, koju Bog traži”. Što znači taj Isusov odgovor? Pravedan u smislu Biblije je onaj koji čini volju Božju. Isus želi potpuno činiti što je volja njegova nebeskog Oca. On nas želi osloboditi okova zla. To je Isusov nalog. Stoga se svrstava među grešnike. On treba za sve nas uzeti i nositi teret grijeha. On je za nas primio Ivanovo krštenje. To bijaše volja Božja i nalog za njega. Stoga se otvara nebo nad Isusom, ljubljenim Sinom Božjim.

A danas? Isus još uvijek dolazi grešnicima. Ne onima koji vjeruju da nemaju grijeha i podbačaja. Ako smo spremni pokajati se i priznati (i opet se ispovijediti), Isus će biti među nama, sasvim blizu. I ako je Isus kod nas, tada se nebo otvara nad nama. I Bog nam kaže: “Ti si moje ljubljeno dijete!”

Fra Jozo Župić