Bogojavljenje

Gdje je novorođeni kralj židovski?

Danas slušamo povijest o trojici mudraca kojima je domovina daleko u tuđini. Vidjeli su zvijezdu i slijedili su je. Slutili su, da njihov život ima smisla ako slijede zvijezdu. Zvijezda ih je vodila iz njihove domovine, iz uobičajenog života i iz svega što je dosad za njih imalo vrijednost. Nakon presudnog iskustva u Betlehemu vratili su se doduše u svoju domovinu ali drugim putom (na drugi način) kako im je rekao anđeo. Zvijezda ih je vodila na mjesto njihove slutnje i krenuli su u Jeruzalem tražeći novorođenoga kralja židovskoga.

Čudnovata je židovsko ugodna teologija, koja se skriva u ovoj kratkoj pripovijetki Matejeva evanđelja. Mudraci, koji dolaze iz tuđine i izdaleka, mora da su slutili, da s njihovim pitanjem “Gdje je novorođeni kralj židovski? počinje spasenje ljudi u židovskom narodu. Oni su morali slutiti da prema Jeruzalemu hodočaste narodi (Iz 60,1-22); mora da su bili “svjesni” da će svi narodi krenuti prema Jeruzalemu i da će tu susresti slavu Gospodnju. Jeruzalem postaje mjesto gdje će se dogoditi konačna “objava Božja”.

Razumljivo je da su se u svom traženju za novorođenim kraljem židovskim, raspitivali kod tadašnjega kralja. S pravom su slutili da je novorođeni kralj u kraljevskoj sredini. Kod kralja Heroda bili su na ispravnoj adresi. Ali se dogodilo nešto sasvim drukčije. Stari kralj, figura samovolje okupatorske moći Rima, dospijeva u strah i užas. Prestrašio se gubitka svoje moći i potvrde koju ima od Rima, i da će kao židovski kralj izgubiti prijestol. Zvijezda je ipak uputila mudrace drugim putom. Kuća novorođenoga Kralja nije kraljevska sredina, nego svijet malenih i siromašnih ljudi. I treba li to dijete ovih siromašnih ljudi biti Knez mira, na kojeg je Izrael dugo čekao? To je bio zahtjev da vjeruju.
Mudraci ipak nisu posumnjali, jer svjetlo koje im se objavilo, ostalo je nad kućom malenih ljudi. Ušli su unutra, pali na koljena pred ovim Djetetom i donijeli svoje darove. Mudracima je bilo jasno: veliki Bog Židova postao je malen, tako malen kao novorođeno dijete, ranjiv, krhak, dan i noć upućen na potporu i dobrohotnost.

Svetkovina Bogojavljenja poziva nas na promjenu paradigme, primjera. Poziva nas da svoj vlastiti život jednom pogledamo iz perspektive novorođenoga Kralja židovskoga, iz perspektive Isusa iz Nazareta i tako živimo “novim životom”. Ta se perspektiva zove služba umjesto vladalaštva, mir umjesto nasilja, ljubav umjesto mržnje, život umjesto smrti. U toj perspektivi Isusa iz Nazareta svi drugi vladalački zahtjevi gube svoju vrijednost; tu više ne vrijedi da je bolje “izići velik”, od “pokoriti se”. Ako se prepustim perspektivi Isusa iz Nazareta moj će život biti djelotvorniji. Tada više nije potrebno da ja u nevolji “idem preko leševa”, ako želim u životu ići “naprijed”.

Iskustvo mudraca, koji su slijedili zvijezdu, navelo je evanđelistu Mateja, da s golemom vjerničkom samosviješću i s teološkom drskošću stavi točku na pitanje tko je uistinu “Gospodin”: ne više car u Rimu, nego sada i za sva vremena Isus Krist. Isto tako da ne svijetli moj vlastiti ego, nego više “slava Gospodnja”.

Mudraci su se nakon susreta s tim neočekivanim drugim Bogom promijenili. Išli su opet kući. Drugim putom. Kod nas je slično. I mi idemo od jaslica. Dirnuti od ovoga Djeteta, koji je naš Bog. Mi smo na redu! Pomozimo Bogu, da dođe u svijet. Svaki i svaka na drugom putu. Bilo da je to u našem stanu ili u susjedstvu. U crkvi ili u bolnici. U dječjem vrtiću ili u staračkom domu. Donesimo Boga u svijet. I darujmo svijetu nešto od toga što u jaslicama leži: zlato ljubavi, tamjan čežnje, miru boli. Postanimo kraljevski svjedoci Boga koji čezne za svojim svijetom. Usprkos svemu – ali upravo stoga!

Fra Jozo Župić

*********

Zapisano u zvjezdama?

Često se čuje u narodnoj riječi: “To stoji u zvijezdama”. “To je zapisano u zvijezdama”. Time se misli: Mi ne znamo kako se nešto događa u budućnosti ili kako će to dalje ići. Što će biti, to određuju bilo kakve anonimne sile. To nije u našoj moći. To je odnekud određeno. Prema tome nije malo ljudi koji gledaju u horoskope, da malo provjetre koprenu, što donosi budućnost.

Jesmo li određeni od takvih anonimnih sila? Je li naš život, naša budućnost stvarno “u zvijezdama”?

Što je tada zasjalo vjeri onih “zvjezdoznanaca s Istoka” koji su opazili određenu zvijezdu, koja im je najavila neobičan događaj? Nije li sve to primitivno praznovjerje, svih ovih zvjezdoznanaca? Tada, tako bi se moglo ispričavajući kazati, znanost je bila još na početku. Ali danas? Što trebaju horoskopi, zvijeđa i njihov tobožnji utjecaj na život ljudi? Koji utjecaj na naš život, na ljubav i sreću, novac i zdravlje trebaju imati zvijezde, stotine, tisuće, milijone svjetlosnih godina (jedna svjetlosna sekunda je 300.000 kilometara) od nas udaljene?

Pitanje izgleda drukčije, ako ne vjerujemo u anonimne sile sudbine, nego u jednoga Boga i Oca, stvoritelja neba i zemlje. Ako je on sve stvorio, tada nam govori kroz svoje stvorenje. Tada stvarno možemo pjevati: “Nebesa slave vječnoga”. Tada priroda govori o svome stvoritelju koji ima otvoreno srce. Tko se divi sjaju zvjezdanog neba, taj se neće bojati pred bilo kakvom silom sudbine, nego će priznati veličinu stvoritelja. Što znanost dublje prodire u dubinu nepredočivog velikog svemira, tim više ima razloga, da se divi mudrosti koja je sve to načinila. Što istraživanje prodire dublje u tajnu života, tim razumnije biva, da iza svega toga prihvati čudesni, nadmoćni razum: mudrost stvoritelja. “Sveta tri kralja”, kako mi pučki nazivamo zvjezdoznance s Istoka, nisu bili praznovjerni ljudi. Oni su tumačili određene, osobite zvjezdane konstelacije kao “znak neba”, znak Božji, jednu uputu stvoritelja. Tu uputu su slijedili i ona ih je dovela k Isusu, božjem djetetu, “novorođenom kralju židovskom”. Oni nisu bili umišljeni ni oholi, nego su kleknuli pred utjelovljenim Bogom. Prepoznali su u malom djetetu velikoga Boga, koji je gospodar i stvoritelj zvijeđa, “koji je stvorio nebo i zemlju”.

Što to znači za nas? Sigurno, zvijezde imaju svoju poruku. Ali one nisu nikakve slijepe sile sudbine. One nam govore o svome stvoritelju, ako im dopustimo da nam govore. I kažu nam: Tako kao što smo mi u Božjoj ruci, tako je i tvoj život. Da, on je puno više u njegovoj dobroj ruci nego sve zvijezde zajedno. To nam kaže dijete u jaslama. Molimo ga kao zvjezdoznanci.

.

Bogotražitelji – nekoć i danas

“Sternsingeri”, zvjezdani pjevači su opet na putu. Tisuće djece u Njemačkoj. Dolaze kao “Sveta tri kralja”, Gašpar, Melkior i Baltazar, idu od kuće do kuće, od vrata do vrata i pjevaju povijest koju danas slavimo. Mole za novac, za pomoć ljudima u tami i nevolji u mnogim dijelovima svijeta.

Danas želim upozoriti na nešto drugo što je isto tako aktualno. “Magi”, zvjezdoznanci, mudraci s Istoka su prije svega tražitelji Boga. Njih pokreće duboka čežnja, nemir srca koji je konačno puknuo i njih pokrenuo na daleko i mučno putovanje. Ima njih i danas, usred našeg zasićenog i površnog vremena: dubokih i ozbiljnih Bogotražitelja. Njima često puno nije drukčije nego “mudracima s Istoka”.

Kako je to bilo kod njih? Kako su došli na ideju, tražiti “novorođenoga kralja židovskog”? Sami su rekli što ih je pokrenulo: “Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova”. O “betlehemskoj zvijezdi” stoljećima će se raspravljati među znanstvenicima. Je li nje bilo?

Ili je ona samo simbol? Jedan veliki austrijski zvjezdoznanac i povjesničar, Konradin Ferrari d´Ochieppo, desetljećima se time bavio. Umro je 18. ožujka 2007. u stotoj godini života. Njegova ispitivanja su pokazala da je bila”konjunkcija” (bliza veza) Jupitra i Saturna godine 7. prije Krista (stvarna godina Isusova rođenja). To bi mogao biti čas na kojem su mudraci vidjeli zvijezdu iznad Betlehema.

Ja kažem: oni su bili Bogotražitelji. Tražili su božje znakove i tragove u prirodi. Do danas govori stvorenje srcu i razumu čovjeka. Tko traži Boga, taj sluša govor prirode. Ali govore li zviježđa nešto o životu čovjeka? Treba li astrologiju uzeti ozbiljno? Ne određuju zvijezde naš život, Bog je gospodar zviježđa.

Mudraci bijahu Bogotražitelji. Posvuda na Istoku tada su živjeli (već od babilonskog sužanjstva) Židovi. Tako su mogli od njih čuti o težnji za obećanim otkupiteljem. To im je pomoglo, tumačiti nebeske pojave. Ali da su konačno krenuli na daleko putovanje, trebalo je nešto više. Čežnja srca, božje vodstvo bilo je “unutarnje svjetlo” koje ih je vodilo.

Tada su iskusili ono što do danas moraju iskusiti mnogi tražitelji Boga. Jeruzalem nije bio oduševljen. Herod se prestrašio za svoju moć. Religiozni autoriteti doduše su poznavali Bibliju, ali nisu živjeli po njoj. Tako su učinili da naši Bogotražitelji sami krenu na put do Betlehema. Kako je bila velika radost kad se ponovno pojavila zvijezda. I kad su našli dijete, novorođenog kralja.

Kako bih želio da Bogotražitelji naših dana idu kao mudraci s Istoka: da ih Bog uzme za ruku, da nestanu sve zapreke, i da ih vodi k radosti susreta.

.

Zvijezda, koju su mudraci slijedili

Početkom siječnja posvuda se još vide zvijezde, koje su ljudi objesili za Božić: na prozorima, u kućama, na borovima a prije svega u jaslicama. Stare biblijske priče pričaju nam da su ljudi krenuli na put, jer su vidjeli zvijezdu. Tražili su novorođenog kralja.

Također danas čini se da su mnogi ljudi u traženju: u traženju dobre zvijezde nad svojim životom, u traženju dobre zvijezde nad ovim božićnim danima.

Mudraci ili zvjezdoznanci, kako ih božićna pripovijest naziva, tražili su najprije na krivim mjestima: u palači kralja. Novorođenog kralja konačno su našli na drugom mjestu: u štali. Ne u krugu bogatih i moćnih, nego u krugu siromašnih radnika, pastira s polja, siromaha. Ne u dragocjeno odijelo zamotana,nego u pelene povijena u jaslama.

Tražimo li možda sreću, našu dobru zvijezdu također na krivim mjestima? Od mudraca možemo – čini mi se – naučiti dvije stvari kako i gdje trebamo tražiti:

Kad su mudraci došli k jaslama, poklonili su se pred novorođenim djetetom. Božić nalazimo samo ako se učinimo malenima. I također nalazimo svoju sreću ako smo spremni učiniti se malenima. Kad jedna majka prolazi pokraj mene s dječjim kolicima, moram se prignuti da gledam u nasmješene oči djeteta. I kad idem u dječji vrtić, moram ćućnuti da djecu u razini njihovih očiju susretnem, a ne da ih gledam odozgor.

Samo ako smo spremni učiniti se malenima, tada je moguć pravi susret. Samo ako siđemo s našega konja, ako druge susrećemo s poštovanjem i priznanjem, prijateljski i otvoreno, može nastati odnos. A što je u životu važnije nego biti u odnosu, živjeti u prijateljstvu i ljubav darovati i iskusiti?

Ne trebamo imati nikakvog straha da ćemo ostati kratkih rukava. Jer, sam je Bog to pokazao. Mi činimo samo ono što je on činio: on se učinio malenim, postaje čovjekom kao i mi i stavlja se u naše ruke.To je Božić.

I drugo možemo učiti od trojice mudraca: tajnu darivanja i prazne ruke. Trojica mudraca odložila su naime svoje dragocjene darove pred djetetom: zlato, tamjan i miru. To što mi ovih dana jedan drugoga darivamo, možda je povezano s tim. Mudraci stoje praznih ruku pred djetetom Isusom. I samo s praznim rukama oni mogu prihvatiti, dotaknuti, u ruke uzeti.

To mi govori: kod darivanja se ne radi o tome, što košta dar, koju financijsku vrijednost ima. Radi se o nakani koja stoji iza dara: o ljubavi kojom se daruje, ili bolje: o ljubavi koju taj dar zastupa.

Bog nam to pokazuje: na Božić slavimo baš to, da on ne daruje bilo što, nego nam daruje sama sebe, čitava. To je istinsko darivanje. Ako mi u daru nas same stavimo, nas same darujemo, tada nema “cijene” kojom ja za to mogu biti plaćen. Tada je sat u kojem uzimam vrijeme za druge, za posjet ili razgovor beskonačno vrijedniji nego najskupocjeniji kupljeni dar.

I kada su moje ruke prazne, tada ih mogu raširiti i drugoga uzeti u ruke i njemu pružiti ruku prijateljstva i pomirenja.

Fra Jozo Župić