IV. KULTURNO-DRUŠTVENO DJELOVANJE

1.  Već od početka književne djelatnosti na našim prostorima franjevci su djelovali prema zasadama svoga zvanja i potrebama kršćanskog puka. Stvarajući na ovim prostorima, u kojima se tek počela oblikovati pismena i književna kultura, književna djela različite religiozno-duhovne tematike, a namijenjena nabožno-prosvjetiteljskim ciljevima, oni su gradili svojevrsnu hrvatsku franjevačku književnosti, počevši tamo od fra Matije Divkovića, fra Pavla Posilović, fra Ivana Anćića, fra Lovre Šitovića, fra Tome Babića, fra Filipa Grabovca, nepretecivog fra Andrije Kačića Miošića i tolikih drugih. Oni će, naročito u vremenima turske okupacije i neposredno nakon oslobođenja od Turaka, preuzeti brigu oko obnove duhovnog, religioznog i kulturnog života i tako  izvršiti  osobitu ulogu u održanju kulturnog jedinstva hrvatskoga nacionalnog prostora. Svjesni dubine ponora na čijem su se rubu dobrovoljno kretali, franjevci su se prihvatili i prema vlastitim snagama stoljećima obavljali golem vjerski i prosvjetiteljski posao.

Budući da je Provincija nastala upravo u doba prosvjetiteljstva koje je skromno obuhvatilo i Dalmaciju, većina djela franjevaca imaju uz vjersku i prosvjetiteljsku crtu. Pisali su i na dobro upravljali. Nije im bilo do gizdanja kojemu bi se štilac morao diviti, nego do koristi koju će zadobiti. Neki su franjevci sudjelovali u ekonomskim akademijama kao fra A. Perić, član splitske akademije ili fra Mijo Dragičević (+ 1790.) koji je pisao o uzgoju bolje vrste stoke. U samostanskim knjižnicama čuvaju se rukopisi od kojih su tek neki obrađeni, “ljekaruše” i ljetopisi. Svaki je samostan stvarao svoju knjižnicu, od kojih su najveće u Makarskoj i Sinju.

Jedan od prosvjetitelja bio je fra Filip Grabovac (+ 1749.). On je u svom djelu “Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga” (Mleci, 1749.) nastojao poučiti narod moralnim poukama, ali i osnovnim pojmovima iz zemljopisa, povijesti, lijepog vladanja i životne mudrosti. Kao snažna ličnost doživljavao je sudbinu svoga naroda duboko i iskreno, reagirao je neposredno, govoreći o svojoj je zemlji s mnogo ljubavi i boli. Noseći u sebi stari ponos svoje patrijarhalne sredine, Grabovac je patio zbog tužna položaja u kojem se pod eksploatatorskom vlašću Venecije našao njegov narod ”ilirički aliti rvacki”. Mlečani su jedva dočekali prijavu, pa je knjiga zaplijenjena, a Grabovac uhapšen i optužen kao buntovnik i veleizdajnik. Otpremljen je u zloglasnu mletačku tamnicu ”Sotto i piombi”, a zatim je za suđenja teško obolio i bio premješten u samostan na otoku San Spirito. Tamo je ubrzo i umro 13. veljače 1749.

Njegov je rad nastavio je  fra A. Kačić Miošić. On je priprostim jezikom u deseteračkim stihovima prepričao “čobanima i pastirima” povijest, opisao je junačka djela dižući porodice harambaša i serdara do slavnih vitezova slovinskog naroda. Njegov “Razgovor ugodni naroda Slovinskog” (Mleci, 1752.) postao je najčitanija knjiga na ovim prostorima.Mnogi su ga pokušali imitirati, ali s manje uspjeha.

2. Franjevci  su uvijek bili otvoreni prema narodnim gibanjima. Uzdizanje škola omogućilo je stvaranje franjevačkog sloja intelektualaca, osposobljenih u jezikoslovnim i društveno-povijesnim znanostima. Svoje znanje upotrijebili su, nakon povratka ustavnosti, za borbu protiv autonomaša, a za sjedinjenje s Hrvatskom, uvijek naglašavajući svoje vjersko opredjeljenje. U tome su prednjačili sinjski nastavnici fra A. K. Matas i  fra Jakov Grupković (+ 1911.). Prema nekima, u sobi fra Š. Tomića u samostanu na Dobrome u Splitu, rodila se misao o pokretanju Narodnog lista. Franjevci su bili borci za pohrvaćenje općina, osobito u vrijeme izbora. I u vrijeme Bosansko-hercegovačkog ustanka (1875.-1878.) oni su pomagali ustanike i izbjeglice.

U jeku narodnog preporoda, 1860. god., franjevci su počeli na svom imanju u Čitluku kod Sinja, iskapati rimsku koloniju Aequum. Pronašli su dosta materijala pa je u Sinju, u samostanu, stvorena vrijedna arheološka zbirka – danas Muzej – koji bi svojim povijesno-spomeničkim blagom mogao biti ponosom i znatno većim urbanim središtima. Arheologijom se prvi počeo baviti fra Stjepan Zlatović (+ 1891.), koji je zagrijao “oca hrvatske arheologije” fra Luju Maruna (+ 1939.) za iskapanja oko Knina i Biskupije, uvjeren da tu zemlja čuva nepisanu hrvatsku povijest. Zalaganjem franjevaca, osobito fra Luje Maruna, otkriveni su mnogi spomenici starohrvatskog doba i stvoren u Kninu Muzej hrvatskih starina (danas Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu), neko vrijeme smješten u samostanskoj zgradi (1893.-1912.). Pa i kasnije bavili su se neki franjevci arheologijom i paleontologijom, osobito fra Josip Olujić (+) i fra Ante Jadrijević (+ 1974.), a njihov rad je nastavio veliki sakupljač fra Nikola Gabrić (+ 1984).

U novije su doba u više samostana uređene zbirke, kao u Sinju, na Visovcu, u Šibeniku, Zaostrogu, Imotskom, Sumartinu. Vrijedna Malakološka zbirka u Makarskoj, stvorena zaslugom fra Jure Radića (+ 1990.), koji je osnovao i institut “Planina i more”.

Skupljanjem pjesama i narodnog blaga bavilo se više župnika. Od njih su se posebno isticali fra Stjepan Grčić (+ 1932.) i  fra Silvestar Kutleša (+ 1943.) i fra Lujo Plepel (+ 1948.).

Među romantičarske pjesnike ubraja se fra Ivan Despot (+1886.)  koji  pjeva  u duhu nacionalno-romantičarski nadahnutog prosvjetiteljstva o slobodi, hrvatstvu i slavenstvu. Njega je nastojao slijediti fra Andrija Matutinović (+ 1947.). U novije vrijeme pridružili su se pjesnicima religioznog nadahnuća fra S. Petrov subjektivnim religioznim osjećajem i fra G. Bujas osobnim pjesničkim doživljajima.

Članovi Provincije radije su se bavili popularnim pisanjem nego filozofsko-bogoslovnim djelima. Tek u novije vrijeme istakli su se znanstvenim radom fra Ivan Marković (+ 1910.), fra Roko Rogošić (+ 1963.),  fra Ante Crnica (+ 1969.), fra Karlo Kosor (+1982.),  fra Jozo Soldo (+2005.).

Da bi se pratila i proučavala razna aktualna filozofsko-bogoslovna pitanja, Provincija je izdavala časopis Novu reviju (1922.-1941.). Oko nje se okupio veći broj suradnika: fra Ante Cikojević (+ 1956.), fra Petar Grabić (+ 1963.), fra Karlo Eterović (+ 1935.), te dugogodišnji urednik fra Božo Vuco (+ 1984.), pisac apologetskih članaka i knjiga. Suradnik je bio i fra K. Balić koji je pokrenuo Bibliotheca medii aevi i organizirao kongrese franjevačkih profesora. Svoj rad nastavio je u Rimu ne samo kao profesor već i kao predsjednik Komisije za kritičko izdanje djela bl. Ivana Duns Skota u kojoj je radila “rimska Balićeva kolonija” s više članova Provincije. On je stvorio i Papinsku međunarodnu Marijansku akademiju u Rimu u kojoj je neumorno radio fra Pavao Melada. Akademija je organizirala brojne međunarodne kongrese i izdala preko stotinu svezaka zbornika o Mariji.