Misa i komemoracija za žrtve komunističkog zločina na Husinoj jami
U subotu, 29. kolovoza 2026., kod Husine jame na Vagnju na Kamešnici obilježena je 27. obljetnica organizirane komemoracije za nevine žrtve komunističkog režima koje su ubijene i bačene u jamu tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća.
Misno slavlje predvodio je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene, uz koncelebraciju fra Marka Ešegovića, gvardijana Franjevačkog samostana na Gorici u Livnu, fra Marinka Vukmana, gvardijana Franjevačkog samostana u Sinju, te još dvadesetak svećenika iz Cetinskoga i Livanjskoga dekanata. Liturgijsko pjevanje predvodio je mješoviti zbor sastavljen od pjevača iz više župa, pod ravnanjem s. Vjere Gulić, pastoralne suradnice u Župi Bajagić – Obrovac Sinjski.
Na početku komemoracije i misnog slavlja okupljenima se obratio fra Antonio Mravak, koji je pozdravio obitelji i rodbinu žrtava, predstavnike crkvenog i društvenog života te brojne hodočasnike iz cetinskog i livanjskog kraja. U svom uvodnom obraćanju podsjetio je kako se kod Husine jame od 1999. godine okuplja u molitvi i dostojanstvenom sjećanju na nevino ubijene i bačene u jamu, kao i na sve žrtve komunističkog režima, Drugoga svjetskog rata i poraća.
Posebno se prisjetio pokretača komemoracije, pokojnog fra Bože Norca-Kljaje, koji je nekoliko dana prije otišao u Očev zagrljaj, istaknuvši njegovu ustrajnost, vjeru i predanost očuvanju spomena na stradale. Zahvaljujući njegovu zalaganju, ovo okupljanje tijekom godina postalo je trajno mjesto molitve, sjećanja i zahvalnosti prema onima kojima su nasilno oduzeti život i pravo na dostojan grob.
Fra Antonio je potom pozdravio potpredsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno i nakon Drugoga svjetskog rata Ivana Penavu, ministra demografije i useljeništva Ivana Šipića, župana Splitsko-dalmatinske županije Blaženka Bobana, vicekonzula Konzulata Republike Hrvatske u Livnu Miroslava Jelića, gradonačelnika Livna Darka Čondrića, dogradonačelnika Sinja Denisa Bobetu, gradonačelnika Vrlike Juru Plazonića, izaslanstvo Grada Trilja i načelnika Općine Otok Silvija Norca-Kljaju.
Pozdravio je i predstavnike Počasnoga bleiburškog voda, Viteškoga alkarskog društva, Veteranskog centra u Sinju, predstavnike gradova i općina Cetinske krajine te udruga proizašlih iz Domovinskog rata iz Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Poseban pozdrav uputio je okupljenim svećenicima i redovnicima, a osobito predslavitelju svetoga misnog slavlja, provincijalu Franjevačke provincije Sv. Križa Bosne Srebrene fra Zdravku Dadiću, gvardijanu Franjevačkog samostana u Livnu fra Marku Ešegoviću, gvardijanu Franjevačkog samostana u Sinju fra Marinku Vukmanu te cetinskom dekanu i triljskom župniku don Slavku Volareviću.
Na poseban način obratio se obiteljima i rodbini ubijenih i bačenih u Husinu jamu, zahvalivši im što svojim dolaskom potvrđuju da žrtve nisu i neće biti zaboravljene.
Zaključujući uvodno obraćanje, fra Antonio Mravak istaknuo je kako Husina jama treba ostati mjesto molitve, istine i dostojanstvenog sjećanja, ali i trajna opomena da se zlo koje je obilježilo prošlost više nikada ne ponovi.
U propovijedi je fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Svetoga Križa, Bosne Srebrene, istaknuo kako Husina jama nije samo mjesto stradanja nego trajna rana i opomena. Naglasio je da svaka žrtva ima svoje ime, lice i životnu priču te da kršćansko sjećanje mora biti povezano s istinom, pravdom, oprostom i molitvom. Podsjetivši kako „Bog čuje i Bog pamti“, poručio je da se žrtava ne smijemo sjećati s mržnjom, nego s odgovornošću da čuvamo istinu i gradimo mir. Ovo nas mjesto, istaknuo je, poziva da budemo „stražari istine“, ali i graditelji mostova kako se zlo prošlosti više nikada ne bi ponovilo. Na kraju je poručio da Husina jama za nas ne bude samo grob, nego i izvor suosjećanja, istine i odlučnosti da živimo po mjerilima evanđelja – po mjerilima ljubavi koja je jača od mržnje i života koji pobjeđuje smrt.
Na završetku misnog slavlja i komemoracije fra Antonio Mravak zahvalio je svima koji su svojim dolaskom, molitvom i dostojanstvenim sudjelovanjem iskazali poštovanje prema žrtvama Husine jame. Posebnu zahvalnost uputio je predslavitelju misnog slavlja fra Zdravku Dadiću, nazočnim svećenicima i redovnicima, predstavnicima državnih, županijskih, gradskih i općinskih vlasti, članovima Počasnoga bleiburškog voda, predstavnicima udruga proizašlih iz Domovinskog rata te obiteljima i rodbini žrtava koje desetljećima čuvaju bolno sjećanje na svoje najmilije. Istaknuo je kako je ovogodišnja komemoracija okupila oko dvije tisuće vjernika i hodočasnika, ponajviše iz cetinskog i livanjskog kraja, ali i iz drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Njihova brojna prisutnost, naglasio je, snažno svjedoči da žrtve Husine jame nisu prepuštene zaboravu te da spomen na njih i dalje živi u molitvi i sjećanju naroda. Fra Antonio je pritom naglasio kako se obveza prema žrtvama ne može zaustaviti na molitvi, paljenju svijeća i polaganju vijenaca, nego da je potrebno učiniti i korak dalje. Pozvao je na sustavno, stručno i odgovorno istraživanje Husine jame, na snimanje njezine unutrašnjosti i utvrđivanje sadašnjeg stanja, osobito s obzirom na svjedočanstva da su se u jamu tijekom godina odlagale velike količine otpada.
Poseban poziv uputio je potpredsjedniku Hrvatskog sabora Ivanu Penavi, predsjedniku Povjerenstva za utvrđivanje sudbina žrtava zločina počinjenih neposredno i nakon Drugoga svjetskog rata, zamolivši ga da u okviru svojih mogućnosti i ovlasti pridonese povezivanju nadležnih institucija kako bi se istina o Husinoj jami što potpunije istražila i rasvijetlila. Na kraju je fra Antonio zahvalio svima koji su pridonijeli organizaciji komemoracije, osobito Udruzi „5 sela Orguz“, s. Vjeri Gulić i pjevačima, restoranima Dubrovnik i Blizanci, pripadnicima granične policije s hrvatske i bosanskohercegovačke strane te medijima koji su pratili i najavljivali komemoraciju. Najavio je i novo okupljanje prve subote u rujnu iduće godine, pojasnivši kako je ovogodišnja komemoracija iznimno održana krajem kolovoza zbog velikoga franjevačkog susreta koji će se 5. rujna održati u Međugorju u povodu 800. obljetnice preminuća sv. Franje Asiškoga.
Spomen-slavlje završilo je molitvom odrješenja nad Husinom jamom, nakon čega su vijence položila izaslanstva iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Homilija fra Zdravka Dadića, provincijala Bosne Srebrene
Draga braćo i sestre u Kristu, stojimo danas na tlu koje je zanijemilo pred strahotom, ali koje pamti i tišinom govori. Husina jama nije samo zemljopisna oznaka – ona je uklesana u kamenu ove zemlje, ona je rana u srcu svih nas i svjedok jedne teške stranice naše prošlosti. Tisuće nedužnih žrtava, bačenih u ovaj bezdan, nisu zaboravljene pred Bogom, iako su komunistički sistem i njegove sluge pokušali zatrti i njihova imena i njihovo stradanje.
Na početku Svetog pisma stoji: „Krv brata tvoga viče k meni sa zemlje“ (Post 4,10). Bog čuje. Bog pamti. I mi smo danas ovdje upravo zato – da zajedno s Bogom čujemo i pamtimo, da zajedno s Njim žalimo, ali i da zajedno s Njim tražimo mir koji nadilazi svaki oblik ljudskog pravdanja nemira i neopraštanja.
Svaki čovjek koji je ovdje izgubio život, imao je ime. Imao je lice. Imao je majku koja ga je nosila i rodila, dijete koje ga je čekalo, san koji nikada nije ispunio. Zatirač života htio je od njih napraviti brojeve, statistiku i šutnju. Ali Crkva, koja čuva sjećanje, ustaje i govori: nije tako! Franjevci s obje strane ovih planina, koji su stoljećima bili uza svoj narod i trpjeli s njim, dostojanstveno uspostaviše ovaj spomen zajedno sa svima vama. Isus Krist, koji je i sam umro nasilnom smrću kao nevin čovjek, poznaje svaku od ovih žrtava po imenu. U evanđelju čitamo da On zna svakog po imenu i da ni vrabac ne pada na zemlju bez Očeva znanja. Bog itekako poznaje one koji su izgubili život u mraku ove jame!
Zašto mi dolazimo ovdje? Zašto palimo svijeće, zašto molimo, zašto uopće išta govorimo? Činimo to iz ljubavi: iz ljubavi prema mrtvima koji zaslužuju dostojanstvo spomena; iz ljubavi prema živima koji trebaju znati istinu da bi mogli graditi sigurniju i bolju budućnost; te iz ljubavi prema samima sebi, jer narod koji zaboravlja svoju muku, stradanja i patnju osuđen je da mu se ponovi.
Papa Ivan Pavao II., danas svetac, govorio je: „Ne postoji mir bez pravde, ne postoji pravda bez oprosta.“ Ove dvije istine su u napetosti, ali ne i u suprotnosti. Moramo tražiti istinu i pravdu o onome što se ovdje dogodilo, a istovremeno i otvarati svoje srce milosti. Oprost ne znači zaborav. Oprost znači zadobiti nutarnji mir i odbiti da počinitelji zla imaju posljednju riječ.
Kao kršćani, ne dolazimo na ovakva mjesta samo s tugom. Dolazimo i s nadom. Vjerujemo da smrt nije kraj – da Onaj koji je stvorio čovjeka iz ljubavi ne može dopustiti da ga zauvijek uništi nečija mržnja. Krist je iz groba ustao živ. To uskrsnuće nije samo za Njega – ono je obećanje za svakoga tko je patio u nepravdi, za svakoga tko je umro napušten. Vjerujemo da se i duše ovih žrtava nalaze u Božjim rukama – rukama koje ne zaboravljaju, rukama koje liječe, rukama koje vraćaju dostojanstvo oduzeto nasiljem. I molimo se da im Gospodin podari vječni mir, mir mnogo veći od onoga koji im je na ovoj zemlji bio uskraćen.
Stajati nad ovim bezdanom traži od nas i nešto više od sjećanja, puke žalosti i gledanja u prošlost. Ova jama jest svjedok kamo vodi trenutak u kojem čovjek pristane na laž da se zlo može opravdati višim ciljem, ideologijom ili osvetom. Bezdan Husine jame nije iskopala samo mržnja onih koji su povukli okidač; iskopala ga je i šutnja onih koji su okretali glavu, kao i slijepo pristajanje na podjele koje u drugom čovjeku više ne vide brata, nego neprijatelja.
Zato nas ovo mjesto danas poziva na duboko preispitivanje vlastitog srca. Ne smijemo dopustiti da nas tuđa nepravda otruje, niti da pod krinkom pravednosti u sebi gojimo klicu neke nove mržnje. Naša kršćanska i ljudska dužnost jest biti stražari istine koji se ne boje imenovati zlo, ali i graditelji mostova koji odbijaju podizati nove zidove. Ako iz ovog mraka ne ponesemo svjetlo opomene, ljubavi i preobraženja, onda nismo u potpunosti razumjeli žrtvu onih nad čijim spomenom danas molimo.
Odlazeći odavde, nosimo sa sobom veliku odgovornost: odgovornost da čuvamo sjećanje i prenosimo ga novim naraštajima; odgovornost da gradimo društvo u kojemu se ovakvo zlo više nikada i nikome ne dogodi – bez obzira na vjeru, naciju ili podrijetlo. Jer svaki je čovjek stvoren na sliku Božju i svako je umorstvo nevinog čovjeka svetogrđe. Neka ovo mjesto za nas ne bude samo grob, nego i izvor: izvor suosjećanja, izvor istine i izvor odlučnosti da živimo po mjerilima evanđelja, po mjerilima ljubavi koja je jača od mržnje i po mjerilima života koji pobjeđuje smrt.
Gospodine Bože, Ti si Otac svakog života. Predajemo Ti danas sve žrtve ove jame, sve kojima je nasilno oduzet život u mračnim godinama rata. Prihvati ih u svoju svjetlost. Utješi sve koji za njima tuguju. Podaj nam snagu da pamtimo oslobođeni od mržnje, da tražimo pravdu bez osvete i da gradimo mir koji traje. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.
