Naši susreti
Naši susreti, Spomen knjiga u čast dugogodišnjemu kateheti mladih u Sinju fra Ivanu Akrapu, urednik Ante Akrap, Split, 2023.
Predgovor
Sinj poput Betlehema
Kad se čovjek uhvati pisanja pokreće vrijeme. Naime, kako ljudski osjećaji tako i ljudska memorija ima svoja ograničenja, svoj zaborav. Sjećajući se, stvarima koje pomalo blijede udahnjujemo novi život. Mnoge od njih vezane su uz mjesta, vrijeme ali i osobe. Postoje prilike u životu koje nas potiču da se pomalo vratimo unatrag i da se sa dužnim poštovanjem prisjetimo pojedinaca koje su obilježile jedno vrijeme, kako života svoje zajednice tako i mjesta u kojima su djelovali. Budući da ovim tekstom želim oživjeti uspomenu na dugogodišnjeg sinjskog katehetu mladih fra Ivana Akrapa ne mogu se oteti dojmu da su njegov rad i djelovanje svjesno ili pak nesvjesno zanemareni i prešućeni u mnogim, različitim, individualnim i privatnim pokušajima pisanja povijesti, osvjetljavanja djelovanja franjevaca u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske u povijesnim vremenima. Godine 2015. proslavljena je 300-ta obljetnica čudesne obrane grada Sinja od Turske opasnosti (1715.), a godinu poslije 300-ta obljetnica krunjenja slike Čudotvorne Gospe Sinjske (1716.). Upravo su ove dvije obljetnice poslužile pojedincima da uđu u povijest svojim pisanim uradcima kojima nedostaje velika doza objektivnosti ali i cjelovitosti povijesne istine. Ovakav pristup i propuštene prilike da se objektivno sagleda život i djelovanje ali i doprinos pojedinaca rastu svetišta i same župe motivirali su me da objelodanim život i rad pokojnog fra Ivana koji je cijeli svoj svećenički, radni vijek (40 godina) proveo u Cetinskoj krajini. Duboko svjestan riječi svetoga Franje Saleškoga “da Bog mrzi mir onih koje je odredio za borbu” bio je neumoran i aktivan u obavljanju pastoralnih obveza do posljednjeg trenutka svoga života.
Plodove njegova dugogodišnjeg rada osjetili su i o njima posvjedočili mnogi koje je pozivao da svojom stručnošću i pogledima na život i svijet probude nadu i učvrste vjeru mladima. O tome nam svjedoči i zapis Glasa koncila iz pera glavnoga urednika don Živka Kustića, voditelja božićne duhovne obnove 1986. godine, koji piše. “Što se redovito događa nije novost, pa ne bi spadalo u novine. Ali ono što je u Sinju redovito, za širu je javnost ipak iznenađenje. Iz jedne jedine župe u radni predbožični petak 1500 mladića i djevojaka na pokorničkom bogoslužju u slobodnoj sabranosti i svi te iste večeri na ispovijedi i pričesti. I dvije prethodne večeri gotovo svi su bili na ozbiljnim predavanjima o ispravnom biblijskom poimanju Boga, čovjeka i ljudskoga poštenja. Crkva prepuna, a svi pozorni kao jedno uho. Mladež je to naša suvremena, školska i radna, u trapericama i vjetrovkama, prirodna, radosna i pouzdana. Zatim je u subotu predavač iz Zagreba morao dva i pol sata odgovarati na njihova vrlo određena i aktualna kratka pitanja o svemu što zanima mladog vjernika ovdje i sada. Pitanja očituju solidnu vjersku naobrazbu. Vjeronaučni centar, što ga vodi fra Ivan Akrap, ima čitaonicu s priručnom bibliotekom koja je otvorena od zore do debela mraka. A vjeroučitelj druguje s njima i njihovim roditeljima, dragi je gost kao član obitelji u svakoj njihovoj kući. U nedjelju su zajedno s drugim vjernicima prepunili crkvu i s njom povezane prostorije. Biblijska riječ o Betlehemu, malom mjestu koje čuva tradiciju, gdje se narod uzda u Boga i gdje se rađa Dijete, dovela je misao upravo u taj i takav vjernički Sinj, koji pod Gospinom zaštitom pamti povijest, Boga se ne odriče i djeci se raduje. Spasenje od Boga obećano ne dolazi iz središta novca i vlasti niti od tehničkih dostignuća, od proračuna koji s Bogom ne računaju, nego iz takvih malih vjernih sredina. Ta vjerna mladež ne živi izvan konkretnog društva, svoju vjeru ne krije niti je se stidi. Tko se odluči postati svećenikom ili časnom sestrom, ugledan je među vršnjacima. Kako i ne bi kad tridesetak sinjskih franjevaca, sve intelektualci a sa svakim kao braća, služe u svetištu, vode sjemenišnu gimnaziju, opslužuju sve područne kapele i spremni su na svaku uslugu ne znajući za radno vrijeme. Mladenačka misa u Svetištu lijepi je spoj prepoznatljive tradicije s najsuvremenijom pjesmom, glazbom i molitvom iz ustiju mladih. Tako je to u Sinju gdje kuca Gospino Srce splitske nadbiskupije” (Glas Koncila, 12 siječnja 1986. str. 8).
Fra Ivan je bio neumoran u praćenju mladih. Bio je njihov vjeroučitelj i prijatelj, sudjelovao je u njihovu odgoju i obrazovanju, svesrdno im pomagao, dijelio s njima njihove probleme, mirio s roditeljima njihove nesporazume, svakodnevno ih poticao da su najvažniji segmenti u izgradnji mladoga čovjeka vjera i škola – obrazovanje. Osjećao je da se na sve moguće načine mlade želi zadojiti i zavesti na krive ideološke i svjetonazorske putove stoga polaže veliku nade u njihov zdrav razum i obiteljsko ozračje koje ih je poučavalo i govorilo pravu istinu kako o povijesti svoga naroda tako i o Boga. Svakoga jutra na crkvenim vratima s novinama u ruci na Pijaci dočekivao je mlade školarce koji su prolazili putem prema školi i na taj način svojom ih prisutnošću usmjeravao prema vratima crkve da uđu i pomole se pred Gospinim oltarom i od nje traže zaštitu. Koristio je velike blagdane da bi okupio mlade, organizirao duhove obnove i ispovijedi koje su postale glasovite, a time trn u oku onima koju su smatrali da mladi njima pripadaju i stoga su u njemu gledali neprijatelja ondašnjeg sistema i vladajuće Partije. U jednom pozivu mladima na duhovnu obnovu fra Ivan piše: “Kroz život možeš prolaziti čineći dobro ili čineći zlo. Da bi postao zao čovjek, ne treba mnogo napora: samo se pusti niz bujicu života; završit ćeš kao brodolomac, kao pravi ne-sretnik. Da bi postao graditelj boljeg društva i Božji prijatelj, traži se mnogo samoprijegora, odricanja, žrtava, muke i napora. Teško je plivati uz vodu. Za ovakav napor treba surađivati s Onim kojemu se ne može nitko oduprijeti, u čijim je rukama sudbina ljudske povijesti, koji može i hoće pomoći u svakom trenutku tvoga života. Bog je tvoj najveći prijatelj. Svoga jedinorođenoga Sina Isusa Krista poslao ti je kao suputnika i supatnika. Krist se pojavio u ljudskom tijelu i tako ti postao u svemu sličan osim u grijehu. On ti je postao drug, prijatelj i brat. Ide ‘ispred tebe i krči ti put. Noge su mu krvave, a križ na leđima. Slijedeći Isusa Krista, tvoja će noć biti sjajna, obasjana milijardama sunaca i zvijezda; obzorje puno nade, bezdani zatrpani; breme će ti križeva postati lagano, a život će ti biti protkan radošću i veseljem blizine Božje. Sve što želi živjeti, mora se i obnavljati, život, životna sposobnost i snaga skriveni su u obnavljanju. Bez vječnog procesa obnavljanja svih živih bića zemljom bi zavladala kruta i neumoljiva smrt. Tijelo tvoje živi samo stoga jer je u neprekidnom živom i skladnom obnavljanju. Da bi tvoja kršćanska duša sudjelovala u božanskom životu, i ti sam tako bio živi organizam kroz koji struji božanski život, božanska snaga i sreća, treba da se ponekad malo jače ubaciš pod žarke snopove zraka Božjega života da bi iz nepresušnog vrela crpio bogatstvo života koje će te trajno držati živim i svježim. Dođi na duhovnu obnovu da bi u zajednici mladih duša osjetio radost što si kršćanin!”
Bio je uvjeren da je poučavanje mladih pravim vrijednostima njegovo poslanje i njegova životna zadaća što je činio poput starozavjetnih proroka, neustrašiv, ispunjen duhom Božjim, naviještao je Kristovu riječ i kad je to bilo zgodno i nezgodno i na taj način se zamjerio moćnicima svoga vremena. Pokušali su ga na različite načine ušutkati, vršili su pritisak na njegove redovničke poglavara s ciljem da ga se premjesti kako bi na taj način oslobodili prostor za navještaj vlastite ideologije, ali u tome nisu uspjeli. Naime, nadbiskup mons. Frane Franić ali i njegov redovnički poglavar nisu podlegli ucjenama svjesni da je sudbina Crkve od pamtivijeka ista, “da bude progonjena”. Fra Ivan je znao da je vrijeme mladosti osjetljivo vrijeme, da su mladi često dezorijentirani, izgubljeni, da lutaju po tuđim emocijama i kulturama tražeći odgovore na egzistencijalna pitanja, stoga ih je pozivao da zajedno traže odgovore na vjeronaučnim druženjima, da razgovaraju o vjeri. Poticao ih je i hrabrio, zagovarao da otkriju vlastite talente i u kreativnosti razvijaju svoju osobnost. Radovao se svakom njihovu uspjeh, ostao povezan s njima i kada bi napustili svoje rodno mjesto, svoj kraj, zbog odlaska na studij u Zagreb ili neke druge gradove, organizirajući godišnje zajedničke susrete i druženja. Svake godine, u mjesecu svibnju, okupljao je mlade u Gospinu svetištu u Sinju iz Splitsko-makarske nadbiskupije na “Susret mladih” koji je bio vanjsko svjedočanstvo vjere i ljubavi prema Bogu. Ovi susreti su mnogima bili znak nade, ohrabrenje i motivacija da se ne poklekne pod pritiskom i prijetnjama onih koji su ih na sve moguće načine pokušavali udaljiti od Boga, vjere i Crkve.
U siječnju 1980. godine fra Ivan pokreće list mladih župe Gospe Sinjske „Naši susreti“. U uvodniku prvoga broja piše: “List je nastao iz ljudskih i prijateljskih susreta u vjeronaučnoj dvorani, iz susreta u crkvi, na ulici, iz susreta u kućama ili bilo gdje drugdje”. Jedino susret ima snagu i moć preobrazbe čovjeka a nema susretljivijeg i većeg prijatelja mladih od Isusa Krista. List je izlazio povremeno. Objavljeno je osam brojeva, zadnji u kolovozu 1987. godine. Te iste godine fra Ivan je premješten iz Sinja na novu službu, i to je razlog zašto deveti, pripremljeni broj, nije ugledao svjetlo dana do ovog zbornog izdanja. Fra Ivanova je životna želja bila tiskati “Naše susrete” u novom ruhu kao svjedočanstvo jednoga vremena i plodonosnog rada s mladima na području sinjske župe ali ga je bolest u tome spriječila.
Dugo sam razmišljao, savjetovao se s mnogima kako i na koji način ispuniti njegovu želju, oblikovati i objelodaniti na jednome mjestu rezultat dugogodišnjega rada sinjskoga katehete. Rezultat toga jest ovaj zbornik-monografija. Zahvaljujem svima koji su sudjelovali u oblikovanju ovoga djela. Prije svega fra Frani Doljaninu koji je skenirao objavljene brojeve Naših susreta, prof. Ivani Drenjančević koja je rado prihvatila i napisala stručnu analizu, osvrt na literarnu, vjersku ali i prosvjetiteljsku ulogu “Naših susreta” za mlade sinjskog kraja pa i šire, Mislavu Cvitkoviću koji je iz svog osobnog iskustva, druženja ali i usmene predaje naroda progovorio o fra Ivanu kao apostolu cetinskog kraja iznoseći sve njegove vrijednosti i kvalitete kao čovjeka, svećenika, vjeroučitelja i prijatelja. Fra Ivanov životno hod od rođenja do smrti, shrvan bolju, iscrpljen i izmoren teškom bolešću. objelodanio je njegov brat fra Augustin,
Mnogo je onih koji su sudjelovali u izradi pojedinih brojeva „Naših susreta“. Nemoguće ih je pojedinačno nabrajati ali vjerujem da će se prepoznati po stvarnim imenima ili pseudonimima koji se nalaze ispod svakog napisanog teksta. Zahvaljujem Mariji Križanac (rođ. Vrgoč) koja je u svom mozaiku sjećanja ostavila divno svjedočanstvo jednoga, pomalo, zaboravljenoga vremena.
Običavamo, neke događaje, nama nerazumljive, protumačiti pod pojmom slučajnosti. No, skloniji sam ovdje uteći se pojmu milosti. Jer kako inače objasniti iznenadni susret s prof. Milošem, jednog sunčanog poslijepodneva u meni poznatom društvu. Iznenadilo me njegovo svjedočanstvo o pok. fra Ivanu kojega osobno nije poznavao. Zamolio sam ga da svoj osobni doživljaj fra Ivana pretoči u pisanu riječ koja bi našla svoje mjesto u ovoj monografiji. Rado se odazvao, stoga sam mu duboko zahvalan. Gotovo isto se dogodilo i s fra Franom Milanovićem Litrom, fra Antonijom Mravkom, fra Domagojem Runjom i s gospođom Antonijom Plavša čije pisane riječi svjedoče snagu primjera pok. fra Ivana.
Tiskani, pojedinačni, brojevi “Naših susreta” bili su obogaćeni različitim crtežima i grafikama, tada na samim počecima profesionalnih karijera, a danas akademskih slikara Antona Vrlića i Ivana Grgata, koje se dijelom nalaze i ovom skupnom izdanju. Naslovna stranica, neobjavljenog, devetog broja, djelo je akademskog kipara Duje Botterija.
Nisam siguran da bih ovdje trebao stati i završiti ovaj predgovor, ali znam da bi se fra Ivan, u svojoj skromnosti i poniznosti s time složio. Mada sjećanje na njega ne blijedi jer je spomen sačuvan u usmenoj predaja mnogih generacija sinjskoga kraja, ovaj zbornik-monografija bit će i ostati svjedočanstvo, živi spomenik i dokument jednoga vremena, jednoga čovjeka i jednoga kraja.
Urednik
