Sprovod fra Milana Jašića

Draga braćo svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi,
ožalošćena majko Miljana i rodbino našeg fra Milana,
draga braćo i sestre u Kristu!

Nastanak ovog svijeta, razvoj i pojava ljudske civilizacije događali se u određenom vremenskom razdoblju. Pojmovi „vrijeme“ i „vremenitost“ imaju iznimno bogato i zanimljivo značenje u različitim znanostima: fizici, astronomiji, meteorologiji, lingvistici, filozofiji. Sve ove znanstvene discipline usko su povezane sa životom na Zemlji i, naravno, s ljudskim životom koji je obilježen vremenom i odvija se u vremenu. S pravom primjećujemo da vrijeme brzo prolazi, ostavljajući nas iznenađenima brzinom kojom minule trenutke pretvara u prošlost.

Nitko ne može zaustaviti vrijeme. Možemo zaustaviti uređaje koji mjere vrijeme, ali samu pojavu vremena ne možemo zaustaviti. Vrijeme je neizbježna stvarnost koja nas čini nesigurnima i zabrinutima za budućnost. Nikada ne znamo što će sutra donijeti, ali znamo da će doći, jer je budućnost neumoljiva. Stvoreni smo u vremenu, živimo u vremenu i umiremo u vremenu.

Da, braćo i sestre. Bog je stvoritelj vremena u kojem se odvija život i smrt. Danas, kao i mnogo puta prije, suočavamo se s tajnom smrti, stvarnošću koja dolazi i koja neće zaobići nikoga, bez obzira na životne uspjehe, kvalitete, dob, status ili bogatstvo. Smrt ne poznaje naše ljudske kategorije.

Ispratili smo našeg fra Milana kojem je došao trenutak da napusti ovaj svijet i prijeđe u svijet vječnosti, u eshaton, izvan ovoga vidljivog svijeta. Vjera nam pruža utjehu i smisao pred ovom tajnom, podsjećajući nas da se ljudski život nastavlja u dimenziji uskrsnuća, temeljnom smislu naše vjere.

Ovo je prilika da ponovno duboko promislimo i osvijestimo osjećaj poniznosti i malenosti te budemo svjesni prolaznosti ovog života. Istodobno, ova prigoda potiče nas da obnovimo svoju vjeru u Istinu koja je izvor utjehe i smisla u našem životu.

Gospodin Isus Krist pojavio se u vremenu koje je posvetio i obdario božanskom dimenzijom. Rođen je u vremenu, živio je i djelovao među ljudima, podnio je muku i smrt, a potom i uskrsnuo. Njegovo uskrsnuće jamstvo je i našeg uskrsnuća. Ta dimenzija transcendirane stvarnosti ne može se potpuno razumjeti unutar okvira vremena, ali možemo je prihvatiti snagom vjere. Ona nam otkriva da ovaj ljudski život, kakav ga je Krist proživio, nastavlja svoj put u dimenziji uskrsnuća. To je temeljni smisao našega kršćanskog, svećeničkog i redovničkog života.

Nadam se i vjerujem da je fra Milan Jašić živio, djelovao i umro s vjerom u ovu istinu. Za njega više nema neba, zemlje, sunca, mjeseca, oblaka, ni bilo koje druge zemaljske stvarnosti. Prešao je u sasvim novu dimenziju, iskustvo koje je izvan naše spoznaje, kojeg se pomalo bojimo i strahujemo, ali ako ga promatramo snagom vjere, onda tom strahu i bojazni ne bi trebalo biti mjesta, jer, kako Isus reče: Ljudsko oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni srce osjetilo, što je Bog pripravio onima koji ga ljube.

Prisjetimo se sada nekoliko ključnih trenutaka iz fra Milanova života i djelovanja:

Fra Milan Jašić, sin Vjekoslava i Miljane rođene Bezmalinović, rođen je 23. srpnja 1959. godine u Novom Selu na otoku Braču. Prva tri razreda osnovne škole zbog zdravstvenih problema pohađao je u bolnici u Rijeci (1965. – 1968.), a četvrti razred u svom rodnom Novom Selu (1968. – 1969.). Preostala četiri razreda osnovne škole završio je u Selcima (1969. – 1973.). Pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1973. – 1977.). Novicijat je započeo na Visovcu 9. srpnja 1977. godine gdje je godinu dana kasnije položio prve redovničke zavjete. Teologiju je studirao na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Zagrebu, gdje je i diplomirao 26. veljače 1985. godine. Svečane redovničke zavjete položio je u Rimu 2. listopada 1981. godine. Za đakona je zaređen u Imotskom 1982. godine, a za svećenika u Sinju 1983. godine. Mladu misu proslavio je u svom rodnom Novom Selu 31. srpnja 1983. godine.

Nakon svećeničkog ređenja četiri godine obavljao je službu župnog vikara, prvu godinu u Zagrebu (1983. – 1984.), a sljedeće tri godine u Metkoviću (1984. – 1987.). Nakon toga, proveo je četiri godine u Berlinu kao dušobrižnik za hrvatske vjernike (1987. – 1991.). Zatim je četiri godine službovao kao domeštar novaka na Visovcu (1991. – 1992.). Nakon toga godinu dana bio je župni vikar u Župi Gospe vanka Grada u Šibeniku (1992. – 1993.). Fra Milan je neko vrijeme bio zborovođa i ispovjednik u našem samostanu u Omišu (1993. – 1995.) te je kratko vrijeme bio župni vikar u Runoviću (1994.). Potom je proveo manje od godinu dana u našem samostanu u Sumartinu, gdje je bio voditelj crkvenog pjevanja (1994. – 1995.). Početkom prosinca 1995. godine dobio je dopuštenje za jednogodišnji boravak izvan redovničke kuće. Tijekom dvije godine zamjenjivao je bolesnog župnika u Gracu na moru, fra Antu Anića (1997. – 1999.). Nastavio je svoju službu u pastoralu kao župni vikar u Vrlici i tamo ostao dvije godine (1999. – 2001.) nakon čega je zbog ozbiljnih zdravstvenih poteškoća otišao na liječenje u naš samostan u Zagrebu, gdje je ostao šest godina kao rekonvalescent (2001. – 2007.).

Nastavio je svoj oporavak kao rekonvalescent u samostanu u Sumartinu (2007. –  2008.). Potom je proveo godinu dana kao privremeni upravitelj Župe Miljevci (2008. – 2009.), nakon čega je ponovno premješten u Zagreb kao član samostanske obitelji (2009. – 2011.). Sljedećih deset godina proveo je u samostanu u Sumartinu kao član samostanske obitelji (2011. – 2022.). Sredinom studenog 2022. godine službeno je postao članom samostanske obitelji u Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku gdje je u 65. godini života, 47. godini redovništva i 41. godini svećeništva preminuo blago u Gospodinu 10. rujna 2023. godine.

Ako je itko u životu bio suočen s izazovima, onda je to bio naš fra Milan. Veliki broj godina nije mogao živjeti punim plućima i nije mogao dati ono što je kao svećenik i redovnik želio dati. Bolest koja je trajala dvadesetak godina priječila mu je to, zahtijevajući od njega strpljenje koje je iskazao u svojoj borbi.

U provincijskom arhivu, dokumenti o fra Milanu jasno svjedoče o njegovoj želji i težnji da kao franjevac i svećenik, sa svim svojim darovima i talentima, bude svjedok Isusa Krista i propovjednik Njegove radosne vijesti i Kraljevstva na ovoj zemlji. Iako to nije mogao postići onako kako je želio, ostvario je nešto drugo – strpljivo je podnosio svoje bolesti i patnje, svjestan da mora nositi svoj križ do kraja. U tome je uspio.

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u svoje osobno ime izražavam iskrenu sućut fra Milanovoj majci Miljani, obitelji pokojnog brata Deana i svim članovima obitelji.

Dragi fra Milane, uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i osobno opraštam se od tebe, zahvalan Bogu za tvoj život i sve što si učinio na njivi Gospodnjoj kamo te Božja providnost poslala te za tvoju strpljivost u podnošenju boli i bolesti koje ti je život donio.

Neka ti Gospodin bude vječna nagrada u svom Kraljevstvu.

Počivaj u miru Božjem! Amen.

Nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi, Bože! Riječi svetog Augustina koje opisuju ljudsko srce koje, ako se otvori iskri koju je Stvoritelj udahnuo u svakoga od nas, već osjeća to isto smirenje tijekom životnog puta, kako u trenucima radosti, tako i u onim teškim trenucima. Gledajući na posljednje godine fra Milanova zemaljskog života, posebno od trenutka kada je pristupio našem samostanu i našem bratstvu, prvo što nam pada na pamet jest da je to bio život obilježen bolešću i svim nevoljama koje bolest sa sobom nosi, drugim riječima, teškoćama. Unatoč svemu, njegov pjesnički duh, koji je prirodno težio sreći, suprotstavljao se tim izazovima pri čemu je, nekad više, a nekad manje, ipak bio vidljiv i nemir radosti.

Gore navedeno bilo je vidljivo i u trenutku kad se fra Milan vratio sa svoje posljednje teške operacije. Bio je prilično vedar i ispunjen entuzijazmom. To nam je dalo nadu, nadu koja je nadišla sve realne, iznimno ozbiljne prognoze liječnika. Nažalost, stvarnost se pokazala neumoljivom. Poput Joba, uz pomoć bližnjih, podnosio je nedaće bolestî, trudeći se duhom uzdizati iznad njih. Poput Joba kao da je svojim trpljenjem progovarao: Kad od Boga primamo dobro, zar da onda i zlo ne primimo? U svemu tome Job nije sagriješio svojim usnama?

Uistinu smo u svojoj sredini imali Joba. Znao je cijeniti prisutnost onih koji su provodili vrijeme s njim, dijelili trenutke, osmijeh i toplu riječ. Bez obzira na svoju patnju, uvijek je rado primao posjete, razgovarao, davao korisne savjete mlađoj braći, kako u običnom razgovoru, tako i u sakramentu ispovijedi, koliko mu je to zdravlje dopuštalo. Svjestan težine svoje situacije, ponavljam, poput Joba, svakodnevno se suočavao s izazovima liječenja. Iako mu zdravlje nije vraćeno, Gospodin mu je, kao i Jobu, blagoslovio patnje, a kroz njega blagoslovio je i našu zajednicu. Blagoslov se očitovao i ranije kroz darove koje mu je za života Stvoritelj udijelio: njegov pjesnički duh koji se ogledao u zbirkama poezije, glazbeni talent koji se kroz note prelijevao na papir i zvuke glazbala, da bi se konačno u nedjelju ujutro stopio s anđeoskim korovima i notama u slavu Uskrslog.

Nedjeljno jutro trebalo bi buditi radost za kršćane, jer je u nedjeljno jutro Gospodin uskrsnuo iz groba. Fra Milanovim odlaskom u nedjeljno jutro ostala je praznina, ali tog jutra on je zakoračio prema Uskrslom Gospodinu.

Do toga posljednjeg koraka na zemaljskom putu mnogi su mu pomagali, a ovim putem želim zahvaliti svima koji su brinuli o fra Milanu: liječnicima, medicinskom osoblju i njegovateljicama. Zahvaljujem svoj braći, ali i svima koji su mu pružili podršku i olakšali mu teret bolesti, bilo kroz osmijeh, toplu riječ ili gestu ljubaznosti. Neka Svemogući Bog svima mnogostruko uzvrati. A tebi fra Milane, neka Gospodin daruje pokoj, mir i vječno uživanje u gledanju Njegovog lica!

U župi Vrlika, u kojoj je dvije godine djelovao kao župni pomoćnik (1999. – 2001.), fra Milan Jašić ostavio je dubok trag u radu s mladima. Napisao je i skladao nekoliko skladbi, uključujući one posvećene Gospi Rožarici i sv. Jurju. Bio je oduševljen svakim projektom koji je pokrenula Župa Vrlika, a s velikim zanimanjem pratio je župni list „Vrličko kolo“.

Krajem srpnja, tijekom posljednjeg susreta potpisnika ovih redaka s fra Milanom, svojim nesuđenim propovjednikom s mlade mise, već se nazirao njegov prijelaz u vječnost, a njegov bistri pogled, dubina njegovih riječi i začuđujuće vedro raspoloženje odavale su čovjeka i fratra zagledana u vječnost i pripravna za susret s Velikim Kraljem čiji je neumorni i oduševljeni glasnik bio. Na tome posljednjem susretu s dragim bratom Milanom posebno me dirnula njegova izjava: „Srce koje se Bogu u cijelosti predaje, od Boga zauzvrat prima sve“. Vjerujem da je naš dragi i plemeniti fra Milan tako i živio i da je njegovo nježno i osjetljivo srce otpočinulo od silnih muka, a njegova profinjena pjesnička duša „na onoj drugoj obali“ primila utjehu i pronašla svoj smiraj u luci vječnosti gdje „Božja tišina nadvladava sve riječi“. Hlad bora i masline, ljuljuškanje plavih brazda uzoranih bilim brodim, miris smilja i koromača, uz raskošni pjev ptica, neka Te i s onu stranu prate i sjećaju na suznu dol kojom si strpljivo i ustrajno nosio svoje ukrštene grede života od ranog djetinjstva pa sve do samrtne postelje. Samo do susreta u vječnosti, dragi moj fra Milane…

U spriječenosti da prisustvujem ispraćaju, fra Milanovoj dragoj majci, obitelji njegovoga pokojnog brata te ostaloj rodbini i prijateljima, sa zahvalnošću za njegov autentični život i neizbrisivi trag dobrote, izražavam bratsku i kršćansku sućut.

Pokoj vječni daruj mu, Gospodine!