Oproštaj od pok. fra Damjana Čove u Münchenu

29. travnja 2021. /

Vijest o smrti fra Damjana Čove i izrazi sućuti objavljeni su na portalima Fenix magazin, Hrvatske katoličke zajednice Sv. Nikola Tavelić – Bad Cannstatt, Sv. Ivan Krstitelj – Feuerbach, CroExpress, Hrvati Stuttgart – Facebook stranica, Živa zajednica, HKZ Stuttgart-Zentrum, Hrvatski glas Berlin, HKŽ München.

U srijedu 28. travnja 2021. u 18,30 sati u crkvi st. Gabriela, u kojoj hrvatski katolici svake nedjelje slave svetu misu, slavljena je misa zadušnica za pokojnog fra Damjana. Pred sedamdesetak okupljenih vjernika, među kojima su bile i časne sestre kojima je fra Damjan bio duhovnik, misu je predvodio gvardijan samostana fra Edvard Sokol, a s njim su suslavili: fra Petar Klapež, fra Marinko Vukman, fra Ante Ivan Rozić, fra Vuk Buljan, fra Frano Čugura, fra Frano Milanović-Litre i fra Jozo Župić. Na misi su bili prisutni i fra Filip Mimica te fra Nedjeljko Norac Kevo. Ministrirao je Benjamin Jeličić. Misu na latinskom jeziku pjevale su tri članice crkvenoga zbora, uz orguljašku pratnju  č.s. Nikoline Bilić, a za vrijeme mise pjevane su uskrsne pjesme i psalam „Gospodin je pastir moj“.

Biblijsko čitanje pročitala je č.s. Ana Oršolić, a evanđelje fra Marinko Vukman. U svojoj homiliji gvardijan fra Edvard Sokol istaknuo je da je fra Damjan bio vjerni sin sv. oca Franje koji je pred kraj svog života pjevao i molio: „Hvaljen budi, Gospodine, po sestri svojoj smrti“, te je tako navijestio radosnu vijest uskrsnuća, a i fra Damjan je umro u uskrsnom vremenu, a s njim su se oprostili u smijehu i šali. Zazvao je Gospodina neka mu oprosti njegove slabosti, a fra Damjana je zamolio da i on nama oprosti ako smo ga u nečemu povrijedili. Gvardijan je ukratko prikazao životni put fra Damjana po službama koje mu je Provincija Presvetoga Otkupitelja povjeravala. Molitvu vjernika molila je č.s. Heladija Ćurić.
Na kraju mise od fra Damjana se oprostio fra Petar Klapež, voditelj Hrvatske katoličke župe u Münchenu, definitor Provincije i fra Damjanov školski kolega. Spominjući se fra Damjana, evocirao je uspomenu i na pokojnog kolegu fra Petra Vrljička. Istaknuo je fra Damjanovu jednostavnost, nenametljivost. Fra Damjan je bio svima Božji dar, putokaz i opomena. Kod fra Damjana kolege su uvijek nalazile pravi kriterij što je pravo, što je dobro. Završio je riječima da se čvrsto nada da je fra Damjan već u Božjemu blaženstvu. Gvardijan fra Edvard Sokol također je prenio sućut Nadbiskupije München, ujedno se zahvalivši svim službama koje su brinule o fra Damjanu: svim klinikama i bolnicama koje su bile fra Damjanu na pomoći, časnim sestrama Ani Oršolić i Marti Jozić, svoj braći koja su dolazila u posjet fra Damjanu za vrijeme njegove bolesti i svima koji su ga uključili u svoje molitve.

Nakon što je fra Frano Milanović-Litre završio s pjevanjem: U raj poveli te anđeli, svećenici i časne sestre pošli su u samostanski vrt gdje je gvardijan uz fra Damjanov lijes izmolio molitvu odrješenja i zaželio vozaču sretan put prema Hrvatskoj gdje će fra Damjan u petak 30. travnja 2021. biti pokopan u Sinju.

fra Jozo Župić

Oproštaj fra Petra Klapeža

Poštovani oče gvardijane, braćo svećenici, cijenjene časne sestre, dragi prijatelji i znanci našeg fra Damjana, braćo i sestre!

Osnaženi svetopisamskom riječju i nahranjeni s euharistijskog stola, ovaj čas uvedeni smo u oproštaj od našeg subrata, moga školskog kolege, fra Damjana. Sjećamo se njega kraj oltara, onako kako se sveta Monika preporučila svome sinu Augustinu: „Sjećaj me se kod oltara!“ Fra Damjana se sjećamo ovdje kod oltara crkve sv. Gabriela, jer je oltar bio središte njegovoga cjelokupnog svećeničkog i redovničkog života, hranio se euharistijom i tako uvijek nadograđivao, uzdizao, usavršavao onaj temeljni korijen koji je postavljen od samog rođenja po sakramentu krštenja u svjedočenju vjere, posebno preko njegove kršćanske obitelji, koji se razrastao u franjevačkoj zajednici naše Provincije, koji je kroz čitav život bio prožet duhom blaženstava i duhom evanđeoskih savjeta.

U ovom času posebno nama fratrima naviru mnoge zgode iz života, mnoge slike, mnoga iskustva, ali jedan temeljni unutarnji dojam i uvid na osobu koja nas je danas okupila sažet je u jednoj rečenici – fra Damjan je po svom redovničkom i svećeničkom zvanju sebe predao Bogu. Njegov život i pastoralni rad dušobrižnika ovdje u Njemačkoj i u Hrvatskoj svjedoči nam kako su ga vjernici voljeli i poštovali, jer je s poštovanjem pristupao ljudima. Obnašajući pastoralne službe kod naših iseljenika čuvao je svijest vjerske i nacionalne pripadnosti.

To ne znači da i on nije imao svoje granice, svoje ljudske nemogućnosti, tjeskobe i teškoće. I upravo, spoznavajući te svoje granice, nemogućnosti, tjeskobe i teškoće, bilo je moguće svima nama koji smo s njim živjeli nutarnjim osjetilom zamjećivati poseban sjaj i svjetlo franjevačkog zajedništva koji podsjeća na ono što je božansko u čovjekovom srcu i ljudskom životu. Stoga je svojim životom, koji je po ljudskim mjerilima možda bio nezamjetljiv, i ostvario uzvišenost svoga franjevačkog poslanja. Vjerujemo da se po toj fra Damjanovoj jednostavnosti, nenametljivosti, smirenosti, samozatajnosti i dobroti koje je živio kao fratar i svećenik, Gospodin proslavio i da ga po tim krepostima prepoznaje i nakon njegove smrti, uvodeći ga u svoje vječno zajedništvo i slavu.

Dragi kolega, prije malo više od godinu dana u Svetoj Zemlji zatekla me iznenadna vijest o smrti našeg kolege fra Petra Vrljička, a već jučer ujutro i vijest o tvom prelasku u vječnost. U ovom trenutku rastanka od tebe, uime naših kolega, izražavam zahvalnost dragom Bogu na daru tvog života kojeg ti je, zajedno s petoricom naših kolega, podario za našu redovničku zajednicu. Vjerujem da su naše mnoge osobne tjeskobe, sumnje i nesigurnosti svladavane upravo stoga što si nam ti bio blizu, što smo kroz cijelo vrijeme gimnazije i studija bili na tom zajedničkom putu sve do svećeničkog ređenja, što smo na tom putu dijelili dobro i zlo, što smo toliko puta zajedno kao kolege, kao u ogledalu vidjeli kako bi trebalo biti te smo mogli sami sebe kritizirati pred Bogom zato što nismo uvijek dostigli tvoju pravičnost.

I stoga si ti, dragi kolega, svima nama, i ne samo nama nego i svim vjernicima kojima si bio povjeren na njivi Gospodnjoj, bio Božji dar, Božji putokaz, katkada i Božja opomena, ali uvijek Božja podrška i sigurnost da smo na pravom putu ako smo slični onome kako si ti živio i kako si se u svom pozivu ponašao. U kolegi poput tebe mogli smo često naći živo mjerilo, živi kriterij što treba, a što ne treba, što je pravo, a što samo prividno u svećeničkom i redovničkom životu.

Sada dok te pratimo na putu prema vječnosti, među nama ostaje jedna praznina, ali ostaje i pečat, koji si ti, dragi kolega, ostavio u ljudima tolikih župnih zajednica, naših redovnica, u svojoj rođenoj braći Frani i Anđelku i u cijeloj svojoj rodbini i prijateljima, a posebno u našoj franjevačkoj zajednici. Naša redovnička obitelj ovdje u sv. Gabrielu u Münchenu bila je obilježena na poseban način tvojim redovničkim duhom kojoj si kao franjevac bio iskreno predan.

Dragi kolega, u našem zadnjem susretu, prekjučer, nadao si se što skorijem odlasku u Domovinu. U ovom trenutku svi se mi ovdje prisutni od tebe opraštamo na putu prema dragoj nam Domovini. Vjerujemo da je sve ono što je za tebe bilo nedorečeno zauvijek nestalo. Onima koji slijede put evanđeoskih savjeta i koji žive duh blaženstava, Bog obećava vječno kraljevstvo, a ti si cijeli svoj redovnički i svećenički život bio predan Bogu, u tebi je ostvaren duh blaženstva. Zato se čvrsto nadamo da se već nalaziš u Božjem zajedništvu u vječnoj Domovini na Nebesima. Počivaj u miru Božjem!