Sprovod fra Damjana Čove

Draga braćo svećenici, redovnici i redovnice, poštovana rodbino, prijatelji i znanci pokojnog fra Damjana, braćo i sestre u Kristu!

Velika je blagodat i dar što nas je Božji Duh okupio u zajedništvo molitve i što nam Bog daje mogućnost da Ga susretnemo i u ovim prilikama i trenucima, trenucima kada ispraćamo još jednog člana naše redovničke zajednice, Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. Na njezina je vrata u posljednjih četrnaest mjeseci Gospodin pokucao deseti put. Ovaj put k sebi je pozvao našeg brata fra Damjana Čovu, još jednoga aktivnog člana naše zajednice.

U Božjem Duhu, u Kristovu duhu i Njegovu imenu ovdje smo sabrani kako bismo se molitveno i svjedočki oprostili od našeg fra Damjana, kako bismo potvrdili svoju vjeru u Krista i Njegovo uskrsnuće, u kojoj vjeri je fra Damjan živio i djelovao, u kojoj vjeri je svoju dobru i plemenitu dušu predao Ocu Nebeskom.

U Duhu smo Božjem sabrani kako bismo molitvom i svojom nazočnošću bili pratnja i potpora u tuzi svoj rodbini i prijateljima, a fra Damjanu iskazali zahvalnost i poštovanje; kako bismo ga, s vjerom da je ovo privremeni rastanak, preporučili milosrđu Boga Oca. Zato je ovaj naš vjernički susret oko živog Gospodina zapravo slavlje vjere u vječni život.

Istina koja nam vjeru hrani i nadu jača jest ta da smo kao živa Crkva okupljeni oko smrtnog tijela; da smo kao živa Crkva u zajedništvu Božje ljubavi koja povezuje prolaznosti i besmrtnost.

U ozračju smo Kristova uskrsnuća i zato je izbor liturgijskih čitanja u tom duhu, duhu ljepote uskrsnuća, rađanja Crkve i dara Uskrsloga.

Sveti apostol Pavao uputio je riječ kršćanima u Efezu, ali ne samo njima, nego i nama u ovoj prilici sabranima, i kaže da smo „sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola“. Krist je onaj koji povezuje čitavu građevinu, a mi smo ugrađeni kao „prebivalište Božje u Duhu“. Neizreciva je snaga ovih riječi u kojima je na izrazito snažan način izrečena sva snaga i ljepota vječnog života i zajedništva s Bogom. Tu istinu svjedočimo svojom prisutnošću, posebno onda kada nas Gospodin poziva da Mu na zemlji služimo; da budemo Njegovi svjedoci sve do kraja zemlje, da budemo širitelji Njegova kraljevstva; ali i onda kada nas poziva da s ovog svijeta prijeđemo k Ocu.

U našim životima naši planovi i naše misli ne podudaraju se uvijek s Gospodinovim pa ono što je nama početak postaje završetkom, a ono što se činilo ili čini da je kraj, zapravo je dar novoga početka. Fra Damjanova je smrt sigurno novi i drugačiji početak, početak novih milosti, koje će se, vjerujem, očitovati mimo naših planova. Stoga, moliti nam je da nas tuga i očitost umiranja ne zarobi i ne zakoči.

Potreban nam je Kristov mir, mir Krista uskrsloga. To je pozdravna i ohrabrujuća riječ Kristova koju je izgovorio nakon svog uskrsnuća kada je s drugim učenicima bio i apostol Toma. Mir koji nudi Krist nije ni želja ni obećanje, nego potvrđena stvarnost. Krist nam je podario svoj mir; On svojim mirom pobjeđuje tjeskobe i hrani nadu. Isus svoje ruke pokazuje apostolima i svetom Tomi koji nije povjerovao riječima svojih najbližih i prijatelja, nego mu je trebao susret s Gospodinom, s Njegovim ranama. Uskrsnućem nisu izbrisane rane, niti je smrt na križu neka „nepogoda“ koju treba prevladati. Rane su Božja slava, one su vrhunac ljubavi i zato su trajno otvorene. Na tome tijelu Ljubav je ispisala slova i riječi koje se ne mogu izbrisati. Isus je vidio da je Toma nakon što je stavio svoje ruke u Njegove rane postao ponizan i krotak do mjere slobodnog prihvaćanja rana preobraženih vjerom.

Taj susret živimo i u ovom slavlju. Tu gdje završava evanđelje, započinje nasljedovanje Gospodina; započinje život Crkve i svih ljudi koji vjeruju u Krista. Dionik te vjere i toga duhovnog bogatstva bio je i fra Damjan.

Dopustite mi ukratko iznijeti nekoliko osnovnih podataka o fra Damjanovu životu i djelovanju:

Fra Damjan je rođen 31. ožujka 1961. u Karakašici, Župa Sinj. Otac mu se zvao Stjepan, a majka Ana r. Bilobrk.

Nakon osnovnog školovanja, u Sinju je završio Franjevačku klasičnu gimnaziju (1975. – 1979.), a nakon toga, odlučivši nasljedovati Krista po primjeru svetog Franje Asiškog, stupio je 7. srpnja 1979. u novicijat na Visovcu, gdje je godinu dana kasnije, 5. srpnja 1980. položio prve redovničke zavjete.

Filozofsko-teološki studij, zbog različitih ciklusa predavanja koja mu je poremetio vojni rok, pohađao je naizmjence na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Tako je prije odsluženja vojnog roka, prvu godinu studija, pohađao u Makarskoj (1980./81.), nakon čega je u Prilepu odslužio vojni rok (1981. – 1982.). Drugu godinu studija nastavio je na KBF-u Zagrebu (1982./83.), treću i četvrtu godinu u Makarskoj (1983./85.), a petu godinu u Zagrebu (1985./86.).

Svečane redovničke zavjete položio je 17. rujna 1984. g. na La Verni u Italiji. Dvije godine nakon toga u Splitu je 29. lipnja 1986. zaređen za đakona, a godinu dana iza toga, isto u Splitu, 28. lipnja 1987. zaređen je za svećenika. Mladu misu 5. srpnja 1987. godine proslavio je u crkvi i svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju.

Službe:

Nakon svećeničkog ređenja i mlade mise prva služba koja mu je kao mladomisniku povjerena bila je služba župnog vikara u Drnišu (1987. – 1988.), na kojoj je ostao godinu dana. Nakon toga fra Damjan preuzima službu dušobrižnika u HKM u Stuttgartu (1988. – 1994.) i na toj službi ostaje šest godina. Uslijedila je služba dušobrižnika u HKM u Berlinu (1994. – 1996.), a nakon dvije godine preuzima službu dušobrižnika u Münchenu (1996. – 2001.) na kojoj ostaje idućih pet godina. Nakon toga, godinu dana ostaje bez službe, ali s boravištem u Münchenu (2001./02.). U ljeto 2002. vraća se u Domovinu kad je imenovan župnim vikarom u Župi Gospe od Zdravlja u Splitu, gdje ostaje godinu dana (2002. – 2003.). Nakon toga povjerena mu je služba župnika u Župi Povlja-Novo Selo na otoku Braču s rezidencijom u našem samostanu na Sumartinu (2003. – 2009.), gdje ostaje šest godina. Potom je dvije godine bio župnik u Brštanovu s rezidencijom u našem Samostanu o. fra Ante Antića u Splitu na Trsteniku (2009. – 2011.). Ponovo se vraća u Njemačku, točnije na mjesto dušobrižnika u Münchenu, ali tu ostaje nešto manje od mjesec dana (1. prosinca – 20. prosinca 2011.), nakon čega preuzima službu dušobrižnika u Stuttgartu – Bad Canstatt (2011. – 2014.) gdje ostaje tri godine. Posljednja služba koju je vršio sedam godina služba je duhovnika (hrvatskih) redovnica u minhenskoj nadbiskupiji s rezidencijom u Samostanu sv. Gabrijela u Münchenu, gdje je, nakon teške bolesti, preminuo u utorak 27. travnja 2021. godine.

Fra Damjanove zdravstvene poteškoće pojavljuju se u mjesecu travnju 1999. g., a s vremenom su se intenzivirale, osobito u posljednje vrijeme.  

Draga braćo i sestre, zahvaljujem Bogu za dar fra Damjanova života, za dar njegova odgovora na Božji poziv u svećeničko i redovničko zvanje, za sve ono što je učinio dobra za Crkvu, franjevački red, našu Provinciju, a osobito za sve ono dobro koje je na razne načine učinio, služeći ljudima, kao svjedok vjere u Isusa Krista, još k tome kao svećenik i redovnik.

Govoreći o njegovu životnom putu spomenuo sam da je posljednjih sedam godina proveo kao duhovnik sestara redovnica, živeći i boraveći u Samostanu sv. Gabrijela u Münchenu. U jednom od susreta i razgovora koji sam s njim imao u Münchenu, u jednom trenutku shvatio sam da njegovo zdravstveno stanje i dijagnoza nisu dobri. Sjećam se dobro da mi je tom prilikom rekao: „Provincijale, svjestan sam svoga stanja, učinit ću što mogu, ali spreman sam poći u susret Gospodinu, kada me pozove“. Nešto slično mi je ponovio u usmenom razgovoru prije tjedan-dva dana.

Osjećam potrebu zahvaliti svima onima koji su fra Damjanu, spremno i bratski pomagali u njegovoj bolesti. Hvala svim članovima Samostana svetog Gabrijela u Münchenu, a napose hvala ocu gvardijanu fra Eduardu Sokolu za brigu i skrb koju je pružio fra Damjanu. 

Uime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja i u osobno ime, upućujem izraze najiskrenije bratske i kršćanske sućuti fra Damjanovu bratu Frani i ostalim članovima njegove obitelji, bratu Anđelku i ostaloj rodbini i prijateljima. 

Dragi fra Damjane, opraštam se od tebe uime svih članova naše Provincije i u svoje osobno ime. Čvrsto sam uvjeren da vjeru u Krista Gospodina nisi živio niti je shvaćao kao prečac kojim bi izbjegao trpljenje, nego si je shvaćao kao sigurnost da život u Bogu nikada ne umire. S tom mišlju, s kojom bi se i ti, vjerujem, složio, molim Boga da te primi u kraljevstvo svoje. Hvala ti za sva dobra djela koja si, kao član naše Provincije, kao svećenik i redovnik, činio u Kristovo ime, tamo gdje te je Božja providnost slala. Počivaj u miru Božjem. Amen.

Mnogopoštovani o. Provincijale,
braćo svećenici,
ucviljena rodbino i prijatelji, dragi vjernici!

Opraštam se od dragog pokojnika fra Damjana kao rođak i susjed, ujedno i kao mještanin sela Karakašice. Zadnjih dana često su nas salijetale ozbiljne vijesti o krhkoj, nagriženoj i neizlječivoj bolesti pokojnog fra Damjana. Međutim, simptomi njegove bolesti nisu od danas, već su se pokazali još 1. travnja 1999. kad je zbog srčanog udara upućen u bolnicu zauzimanjem dr. Vinka More, njegovoga osobnog liječnika. Bijaše to Veliki četvrtak i početak njegovoga zdravstvenog križnog puta. Od tada je njegovo zdravlje bilo ozbiljno narušeno, ali on se uza sve nije predavao. Strpljivo je bolest podnosio, o njoj malo govorio, iako se povlačio po bolnicama i aparatima, a posebno zadnjih nekoliko mjeseci, jer su u pitanju bili vitalni organi: srce, bubrezi, krv, otvorene rane na nozi… Iako smo znali da je teško bolestan, njegova nas je smrt ipak duboko pogodila. Računali smo da današnja medicina može pomoći i povratiti ga u dnevni život i obveze.

Njegova braća Frano i Anđelko te rođak Tonći posjetili su ga 25. II. u Münchenu kad je izišao iz bolnice. I on i oni nadali su se da će se vratiti redovitom svećeničkom životu. Tužna i žalosna vijest došla nam je u utorak 27. travnja u jutarnjim satima da ga je Gospodin uzeo k sebi. Njegova smrt za nas je ne samo opomena, nego je izazov i poruka, ponajprije zato jer u smrti nema reda, ona uzima osobe svih uzrasta i položaja. Nadam se da će njegova smrt potaknuti neko novo redovničko-svećeničko zvanje iz Karakašice. Potiče nas da čuvamo one vrijednosti po kojima je on živio, služeći Bogu i čovjeku. Nesebično je i skrovito, jednostavno i nenametljivo živio i vršio svoju svećeničku službu i darovao sebe Bogu i ljudima na mjestima koja su mu povjeravana. Dok danas mnogi robuju tehnici, on joj nije robovao, njome se tek najnužnije služio.

Poruka sv. Pavla: „Radujte se s onima koji se raduju! Plačite s onima koji plaču! Budite istoga osjećaja jedni prema drugima!“ (Rim 12, 15) bila je prisutna u njegovu životu. Mi upravo sada tugujemo nad njegovom smrću, ali to nije vrijeme očaja ni beznađa! U ušima nam još uvijek odzvanja uskrsni hvalospjev kojim smo slavili Gospodina, jer su naša srca još puna uskrsne poruke milosti i svjetla s kojima smo se ujedinjavali oko oltara Gospodnjega. Danas smo u ovoj dragoj crkvi Čudotvorne Gospe Sinjske prikazali sv. misu za pokoj njegove duše gdje je fra Damjan kršten, pričešćen i krizman, u kojoj je slavio svoju mladu misu 5. srpnja 1987. godine sa svojim roditeljima Stipom (Rajkom) i majkom Anom, braćom Franom i Anđelkom, rodbinom i prijateljima.

Današnja sv. misa jest i zahvala za dar njegova života i svećeništva, kao i molitva za pokoj njegove duše da ga Gospodin primi u svoje kraljevstvo. U našim se srcima miješaju osjećaji žalosti i nade; žalosti jer nas je, ljudski govoreći, rano ostavio, stupivši tek u 61. godinu života, ali nam je svima pokazao nadu u budući vječni život u Gospodinu. Nije se bojao smrti, nazivao ju je „sestricom“ poput sv. Frane. Osim toga njegova jobovska strpljivost poruka je i poticaj svima nama kako treba nositi svoj križ, ispravno i ustrajno kršćanski živjeti i trpjeti te ustrajati do kraja. Svjestan je bio svoje bolesti zato je živo želio da svoje umorne oči zaklopi u Domovini, u Provinciji, s posebnom željom da dođe u Samostan Gospe od Zdravlja u Splitu gdje mu se spremala soba za smještaj. Ta mu se želja, nažalost, nije ispunila. Umjesto živ, došao je mrtav da nam kaže da je život kratak, a smrt stalna.

Smrću vidimo da zemlja nije naša konačna domovina i da nećemo na njoj vječno živjeti. S pravom kažemo da je život na zemlji samo hodočašće, jer smo samo putnici u ovom vlaku kroz život. Isus nas preko apostola prisjeća: „Ako živimo, Gospodinu živimo, tako, ako umiremo, Gospodinu umiremo“ (Rim 14, 8). Njegova smrt i nama treba biti opomena da budemo spremni za nju: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke zapaljene! I budite slični onima što čekaju svoga gospodara kad se vraća sa svadbe, da mu odmah otvore čim dođe i pokuca. Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju! Zaista, kažem vam, sam će se pripasati, a njih posaditi za stol te ih dvoriti“ (Lk 12, 35-40). Vjerujemo da je on bio spreman za smrt i da je primio nagradu od Gospodina kojemu je vjerno služio.

Draga braćo i sestre, poslije molitve i obrisanih suza moramo biti zahvalni Gospodinu za sve dobro koje nam je preko pokojnika dao. I onda kad nam srce žešće kuca, kad smo emotivno uzbuđeni, znamo da nam nitko neće izliječiti rane niti utažiti boli doli Gospodin. Dok se opraštamo od fra Damjana i predajemo ga u ruke Božje, molimo Gospodina da ga nagradi vječnim mirom u svom kraljevstvu, a nama da snage za našu životnu borbu koja nas čeka. Tebi Frano, Anđelko, Dijana, Dominiče, Domina i Damjane, iskrena sućut. Dragi fra Damjane, snom mira i vječne nagrade počivaj u Gospodinu!

Dragi fra Damjane, kolega i brate!

Opraštajući se od tebe uime školskih kolega fra Petra Klapeža i fra Petra Klarića, moram spomenuti da smo se tek prije nešto više od godine dana oprostili od još jednoga našeg kolege, isto tako prerano – fra Petra Vrljička.

I tvoj nas je prerani odlazak, iako zbog težine bolesti nije neočekivan, duboko potresao. Do posljednjeg si trenutka gajio nadu i spremao se doći u Split na oporavak, što si i spomenuo u nedavnom telefonskom razgovoru. Gospodin te, međutim, pozvao k sebi i vjerujemo da on sada ispunja sva tvoja očekivanja i nade.

Kao kolege proveli smo desetak godina zajedničkog života, a kasnije se povremeno susretali. Još od sjemenišnih dana bio si iskren, otvoren i pouzdan. Ponekad si bio djetinje uporan u svojim stavovima i uvijek si govorio ono što misliš, nisi se skrivao iza uvijenih riječi. Bio si jednostavan i nenametljiv, plemenit, pravičan …

Tvojim najbližima, braći Anđelku i Frani s njegovom obitelji, kao i ostaloj rodbini izražavam sućut. Sve nas tješi vjera u uskrsnuće i nada ponovnog susreta u Gospodinu.

Gospodin, kome si služio, neka ti udijeli vječni pokoj! Počivao u miru!