Peplnica ili čista srijeda
Skinuti maske
Ovih dana u mnogim mjestima oživjele su maske i maskirane mačkare. Čak su i djeca imala svoje nastupe pod maskama. Sve je bilo u znaku maski. Na njemačkim televizijskim programima mogli smo gledati kako se karneval slavi u Düsseldorfu, Kölnu, Mainzu i mnogim drugim gradovima. Sve je to prošlo i evo nam početka Korizme. Zašto je Korizma važna za naše društvo objasnit ću simboličkom figurom čije je vrijeme prošlo. Kaže se da su poklade vrijeme budala. Što je budala? U Srednjem vijeku budala je bio jedini koji je mogao prokazati vladaru njegove pogreške, a da mu se ništa ne dogodi, da mu glava ne ode s ramena. On je smio raskrinkati vladara, tj. skinuti njegovu masku, jer je to činio s humorom i baš kao budala. Simbol budale bilo je ogledalo koje je držao pred moćnicima. Ti, bogatašu, silniče, visoko cijenjeni i ugledni, pogledaj u ogledalo i vidi kakav si stvarno. Vidi kako si samo čovjek s pogreškama i slabostima. Slično se događa i danas kada se s puno humora u govorima i povorkama raskrinkavaju političari i mnogi drugi slojevi društva. Ali danas, na Pepelnicu ili Čistu srijedu počinje jedno drugo vrijeme. Ogledalo budale se okreće. I što se događa? Najedanput vidimo same sebe. Ako promatramo sebe same, tada je važno, da smo pošteni prema samima sebi. Mnogi to ne žele. Ipak je važno za sve koji žele biti pošteni i istiniti, a to je velika zadaća, odložiti razne maske i gledati čovjeka i ljude kakvi stvarno jesu. Sasvim pošteno trebamo se upitati: Tko sam zapravo ja? Što želim u mome životu? Koje ciljeve i ideale imam? Je li život kojeg živim takav, da odgovara mojim temeljnim osvjedočenjima? Za kojim suvišnim stvarima trčem? Koje maske stavljam dnevno na sebe, da sebe ne vidim kakav sam stvarno i da me drugi ne vide u pravom svjetlu? Što glumim samom sebi a nije tako?
Mnogi se boje vidjeti nenašminkanu istinu. Stvarno može biti tvrdo i bolno vidjeti nešto što se ne želi vidjeti. Čini se da je pakiranje važnije od sadržaja. Ništa nije bilo drukčije ni u Isusovo vrijeme. Zato on opominje u evanđelju da se skinu pobožne maske kako ne bismo zavaravali ni sebe ni druge. Kad pogledamo iza naših maski tada se pokazuje da iza naših fasada nije sve tako dobro i savršeno kako bismo mi to željeli i kako rado glumimo. Tada se pokazuje da imamo slabosti, pogreške i nedostatnosti. Teško je njih priznati i nenašminkane pogledati. Ali to trebamo učiniti pred Bogom i nama samima da naš život postane autentičniji i pošteniji. I tako sami sebe upoznajemo.
Kad pogledamo iza naših maski, tada spoznajemo i naše jakosti i puno toga što činimo dobro i ispravno. Možemo vidjeti da stvarno imamo ciljeve za koje se isplati živjeti. Možemo puno toga učiniti što našemu životu donosi smisao. Možemo spoznati da smo puno toga već postigli.
Gledati iza naših maski, to je važno, ali nije uvijek lagana zadaća u korizmeno vrijeme. Upravo kao kršćani ne smijemo pred tim imati straha. Ako sebe vidimo kakvi smo, tada vidimo sebe kako nas Bog vidi. Mi tada vidimo čovjeka koji je stvoren od Boga sa svim svojim dobrim i lošim svojstvima, tako je željen, prihvaćen i ljubljen. Stoga se možemo ohrabriti da nismo savršeni. Možemo se ohrabriti da odložimo naše maske u kojima smo drugima nešto glumili i drugi nama. Možemo živjeti pošteno s nama samima i s drugima. Tako pošteno i pravo ophođenje jednih s drugima od pomoći je i ljekovito za nas same i isto tako za naše društvo u kojem na žalost ima puno toga lošega i praznoga.
Znak naše vjere stoji u središtu Pepelnice. Križ od pepela podsjeća nas na naše vlastite slabosti i konačno na našu prolaznost. Taj nas znak ne treba prestrašiti. Ako se stavimo pod taj znak, tada vjerujemo i imamo povjerenje da nas Bog ne ostavlja. “Obratite se i vjerujte Evanđelju”. Ta nas rečenica poziva da se pošteno razračunamo s našim životom i dopustimo da nas prožme svjetlo radosne vijesti. Naša vjera uvijek iznova daje nam šansu za novi početak. Jesmo li na to spremni? Primajući križ od pepela mislimo na to, da je pepeo ranije bio vrlo važno sredstvo čišćenja. Pepeo koji nas suočava s činjenicom naše prolaznosti, treba također naše maske i sve krivo na nama oprati, da bismo mogli same sebe promatrati i da možemo biti onakvi kakve nas Bog želi.
U školi Isusovoj možemo učiti da svoj život učinimo darom. Ako se kršćanin predaje, bez da broji, tada svjedoči: nije vrijednost života u materijalnom bogatstvu nego u ljubavi.
Fra Jozo Župić
*************
Sjeti se prahu, da si čovjek!
“Sjeti se prahu da si čovjek!” Ta formula zvučni neobično u prvi mah dok je slušamo, ali ona u sebi sadrži duboku istinu koja se kao crvena nit provlači cijelom Biblijom, počevši od povijesti stvaranja do u Novi zavjet. “Sjeti se prahu, da si čovjek!”
Ili drugim riječima: Sjeti se ti krhko biće, da si slika Božja; da ti, premda uzet od zemlje, u sebi nosiš božanski dah; da si ti puno više nego prah, koji ostaje od tebe.
Sjeti se, ti prolazno biće, da možeš vjerovati, nadati se i ljubiti; da možeš biti bližnji za druge – svojom spremnošću pomaganja, svojom dobrotom i svojom ljubaznošću.
“Sjeti se prahu, da si čovjek!” Tek kad nam ta spoznaja uđe pod kožu, može nas izvrtanje te rečenice pogoditi i prodrmati:
“Sjeti se čovječe, da si prah!”
Ili drugim riječima: Sjeti se čovječe, da je ograničeno vrijeme, u kojem možeš ispuniti svoju životnu zadaću; da sada moraš otkriti, za što te Bog osobno zove.
Sjeti se čovječe, da danas možeš započeti s obraćenjem, s povratkom; da je sada vrijeme i čas, da radiš oko dobra i da svome životu dadeš dubinu.
Sjeti se čovječe, da ti ne možeš sve pred sobom pomicati, odgađati, da je danas prvi dan ostatka tvoga života.
“Sjeti se čovječe, da si prah!” Dopustimo da nam se to kaže, kad na Pepelnicu ili Čistu srijedu primamo na čelo znak križa od pepela, ili dok nam se pepelom posipa glava u znaku križa.
Dopustimo da nam se to kaže na početku korizmenog vremena, jer s time sada želimo početi, u životnoj dobi koja nam stoji na raspolaganju, da ozbiljno prihvatimo božanski poziv.
Jedna poznata hasidska mudrost daje nam naslutiti, kako je važno i sadržajno, imati na dohvatu obadvije formule na našem životnom putovanju: “Dvije istine čuvaj u svojoj torbi i izvadi u stanovito vrijeme samo onu koja ti je upravo potrebna. Jedna bi bila: Svijet je stvoren iz ljubavi radi mene. A druga bi bila: Ja nisam ništa nego prah i pepeo.”
Puno puta moramo izvući iz torbe rečenicu “svijet je stvoren iz ljubavi radi mene”. Ako smo poniženi, prezreni ili oboreni, tada smijemo kazati: Ti si važan pred Bogom; ti imaš vrijednost; ti si original; ti smiješ biti kakav jesi, i ti imaš pravo živjeti.
Na Pepelnicu uzmimo drugu rečenicu iz naše torbe: “Ja nisam ništa nego prah i pepeo.” Promatramo sebe, kako se brzo raspada i prolazi slava i čast: zapalili smo palmine grane kao simbol moći, kraljevskog dostojanstva, i jadan ostatak, hrpica pepela leži pred nama. Kada s tim pepelom pospemo glavu ili pravimo znak križa na čelu, tada će nas to podsjetiti na kratkovječnost veličine i uspjeha. To će nas opomenuti pred našom ohološću i staviti nam pred oči našu prolaznost. Postavit će nam se pitanje koje će nas pratiti kroz naredne tjedne: što ostaje ako se sve raspadne? Što je vrijedno, što ima trajnost za koju se isplati živjeti?
Fra Jozo Župić
*********
Priznanje. Priznanje trebamo svi, djeca, ministranti, odrasli, stari. Priznanje je nešto elementarno u našemu životu, poštovanje.
Priznanje mora biti izraženo: Dobro si učinio! Dobro ti je uspjelo! Hvala, da si to učinio! Lijepo je, kako si to oblikovao! Evala, za dobre ocjene u tvojoj svjedodžbi. Svima nam je životno potrebno priznanje. Kako je loše za dijete, ako ga se stalno kritizira. Ako ništa nije u redu, ništa nije pravo. Kako je teško u prijateljstvu ili u braku, ako ništa ne odgovara, ako nema priznanja i poštovanja.
Kako je dobro da jedni drugima izrazimo poštovanje, uistinu to je nešto najljepše što možemo jedni drugima darovati. To nas uzvisuje, ohrabruje i raduje da idemo dalje, da tako nastavimo činiti. Isus nam sada kaže: “Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima, tj. javno!” Kada molite, postite, i dajete milostinju, ne pokazujte to pred drugima (Mt 6,16 sl.). Je li Isus protiv priznanja? Želi li on to izreći? A kratko prije toga u govoru na Gori je rekao: “Neka ljudi vide vaša dobra djela i slave Oca vašega na nebesima”. Dakle, što trebamo činiti? Trebamo li pokazati dobra djela ili ih trebamo sakriti? Je li sam Isus nepovezan? Zabranjuje li nam ono što je sam zapovjedio?
Ovdje ću se osvrnuti na riječi koje tako često slušamo u Evanđelju na Pepelnicu ili Čistu srijedu: “Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti”.
Tvoj Otac vidi u tajnosti. Na početku kaže: “Vaš nebeski Otac”, ali tada kaže: “Tvoj Otac…” I to kaže svakome od nas. Želi nam otvoriti dimenziju koju samo on poznaje. Nitko ne poznaje Oca osim Sin kako je sam rekao. Nitko ne poznaje Oca tako kao Sin. Nitko ne može govoriti o Ocu kao On. Stoga nam danas sasvim osobno može kazati: “Tvoj otac vidi u tajnosti.”
Nameće mi se pitanje: Kako moj Otac vidi u tajnosti? Vidi li on samo dobro ili vidi i loše? Vidi li on također to, što je u skrovitosti moga srca skriveno, što bih ja na razumljiv način htio sakriti od drugih? Budući da ja želim od drugih priznanje, želim biti poštovan, zato ne želim da se gleda u skrovitost moga srca. Riječ “tvoj Otac” u tom slučaju dobiva određeni ton koji nas straši. Onaj ton, koji je pokrenuo Adama, da se sakrije u raju pred Ocem nakon istočnog grijeha. Imam li ja straha pred time o čemu Isus kaže, “tvoj Otac vidi u tajnosti” ili nam Isus želi pokazati nešto, što je stvarno nevjerojatno u našoj vjeri “tako je Bog ljubio svijet”. Tako je Otac ljubio tebe! I ako je to tako, da nam Isus pokazuje, da Otac koji vidi u tajnosti, stvarno je taj koji mi daje priznanje, kojeg hitno trebam u mom životu, jer me on ne osuđuje, ali me poznaje i jer me ljubi, to je radosna vijest, da nam Isus kaže: “Tvoj Otac vidi u tajnosti, on će ti uzvratiti”, dobro.
Ali što je sa zlim, sa zlom u mome životu? To on ipak ne može priznati! Za to me ipak ne može pohvaliti! Tu nam dolazi apostol Pavao i kaže: “Braćo i sestre, mi, apostoli, mi smo Kristovi poslanici; Bog vas po nama nagovara, umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20)
Odbaci pred njim strah, tvoj Otac vidi u tajnosti, ne trebaš se pred njim bojati. On ti otvara prostor, da možeš kao rasipni sin kazati: “Oče, sagriješih pred tobom i protiv Neba.”
Dajte, pomirite se s Bogom. To je želja Crkve za korizmeno vrijeme: prihvatimo ovu malu riječ: tvoj Otac vidi u tajnosti. I kada u svom pogledu i prihvaćanju vidimo da ima puno toga neizmirenoga u nama, tada nas apostol ohrabruje: dajte, izmirite se s njim. Sada je vrijeme milosti. Sada je dan, dan spasenja. Amen.
Fra Jozo Župić
**********
Pepelnica
I.
Spomeni se, čovječe, da si prah
i da se u prah vraćaš. (usp. Post 3,19)
Sreća ne dolazi tek nakon toga.
Čovjekovoj sreći pripada i prolaznost,
ograničenost njegova života.
Naš život je jedinstveno, dragocjeno dobro.
II.
Mi vjerujemo u jednoga Boga, koji nije želio smrt,
a ni patnju. (usp. Mudr 1, 13; 2,23 sl. Ez 18,23.32)
Usprkos tome on je izabrao za sebe
tu žalosnu realnost.
On nije načinio luk za smrt.
On nije izbjegao svojoj osudi.
Od Isusa možemo učiti,
kako prihvatiti patnju i smrt,
kao što je to on učinio prije svoje smrti. (usp. Lk 23,34)
U zajedništvu s Kristom
prihvaćamo prolaznost života,
jer ona ima smisao: cilj.
III.
Mi vjerujemo, da svaka sreća prošlosti
opet postaje sadašnjost u Božjoj slavi.
U tom pouzdanju povjeravamo naš život
i našu prolaznost – Bogu.
Isus nam je zajamčio:
“Tko (u njega) vjeruje,
ima (“u njemu”) vječni život”. (usp. Iv 3,15 sl.; 3,36; 5,24; 6,47; 11,25; 20,31; 1 Iv 5,13)
Fra Jozo Župić
*********
Poruka Pepelnice s kojom počinje preduskrsno pokorničko vrijeme dade se sažeti u jednoj rečenici: “Obrati se čovječe, dok još imaš vremena!”
Poziv na obraćenje, s kojim se često susrećemo u Bibliji, poprima na Pepelnicu osobitu hitnost, jer nas podsjeća na to, da ne možemo vječno računati s vremenom. Naš zemaljski život je ograničen, on je poput leta zrakoplova pokraj nas.
Zato moramo koristiti vrijeme: činiti dobro, odbacivati zlo, živjeti tako, da se svidimo Bogu. Tako promatrana, Pepelnica je ozbiljan dan-dan hitne opomene, i mi razumijemo, zašto je ona zajedno s Velikim petkom glavni dan posta Crkve.
Na drugoj strani upravo smo čuli Evanđelje, da nemamo povoda pokazivati žalosno i kiselo lice i biti potišteni. Zašto ne? Jer poruka o obraćenju, kajanju i pokori je radosna vijest, utješna poruka. Nama je rečeno: svejedno gdje stojiš, možeš početi nanovo, možeš pokušati ponovno sa svojom vjerom, s nasljedovanjem Isusa.
Bog čeka na svakoga, i spreman je, svakoga koji se njemu okreće i čini korak prema njemu, prihvatiti. Bog je pun spremnosti na pomirenje, on je kako smo čuli u čitanju: “nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali” (Jl 2,13).
Mi smo doduše često slušali, da trebamo s novim ušima slušati i primjetili, da sve ipak nije tako jasno.
Pepelnica (korizma) poziva nas: zgrabite šansu, pomirite se s Bogom i vašem životu dajte novi pravac!
Najvažnije je kod toga, ako se slijedi taj poziv, da je namjera unutrašnje odluke: Da, ja hoću nanovo početi, svjesnije živjeti s Bogom i u vjernosti prema njegovim zapovijedima.
Budući je čovjek biće od krvi i mesa, važno je da se unutrašnje uvjerenje konkretizira prema vani, da se očituje u konkretnom ponašanju. I tu u igru ulaze tri klasične upute za korizmu:
Post – Molitva – Milostinja
Post: Nametnuti sebi odricanje tjelesnih užitaka i to ne radi vitke linije, nego za Boga: kao znak pokore, dobre volje, u svijesti da Bog vidi to što mi u tajnosti činimo. Manje jesti značilo bi odricanje od mesa, alkohola, slatkiša. Možda i pitanje: Koji odnos prema sebi moram odbaciti, a na koji sam navikao.
Molitva: to je duša vjere. Kod toga želim dati dva poticaja: Molitvi ne pripada samo govorenje, nego i slušanje. Gdje slušamo Boga? Prije svega u riječi Svetoga pisma, ako uvijek iznova koncentrirano čitamo jedan odlomak i o njemu razmišljamo i pitamo se: Koja riječ posebno meni govori?
Zajedničku molitvu, svetu misu ponovno ozbiljno primiti k srcu. To znači, na prvom mjestu posjećivati nedjeljnu misu, a može značiti i svakodnevno biti na misi, na euharistijskom klanjanju, krunici, sudjelovati u pobožnosti križnog puta.
Za sve to vrijedi riječ sv. Arškog župnika: “Privatna molitva: slamka; molitva zajednice: moćni plamen”.
I konačno: milostinja: jednom se odijeliti od novca u korist drugoga. Kao mjerilo za to mogla bi nas podsjetiti Isusova riječ: “Kako dajete, tako će se i vama dati; mjerom kojom mjerite, i vama će se mjeriti”.
Korizma: vrijeme, koje traži nešto od nas-ali puno više: velika šansa, šansa za religoznu i ljudsku obnovu. Mi ne možemo ništa razumnijega i sadržajnijeg učiniti, nego zgrabiti ovu šansu. Amen
******
Korizma – 40 dana pripreme za Uskrs
40 dana, vrijeme promišljanja, pokore, nove orijentacije i pripreme za Uskrs. Od Pepelnice ili Čiste srijede do Velike subote, izuzevši nedjelje, traje Korizmeno vrijeme, koje se oslanja na 40 dana koje je Isus proveo posteći u pustinji.
Pravo govoreći, od Pepelnice do Velike subote je 46 dana, ali se nedjelje ne broje, jer dan Gospodnji ne trpi posta. S Korizmom počinje vrijeme spoznaje samoga sebe, promišljanja, odricanja i nove orijentacije prema Bogu.
Sjećanje na prolaznost života
Obraćenje je odlučujuća misao Pepelnice. Vanjski znak obraćenja je znak križa od pepela. Pepeo je dobiven od spaljenih blagoslovljenih palminih ili maslinovih grana prethodne godine. Svećenik označava vjernika križem od pepela govoreći: “Spomeni se čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš”. (Usp. Post 3,19) Druga rečenica glasi: “Obratite se i vjerujte Evanđelju”. Obraćenje ne znači bezuvjetno 180 stupnjeva zaokreta, nego puno više korekturu puta, čiji cilj treba biti Bog kojeg ponovno treba staviti u centar vlastitoga života.
Pepeo podsjeća ljude na njihovu vlastitu prolaznost. Pepeo je već u Starom zavjetu znak pokore, kajanja i poniznosti. U knjizi Joninoj kaže se što je kralj Ninive iskusio kroz četrdeset dana nakon što mu je najavljeno rušenje grada: “Glas doprije do kralja ninivskoga: on ustade s prijestolja, skide plašt sa sebe, odjenu se u kostrijet i sjede u pepeo” (Jon 3,6).
U vreći i pepelu
Običaj korizme nastao je u četvrtom stoljeću. Propis pepela za Pepelnicu ili Čistu srijedu što ga dobivamo od palminih ili maslinovih grana prethodne godine potječe iz dvanaestog stoljeća.
Dugo vremena korizma se svetkovala velikom strogošću. Tako su primjerice vjernici prvog tisućljeća koji su počinili teški grijeh, morali provesti Korizmu izvan zajednice a u ekstremnim slučajevima samo u vreći i pepelu. Tek na Veliki četvrtak opet su bili primljeni u zajednicu.
Razmisliti o starim navikama
Do Drugog vatikanskog koncila post u katoličkoj Crkvi bio je obvezujući. Trebalo se odreći mesa, mliječnih proizvoda, vina i jaja. Danas su samo Čista srijeda i Veliki petak obvezni dani posta, a za vrijeme između post se svakako preporuča.
Promijenio se i način odricanja. Meso u današnjem društvu nema više onu vrijednost kao ranijih stoljeća i za ljude više ne znači nikakvo odricanje. Mnogi su umjesto toga razvili druge oblike posta. Mnogi se katolici danas odriču kave, alkohola i vrlo često slatkiša. Također su svakidašnje navike kao televizija, kompjutorske igre ili vožnja autom ograničene u Korizmi. Tako imamo u Austriji od 2007. akciju autoposta.
Korizma treba doprinijeti da razmislimo o starim navikama i eventualno ih promijeniti. Da se od loših navika pravo očiste, katolici trebaju za vrijeme Korizme kao pripremu za Uskrs, također i sakrament pomirenja ili ispovijedi.
Fra Jozo Župić
******
Zgrabite čuperak
“Već Pepelnica!” “Kako vrijeme brzo prolazi.” “Veljača je već prošlost.”
To su primjedbe koje sigurno poznajemo, koje baš danas slušamo ili smo ih već čuli.
Vrijeme prolazi. Trenutak, koji je još sada sadašnjost, odmah postaje prošlost. Sat otkucava, otkucava i otkucava…
U svijetu priča i bajki stare Grčke s tim fenomenom vremena koje prolazi povezuje se ime Kron: u grčkoj mitologiji božanska je personifikacija vremena. Satovi se stoga zovu stranom rječju kronometar i tko želi tok događaja vremenski uhvatiti, piše kronologiju.
Grčki svijet priča i bajki nije bio na kraju s tim fenomenom vremena. On je poznavao i drugu pojavu: kairos, boga pravoga trenutka, povoljne prigode. Prikazivalo ga se kao mladića na kugli s britvom ili mačem (simbol nepokolebljivosti) u ruci, a poslije kao mladića bujne kose s vagom u ruci. Kairos je motrio trenutak kad bi vaga bila u ravnoteži – povoljnom položaju i trenutku sreće.
U trogirskom reljefu iz 4. st. pr. Krista prikazan je kao goli mladić s čuperkom za koji ga treba u pravi čas zgrabiti i tako uloviti sretnu priliku, inače će ona zauvijek pobjeći, jer Kairos je uvijek u žurbi.
“Evo, sad je vrijeme milosno; evo, sad je vrijeme spasa.”
Ta tvrdnja koju nam danas naviješta sv. Pavao u svojoj poslanici pomirenja upućenoj zajednici u Korintu na početku korizmenog vremena, jako nas podsjeća na lik toga kairosa.
Sada – danas na Pepelnicu – prigoda je da promišljamo o svome životu i stavimo ga u red, prije svega naš odnos i naš život s Bogom. Danas nam on daruje šansu, da napustimo stare izgažene staze.
On nas poziva: obratite se! Tražite i idite novim putovima, da nađete Boga i život! Zgrabite sada prigodu za čuperak! Pogledajte što kod vas nije u redu! Pogledajte gdje ste više mrtvi nego živi! Danas vam je ponuđeno spasenje. To je Pavlova ponuda koju on jako promiče:”Dajte, pomirite se s Bogom!”
Ne, jer to želi Pavao i njegovi suradnici. Ne, Bog sam nam daju tu šansu. I kada oni pozivaju, tada oni to čine za Isusa Krista. Oni to zahtijevaju u njegovo ime: ne dopustite da vam pobjegne ta prigoda.
Da, Pepelnica je za vjerne kršćane, bilo da su mladi ili stari, značajna promjena. U našim školama i dječjim vrtićima dijele se karitasove kutijice dječacima i djevojčicama kao poziv na korizmenu akciju Misereor, kako bi se naučili dijeliti dobra s drugima.
Odrasli su pozvani na “duhovne vježbe u svakidašnjici”, na “vrijeme tišine” ili na ozdraviteljski post.
Današnji dan je poziv da čovjek stane pred sobom i da razmišlja. Danas nam je prigoda da zgrabimo čuperak i da se u povjerenju na Isusa Krista uozbiljimo.
Fra Jozo Župić